Autor:
Damir Vučak
Fotografija: Matko Botić
U poplavi ružnih jedna stvar koja mi se desila prije mjesec dana je toliko bila lijepa da sam odlučio da je podijelim i sa vama.
Bili su dani BH drame, ja potpuno rezerviran prema njima prošle godine čak ni jednu predstavu pogledao nisam. Hana je bila na nekom seminaru u Novom Vinodolskom a ja čamio u kući sa svojim mačkom Lakijem. Subota uvečer, lije k'o iz kabla. Meni zvoni telefon i ja se javljam da čujem kako je Hani bilo u Rijeci koja je cca. pola sata udaljena od Novog Vinodolskog. Kaže bilo je super i bila je u muzeju Peek&Poke. Pitala je vlasnika muzeja poznaje li možda mog ujaka Zdenka koji je već decenijama u Rijeci gdje radi kao dosta priznat glumac u tamošnjem HNK. On joj je odgovorio da njega ne zna ali da zna Matka Botića, njegovog sina koji je rock muzičar u bendu My Byddy Moose. Super, rekoh sam u sebi, toliko sam i ja znao o njemu. Stotinu puta mi je palo na pamet šta se događa sa tim mladim čovjekom kog sam vidio jedan jedini put u životu i to kada je imao 4-5 dana. Par minuta poslije opet mi zvoni telefon. Ovog puta je to Dino Delić, PR našeg pozorišta. Umalo mi slušalica nije ispala iz ruku nije kada mi je rekao da je jedan rođak pitao za mene i da je u Zenici na danima BH drame u svojstvu člana žirija. Znam da život piše najčudnije drame i u momentu sam shvatio da je “mali” Matko u Zenici. Čovjek o kom sam pričao sa Hanom prije nekoliko minuta je tu!
Za par minuta se obučem i sjurim prema pozorištu, bez ikakvog kišobrana. Pokisao kao miš dok nisam došao do tamo. Tako pogubljen stignem na vrijeme da sretnem Nedžada Fejzića, jednog od koordinatora festivala i da mu na brzinu ispričam priču o Matku. Zamolio sam ga da mi ga dovede jer ga možda ne bih ni prepoznao, iako sam spotove njegove grupe gledao nekoliko puta na YouTubeu. Nakon izvjesnog vremena pojavio se i prišao mom stolu. Ja sam se pogubio kao mala, uzbuđena tinejdžerka i jedva sam rekao samo: ”Hej”.
Ne znam da li sam vam uspio dočarati svu svoju zbunjenost ali stvarno je teško i zamisliti da nekoga, po krvi tako bliskog, vidite prvi put nakon trideset i tri godine. Matko je rođen u RIjeci 1980. godine i tad je moj pokojni otac odlučio da odemo u posjet ujaku na proputavanju za “vječni šoping” u Trst. Mislim da je to bilo jako neuviđavno jer je Matkova mama tek došla iz bolnice. Moja pokojna mama je bila oduševljena tim posjetom jer se rodio jedini nasljednik familije Botića, sin njenog brata, miljenika. Jedini put u životu su ga tada i vidjeli. Rat, udaljenost i mnoge druge slučajnosti su dovele do toga da se ne vidimo toliko dugo. Dobro se sjećam jedne male roza, smežurane bebe a sada ispred mene stoji odrastao čovjek koji je prije neki dan dobio sina i nazvao ga po našem zajedničkom djedu.
U međuvremenu je Matko postao (sa 31 godinom) doktor teatrologije i dramaturgije i jako dobar gitarist u respektabilnom bendu. Prije neki dan su svirali u Londonu i Liverpoolu i to ni manje ni više u Cavern clubu gdje su karijeru započeli Beatlesi. (Njihov YouTube kanal je
ovdje pa možete poslušati i pogledati) Da nije toliko izrastao tu bih ga noć od dragosti nosio po Kabareu i svima govorio kako je to moje dijete. Toliko mi je nešto značio taj susret s njim.
Narednih sedam dana smo se intenzivno družili i moram reći da je to razdoblje bilo jedno od najljepših u mom životu, jedan od onih za koje se više i ne nadaš da ti se mogu desiti. Toliko sam ponosan na tog mladića kao da sam ja uspio postići sve ono što je on uradio. Moram priznati da sam ga drugačije zamišljao jer je njegov otac glumac starog kova. Znate oni glumci što apostrofiraju svaku rečenu riječ i dosta teatralno pričaju. Matko je doktor teatrologije ali se ponaša tako smireno da ga je jako teško povezati sa njegovom profesijom, posebno kada upoznate neke od naših teatrologa. Nadam se da mu se svidjelo naše društvo (moje i Hanino) i da ćemo ga uskoro vidjeti opet u gostima, posebno zato što je izabran i za selektora nadolazećeg MESS-a u Sarajevu, u oktobru ove godine.
Ovaj događaj me potaknuo da napišem jedan od svojih najdužih i najličnijih postova i molim vas da me razumijete jer je druženje sa ovim mladićem uljepšalo bar dekadu mog života.
Stay cool, mali Matko!
