30 December 2008

Ludilo



Sutra je 31. decembar, dan kada se ispraća stara a dočekuje Nova godina.

U svim radnjama je gužva, narod kupuje i kupuje, a niko i ne konta kako će preživjeti januar. Za januar obično kažu da ima 60 dana a ovaj pojačan recesijom bi mogao biti duplo duži. Titova ulica nam je pretvorena u jedan ogromni jeftini cirkus sa sve šatrama i Djeda Mrazom sa kojim se možeš slikati za samo 3 KM. Uz to ide i jedan pravi pravcati magarac. Na sve strane je dreka i galama, svi prodaju nešto a neko im je valjda davno slagao da će prodati više ako su glasniji. Na svaki metar čuješ: "Ajmo žene, gaća, štramplica" i sl.

Plakati su posebna stvar. Kada čitam imena ovih nekih novih pjevača pomislim da me neko vratio u vrijeme Top liste nadrealista. Hari "Honda" Jaganjac, Keba-Ze, Fikret Šut i još neki će "zabavljati" goste pojedinih objekata. U tim lokalima konobari moraju nositi "pancirke" jer kad se napiju konzumenti te vrste muzike onda se i pištolji potežu.

Ispod njihovih plakata stoji plakat Zeničkih rock veterana, grupe "Taxi band" koji organizuju doček u Rudarskom hotelu. To je prvi put da "mehka kita" raja ima gdje slušati svoje omiljene muzičare i hitove koje je prašina odavno prekrila. Do sad su pjevali uglavnom na nekim "Viagra" partijima pod krinkom "Djeca Perviza".

Za one mazohiste koji se vole igrati sopstvenim životom tu je i "proslava" na otvorenom ispred Beogradske (današnje Bosanke). Taj trg se u ponoć pretvori u Bejrut i sva sila pirotehnike se ispaljuje neselektivno i u svim mogućim smjerovima. Uglavnom tu Novu godinu dočekuju ona djeca koja svoju bezidejnost i frustracije pokušavaju utopiti u najjeftinijim "dvoguzim" pivama.

Ja ću kao i prošle godine otići u Avanti sa svojom djevojkom da tu noć (koju inače prezirem) provedem u društvu ljudi sa kojima se družim i onih preostalih 364 dana. Doček u tim malim objektima ima svoju draž jer je atmosfera mirna i skoro familijarna.

Lako je meni za doček, ali kada pomislim na prvi januar muka mi je. Probudiš se ujutro, upališ TV (uslovna reakcija), a tamo oni hudnici skaču sa neke od četiri skakaonice. Poslije njih napirlitane Bečlije se vrte u krug na muziku babe i sina što se prezivaju kao onaj što je napravio Leviske. I tako godinama... Pomislim nekad da se to može promijeniti samo u slučaju nekog velikog sranja, tipa trećeg
svjetskog rata.

Iznerviran nemaštovitim TV programom izađem vani očajnički tražeći kafić koji ima sadistu za gazdu koji je natjerao konobare da otvore lokal bez obzira do kad su dernečili. Kada ga napokon pronađem i popijem kafu, suosjećajući sa konobaricom koja još ima sjajni make-up od proslave nerijetko poželim da prespavam bar do drugog januara.

Sretno vam bilo!

29 December 2008

Svuda pođi u kafić dođi

Kako početi priču o Zeničkim kafićima nego kronološkim redom, onako kako su nastajali.

Prvi kafić koji čak ni ja ne pamtim nego znam o njemu iz priča malo starijih je bio "Rubaija", smješten tamo negdje na početku Masarykove ulice gdje je sad Centrotrans. Pod pojmom kafić mislim na objekat koji je nudio espreso kafu i puštao muziku koju slušaju mladi.

Nakon njega je nastao "Libertas" (bio je tamo gdje je sad caffe “Ultra”), i to je kafić koji i ja pamtim. Sa nekih petnaestak godina skupio sam hrabrost i otišao tamo iz puke znatiželje. Uđem kao veliki i naručim pivo. Konobar me pogleda, otvori pivu i podigne je na nekakvu gredu koja se protezala sredinom lokala i reče mi: "Izvoli!". Greda je bila toliko visoka da je ni sad ne bih mogao dohvatiti tako da sam ostao bez pive ispraćen posprdnim pogledima. To je bila gesta koja je govorila mnogo više od riječi. Ne moram ni reći da nakon toga nisam tamo ni pokušao ući. Godinu dana kasnije "Libertas " je do temelja izgorio iz ne znam kojeg razloga (da ne pomislite da nisam mogao prežaliti ono pivo).

Nakon izgorjelog "Libertasa" pojavili su se "Trojka" i "Feniks" u Lameli i famozni "Žilet" o kom sada neću pisati jer on zavrjeđuje zaseban post. Dva lokala u Lameli su otvoreni otprilike u isto vrijeme i između njih je vladao rivalitet kakav se nije pojavio sve do dana današnjeg. Da bih vam zorno objasnio kako su ti lokali radili reći ću vam da su konobari kupili prazne boce ispred IGK (danas MĆĆ) škole, parka kod stadiona a ponekad čak i do Poliklinike.

Nakon toga otvorena je pizzeria "Stela", za koju mnogi koji su dolazili tamo i ne znaju da se tako zvala nego su je svi zvali samo "picerija". Bio je to mali lokal preko puta pošte u koji je teškom mukom moglo stati dvadesetak ljudi ali je zato vani, što u bašti lokala što na cesti znalo biti par stotina ljudi. Konobarskom zanatu tu su se naučile mnoge današnje gazde kafića. “Picerija” je takođe opjevana u onoj pjesmi “Na uglu stojim sam kraj picerije, što te nema...” grupe Nemoguće vruće.

Nakon "picerije" otvoreni su na Mokušnicama "Boss" i "Bordeaux" i caffe "Lincner" na Jaliji. U najezdi otvaranja lokala otvoren je i "Alibaba", prvi Zenički night-club. Završavam nabrajanje negdje oko 1986.g. jer od tada počinje ekspanzija otvaranja kafića koju čak ni ja nisam mogao upratiti. Kada bih imao više vremena napisao bih ja kronolgiju svih caffea ali to bi trajalo...

Pisao sam samo o lokalima kojih se ovi mlađi ne sjećaju a bili su jedan veoma prepoznatljiv segment urbanizacije grada. Kada bi mi se nekim čudom vratilo bar deset posto love koju sam stukao po tim kafićima koje sam opisao (izuzev prva dva) sada vi ovo ne bi čitali jer bih i ja imao jedan kafić i ne bi imao vremena za pisanje ovog bloga.

Ali znate šta - nije mi žao.

28 December 2008

Bradonja


Sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća u naš grad je tiho (mislim da je to jedina tiha stvar koju je učinio u životu) došao jedan golobradi profesor muzike iz Nikšića. Namjerno sam stavio floskulu "golobradi" jer ga rijetki, pa čak ni njegov sin ne pamte bez brade.
Pogodili ste, Milenko Karović, maestro, alfa i omega Omladinskog hora Zenica.

Nedugo nakon dolaska oženio je prelijepu djevojku iz jedne od eminentih Zeničkih obitelji, Kamijah Arnaut i odlučio je da ostane zauvijek u našem gradu. Paradoksalno kako se i inače u Zenici odvijaju stvari, taj mi je bradonja sinoć podario davno zamrli osjećaj da sam ponosan što sam Zeničanin.

Omladinski hor je sinoć izveo “Potpuri” (šta god to značilo) sastavljen iz dva dijela - svjetske i balkanske muzike. Hor je bio potpomognut izvrsnim muzičarima iz Sarajeva i sa par gostujućih solista (koji su takođe svi iz Zenice). Eh da, bio je tu i plesni studio "Shadows" koji su ponekad smetali na sceni ali su uglavnom ambijentalno popunjavali binu.

Maestro se namjerno odlučio za običnom smrtniku nepoznate arije iz poznatih opera. Tako je Mirza Hrustanović pjevao arije iz "Trubadura" koje nismo navikli slušati. Mora se priznati da je određena vrsta hrabrosti bila odluka da se obradi i Hrvatska rock opera "Gubec beg". Taj dio koncerta mi i jest bio najprijatnije iznenađenje. Već odavno sam svjestan kvaliteta mladoga Ivana Jelića koji je maestralno otpjevao, odglumio i otplesao "Figara", ali Emina Karović koja je izvela "Janino ludilo" je "pomela" scenu. Moram priznati da mi je proizvela jedan davno zaboravljeni osjećaj - naježio sam se od ugode gledajući njenu izvedbu. Svi mi znamo da Emina pjeva fantastično ali ono njeno odglumljeno ludilo je najbolja gluma na našim pozorišnim daskama od rata naovamo. Vidio sam tokom večeri mnoge glumce Zeničkog BNP-a u publici i nadam se da su vidjeli isto ono što i ja - fantastičnu glumu djevojke koja nije po vokaciji glumac.

Za kraj je Milenko ostavio pjesmu iz mjuzikla "Jalta, Jalta" koja je svojom euforičnom melodijom (fantastičan aranžman, majstore) podigla dupke punu salu pozorišta na noge. Sve u svemu Milenka možete voljeti ili mrziti ali njegov rad morate poštovati...

Samo naprijed Maestro!

27 December 2008

Ide Nova godina


Ovih dana, kao i mnoge godine prije, aktualizirano je pitanje koje me desetljećima tjera u očaj: "Gdje ćeš za Novu godinu?". Kao nekog to zanima. To je jedno od onih retoričkih pitanja koje ljudi postave pitanje a u biti ih ne interesuje odgovor. Doček ko doček, proći će. Ujutro će svi mahmurati i tražiti otvorenu kafanu da probaju mamurluk izbiti kafom a za ručak neizbježna sarma. Danas čujem za jedan mladi par koji planira glamurozno (čitaj, poskupo) proslaviti novu godinu a svoje dijete će ostaviti u nekakav "dragstor" vrtić-igraonicu da sa nekim nepoznatim tetama uđe u 2009-u.

Takav odnos prema rođenom djetetu ne mogu nikako da shvatim. Nebriga i bombardovanje djece violentnim sadržajima na TV-u i kompjuterima nepogrešivo produktuju neke nove ubojice Denisa Mrnjavca ili onog sto kažu da je na Mokušnicama ubio rođenu majku. Neki dan sam, sasvim slučajno, naletio na neke crtane filmove na Cartoon networku i frapirao sam se koliko nasilja ima tamo. "Sutjeska" i "Neretva" su "pepeljuga" za one Japanske filmove koji se puštaju u popodnevnom terminu. Jedan moj prijatelj se neki dan hvalio kako njegov petogodišnji sin sam pokrene neke ratne igre na računaru i bude miran dva sata ubijajući neke virtualne "Švabe". Tom ocu je samo bitno da je njegovo dijete mirno a što se u njegov mali mozak slijeva ogromno nasilje izgleda da je manje važno.

Ne mogu da se ne sjetim našeg djetinjstva i bezbrižnih igara po livadama, sanjkanja po okolnim brdima i prelijepe crtane filmove koji su mogli izazvati samo smijeh a ne strah. Današnja djeca su od malih nogu naučena na bol, patnju i smrt od čega su nas naše majke pametno sklanjale. Takav razvoj djece onda rezultira violentnim ponašanjem u nekim tinejdžerskim godinama pa su i crne hronike dnevnih listova pune maloljetnog kriminala i nasilja.

26 December 2008

Caffe Bordeaux


Bio je 26. april 1986. godine. Dan kao i svaki drugi da nas sa dnevnika tadašnje države nisu bombardovali vijestima o tragediji u Chernobylu u Ukrajini, tadašnjoj republici u SSSR-u. OK, tragedija koja se dogodila prije dvadeset i dvije godine jest bila strašna i posljedice radijacije se osjećaju i danas ali - da li je to vijest koja treba da se nađe na mom blogu? Ne. Ironija je da se tog dana otvorio caffe Bordeaux na Mokušnicama koji će sve normalne Zeničane ozračiti jednim predobrim urbanim "štihom".

Generacije i generacije mladih (a Boga mi i sredovječnih Zeničana) je tu pronalazilo oazu gradske zabave u najezdi "klubova" koji su nas pumpali nadolazećim a sada već dobrano postojećim terorom turbo folka. U tom lokalu se naime od otvaranja nikad, ama baš nikad nisu puštali narodnjaci, pa čak ni zabavnjaci i lagani pop pjesmuljci.

Da ovo sad čita neko ko nema veze sa Zenicom u glavi bi vjerojatno imao viziju u kojoj je Bordeaux neki lokal na par nivoa od nekih 250 kvadrata sa sjajem i glamourom koji posjeduju lokali na zapadu. Paradoks je da taj lokal ima tek nekih desetak upotrebljivih kvadrata unutrašnjosti i jednu prelijepu baštu koja je oduvijek puna ljeti. Moja jedina zamjerka je jedan WC koji je uvijek, al’ baš uvijek zauzet. Danas su lokali u kojima nemate primjedbi na uslugu prava rijetkost, za Bordeaux to ne važi. Armina Pojskića - Poju u ovom gradu mnogi ne vole zbog njegovog navodno "nadmenog" stava ali pouzdano znam da je izuzetno fer prema svojim radnicima i da s njima ima jako dobro izgrađen odnos. Sve to se odrazi na njihov rad i onda na kraju su i gosti zadovoljni. Poznavajući naše ljude ne bi me čudilo da istog tog Poju mnogi smatraju nadmenim zbog činjenice da u ponoć uz prve zvuke Satrijanijevije gitare više niko od 6 milijardi ljudi na planeti ne može dobiti piće. Ne znam da li je to nadmeno ali svakako znam da je takva principijelnost svojevrstan raritet. I mnogi ovaj lokal i vole baš zbog toga.

Nedavno se nakon deset godina provedenih vani u grad se vratio jedan moj prijatelj koji je kao i ja bio kvalitetno navučen na izlaske u Bordeaux i poželio je da prije nego ode kući baci samo jedan pogled iz auta na svoj omiljeni lokal. Pogledao je kroz prozor i poblijedio. Na moje pitanje da li je sve u redu rekao mi je da je vidio nešto apsolutno nevjerojatno. Naime, prije deset godina kada je odlazio iz Zenice, na istom mjestu se pozdravio sa Vesnom S. i Čiletom koji su stajali u izlogu kafića. Danas ih je vidio na istom mjestu, ama baš sve isto samo što je Čile skroz osijedio a Vesna S. počela nositi naočale.

To što su u tom caffeu uvijek isti i 90 posto urbani ljudi je jedini a Boga mi i jako vrijedan razlog da se moji izlasci u Zenici svode na nešto što nalikuje polufinalu kupa UEFA-e Porto - Bordeaux...

25 December 2008

Neđo



Mnogi od mene očekuju da pišem o načelniku opštine ili nekim političarima. Moram ih razočarati jer mi ne pada na pamet da trošim tipkovnicu na ljude koji su danas tu a sutra ko zna gdje. Ja ću da pišem o ljudima koji su pravi "trade mark“ ovog grada.
Prvi koji mi je pao na pamet je Neđo.

Neđo Pejić je onaj suhonjavi čovjek koga ja (a i drugi) viđam svaki dan i mislim da je veća vjerojatnoća da "konjska česma" nije na svom mjestu nego da Neđo nije u ophodnji čaršijom. Iako ima pedeset i tri godine on je već 28 godina u penziji. Čitavu penziju podiže njegova sestra sa kojom živi a kojom ona plaća režije za stan. Dok je još “Žilet” radio Neđo je bio poznat po tome što je hladno mogao popiti dvadeset kafa (koje su naravno plaćali drugi). Neki dan sam ga pitao koliko popije kafa sada a on mi je tužnog pogleda rekao: "Jebi ga Vučak, teška su vremena, jedva deset..."

On popije deset kafa i popuši tri pakla cigareta, hoda po cijeli dan kao navijen i onda popije dva "akinetona" da bi mogao zaspati. Te tablete jedan moj dugogodišnji prijatelj, inače vrsni poznavalac farmaceutskih proizvoda zove "Dženaza-extasy" jer ih je on jednom odlučio probati. Popio je samo jednu četvrtinu tablete i prespavao cijeli vikend.

Neđo, za razliku od Eke sa ofucanim "daj mi šta", nije nikad bio napadan. Imao je savršeno izrađen instinkt da prepozna ko ima a ko nema lovu i sasvim selektivno je birao "žrtve". Koliko te čaršijske "ikone" imaju prolaz osjeti se tek kad dođe čaršijska dijaspora od koje Neđo redovito dobija kintu.

Zadnjih godinu dana, gotovo svako jutro sretnem Neđu i on mi svojim krezubim osmijehom uputi jedno glasno: "Đe si bolan, Vučak" i sasvim hladno prođe pored mene...
Rekoh Vam, čovjek ima savršeno izrađen instinkt da prepozna ko ima a ko nema lovu....

24 December 2008

Ama baš sve za ljepotu...


Jutros se probudim uz hladne radijatore i spominjanje uže i šire Indijske obitelji i zaputim se ka gradu. Ni vani nije bilo baš pretjerano toplo, onaj blesimetar na "jugobanci" je pokazivao +01 stepen. Pored mene uredno utrpanog u duge gaće (sorry obožavateljkama ali godine, prostata...) prođe djevojka zamamnog izgleda i proporcija. Nije mi baš to privuklo pažnju nego njen stil oblačenja. Imao sam osjećaj da joj nedostaje par odjevnih artikala. Imala je neku laganu jaknicu dobrano iznad kukova, traperice spuštenih bokova (sam sebi zvučim kao "fashion guru", ne daj mi Bože) i između samo svoju autentičnu kožu neke neprirodno plavkaste boje. Smio bih se kladiti da kad bi ona otišla na rentgen niko ne bi mogao pronaći njezine jajnike. Bili bi sakriveni negdje iza bubrega ili na nekom toplijem i odjećom prekrivenom mjestu.

Zapitam se da li postoji nešto što današnje djevojčice ne bi uradile da skrenu pažnju na sebe. Ne mogu da se ne sjetim sebe u njihovim godinama. U moje doba su samo učiteljice imale sise. Svaka djevojka kojoj bi grudi i narasle skrivala ih je iza širokih dukseva ili još širih džempera. Sjećam se jako dobro da si saznanje o veličini i kvalitetu grudi mogao doznati tek kada se dovoljno zbližiš s djevojkom da ju možes skinuti, a do toga se jako teško dolazilo. Danas djevojčice napune "solidnu trojku" i prije nego im mliječni zubi ispadnu i odmah ih krenu eksponirati bez imalo srama. Ima tu i raznih pomagala poput onih “poosh up” grudnjaka koje znaju dočarati nerealnu sliku o veličini (jedan moj prijatelj je namjeravao tužiti djevojku zbog lažnog predstavljanja) ali uglavnom ove današnje su mnogo naprednije od djevojaka iz starijih generacija. Neki spominju genetski modificiranu hranu kao uzrok tih "devijacija" a neki idu čak dotle da spominju radijaciju i Černobil.

Ja ne razmišljam o tome, razmišljam da li su današnje cure stvarno zgodnije od onih nekada ili možda mi nismo znali ovako dobro gledati...

23 December 2008

Kemija


Kao i u mnogim stvarima naš grad je dokazao ponovo da je to grad paradoksa. Jedan od najtrofejnijih klubova i uopšte sportskih kolektiva u gradu i regiji Košarkaški klub Čelik je istupio iz Prve savezne lige.

Zašto paradoks? Cijeli svoj život slušam kako bi ovaj klub mogao mnogo više da ima bolje uvjete za trening i takmičenja. Ok, pomislih mora da su u pravu jer dvorana na Bilmišću je sve samo ne uslovna i činjenica je da je previše klubova koristi pa se teško mogu termini za treninge poklopiti. Za par mjeseci se treba otvoriti prelijepa dvorana za koju svi govore da će biti najbolja u državi ali - ko će da igra u njoj? Blago rečeno je sramota da takav rasadnik talenata kakav je Zenica nema prvoligaša. Nije naodmet prisjetiti se Emira Mutapčića, Zorana Savića, Dževada Alihodžića, Teomana Alibegovića, Kenana Bajramovića koji su svoje uspješne karijere započeli upravo u Zenici. Nije se teško ni sjetiti sezone 1991/92 kada je Čelik igrao u prvoj ligi Jugoslavije, po mnogim poznavaocima lige koja je bila najjača na svijetu iza NBA i koja je vjerojatno jača od sadašnje Eurolige. Tada smo na djelu gledali Kukoča, Rađu, Paspalja i Đorđevića na parketu Bilmišća. Koga ćemo da gledamo u prelijepoj Areni kada bude napravljena?

Gradski oci i brojni sponzori se naprosto utrkuju ko će da da veću donaciju za rupu bez dna zvanu N.K.Čelik a košarka pa i mnogi drugi sportovi su nepravedno gurnuti na marginu i trajno zaboravljeni. Konstantno kukamo da su nam djeca ostavljena da budu na ulici a gasimo klubove koji su djecu učili mnogo korisnijim stvarima od gluvarenja i beskonačnog igranja video igrica. Vjerujem u par entuzijasta na čelu sa Džaferom Dautbegovićem da neće dozvoliti da se košarka trajno marginalizira i da će djeca moći na djelu gledati neke nove basket zvijezde.

Baš nešto kontam da našu opštinu predložim za Nobelovu nagradu za hemiju. Oni su bez naučno dokazanog kemijskog procesa uspjeli totalno rastopiti čelik...

22 December 2008

Kako napisati?

Senad Šestić

Kada sam započeo sa pisanjem ovog posta obećao sam svojoj djevojci i sebi da neću pisati o stereotipnim temama i da nikako neću zalaziti u patetiku. Kako zaobići patetiku a napisati posljednji pozdrav prijatelju? I to ne običnom prijatelju nego prijatelju kojeg poznaješ dvadeset i pet godina i s kojim si popio cisternu kafa.

Od onog dana kada sam počeo dolaziti u Čaršiju prošlo je više od četvrt stoljeća. Među prvim ljudima koje sam upoznao bio je i Senad Šestić. Čovjek sa istančanim smislom za humor koji je o samoj čaršiji znao sve. Kako i ne bi kada je prve korake napravio na kaldrmi ispred "Šestića kuće" (kuće u kojoj je danas caffe “Porto”). U meni, znatiželjnom po prirodi, je pronašao fantastičan medij koji je upijao sve njegove priče o samom duhu Čaršije i njenim tabijatima. Na početku je imao urarsku radnju koju je na nagovor brojnih prijatelja pretvorio u caffe "Sunčani sat". Poslije toga je neko kratko vrijeme radio kao zlatar-juvelir da bi pred kraj prošlog stoljeća otvorio caffe "Porto" koji je iznajmio dugogodišnjem prijatelju Akifu Vejzoviću. Tek ove godine je ponovo preuzeo "Porto" ali sudbina mu nije dopustila da ga dugo vodi.

Kao i svi mi koji smo bili u ratu u Zenici i on je plaćao hipoteku na nagomilani stres koji se taložio u nama, a kada je sve prošlo ostale su rupe koje su popunile razne bolesti. Cijeli život je proveo na relaciji Lonđa (gdje je stanovao) i stara Čaršija. Sudbina je htjela da taj isti život izgubi baš na pola puta - ispred robne kuće Beograđanke. Mogao bih ja pisati o Senadu još mnogo toga ali neću da zađem u patetiku stoga: POČIVAJ U MIRU MAJSTORE...

21 December 2008

Crveno i sve više crni


Danima gledam prijatelje sa Facebook liste kako se učlanjuju u fan club Čelik Zenica. Svaki put mi ruka poleti da i ja kliknem i priključim se upisanoj gomili ali nešto mi ne da. Sam Bog mi je svjedok da volim Čelik, čak se smijem zakleti da ga volim više nego mnogi koji se već uveliko svoje ime postavili na spisak Zeničkog "premierligaša".

Jedan sam od rijetkih koji rabe internet a da se sjećaju stadiona u Blatuši, otvaranja Bilinog polja i utakmice protiv Crvene zvezde, čak me je pokojni otac vodio i na prvu noćnu utakmicu, famoznu tekmu protiv Fiorentine koja je ostala zapisana zlatnim slovima u Čelikovoj istoriji. Godinama smo moj tata i ja išli na sve Čelikove domaće utakmice jer je on uvijek kupovao (možda čak i dobijao) abonomanske karte za zapadnu tribinu. Pratili smo sve uspone i padove crveno-crnih, ispadanja u niži rang takmičenja i pobjede protiv imena poput Crvene zvezde, Partizana, Dinama i inih koja predstavaljaju imena čak i u Evropskim okvirima.


Raspadom "one" države, sasvim logično i "one" lige bilo je realno očekivati da će Čelik u BiH okvirima igrati značajnu ulogu. Izuzev jedne titule koju je osvojio ništa se drugo posebno nije dogodilo (možda jedino onaj bljesak protiv Genta kada zamalo nismo prošli tri kola Intertoto kupa). Bolno je gledati da nam bodove odnose timovi iz gradova koje ja koji sam cijeli život imao pet iz geografije na karti ne znam ni približno locirati.

Poznato je da igrači koje stvore ime ni jednu sezonu nakon toga ne prezime u Zenici. Česta metafora koju rabe naši vajni sportski komentatori je da su ti igrači "ptice selice".
Da ironija bude veća Čelik je imao igrače koji bi mogli popuniti jedan pristojan ornitološki leksikon (ornitologija nauka o pticama, op.a). Imao je Čelik Goluba i Golubicu (Mirza), dva Vrabca (Damir i Dinko Vrabac), Zebu (Mario), Kukavicu (Jasmin), Gavrana (Mato i Boris), a kažu da je nekada davno igrao i neki koji se prezivao Kos.

Kada bolje razmislim toliko znam o Čeliku a znam i da ga volim, odoh i ja kliknuti uz nadu da će se nešto promijeniti (bar neki ljudi) i da će me Čelik ponovo obradovati nekim dobrim igrama i rezultatima pa da i ja mogu svog sina voditi na neke dobre tekme...

20 December 2008

Kako se ono zvaše....?

Nadimci su stvarno čudna stvar.

Ovih dana svi mogući mediji bombarduju javnost o (samo)ubistvu Ismeta Bajramovića Ćele. Upališ TV da gledaš dnevnik i skontaš da je važnije od poplava koje su uhakale pola Bosne i od recesije koja razvaljuje planetu to što se Ćelo ubio. Naravno sve je to popraćeno mnoštvom fotografija i video materijala. Gledam i nešto kontam – da mi je znati zašto su ga zvali Ćelo kada i svaka domaćica u BiH zna da je imao kosu do pola leđa.To bi bilo otprilike kao da mene zovu Damir Vučak - Dugački.

Ti nadimci vjerojatno u mladosti imaju neko značenje ali kada ljudi zađu u godine haman da služe samo da zbune ljude. OK mi je kada nekog Senada zovu Seno ili neku Dubravku - Buba jer to ima nekog smisla, ali nadimci koje susrećemo znaju biti bez ikakvog smisla.

Pola grada zna Sandokana ali od te mase ljudi pet posto zna da se on zove Dragan. Mnogo ljudi je popilo kafu kod Maketa ali jako malo njih zna da se on zove Miroslav. Imamo mi tako i Kekeca, Šarafa i još stotine drugih nadimaka koje su ljudi prihvatli i bilo je mnogo zbunjenih faca kada bi neko slučajno upotrijebio pravo ime spomenutih.

U zemlji u kojoj je klađenje omiljena vrsta zabave znam ljude koji bi pola svog imetka uložili na to da se gazda pizzerije Amicci zove Omer. Ne znam istorijat dobijanja tog nadimka ali sasvim pouzdano znam da se čovjek zove Edin Fišek.

Prošlo ljeto sasvim ozbiljna jedna moja dugogodišnja prijateljica pitala me kako se ja prezivam. Ni po jada da me nije pitala: "Vučak, kako se ti ono prezivaš?" Vjerojatno je mislila da mi je to nadimak, nešto kao "skraćenica od čovjek"....

19 December 2008

Starim ili...?

Krenemo neku noć moja djevojka i ja negdje na piće. Obzirom da stalno izlazimo na isto mjesto (kod Đure u Avanti) odlučili smo da nešto promijenimo pa smo krenuli u fakultativni obilazak Zeničkih kafića. Čuli smo da ima par zanimljivih lokala u "Bananović Centru". Nakon podužeg hodanja i obilaska svih ugostiteljskih objekata odlučili smo da popijemo kafu u jedinom caffeu koji je imao bar malo poznatih faca - OM caffeu. Vjerojatno se nekom u tom centru i sviđa ali meni je tlaka gledat’ ljude kako samo hodaju i tipično za ovu recesijsku besparicu - bleje u izloge.

Nakon popijene kafe slijedio je mnogo teži dio - odluka gdje ići na onaj alkoholni dio večeri? Počeli smo pretresati sve moguće opcije. Za "Gaudeamus" i "Romantic" smo prestari, za “Ten” (bivši “Šen”) nemamo dovoljno dobro auto, "Raffaello" nam je previše pozerski. Za Jazz club nismo ponijeli rudarsku lampu a tamo je mračno k’o u jami Raspotočje, "Bordo" nam je premalen a i nekako previše ljetni caffe, svi lokali u Staroj čaršiji su bili prekriženi i prije razmatranja jer smo u tom dijelu grada non-stop. U novootvorenoj pivnici “Libertas” se još nismo odomaćili tako da su nam ostale dvije solucije: Gatto ili kod Đure u Avanti. Obzirom da nismo imali informacija kako je sada u Gattu sistemom eliminacije odlučismo da (za promjenu) idemo u Avanti.

Ne mogu se oteti utisku da je prije bilo mnogo više mjesta za izaći i da se sad obrnuto proporcionalno rastu grada smanjuje broj normalnih mjesta za provesti one opuštajuće trenutke koji su nam svima u ovim teškim vremenima i te kako potrebna.

Ne znam da li je to ili sam samo naglo ostario...?

18 December 2008

OV Zenica

Neki dan odem na blog Ade Džonlića i tamo pročitam spisak vijećnika Općinskog vijeća Zenice.
Ima tu Boga mi mnogo imena koja će trošiti pare poreskih obveznika. OK, to je oduvijek bio problem ali ima tu jedan drugi koji ja hoću da apostrofiram. Zadnjih dvadeset i pet godina baš svaki dan izlazim u čaršiju (ujutro i uvečer) i upoznao sam stvarno impozantan broj ljudi ali sa tog spiska ja sam znao samo dvoje ljudi - doktoricu Pojskić i fudbalera Šabu (neš ti vijećnika).

Pitanje je : "Gdje su čaršijski ljudi?"
Odgovor je kao i uvijek - u kafićima!

Tamo svi sjede, pretresaju lokalnu politiku i kukaju kako u općinskim strukturama nema nikog iz grada a kada se treba kandidovati - neće niko.

Jedini za kog znam da se kandidovao na prošlim izborima je bio Armin Šestić i svaka mu čast.
Bez imalo dvojbi dobio je moj glas, a čak sam se trudio da kod svih mojih bližnjih agitujem u njegovu korist. Rezultati izbora su na moju žalost bili očekivani - Huso je dobio izbore kao Castro birvaktile na Kubi, a Šele nije prošao kao vijećnik uprkos izuzetno dobro odrađenoj, agresivnoj kampanji.
Možda je to i do stranke jer je Armin član Liberalne stranke koja u zemlji kojoj čak i Djed mraz smeta nema nikakve šanse.

Možda i jest ali ipak moram reći: "Sorry Šele, ali ja za koga god sam glasao - popušio je..."
Početkom 90-ih sam glasao za Markovića - ništa. Prvi poratni izbori glasao sam za Dr.Mustafu Omanovića - opet ništa. Nakon mnogo godina pauze izađem sa otvorenom sumnjom u svoj baksuzluk glasat za Šeleta i ... jbg majstore!

17 December 2008

Malo nas je, jako malo...

Danas sam išao pokupiti karte za koncert Omladinskog hora u pozorištu koji po ko zna koji put
organizuje Milenko Karović. Napuštajući kancelariju vječitog šefa propagande Marinka Nikolića (ma dajte, ni ne pomišljajte to), kroz glavu mi se vrzmala misao o tome ko bi se mogao ukazati na tom koncertu. Naime, u ovom gradu postoji ekipa ljudi koje moja djevojka i ja zovemo kratko "Oni". Pojavljuju se na svim kulturnim eventima (jako rijetkim za moj ukus) i kao i nas dvoje željno iščekuju mali tračak svjetla u ovoj našoj kulturnoj tmini.

Odemo na koncert Dubioza kolektiva - tamo su, otvaranje "Bunkera" - tamo su, predstave MESS-a - opet su tamo. To bi bio jako lijep osjećaj da to nije šačica ljudi koja je kap u moru za jedan "grad" kakav je Zenica.

Da paradoks bude veći na eventu koji je pokrenula grupa E-doze koja se bori protiv zagađenja grada saznam da je glavni pokretač te značajne akcije Zeničanin koji živi u Celju, naš Tarik Mujačić. OK, svi mi volimo Zenicu ali smo valjda toliko uspavani ovim što nam braća Indijci puštaju u zrak da smo zaboravili da dignemo glas protiv zagađenja. Tu večer, Tarik me pitao s nevjericom u očima da li je to sve ili će se možda ukazati još ljudi a ja šarajući pogledom po klubu 072 (gdje se ta manifestacija i održavala) i vidjevši da su tu i "Oni" skrušeno rekoh - sumnjam. Zar je moguće da nas je tako malo ostalo?

Ne bi bilo fer da ne spomenem ko su "Oni": Elvis Dolić, Ado "Cipelić" sa ženom, Aida Kaknjo, Emir i Alma Kratina i još par ljudi čija mi imena trenutno ne padaju na pamet a svakako su jako važni. Ti divni ljudi mi daju snage da ne pomislim da su svi dobri Zeničani već odavno negdje drugdje.

A činjenica je da Zeničana ima svugdje, čak i u Zenici...

30 im je godina tek

Danas slušam na radiju da je proteklo punih trideset godina od izlaska pjesme "Penzioneri na more idu zimi" koja se oficijelno računa kao nastanak pokreta New primitivs.
Bosna je dala stvarno mnogo pametnih stvari (nobelovca, oskarovca ....) ali taj pokret je nekako uvijek bio na margini i imam osjećaj da su kultni status imali više u ostalim zemljama bivše nam
države nego u Bosni gdje su i nastali.
Zabranjeno pušenje, Elvis J.Kurtovich, i famozna Top lista nadrealista su ostavili neizostavni i neizbrisiv trag na mojoj generaciji.
Top lista nadrealista je nastala kada je Boro Kontić, tadašnji urednik Radio Sarajeva 2 ponudio skupini momaka sa Koševa da popune prostor u emisiji znakovitog imena Primus (skraćenica socrealističkog naziva Priče i muzika subotom). Emisija je uskoro doživjela enormnu slušanost i sasvim je logičan slijed bio da taj dio Primusa dobije i TV inačicu. I dan danas se prepričavaju fore iz emisija koje su se emitovale nekoliko sezona.
Kada sam se osamdesetih godina prošlog stoljeća vozio tramvajem u Zagrebu doživio sam nemalo
iznenađenje kada sam ugledao dvije djevojke koje su zapanjeno gledale u mene i mog prijatelja dok smo malo glasnije komentirali neku utakmicu i zapanjeno rekle: "Pričaju kak iz Top liste nadrealista".
Zabranjeno pušenje je doživjelo sudbinu bivše nam države i raspalo se na dva dijela, tzv. Zagrebačko i Beogradsko.
Zagrebačko je osnovao Davor Sučić alias Sejo Sexon dok je istočnu varijantu nazvanu No smoking orchestra osnovao frontmen i nekada zaštitni znak grupe Nenad Janković alias Nele Karajlić.
Obje frakcije imaju stanovitih uspjeha ali ni približno onu karizmu koju su imali kao originalni bend.
Sejo je moj osobni prijatelj još iz najranijeg djetinjstva i super je lik ali Zenica blues zvuči kao original samo kad ga pjeva Nele Karajlić.
Ako pogledamo tih trideset godina iza nas i zamislimo ih kao ljudsko biće nije nerealno nadati se da je vrijeme da jedan takav pokret dobije nasljednike, sa trideset je baš pravo vrijeme za potomke...

16 December 2008

Vruće za poludit'



U ove hladne zimske dane potpomognut "Šečićevim” grijanjem malo je paradoksalno da se sjetim grupe imenom Nemoguće vruće. Ta grupa je sama po sebi bila paradoks.

Grupa u kojoj je gitarista kruh zarađivao kao električar u Staroj jami Rudnika Zenica, bubnjar radio kao taksist, klavijaturist kao likvidator plata na Rudniku je bila totalno atipična za tadašnju rock scenu. Jedini koji je donekle zalazio u stereotipe tadašnjeg Yu-rock establishmenta je bio Spaha, tekstopisac i autor svih melodija na oba albuma koje je ta grupa iznjedrila, mada je i on bio jako daleko od ustaljenih sex (u tragovima), drugs (neka, hvala) & rock&roll (pomalo) klišea. On je uvijek bio fini dečko sa frizuricom koja je više nalikovala studentu violine iz Praga, gdje će on sticajem nekih čudnih okolnosti i završiti, nego nekom rock glazbeniku.

Nedavno sam slušajući "Ismine tamburaše" (Šefa i Nune iz "Starog sata") uhvatio sebe u nevjerici da je prošlo više od dvadeset godina od izdavanja famoznog albuma sa pjesmama Pjeva Rusija, Sve su klinke... i da ih u glas danas pjevaju čak i neki koji su godište tog albuma.

Kad malo bolje razmislim na omotu albuma je sladak mali dječak sa kovrdžavom kosicom koji nema više od pet godina a danas ga viđam, momak pred ženidbu! Za neupućene taj dječak je sin Paneta Škrbića, tadašnjeg managera grupe.

Mnogi ne znaju ni to (a pjevali su je stotinama puta) da je pjesmu "Ta djevojka" Spaha posvetio Dinki Delić, jedinoj Miss Yu iz našeg grada koja je išla sa Spahom i autorom ovog teksta u isti razred.

Jednako kako se i okupila u tišini tako se grupa i razišla. A da bude još čudnije nijedan od članova benda nikad poslije nije nastavio bavljenje muzikom. Opet, izuzev Spahe koji je nastavio pisati pjesme za neke renomirane muzičare s ovih prostora. Prošle godine je čak trebao dobiti Porina za najbolju pjesmu (Oči boje srne - Crvena jabuka) ali je zbog diplomatskih razloga nije dobio (nije građanin Hrvatske).

Ako već nije građanin Hrvatske a Bosne znamo da jest, ne preostaje nam drugo nego da našeg Praškog studenta violine natjeramo da nas podsjeti na stara vremena i napiše još koju pjesmu o nama i našem gradu jer to mu najbolje ide...

Pozorište i mi


Imamo najljepše pozorište u državi.
Ma da, nisam ništa novo napisao. Ali to mi i nije bila namjera.

Kao i svake godine u desetom mjesecu (izuzev prošle godine) u BNP Zenica se održavaju predstave sa Sarajevskog MESS-a. Ove godine smo imali čast da pratimo i aktivno učestvujemo u svečanom otvaranju festivala kao i da na samom otvaranju propratimo izuzetnu predstavu. Naime, predstava ''Istina u prijevodu'' je osvojila ovogodišnji grand prix u Edinburghu i nezvanično je proglašena najboljom predstavom u tekućoj godini. Pun entuzijazma i neskrivenog ponosa sam otišao te subote u naš ''hram kulture'' i doživio najbolnije moguće otriježnjenje. Sala BNP-a je bila ispunjena nekih 70 procenata.

Zeničani imaju uvriježeno mišljenje da smo zakinuti za sve moguće vidove prezentacije kulture i onda dođe takav spektakl a prazne plave sjedalice bodu u oči svakog pravog poštovatelja Talijine umjetnosti. Ovog puta nam nije krivo Sarajevo i Dino Mustafić - krivi smo sami sebi i bit će u redu kada to sami priznamo.

Sljedeće subote se davala predstava sa ''naših prostora'', preciznije predstava sa glumcima iz Sarajeva i Beograda. Što je najbitnije igrala je Mirjana Karanović. Pozorište je bilo prepuno, nisi mogao naći niti jednu praznu stolicu. Predstava je bila, blago rečeno, slobodnijeg sadržaja i kada je Mrjana ogolila grudi to je već bilo previše. Dobrih deset procenata publike je istog momenta napustilo salu.
Pitam se nakon svega imamo li mi još uvijek pozorišnu/kazališnu publiku ili smo mi koji volimo pozorište istinski osuđeni da gledamo trivijalne komedije koje kao da su pisane za subotnje večeri u Domu kulture nekih prigradskim naselja.

Ne gospodo, nije nam krivo Sarajevo ni Dino Mustafić...

Da li smo sigurni...?

Mi Zeničani napokon možemo odahnuti. U medijima smo zastupljeni jednako kao i Sarajevo sa kojim se uvijek takmičimo, a često smo i zastupljeniji.

Pitate se u kojim medijima?

U ''crnoj hronici'' Dnevnog avaza! Ni to ne bi bilo nešto zanimljivo i zahvalno za pisanje u mojim kolumnama da svi mi ne znamo da je Sarajevo 3,5 a po nekim informacijama čak i četiri puta ve'e od Zenice. To znači da imamo mnogo više kriminala od svih gradova u državi.

Ne prođe ni dan a da na mojoj uobičajenoj ruti (Travnička - Čaršija) ne sretnem policiju kako vrši uviđaj neke sitne pljačke ili obijanja neke od radnji. Maloljetnici se dokazuju čestim tučama a nerijetko rabe noževe i slična priručna sredstva. Policija uvijek, ali baš uvijek dođe kada sve prođe da pregleda štetu i napravi zapisnik i još nisam nikad čuo da su djelovali preventivno da spriječe neki nered.

Iziritiran ovakvim stanjem pitah jednom bivšeg načelnika MUP-a zašto policija ne djeluje malo više zaštitnički prema građanima a on mi je kao primjer naveo da čitavu Titovu ulicu, od Carine do Čaršijske džamije pokrivaju dva policajca.

Dva policajca na najfrekventniju ulicu je za nepovjerovati. Nije ni čudo da nikada nisutu kada se dogodi neki incident.

Maloljetna delikvencija

U Sarajevu se zna - braća Gashi I opasni likovi s nadimkom Ćelo...
U Beogradu su bili Arkan, Ljuba Zemunac, Legija...
U Zagrebu su bili Krojf, Klica i drugi...
U našem gradu nema nekih istaknutih imena koja figuriraju po crnim kronikama ali zato imamo znatan broj cigančadi i onih malo više bijelih maloljetnih delikvenata koji teroriziraju grad.

Svojim očima sam neki dan gledao kako mali cigančić koji svaki dan gluvari po čaršiji otima bicikl nekog dječačića koji je izašao sa prijateljem da se provoza po gradu. Ja i još par ljudi smo ga otjerali i riješili taj problem ali nakratko. To je klasično guranje prašine pod tepih jer će se ponoviti za par dana na mjestu gdje neće biti nekog ko je voljan pomoći.

Pitao sam neki dan policajca koji ordinira na terenu Čaršije šta da radim u sličnim situacijama jer mi je i djevojka imala problema sa istom skupinom cigančića. On mi je rekao da ih (što se tiče njega) pobacam u Bosnu jer su ih on i njegove kolege privodili par puta i bili su odmah vraćeni na ulicu jer ne postoji odgovarajuća ustanova koja bi se brinula za djecu tog uzrasta.

Ponekad se pitam gdje smo to mi pogriješili pa smo postali taoci malo tamnijih klinaca i njihovih svjetlijih inačica u našem gradu i da li trebamo da doživimo sudbinu Denisa Mrnjavca pa da se dignemo na noge i da od nadležnih tražimo zaštitu...

14 December 2008

Ekološki onesviješćen narod

Ovih dana je aktuelna tematika ekologije čak i među onima kojima taj pojam baš i nije blizak. O zagađenju se priča po kafićima, na pijaci pa i ispred zgrade kod internih trač konzumenata. Osjetan je kiselkasti i na momente iritirajući ukus valjda sumpora u zraku. Digle su se na noge udruge zelenih, tamno zelenih i ne znam ko se sve već nije digao ali niko da primijeti i neke druge probleme koji takođe imaju veze sa ekologijom.

Naše rijeke koje su među najljepšim u Evropi sa svim onim kesama koje su se pohvatale na šiblju i na obalama izgledaju kao da ih je naslikao podobro pijan slikar naivac. Alba nas dere iz mjeseca u mjesec ali izgleda da i pored njihovih preskupih usluga niko ne baca smeće u kontejner nego im je lakše kese sa smećem baciti u najbližu rijeku. Ti isti sada sjede ispred zgrada i psuju Indijce i Mittal što nas truju a uopće im nije stalo do našeg prirodnog blaga.

Još gora mi je stvar ovo nenormalno plakatiranje i utrka ko će više (i po meni) gluplje polijepiti predizborne plakate. Ovo je urbicid najgore vrste i jedva čekam da ova predizborna utakmica napokon završi! Plakati se lijepe na mjestima na kojima nije predviđeno lijepljenje čak ni umrlica a veći su čak i od onih kojima se reklamiraju koncerti ili cirkusi. Žalosno je primijetiti da po gradu još stoje plakati iz prošle kampanje a zna se da su kod nas izbori svake četiri godine. Vidio sam neki dan plakat jednog kandidata koji je postavljen prije četiri godine. Postavljeni su i njegovi novi na kojima je isti stariji tako da možemo pratiti i njegovo fizičko (nažalost ne i političko) odrastanje.

Razmišljao sam o tome za koga ću glasati i na kraju sam došao do rješenja - glasat ću za onog ko je najmanje isprljao moj grad!