Koncerti

Ne znam da li se neko od vas sjeća kada je posljednji put u Zenici održan neki koncert? Ja svakako ne. Šta se promijenilo u našem gradu pa da nas uporno zaobilaze pjevači iz zemalja regiona (kako to vole nazivati današnji mediji) a nekada su rado dolazili u naš grad?

Mislim da se stariji jako dobro sjećaju koncerata u sklopu rođendana Radio „Zenice“ koji su se održavali na stadionu. Svakog 21-juna mogli smo gledati sve najbolje Jugoslovenske rock grupe koje je dovodio tadašnji voditelj a danas poduzetnik Josip Dujmović. I mimo tog tradicionalnog koncerta često su dolazili u naš grad velikani rocka u tadašnjoj državi. Sjećam se jako dobrih koncerata Leb i sol, Električnog orgazma i Zabranjenog pušenja u dvorani Bilmišće. Održavali su se koncerti i na Papirnoj gdje su gostovali Drugi način i Galija koji su bili obožavani od strane Zeničke raje. Bilo je i u „Šenu“ zanimljivih gostovanja gdje su gostovali Rambo Amadeus, pokojni Dino Dvornik i još mnogi drugi.

Svirke na stadionu su bile rezervirane za najveće zvijezde: Čolu, Brenu i Bijelo dugme. Bijelo dugme je posebna priča jer su oni i počeli svirati u Zenici, još dok su se zvali grupa Jutro. Po nekim čaršijskim legendama baš u holu Industrijske škole su sami sebe „prekrstili“ u Bijelo Dugme. U holu industrijske škole su nekada svirali i Dado Topić sa grupom Time, Josipa Lisac i mnogi drugi muzičari kojih se i ja, ovako star, slabo sjećam.

Danas je potpuno druga priča. Ako se pod koncertom podrazumijeva događaj u kojem učestvuju: izvođač koji stoji na bini i pjeva i publika koja je odvojila namjenski vrijeme i novac da bi čula tog izvođača, onda slobodno mogu reći da je u zadnje vrijeme koncerata bilo zanemarivo malo. Tu ne računam medijsku promociju jedne telefonske kompanije koja nam je ljetos dovela Zabranjeno pušenje. Tu ne ubrajam ni Panetov festival koji okupi veliki broj zvijezda, nešto onih koje još jedva tinjaju a veći broj nekih koje se pokušavaju upaliti. Bude tu i pravih zvijezda, podijele se i neki automobili i neke nagrade. Ali se ne prodaju karte i zbog toga to i ne smatram koncertom.

Od koncerata koji su se desili u to neko „skorije“ vrijeme jedino mogu izdvojiti „Dubioza kolektiv“ koji je održan ljetos. Prije toga je bio koncert pokojnog Tošeta za rođendan Radio Zenita, a to je bilo u decembru 2006. U istom tom mjesecu je na Bilmišću gostovao i Mostar Sevdah Reunion koji je godinu kasnije trebao gostovati na istom mjestu. Međutim, iz nekih razloga nisu se pojavili.

Osjećam se jadno kada u novinama ili na netu pročitam kako, recimo „Hladno pivo“ svira u Vitezu. Ljudi moji, ja sam prije rata išao u diskoteku u Vitez da se ismijem jer se tamo u plesalo kopačkama.
Prije nekih tri-četiri godine u „Klubu 072“ je gostovala grupa „Pips, chips and videoclips“ i ja sam otišao sa jednim prijateljem na koncert dobrih pola sata ranije jer sam kontao da će biti gužva obzirom da je taj prostor mali. Mom iznenađenju nije bilo kraja kada je počeo koncert a ja izbrojao tridesetak ljudi. Nekada se u „Šenu“ i na ocvale rokere tipa Jure Stublića znalo okupiti tri stotine ljudi.

Današnje stanje po pitanju koncerata me najviše podsjeća na jednu ustajalu žabokrečinu koju možda razbiju momci i djevojke okupljeni u skupinu PES Zenica (Prva eksperimentalna scena Zenica) koji namjeravaju razbuditi ovaj odavno muzički zaspali grad.

Za sredinu marta je najavljeno otvaranje gradske Arene koju bi trebao otvoriti Zdravko Čolić i ne sumnjam da će Arena tada biti popunjena do posljednjeg mjesta. Da li će nakon toga ista ta Arena biti rezervisana za neku drugu vrstu muzike koja zasigurno može skupiti dovoljno zainteresovanih ostaje da se vidi.

Read More

Tenis

Gledao sam prije neki dan meč Jelene Dokić na Australian open turniru u Melbournu. Svim srcem sam navijao za tu djevojku koja je osjetila svu kalvariju pretjerane roditeljske ambicije. Djevojka više nema nacionalni identitet a mislim da je i svoj osobni pogubila već odavno. Njen otac Damir je početkom rata izbjegao iz Slavonije u Beograd i svoju maloljetnu kćer tjerao da igra tenis. Vremenom je djevojčica počela ostvarivati značajnije rezultate čime su porasli i apetiti njenog oca, sadiste koji je dobio zabranu prisustvovanja na svim važnijim turnirima. Jelena se odrekla svog oca i prebjegla u Australiju čije je državljanstvo i uzela. U međuvremenu je pogubila sve kontakte sa ostatkom obitelji i pala u groznu psihičku krizu iz koje se vratila dobrim igrama tek ove godine.

Ovo pišem iz razloga što i u našem gradu ima roditelja koji svoju djecu tjeraju da igraju tenis. Nekada se tenis igrao isključivo iz ljubavi. Danas se igra zbog bolesnih ambicija roditelja koji sve češće guraju djecu u taj sport imajući pred očima slike roditelja Ane Ivanović, Monike Seleš ili nekih drugih roditelja tenisera koji se smiješe iz VIP loža poznatih turnira i koji imaju bezobrazno velike račune po mnogim bankama u Švici. Jadna djeca i krenu,vjerojatno, iz ljubavi ali nakon sati i sati torture zaborave zbog čega su uopće tu.

Ja sam prestao igrati tenis kada sam prije nekih desetak godina doživio scenu u kojoj su dvojica lokalnih moćnika istjerali sa terena dvoje djece koja su se pripremala za turnir uz obrazloženje da oni imaju uplaćene termine za tri mjeseca i da ih ne interesuje nikakav kompromis u vidu čekanja da djeca završe trening.

Promijenila se i kultura navijanja na terenima. Sve više teniski mečevi imaju atmosferu nogometnih utakmica. Prije nekih tridesetak godina, dok sam ja još trenirao tenis, za trenera su nam doveli nekog Čeha po imenu Jirži (baš čudno da se jedan Čeh tako zove). Kada bi se igrao meč i ti zaplješćeš ako je neko od naših dobio poen na grešku protivnika, trener nas je slao na trčanje po pet krugova oko terena. Taj sport je stvarno bio džentlmenski u svojim manirima. Danas samo što se janje ne okreće na terenima.

Na početku svake sezone omladinski pogon kluba je radio i po tri sedmice na pripremanju terena za sezonu. Time bismo zaradili za pripreme i takmičenja. Današnja djeca se već u dobi od trinaest godina ponašaju kao zvijezde i od svojih, ambicijama zaslijepljenih roditelja dobijaju basnoslovno skupu opremu.

Ja još nisam čuo da je dijete nekog od takvih roditelja napravilo neku karijeru. Dvije najbolje igračice u povijesti Zeničkog tenisa su iz radničkih obitelji. Mervana Jugić je trenirala tenis a da njeni roditelji nisu ni znali šta im dijete trenira. Jasna Rošer, koja je svojevremeno bila druga igračica u Jugoslaviji (prva je bila Mima Jaušovec, prva osvajačica Rolland Garrosa iz bivše države) je bila kćer željezničara koja je tenis igrala zato što je stanovala na Kamberovića polju.

Zenički tenis je nekada bio izuzetno cijenjen na ovim prostorima ali dolaskom ovih ljudi kojima tenis simbolizira statusni simbol a ne ljubav prema igri više ni u skučenim prostorima Bosne i Hercegovine ne predstavlja neko značajnije ime.

Žalosno za sve one koji vole ovaj sport.

Read More

Policija

Prije rata su se čuvari javnog reda i mira zvali Milicija i trenirali su strogoću. Pored tih svojih glavnih funkcija vrlo su često bili inspiracija za viceve kojima smo se svi smijali. Ova Milicija se još zvala i narodna jer je štitila narod.

Današnji ljudi u nešto tamnijim plavim uniformama nego prije se zovu Policija. Niko o njima više ne pjeva pjesme a vicevi koji se pričaju su vrlo starog datuma. I danas ih često zovu čuvarima javnog reda i mira ali lično mislim da bi im više pristajalo da ih zovu „Ekipa za uviđaj“ (ili očevid ako više volite zapadniju varijantu). Današnja Policija najčešće dolazi na mjesto zločina kad se već razbježe i kriminalci a i svjedoci. Uglavnom slučajeve rješavaju tako što se akteri nedjela sami predaju. Ponekad čak i nađu neki dokaz, uzmu poneki otisak i onda sve to proslijede našim brzim sudovima koji su se specijalizirali za zataškavanje slučajeva i beskrajno odugovlačenje rješavanja bilo čega.

S vremena na vrijeme Policija pokrene i neku akciju. Tako ponekad po gradu možete ugledati plakate na kojima piše „USUDI SE i prijavi neki zločin koji znaš“. Nisam sa sobom načisto šta mi više smeta - da li ono „USUDI SE“ jer mi više zvuči kao: „Samo probaj prijaviti nešto i onda ćeš vidjeti svog Boga!“ ili mi više smeta ono njihovo „garantovanje anonimnosti“. Svi vrlo dobro znamo da je ta anonimnost samo varka. Ipak mi se čini da mi najviše smeta da oni u svoj svojoj nesposobnosti očekuju još da mi, građani, radimo njihov posao.

Trenutno je aktuelna akcija u kojoj nas upozoravaju da je vrlo opasno da se vozimo bez pojasa. Ne znam ko tačno stoji iza ove akcije ali očekujem da nakon nje naprave jednu u kojoj će nas upozoravati kako je opasno voziti motor bez kacige. Time bi nam jasno dali do znanja koliko se brinu za nas jer su to jedina dva prekršaja koja ugrožavaju samo one koji ih se ne pridržavaju. I mene lično boli briga hoće li momčina koja se popne na skuter staviti kacigu ili će se voziti bez nje. Ako padne sa motora bez kacige samo će promijeniti SVOJ lični opis i razbiti SVOJU glavu. Isto kao što će neko ko se ne veže pojasom i zbog toga razbije zube razbiti samo SVOJE zube. Ne moje ili zube nekog pješaka. Ali to nam samo govori kako se policija brine za nas. Trebamo sačekati nekih sto godina pa da se dođe do akcija u kojoj će upozoravati da pri velikom prekoračenju brzine možeš ubiti i sebe i još najmanje 5 nevinih ljudi. Polako, to ide nakon što naučimo čuvati glavu i zube. Ili je možda u pozadini toga svega da je Policiji najlakše napuniti svoj lični i državni budžet tako što će nas kažnjavati zbog pojasa ili kacige. Ipak je malo teže nahvatati one što voze brzo, pretiču na punoj ili prolaze kroz crveno. Ipak ti koji rade takve prekršaje voze dobra auta i teško ih je stići. A i kad ih stigneš najčešće imaju nekog daidžića koji im skloni prijavu ili iskritikuje policajca koji ga je prijavio.

Ne mogu da ne spomenem sve one rumene policajce koji misle da ih uniforma čini glavnim facama. Takvi „drčni“ najčešće svoju silu prosipaju na onima za koje misle da će ih se prepasti. Na onim koji nisu napumpani u teretani, hodaju pješke i nemaju izbrijanu glavu. Tako se bar nakratko osjete važnim. I kad ih neki takav „otrese“ i pokaže da ih se ne boji onda se pokriju svojim, najčešće velikim ušima po glavi.

Svi koji će stati u odbranu današnje Policije će sada reći da su im plate male i da nemaju ovlasti kao prije. I ja se slažem sa tim i znam da je to tako. Ali to su ipak samo opravdanja. I koliko god da su istinita (a jesu) ne mogu biti izgovor za sve. U krajnjem slučaju time se ne može opravdati sjedenje u toplom kafiću (uz kafu na gazdin račun) u vrijeme kad bi trebali hodati gradom i svojom pojavom dati do znanja bar onim malim crnim prosjacima da ne maltretiraju obične ljude. Time se ne može opravdati ni revnosno kontrolisanje saobraćaja na cesti baš u periodu kad se primakne rata za novi LCD televizor, kao ni to da se nakon punjenja ličnog budžeta neće uhvatiti za „lizalo“ taman da mu pješaka zgaziš pred očima.
Na sve primjedbe izrečene na njihov račun oni će reći da imaju šefa iznad njih koji ih tjera da rade stvari koje oni ne bi inače radili, da za nekoliko stotina maraka neće da rizikuju glavu i slično. A ja ih pitam: „Zašto onda ne poskidaju policijska obilježja sa uniformi i zaduže kantu i metlu?“ Bar da nam očiste grad od fizičkog smeća, kad već neće od ovog ostalog za koji su koliko – toliko plaćeni.

P.S. Naravno, ima izuzetaka kojima skidam kapu i koji su živi dokaz da ljudima koji hoće i znaju da rade svoj posao ne trebaju opravdanja. Samo su, na žalost svih normalnih građana, ti izuzetci za sada u manjini.

Read More

Bikeri

Neki dan je nakon razdoblja izuzetno hladnog vremena sunce navratilo u naš grad. Pojedine gazde kafića su odmah iznijele baštu da im ne bi koja marka pobjegla. Davno sam jednom rekao da iako su prvi znaci proljeća svugdje u svijetu visibabe i jagorčevina u Zenici proljeće dođe kad Mima iznese svoju baštu i kad se Šile (posljednjih godina uz Tašku najpoznatiji Zenički biker) popne na motor.

Kao i sve u ovom gradu tako su se naši bikeri potrudili da razbiju stereotipe koji svijetom kruže kada su ti momci u pitanju. Oni uglavnom poštuju saobraćajne propise, nose kacige i rijetko divljaju po bulevaru za razliku od mladih šminkera kojima su starci kupili ove nove skutere koje sad i po samoposlugama možeš kupiti.

Bikeri su združeni u tri moto kluba (za koje ja znam). Prvi je osnovan Moto klub „Tica“ a poslije njega MC Condor i još jedan kojem sam, oprostite mi, zaboravio ime. Ti, u kožu obučeni momci su se prošle godine kolektivno uključili u akciju dobrovoljnog darivanja krvi. Pred novu godinu su momci iz MC Condor izašli na ulice obučeni kao djeda mrazovi i na svojim opakim mašinama otišli podijeliti paketiće u Dom za nezbrinutu djecu. U našem gradu su rijetki ti koji su se sjetili te dječice koju skoro niko ne posjećuje.

Između Zeničkih moto klubova vlada jedna zdrava konkurencija i dosad nije bilo nekih razmirica među njima što bi mnogi očekivali obzirom na reputaciju koju bikeri imaju u svijetu.

Svake godine se održavaju motorijade na kojima se uz gromoglasno praštanje rock sevdalinki odražavaju i takmičenja u raznim moto vještinama. Tu se popiju cisterne piva i pojede pola mjesečne proizvodnje firme „Bešlić and sons“ ali nikad nije bilo ozbiljnije frke. Ovi istinski ljubitelji motocikla treba da posluže kao primjer dobre organizacije mnogim udruženjima koja nazivno mnogo bolje kotiraju u očima javnosti.

„Melecima džehenema“ (na arapskom se valjda tako kaže Anđeli pakla) bih poručio da se čuvaju u prometu i ostanu baš onakvi kakvi jesu - meleci u ljudskom obliku. Kako drugačije nazvati i opisati ljude koji se brinu o stvarima o kojima se više ni naši funkcioneri ne brinu?

Read More

Rudari

Zenicu najčešće zovu „gradom metalurga“. Po mom skromnom mišljenju tako se najviše nanosi nepravda prema rudarima, ljudima koji su uvijek na margini a koji su zaslužili svo poštovanje naroda koji živi u našem gradu.

Rudnik Zenica se spominje još od davne 1880 –te godine kada je i osnovan. Rudari Stare jame, Raspotočja i Stranjana su se desetljećima brinuli da imamo ogrjev i da ima dovoljno uglja za termoelektrane u našoj regiji. Ja sam možda subjektivan jer su moji djed i oba pokojna roditelja bili zaposleni na Rudniku. Nekim logičnim slijedom i moja malenkost je tamo provela radeći nekih desetak godina.

O rudarima se uglavnom pisalo kada bi bila neka nesreća ili kada bi oborili rekorde u proizvodnji. Nije slučajno da je „heroj rada“ i sinonim za najboljeg radnika bio upravo rudar, Alija Sirotanović. Pokojni Alija je, kao i svi rudari, bio fasciniran likom i djelom bivšeg nam predsjednika tadašnje SFRJ. Još i danas u rudarskim svlačionicama na zidovima stoje velike Titove slike. Posebna priča je bio jedan stari rudar, Ekrem Sivalić zvani Tito. On je sa obje strane rudarskog šljema imao ispisano Titovo ime a na radnoj bluzi je nosio bedž sa njegovim likom. Mlađi rudari su mu često u prolazu psovali „najvećeg sina naroda i narodnosti“ a on bi se na takve psovke uvijek nasmijao. Obzirom da znam kolika je bila njegova ljubav prema njemu ja sam ga upitao da li mu smeta kada neko psuje Tita. On mi reče: „Meni je, bolan, drago. Ljudi psuju samo svetinje, oca, mater, sestru, a nikada nisam čuo da je neko opsovao ove nove - Slobu, Tuđmana ili Aliju. Valja to, bolan, zaslužit'“.

Interesantna je transformacija mladih ljudi koji se zaposle na rudniku. Sa dvadesetak godina izgledaju kao atlete a u penziju odu kao starci, bez obzira što imaju beneficirani radni staž i jako rano odu u mirovinu. Spoj ugljene prašine i znoja njihova lica toliko izbora da rudar sa četrdeset pet godina izgleda kao neki penzić od sedamdeset koji je svoju mirovinu stekao radom negdje u kancelariji.

Iskreno se nadam da će ti predivni ljudi, prljavog lica ali besprijekorno čiste duše, dočekati neka bolja vremena i vlast koja će znati cijeniti njihovu važnost za našu državu.

Sretno vam bilo, „komorati“ moji!

Read More

Zdravstvo i banke

Po nekim mjerilima Zeničani bi morali biti sretni ljudi.

Prije rata je je bila samo jedna bolnica u kojoj su se obavljali svi mogući pregledi. Sada imamo desetak privatnih klinika koji brinu za zdravlje naših sugrađana. Ista stvar je sa stomatološkim ordinacijama i specijaliziranim optičkim radnjama. Prije rata se znalo da kad ti treba lijek odeš u jednu od četiri apoteke ili Boris Kidrič koja je radila non-stop. Danas imate dvadesetak apoteka razbacanih po svim dijelovima grada.

Laik bi zaključio da nam je onda opće zdravstveno stanje sigurno duplo bolje kad imamo toliko ustanova koje brinu za zdravlje ljudi. Svjedoci smo nečeg sasvim suprotnog. Umiru ljudi od trideset do pedeset godina skoro svakodnevno. Endemski su slučajevi kada neko prebaci osamdesetu a to je prije bilo sasvim normalna dob za sravnjavanje računa sa Svevišnjim.

Po nekima je glavni uzrok stresni način života a po drugima nedostatak sistematskih liječničkih pregleda što je prije bila obaveza svakog zaposlenog, svakih šest mjeseci. Jeza me spopadne kada čujem floskulu koja se rabi vjerojatno samo na ovim prostorima: „Umro je, a jadan nikad nije kod doktora otišao“.

Pa i jeste umro zbog toga. Da je išao na vrijeme bi mu se možda otkrilo „to“ što ga je odvelo sa ovog svijeta pa bi mu se možda moglo pomoći. Moj pokojni otac nije znao ni koja je krvna grupa a kamoli da je išao doktoru. Kada mu je otkriven karcinom prostate već je bilo kasno. Da je imao redovite sistematske preglede taj bi se karcinom vjerojatno ranije otkrio i bilo bi ga lakše riješiti. Svi mi znamo bar nekog ko je umro rano a da nije išao liječniku nikad ili vrlo rijetko.

Druga stvar o kojoj pišem danas su banke. Prije rata su bile samo tri a danas ih ima više od deset i isto toliko mikrokreditnih organizacija. Pomislio bi čovjek da se ovdje obrće ogromna lova. Istina je sasvim drugačija. Ovdje se dijele krediti šakom i kapom i muze se financijski izmučen narod. Kome ni to nije dovoljno kredit može dignuti kod kamatara. Kod njih pod hipoteku dajete svoje ekstremitete koji će vam biti uredno polomljeni ako na vrijeme ne vratite ogromne kamate koje vam oni odrede.

Nakon svega se čovjek zapita kako onda mi ne živimo bolje? Imamo banaka a svi kukamo kako nemamo para, imamo dvadesetak privatnih klinika a sve je više bolesnih i umrlih.

Gdje je onda greška?

Read More

Možemo li bolje?

Najmanje jednom dnevno dobijem kritiku da sam negativan i da vidim sve crno. Kažu mi da će ljudi čitajući moj blog pomisliti samo najgore o Zenici i pitaju se kako tek drugi vide ovaj grad kad sam ja ovako negativan?

Da vas utješim odmah, ne vidim ja crno samo Zenicu. Moja „crna faza" koja traje već duže vrijeme obuhvata čitavu BiH i sav Balkan. Kad se malo bolje zamislim onda kažem da je čitava planeta skoro crna, a najbolji dokaz za to je da je od juče i američki predsjednik takođe crn.

Šalu na stranu, kad god dobijem takav komentar ja se duboko zamislim i pokušam naći nešto što će zasjeniti to crnilo. Evo pisao sam i o tome kako smo lijepi i pametni, kako smo poznati i priznati. Pisao sam i o tome kako se rade nove dobre predstave u pozorištu. Pišem o nekim dragim i finim ljudima kojima bi se svaki grad ponosio a ne samo Zenica. I da, pišem i o stvarima koje mi smetaju i činjenica je da ih ima dosta.

Ne kažem da je u Zenici sve loše ali znam da će se velika većina ljudi koji su meni bliski po senzibilitetu složiti sa tim da trenutno ima puno više lošeg nego dobrog. I da ćutim o tome? Ne mogu da se ne okrenem oko sebe i primijetim da nas nekako svi prestižu u većini dobrih stvari. Da mi je nekako doći do podatka koliko Zeničana danas radi u Vitezu – mjestu koje je postalo pojam za biznis. Zašto smo morali toliko ostati iza Viteza? Zbog čega smo u vijestima mi ti kojima je hladno i koje truju? Zbog čega danas gimnazijalci sami kreče školu i farbaju radijatore? Zašto nam se pijaca proširila i na glavnu ne tako davno renoviranu ulicu? Zašto na ulici vidim skoro jednak broj pasa lutalica kao i ljudi? Zašto se zatvaraju obdaništa po gradu? Zbog čega sve manje vidim nasmijana lica?

Možda sam crn zbog toga što znam da ovaj grad može biti bolji i zbog toga što mislim da svi zaslužujemo da živimo u boljem gradu? I onda kad oko sebe ugledam toliko stvari koje mi se ne sviđaju jednostavno me uhvati sivilo.

A ima toliko toga lijepog. Imamo sve uslove za idealan život – prelijep grad na obalama rijeke po kojem nam država nosi ime, fantastično Kamberovića polje koje je idealno u svako doba godine, uslove za sve vrste sportova (nogomet, košarka, rukomet, odbojka, ragbi, tenis, plivanje, skijanje, atletika, streljaštvo...), infrastrukturu za razvoj privrede i najvažnije od svega – ljude.

Grad ne čine zgrade nego ljudi, davno je rečeno. I znam da u ovom gradu ima ljudi koji se slažu sa mnom i koji su isto tako nezadovoljni. Ne zbog toga što nam je loše nego zbog toga što znaju isto ono što ja znam – MOŽE NAM BITI BOLJE.

Možda da se okrenemo oko sebe i sami sebi priznamo šta nam se sviđa a šta ne. Za početak evo molim čitaoce Blentovena da mi pomognu i napišu u komentarima na ovaj post šta je to danas dobro a šta loše u Zenici? Šta je to čime se trebamo ponositi a čega bi se trebali stidjeti?

p.s. Na ovaj post ću pustiti i anonimne komentare, samo Vas molim da pokušate biti konstruktivni i bez uvreda na bilo čiji račun.

Read More

Grad „dupljaka“

Kao i mnogo puta do sada danas mi je prišao jedan suhonjavi momak koji već godinama prodaje „dupljak“ stvari i ponudio mi Lacoste miris. Normalno, kune se u njegovu autentičnost ali ga prodaje za deset maraka. Rene Lacoste bi se prevrnuo u grobu kada bi vidio kakvu lošu imitaciju preprodaju ovdje u tamnim vilajetima Bosne. Nije mi jasno ko kupi te zgužvane kutije u poderanom celofanu ali je činjenica da to radi već nekoliko godina.

Grad nam je preplavljen „divče“ garderobom koja se uglavnom nabavlja na pijaci ali često i po raznoraznim buticima. Krivotvore se farmerke, jakne, cipele, torbe... Ma, krivotvore sve. Kada bi se nekim čudom dogodila akcija zapljene odjevnih artkala koji nisu original ovaj grad bi u momentu izgledao kao jedan golemi nudistički kamp.

Smiješno mi je gledati prigradske momke koji se šepure u majicama sa logom neke od svjetskih marki a i Stevie Wonder bi vidio da ga je šila malena Kineska ili Tajlandska ručica. Pitao sam svog dugogodišnjeg prijatelja koji je vlasnik butika da mi kaže gdje da nađem originalne farmerke. On mi reče da mi je najpametnije da odem na pijacu i kupim neke od 25 maraka. Kaže da je to jedini način da se ne osjetim prevarenim pošto znam da sam kupio dupljak i nisam ga mnogo platio. A i tako niko više u gradu ne zna šta je original.

Posebna priča su one kreštave Romkinje što prodaju DVD –ove za dvije marke. Po stotine filmova raznih žanrova one prostru nasred glavne ulice i dernjaju se. Nije mi jasno kojim kanalima ti filmovi dolaze ali činjenica je da sam nedavno vidio novi Rocky ili Rambo prije svjetske premijere. Sly Stallone se ni istuširao nije poslije snimanja a po Titovoj se prodaju njegovi DVD-ovi. Pitam se kome će Neđa „Tropik“ otvoriti multipleks i kako kažu naplaćivati karte po pet maraka kada na pijaci kupuju DVD-ove sa najvećim hitovima za dvije marke.

U posljednje vrijeme sve češće pomišljam da i ovaj život koji živimo nije ništa drugo nego loša kopija života kojeg bi trebali živjeti. Do originala nam je teško doći ne zbog cijene koju trebamo dati za njega nego zbog toga što ga već duže vrijeme nema na tržištu.

Read More

Zeničani kojima se ponosimo

Kažu stari ljudi da mjesta gdje se ukrštaju putevi i gdje se miješaju geni daju izrazito lijep narod i ljude uspješne u sportu i kulturi.

Zenica je uz rast i prosperitet željezare bila naseljavana ljudima iz raznih dijelova bivše države pa i iz Evrope. To je rezultiralo velikim brojem jako lijepih djevojaka i mladića. Potvrda za to smo imali napretek.

Imali smo Miss Jugoslavije - Dinku Delić, a od osamostaljenja BiH mislim da nije bilo grada koji je imao više izabranih Miss. Prvo takmičenje lentu je odnijela Belma Zvrko,djevojka koja je doduše iz Travnika ali kada je bila izabrana pohađala je srednju muzičku školu u Zenici. Iza nje su bile Elma Terzić, Alisa Šišić koja je lentu zadržala tek par dana i napokon Danijela Vinš. I danas našim gradom hodaju prelijepe djevojke i konstantno slušamo hvalospjeve o ljepoti naših sugrađanki kada god neko posjeti naš grad.

Zenica je podarila i mnoge jako uspješne sportiste. U Zenici su rođeni košarkaši: Emir Mutapčić, Dževad Alihodžić, Zoran Savić, Teoman Alibegović i Kenan Bajramović. Bilo je i fudbalera. Elvir Bolić i Miodrag Ratković su bili Evropski i Svjetski prvaci sa Crvenom Zvezdom. Prije njih za Zvezdu su igrali i Enes Bešić i Ranko Đorđić. U Hrvatskim klubovima su igrali Mirsad Hibić i Nermin Šabić a davno prije njih Josip Lalić i Alojz Renić. U pojedinačnim sportovima su bili atletičar Elvir Krehmić, karatista Arnel Kalušić i nekada prije rata odlični strijelci Srećko Pejović i Mirjana Horvat.

Naš grad je dao i odlične glumce i estradne zvijezde. U Sarajevu voditeljski posao rade Suzana Stambol i Hazim Begagić a u Zagrebu Tarik Filipović. Tu su još Haris Burina i Robert Krajinović, izuzetno dobri i nagrađivani glumci. Od poznatih ljudi koji se bave muzikom je u Zagrebu Sandra Bagarić, a u Sarajevu su živjeli pokojni Aljoša Buha i nedavno preminula Sanela Redžepagić. U nekom od prethodnih postova sam spominjao i Edu Karamazova kojeg mogu smjestiti u svjetski priznate umjetnike. Čak je i naš „oskarovac“ Danis Tanović rođen u Zenici, mada on to rijetko spominje.

Mogao bih nabrajati danima a opet imam osjećaj da sam nekoga preskočio. Vjerujem da svi znate nekog koga sam trebao spomenuti i to je samo dokaz da je ovaj grad dao čitavu plejadu uspješnih ljudi. Ako se sjetite bilo koga slobodno mi javite ili napišite u komentarima a ja ću ih svakako dodati na ovaj spisak.

A sam se iskreno sa nadam da će generacije koje dolaze ovaj moj spisak bar udvostručiti.

Read More

"Šen"

U samo praskozorje rata na ovim prostorima dvojica dobrih prijatelja, Ilhan Krasnić i Stojan Grab - Stole su zakupili prostor ispod nekadašnjeg Express restorana i otvorili mjesto koje je čitavu deceniju oplemenjivalo Zenicu u kasnim noćnim satima. Iako sam u tom objektu bio kao dio inventara nikad nisam dokučio zašto su ga nazvali baš „Šen“.

Ilhan i Stole su svoju saradnju započeli još sredinom osamdesetih sa videotekom „Korni“ i još je više produbili preuzevši od tadašnjeg preduzeća „Dionis“ diskoteku koja i i nije baš sjajno radila dok je bila u državnom vlasništvu. Njih dvojica su jedni od rijetkih koji su se održali radeći u „talu“. U Zenici je to baš prava rijetkost ali njih dvojica su se tako kvalitetno nadopunjavali da nije iznenađenje to što su ortaci i danas. Ilhan je bio zadužen za financije i tehnički dio posla a Stole za sve ostalo. Iako je ventilacija bila grozna, gužva ogromna a muzika preglasna, svi smo išli tamo. Činjenica je da nismo imali alternativu ali najviše se išlo zbog prijatne atmosfere koja je vladala.

Uz diskoteku tu je bila i videoteka „Šen“ koja je dobro radila a tokom rata (obzirom da je disko bio podrumska prostorija) sklanjalo se tu veliko društvo i provodilo sate u igranju rauba i pikada. Jedno vrijeme je čak tamo bio i „karambol“ (plemenitija verzija bilijara) pa je bilo lijepo vidjeti starije generacije Zeničana na čelu sa Dr.Mustafom Omanovićem, glumcem Farukom Zadićem i pokojnim Vladom Miličevićem i neke nove klince koji su tek otkrivali tajne te igre.

Za garderobu se brinuo uvijek usporeni Fudo koji je za svakog gosta imao po jednu priču. Na ulazu su bili uvijek dobri i gradu poznati jaki tipovi - na početku Brano Milivojša (poznati Zenički bokser) a kasnije Sema, pa Robi i Sini iz Blatuše. Belaja je bilo rijetko ali ga je uglavnom našao onaj koji ga je i tražio. Muziku su puštali DJ-evi koji su uglavnom radili kao tonci na CD radiju a nerijetko se dešavalo da nekim šupljim danom (utorkom ili četvrtkom) budu neke tematske večeri sa gostujućim DJ-om.

Od kada je „Šen“ promijenio vlasnike i prvo slovo imena (sad se zove „Ten“) ja sam otišao samo jednom na to mjesto i to na otvaranje jer sam dobio pozivnicu. Ok, sad je to malo napucaniji prostor ali meni to nije ono što me iz noći u noć dovodilo tamo. Sve je drugačije, ambijent, ljudi i napokon - muzika. Narodnjaci pršte da te uši zabole. Po meni narodna muzika i diskoteka su dva nespojiva pojma.

A možda sam i samo malo ostario.

Read More

Tržni centar "Kamberovića polje"

U proljeće prošle godine naš grad je dobio izuzetno lijepo zdanje kojeg se ne bi posramili ni mnogo veći gradovi. Arhitektonski tim nadarenog Bere Bostijančića je na postojećim temeljima i užasno zapuštenom gradilištu napravio malo remek djelo.

Grad je dobio ono što mu je oduvijek trebalo: ekskluzivne butike, ogroman i jako dobro snabdjeven megamarket i radnje sa tehničkom robom. Svi lovom potkoženi Zeničani su se utrkivali ko će kupiti veći prostor a Mrki Džananović je bio među traženijim ljudima tih dana. Desetak mjeseci kasnije imam osjećaj da se sve promijenilo. Sve češće vidim zatvorene radnje a kao razlozi se navode najčešće mali prometi ili velike kirije. Ok, na samom početku je bilo previše prodavnica sa tehničkom robom na jednom mjestu tako da je bilo za očekivati da će se mnoge iseliti.

Ne mogu se oteti dojmu da tamo dobro rade jedino ugostiteljski objekti i Konzum koji se u čaršijskim naklapanjima spominje kao budući vlasnik čitavog centra. Možda to i bude dobro. Ako ništa drugo skinut će onaj logo sa bananama kojem se smije svaki ozbiljniji posjetilac naše gradske „dike“.
U eri financijske krize prazne zjape radnje koje prodaju Lacoste stvari, ekskluzivne parfumerije i radnje sa skupljim cipelama. Recesija je glavni razlog ali ima i to da kod naših „šanera“ možeš kupiti te iste stvari u trećinu cijene.

Kada je Mrki ubacio onu spravu za mučenje djece u glavni hol mislio sam da ne može napraviti gluplji potez. Još više sam se razočarao kada je ispred samog OM caffea, možda i najmirnijeg kutka centra, postavio čitav dječji luna park. Sad se u tom kafiću ne može na miru popiti kafa od siline dreke djece i njihovih roditelja. Ko zna ,možda nas Mrki za svog mandata obraduje i sa pravim ringišpilom unutar centra?

U svakom slučaju znam da nisam jedini koji sve rjeđe zalazi u „Bananović centar“. Čak sam od nekoliko ljudi čuo da ih sadašnja atmosfera najviše podsjeća na autobusku stanicu. Nisu mi znali objasniti je li to zbog gužve koja vlada, zagušljivog zraka ili nečeg trećeg. Ipak se nadam da će se naš „centar“ ili „šoping“ (kako ga već ko zove) vrlo brzo vratiti na staze „stare“ slave (onakav kakav je bio u prva dva mjeseca svog postojanja) jer ovaj grad to zaslužuje.

Read More

Komentari

Uvijek su me nervirali komentari ljudi koji se skrivaju iza nadimaka koji im sintetički daju snagu i veliko srce pa mogu pisati i pljuvati po svemu i svačemu.

Taj fenomen sam primijetio na brojnim forumima i odnedavno na blogovima kod drugih ljudi. Ja sam zadnjih dana dobio nekoliko komentara koji su bili nepotpisani. U par njih me se kudilo a u većini hvalilo.

Moram naglasiti da od danas neću objaviti niti jedan komentar koji umjesto imena ima ono famozno „anonymous“.

Ako se nekom ne sviđa ovo što pišem ne mora čitati. Ako mu se sviđa i ima neki normalan komentar neka se slobodno potpiše jer i moje ime stoji u zaglavlju i svako ko čita blog zna ko sam. Ja nisam profesionalni novinar i može mi se potkrasti neka greška. Poštujem svaki komentar o tim greškama i obećavam da će svaki biti objavljen ako je uredno potpisan.

Oprostite na uzurpaciji prostora koji je rezerviran isključivo za postove i priče.

Voli vas vaš Damir Vučak!

Read More

Zanatski

Masu puta sam čuo kako neko za Staru čaršiju kaže „zanatski centar“. Pitam se zašto je tako zovu kada tamo više nema zanatlija. Ostao je da prkosi vremenu urar čika Ferhat Hadžihajdić. Taj uvijek mirni čiko gospodskog držanja i manira je svjedok propasti zanatskih radnji koje su nekad okruživale njegovu radnju. Umro je stari „Laufer“, bravar kod koga su mnogi popravljali brave i kopirali ključeve. Umro je i stari Kupre, krojač koji je decenijama šio odijela i skraćivao hlače generacijama mladih iz ovog dijela grada. Nakon njihove smrti i zatvaranja još nekoliko zanatskih radnji počele su nizati kafane i kockarnice. Uz častan izuzetak dvije zlatare i net kafea u staroj čaršiji su uglavnom smješteni kafići i slastičarne.

Kockarnice su posebna priča. U krugu od pedeset metara smještene su dvije kockarnice i dvije tombole. Ja sam, priznajem, donedavno bio redoviti posjetilac gorespomenutih „mamipara“ ali je i za moj ukus bilo previše. Poznata je stvar da u zemlji u kojoj je ekonomska kriza cvjetaju kriminal i kocka, ali bilo bi mnogo ljepše da se te kockarnice otvore negdje na periferiji a ne u samom centru grada.

Ne mogu da ne spomenem nove lokale koji puštaju narodnu muziku u kvazi disko ambijentu. Narodna muzika pomiješana sa alkoholom i prigradskim, silnim momcima daje jedan Molotovljev koktel koji svako malo eksplodira i Stara čaršija se sve češće spominje u „crnoj hronici“ naših novina. Nekada oaza mira i okupljalište urbane raje sada je poprimila ambijent objekata na autobuskoj stanici.

Već nekoliko noći uhvatim sam sebe kako očajnički tražim mjesto da popijem kafu u nekom ugodnom društvu ali ne pronađem nikoga od ljudi koji su do prije par godina tu bili redovno. Sad su svi vjerojatno u tržnom centru ili negdje na periferiji sklonjeni od ruralne atmosfere koja se odomaćila u čaršiji. Ja sam inertan i spor kada sa u pitanju mijenjanja navika tako da sam izgleda ostao zadnji, kako ono stari kažu „da ugasim svjetlo“.

Read More

CD radio

U poplavi današnjih trivijalnih radio stanica ne mogu da se ne sjetim radija koji je prvi pokušao da razbije stereotip dotadašnjih državnih radio stanica.

Mladi Zoran Mišetić je krajem osamdesetih (u neka meni najdraža vremena koja nama starijim automatski bude sjećanja na famozni „Markovićev period“ koji je donio tračak blagostanja u naše živote), osnovao prvu privatnu radio stanicu pod nazivom „CD radio“.

Sa vrha hotela „Metalurg“ u Zenicu su se odašiljale izuzetno kvalitetne emisije kombinirane sa odličnom muzikom. Muziku treba posebno naglasiti jer su se pratili trendovi i uvijek ste mogli čuti najaktuelniju muziku oslobođenu bilo kakvih predrasuda.

Danas nas sa svih radio stanica bombarduju do nemilosti „sabranim zlodjelima“ Dine Merlina i nekakvih instant zvijezda koji ni u svojoj ulici nisu popularni. Meni je neshvatljivo da u doba kada je apsolutno sva muzika dostupna na internetu oni vrte iste stvari mjesec dana što svakog normalnog čovjeka tjera na povraćanje. U doba „CD radija“ kupovali su se CD-ovi i ploče i bilo je jako komplikovano doći do onog što želiš. I pored toga je muzika bila mnogo raznovrsnija i tematski prikladnija.

Za tu muziku su bili zaduženi Igor Tuco, Mario Ivanković, Sifet Đubo i na kraju njihov muzički guru Zlatko Šestak. Tuco i Mario su bili jako dobri „zanatski“ tonci ali mislim da je glavni odabir radio Zlatko.

U eter su nam pričali izuzetni novinari Danko Travar, Stevica Šuša i Jasna kojoj sam zaboravio prezime. U to doba se pojavio na radiju i mladi Almir Hadžajlić - Labud, jedini koji je ostao u tom radijskom poslu. Odabir tema je uvijek bio zanimljiv i jako pristupačan mladom čovjeku na kojeg s ovaj radio i bazirao. Vijesti su bile kratke i nenametljive a ne kao današnje koje me tjeraju u očaj. Danas se na radiju vrte i nekakve emisije koje biraju hit dana a koje se ponavljaju češće od vremenske prognoze.

Mnogi mi pripisuju preveliku dozu nostalgije u mom pisanju ali stvarno mislim da nijedan radio koji sada ordinira nije ni do koljena tadašnjem CD-u.

Početkom onih kratkotrajnih sukoba u Zenici iz Metalurga je nestao „CD radio“ i ostavio golemu prazninu u našim ušima.

Read More

Kod "Škrte"

Neki dan sam imao jednu jako neobičnu situaciju. Da se nije desila meni vjerojatno bih se dobro nasmijao. Sretnem jednog poznanika i dogovorim sa njim neku vrstu poslovnog sastanka i on mi reče da se možemo naći u podne u slastičarni „Jabuka“. Mrtav hladan odgovorim potvrdno i završim razgovor. Spremajući telefon u džep zapitam se gdje se nalazi ta slastičarna? Hodao sam tako gradom i razmišljao i da apsurd bude već pitao nekoliko čaršijskih ljudi gdje je „Jabuka“ ali niko mi nije znao reći. Kada sam već pogubio živce zapitah radnicu koja radi u jednom kafiću i ona mi pokaza na famoznu slastičarnu kod „Škrte“. Pobjesnio sam u sebi i zapitah se da li je moguće da neko, makar je doselio nedavno, ne zna da je to kod „Škrte“ a kod mlađe Zeničke raje kod „Mime“.

Za tu slastičarnu ja znam više od četrdeset godina. Sjećam se jako dobro starog djedice kojeg su svi redom zvali „Škrto“ navodno zato što nikad nikom nije davao vode kada bi mu zatražio nego ih je slao na obližnju „konjsku česmu“. Njegovi kolači su bili tako specifični i što je kuriozitet nisu se do današnjeg dana promijenili. Nisu kao ovi novokomponovani kolači koji imaju toliko margarina da ti nakon dva pojedena holesterol ode do vrijednosti koje garantuju bolnički krevet. Mislim da nema Zeničanina koji nije bar jednom kao dijete probao njegove zimske sladolede. To su okusi koji te garantovano vraćaju u prošlost. Nakon smrti starog „Škrte“ radnju je naslijedio njegov sin (mislim da se zvao Mustafa) koji je takođe umro prošle godine. Danas radnju vode njegova djeca Mima i Muris uz veliku pomoć Miminog muža Nečka.

Desetljećima već u toj radnji sjede stari Zeničani i ispijaju bozu, limunadu i špricer. Moram zaključiti da bez obzira na promjene vlasnika ta radnja nije izgubila svoj šarm.

Boza (piće od kukuruznog brašna) je specifična za ovaj lokal. Postao je običaj u Zenici da goste iz inostranstva ljudi vode na ovo osvježavajuće piće jer je to nešto specifično i originalno. Nadam se da Mima već sad obučava svog sina, malog Mešu, kako da vodi tu Zeničanima omiljenu slastičarnu jer ne mogu zamisliti da nove generacije piju nove sintetičke nebuloze pored ukusne boze.

Pišući o ovome toliko sam ogladnio da odoh da pojedem „čupavac“ u „Jabuku“.

Read More

"Opšta bolnica"

Nakon dugog nagovaranja moje djevojke da odemo u pozorište na kraju sam pristao. Ja imam problem da često idem u Zagreb i tamo gledam dobre predstave pa su mi kriteriji previsoko postavljeni. Ne kažem, greška je do mene, kriva je moja razmaženost zato što gledam isključivo predstave MESS-a i strana pozorišta dok naše uporno izbjegavam.

Moje iznenađenje je nakon odgledane predstave „Opšta bolnica“ bilo ogromno. Režiser Goran Bulajić i pisac teksta Hristo Bojčev su tako zorno prenijeli atmosferu iz Formanovog „Leta iznad kukavičjeg gnijezda“ da sam zanijemio. Fantastično izbalansirani likovi, dobra scenografija i idealan odabir scene su me jako dojmili.

Od prije sam znao da je Robert Krajinović jako dobar glumac ali da može tako maestralno odglumiti kompleksan lik Kontuzova nisam mogao ni zamisliti. Svaka gesta, pokret i govor su mu dovedeni do savršenstva. On je kao Jack Nicholson u Formanovom filmu jednostavno „ukrao“ predstavu drugim glumcima. Treba biti pošten i spomenuti jako dobre Jutu Jokanovića (Bratoj), Mugdima Avdagića (Dedo), Adisa Mehanovića (Vilijam) i izvrsnu minijaturu Snježane Marković u ulozi Pepeljuge.

Sve u svemu jedno prelijepo iskustvo koje me podsjetilo na prijeratni period BNP-a i koje me tjera da svima toplo preporučim ovu predstavu.

Kad smo već kod BNP-a osjećam jaku potrebu da napišem da je jučer u Zagrebu u 81-oj godini života preminuo poznati kipar Dušan Džamonja. Znam sad ste se svi zabrinuli za moje psihičko stanje (hvala na pitanju, dobro) i pitate se kakve veze ima spomenuti, pokojni kipar i BNP? Odgovor je - velike. Sredinom sedamdesetih godina kada je izgrađeno naše pozorište, na samom ulazu je postavljena jedna impozantna umjetnička instalacija koja simbolizira vezu između pozorišta i našeg grada. To djelo se zove „Čelična zavjesa“.

Mnogi od nas su prošli pored nje stotinama puta a da nisu znali da je to djelo Dušana Džamonje koje postoji u svim njegovim umjetničkim monografijama i figurira kao jedno od njegovih značajnijih djela. Sama zgrada pozorišta je impozantno zdanje ali taj Džamonjin rad joj daje još mnogo ljepšu vizuru.

Počivali u miru, maestro.

Read More

Hallo taxi

Kad sam danas birao o čemu ću pisati djevojka me skoro napala: „Kako ne znaš o čemu ćeš pisati a danas u podne je protest zeničkih taxista?! Zar oni nisu zaslužili da ih podržiš barem postom o njima?"

I složio sam se, jesu. Taxisti danas u podne imaju protest kojim (koliko sam shvatio) izražavaju svoje nezadovoljstvo zbog stanja u kojem se nalazi njihova djelatnost. Ujedno tako pružaju podršku tuzlanskim taxistima. Loše stanje Taxi službe u Zenici je najviše rezultat lošeg odnosa države prema njima. S jedne strane imate regularne, registrovane taxiste koji su obavezni plaćati svaki mjesec porez državi. S druge strane imate neregularne taxiste, takozvane „divljanere" koji ne plaćaju nikom ništa. I tih divljih ima duplo više nego regularnih.

Naravno, kao i u svim oblastima i tu se država ponaša kao idiot i ne radi ništa na suzbijanju ovih divljih. Tako da se tu stvorio jedan krug, vrzino kolo koje uništava tu nekad jako razvijenu djelatnost.

Mnogi su skloni kritikovanju taxista kako su skupi, kako je dobro da postoje „divlji" koji su jeftiniji i slično. Ja se ne slažem jer sam nekako uvijek smatrao Taxi nekom vrstom nužde. Prije se koristio kad nemaš drugog izbora i znalo se – taximetar i plati koliko se voziš. Imao si mogućnost da nazoveš centar i da dobiješ taxi u roku nekoliko minuta gdje treba. Takođe su taxisti bili poznati kao posebna snaga koja se držala zajedno i koja je mogla izvršiti i veliki uticaj u gradu.

Danas svi okreću glavu od ovog problema. Ja sam bio nemalo iznenađen kad sam jednom sa djevojkom čekao prevoz i kada je ona uporno stajala na stanici i „birala". Nisam shvatio šta radi dok mi nije rekla da pazi da li je taxi u koji će sjesti čist i čitav (jer ne voli da se vozi u konzervama). I naravno – da ima oznaku da je regularan. Za one koji se ne sjećaju – to je ona žuta oznaka na kojom crnim slovima piše TAXI. I to nisu ona auta koja za vama sviraju i oni vozači koji vas na taxi stajalištu vuku za rukav i nude prevoz. Pravi taxista sjedi u autu i čeka svoje putnike. Ili kruži po gradu.

Iskreno se nadam da će se neko nekad sjetiti i riješiti i njihove probleme i omogućiti im da budu baš pravi. Da ne bude po onoj staroj narodnoj „Došli divlji i istjerali pitome!"

Read More

Popljujmo domaće

Zadnjih par godina svi mediji nas bombarduju reklamama i jumbo plakatima u kojima se apelira na savjesnu BiH populaciju da kupuje domaće proizvode. Milion puta sam se zatekao u dilemi u samoposluzi da li da i ja tome dam svoj skromni doprinos a onda sam uvidio da je to naše domaće često skuplje i nekvalitetnije od uvoznog.

To mi nije bila namjera pisati danas jer sam mislio na druge stvari kada sam napisao počeo ovako bombastičnim naslovom.

U našem gradu postoji blesav običaj da kritikujemo i najčešće popljujemo nešto ili češće nekog ko je iz Zenice. Jako dobro se sjećam kada je davne 1983. za Miss bivše nam države bila izabrana Dinka Delić. Našli su joj milion falinki - od fizičkog izgleda do onih najbizarnijih koji su dodirivale njeno porijeklo i obitelj. Nema veze što je ona legitimno izabrana te godine, za Zeničane je tada bilo mnogo ljepših i spominjale su se razne štele pa čak i po partijskom ključu da je pobijedila.

Slična stvar, čak i sa degutantnijim komentarima dogodila se kada je naša Alisa Šišić pobijedila i čak dva dana bila Miss BiH. Pojavile su se nekakve gole fotke i gospoda organizatori su joj expresno oduzeli titulu. Po gradu su se brzinom munje počele redati priče kako je ona ovakva ili onakva, da postoji i porno film i slične nebuloze. Nikom nije palo na pamet da stane u odbranu te inače jako fine djevojke. OK, možda je uradila glupost ali se vjerojatno i sad kaje za to. Ko smo mi da joj sudimo i otežavamo situaciju? Najgore u svemu je to što priče o njoj pričaju ljudi koji je ne poznaju. To je samo jedan od ritualnih narodnih običaja kod ispijanja kafe - TRAČ.

Posebna priča su nogometni treneri koje u Zenici najčešće smjenjuje čaršija. Kada tek dođu nalijepi im se etiketa mesije, a nakon samo par loših rezultata dobijaju pedalu. Pročitao sam neki dan podatak da su Hajduk i Dinamo za vrijeme koje je Sir Alex Ferguson trener Manchester Uniteda promijenili 73 odnosno 69 trenera. Mislim da su oni „mala maca“ za Čelik jer su kod nas znali promijeniti i pet trenera po sezoni. Ne računam tu Kemu Hafizovića kojeg zovu svake godine kada niko to neće da se prihvati te dužnosti. Njemu vjerojatno ponude smanjenje kirija za lokal koji još uvijek drži pod stadionom pa on mora prihvatiti.

Isto to podcjenjivanje vrijedi i za Zeničke fudbalere koji moraju dvostruko više trenirati da bi se dokazali pošto naša neobjektivna publika njih češće uzima na zub kada Čeliku loše ide. Uvijek postoji ono: „Ma gdje će on igrati, znam ga ja kad se rodio?“ Umjesto da mu to daje bar neku veću toleranciju uzima mu se kao mana.

Ima još masa slučajeva u kojima su se to tako podsmjehivali čak i neki kulturnjacima, glumcima i znanstvenim radnicima koji su bili priznati svugdje izuzev u svom gradu.

Pomislim ponekad - da se Picasso nekim čudom rodio u Zenici za njega bi, kada bi prošao čaršijom govorili : „Vidi matere ti onog molera!“

Read More

Nekad i sad

Skoro da bih se smio kladiti da svi koji su stariji od 25 godina (dakle svi oni koji su živjeli bar dio svog života i u bivšoj državi) skoro svakodnevno prave poređenja sa životom prije i poslije rata.

Da li je bilo bolje ili gore je pitanje na koje možemo čuti različite odgovore. Ako kažete da je prije bilo bolje vrlo često vas optuže da ste jugonostalgičari. Ako se izjasnite da vam je bolje sada onda ste često neka vrsta ratnog profitera. Vlasnici ovakva dva različita mišljenja se znaju trpati i u još neke grupacije poput – nacionalisti, lijevi, desni, došljaci, starosjedioci, građani, seljaci. Ima tu još mnogo podjela ali ne bih sad o tome. Nije mi cilj da provociram pripadnike bilo kojeg od ova dva mišljenja.

Da je prije bilo sigurnije složiće se većina. Mogao si spavati na cesti i ništa ti se ne bi desilo - kažu svi. Nećemo sad ulaziti u potrebu bilo koga da spava na cesti i provjerava ove tvrdnje. Tadašnja Milicija je svoj posao radila često i previše revnosno pa se nerijetko dešavalo da batine dobiju i oni koji su imali samo malo dužu kosu. Nije bilo preporučljivo izdvajati se iz mase na bilo koji način.

Prije su i mangupi bili drugačiji. Najčešće su to bili momci koji su imali dobre ocjene u školi (da ne kažem štreberi), momci koji su se bavili sportom. Mangupi su bili zbog toga što su imali takav stav i niko ih nije smio poprijeko pogledati.

Da, bilo je puno drugačije. Išlo se na more svake godine. Činjenica, išlo se na Jadransko more a ne u kojekakve Tunise i Egipte, ali je svako ko je htio bar jednom godišnje svoju pozadinu kvasio u teget plavom Jadranu. I taj godišnji odmor niste morali otplaćivati do idućeg godišnjeg nego ste ga finansirali od regresa, za koji pouzdano znam da većina zaposlenih danas i ne zna šta je.

Ne znam koliko je uputno da ja koji više i nisam toliko mlad povlačim paralele između života mladih nekad i sad. Ne mogu se oteti dojmu da su se mladi znali mnogo bolje zabavljati nekad iako je bilo mnogo manje sadržaja. Danas mladi imaju mnogo više kafića i eventa ali opet pribjegavaju sintetičkim stimulansima kojih je doduše bilo i u moje vrijeme ali ne u ovolikoj mjeri. Prije je takođe bilo ljudi sklonih svakojakim opijatima ali niti jedan od njih nije bio incidentan i agresivan. Danas svaki ima svoj kriminalni dosje obiman kao sabrana dijela Ive Andrića.

Prije su djevojke bile zainteresirane za momke koji su bili dobri studenti i uz to dobro izgledali. Danas možeš izgledati kao vanbračni Apolonov sin ako nisi sin nekog od lokalnih tajkuna i nemaš „jeep“ veličine omanjeg autobusa kod njih nemaš niti teoretske šanse.

Mnogima nije lako prihvatiti promjene koje su se desile. Činjenica je da niko od nas nije bio za rat i da na stvari koje su se promijenile i nismo mogli uticati. Nostalgiju ne osjećaju samo ljudi koji su otišli. Osjećamo je i svi mi koji smo ostali, ali to je u stvari žal za prošlim vremenima. Za vremenom u kojem smo bili prije svega sigurniji, i fizički i ekonomski, ali i vremenom u kojem smo bili mlađi.

A odgovor na pitanje s početka – je li bilo bolje prije ili je bolje sad – neka svako da sam za sebe.

Read More

Kina naša zaboravljena

Prije nekih godinu dana iz Sarajeva mi se javio režiser Enver Puška i rekao mi da će organizirati premijeru filma „Ritam života“ u Zenici. Moram se pohvaliti i reći da u tom filmu igram i ja jednu malu ulogu. „Super“, pomislih u sebi sav ponosan što će me moji sugrađani moći vidjeti. Ponos je splasnuo nakon par sekundi kada sam shvatio da mi nemamo kino dvoranu. Zamislite, ovoliki grad da nema kino dvoranu. Grad o kojem su snimljena dva filma („Uzavreli grad“ i „Papirna“) i grad koji je iznjedrio nekoliko značajnih glumaca nema niti jednu kino dvoranu.

Ne mogu da se ne sjetim svog perioda adolescencije i naših kina u koje je bilo milina ići. To je bio poseban doživljaj. Kina „Central“, „Metalurg“, „1. maj“ i ono glavno kino „29. novembar“ su nam pružala neslućena zadovoljstva i upoznavanje sa svim temeljima sedme umjetnosti. Ogromni redovi, nekad čak i po tridesetak metara kada se davao neki od četiri filma Bruce Lee-ja su nešto što je jako teško objasniti ovoj današnjoj generaciji koja jako malo zna o kinu a vjerujem da ih postoji veliki broj koji nikada nisu ni bili u toj ustanovi.

Ne mogu zaboraviti ni one famozne filmove sa jeftinom erotskom tematikom koji su takođe bila jako posjećeni i koji su generacijama mlade učili baznim pojmovima seksualnosti. Bio je tu čitav serijal njemačkih „Istinitih priča“ i danskih erotskih komedija koji su u imenu sadržavali mjesto radnje krevet (Mazurka u krevetu, Rektor u Krevetu i sl.). To postepeno otkrivanje seksualnog mi je mnogo draže i mislim da je bezbolnije od ovog današnjeg vremena kada se na internetu može pronaći milijarda filmića sa ginekološkim pogledom na žene i isto toliko filmova sa bolesno perverznim sadržajem.

U kinima su jako posjećeni bili i filmovi indijske produkcije koji su listom bili patetičnog i izrazito tužnog sadržaja. Jedan moj prijatelj je zaradio „bruku“ love prodajući papirnate maramice tokom prikazivanja istih. Kad malo bolje razmislim i danas ima malo sličnosti sa tim vremenima, i danas nas Indijci tjeraju da plačemo.

U današnje vrijeme ostalo nam je da se molimo Bogu da Neđa - „Tropik“ skupi dovoljno love i da nam što prije dovrši onaj „Skadar na Bojani“ koji je počeo graditi prije ne znam koliko godina na mjestu starog kina „29 .novembar“.

Do tada će nam ostati samo sjećanja na mračne i zadimljene sale i ono famozno: „Zaime, eno je puši u kinu...!“

Za one koji ne žive u Zenici (i za one koji su normalniji od mene i ne gledaju smrtovnice) da kažem da je Zaim, legendarni mršavi čiko iz kina „29. novembar“ umro prije nekih deset mjeseci. Rahmet mu duši.

Read More

Mladost

Kada bi neko sa strane krenuo u obilazak kulturnih zbivanja (koja su velika rijetkost) u našem gradu zapitao bi se da li je ovo grad staraca? Bilo da je riječ o pozorišnim premijerama, koncertima ozbiljne muzike ili otvaranju izložbi primijetit ćete zanemariv broj mladih ljudi na tim eventima.

Prošle godine je u gradskoj biblioteci bila književna večer koja je bila izuzetno slabo posjećena što i nije vijest za naš grad. Problem je bio taj što sam ja bio među najmlađim a već sam uveliko zagazio u godine u kojima su problemi sa prostatom uobičajeni. Nije moguće da u ovom gradu nema nikog mlađeg da ga zanima književnost.

Prije par mjeseci je bila i jako dobro organizirana kampanja protiv zagađenja zraka koju je pokrenuo Zenički „Slovenac“ Tarik Mujačić. Čak ni tamo nije bilo više od 15 posto mladih iako je mjesto u kom se održavala ta manifestacija bilo primjerenije mladim nego nama u srednjim godinama.

Jedan od izuzetaka koji moram naglasiti je moja draga poznanica koja ide u Gimnaziju. Ona je ta koja je pokrenula protestni zbor zbog hladnih radijatora i koji je okupio zavidan broj srednjoškolaca. Mladi su oduvijek bili ti koji su pokretali revolucije što u našem gradu baš i nije slučaj. Ista ta mlada dama je na „Facebooku“ oformila grupu koja se bori za renoviranje zgrade Prve gimnazije koja je zaista u očajnom stanju. Sramota je da mladi ćute i gledaju kako se renoviraju prigradske škole i kako niču vjerski objekti (nemam ništa protiv izgradnje tih objekata ako nije na uštrb renoviranja škola) i kako se grade skoro magistralne ceste za zaseoke iz kojih se regrutuju novokomponovani opštinski funkcioneri.

Ne mogu da se ne sjetim moje generacije ili prijeratnih generacija općenito koje su posjećivale sve kulturne manifestacije. Ovdje mlade možeš uglavnom vidjeti kako posjećuju objekte iz kojih trešte turbo folk hitovi i koji su postali totalno cijepljeni protiv svega urbanog.

Eh da, bio bih totalni idiot kada ne bih spomenuo dvojicu izuzetnih mladih ljudi koji su u svom filmu i koji mi ne dopuštaju da padnem u totalno beznađe kada je mladost u pitanju. To su dva mlada fotografa, Dado Ruvić i Mirza Subašić. Mirza je nedavno imao svoju prvu samostalnu izložbu a Dado je više puta objavljivan na „Reutersovim“ stranicama koje se bave fotografijom. Njihova ljubav prema fotografiji i entuzijazam uveliko nadilaze ove učmale Zeničke okvire.

Svim mladim ljudima u Zenici bih poručio: „Probudite se, života ima i van zadimljenih kafića!“

Read More

Moj grad Zenica

Htio sam danas napisati jedan skroz pozitivan post i to o gradu kojeg smatram svojim i u kojem živim. Znam da uopšte nije teško nabrojati milion mana ovog grada i znam da svako od nas ima bar 1000 stvari koje mu smetaju.

Više se mrznemo nego što nam je toplo jer “Grijanje” i “Mittal” vrše svakojake eksperimente nad nama. Heroj je svako ko pokuša udahnuti „punim plućima". Raspadaju nam se škole (a vjerovatno i obdaništa) u koje idu djeca. Pancir će nam uskoro (zajedno sa gas maskom) postati obavezan dio garderobe. Drogu možeš kupiti na svakom ćošku (skoro su je počeli prodavati na tezgama na pijaci). Pijaca, hamelj i krkanluk su nam u obilježja glavne ulice u centru grada. Puno je nezaposlenih a ne postoji ni Omladinski dom u kome bi mladi ovog grada mogli kvalitetno provoditi vrijeme. Sport nam polako zamire i odumire. Glavne zvijezde grada su uglavnom oni što voze skupa auta, parkiraju gdje hoće, policija im ne nađe oružje u racijama i česti su posjetioci Sudova u kojima rijetko kad budu osuđeni.

Svi to znamo, je li tako? Ja sam htio napisati jedan pozitivan post o Zenici, nešto kao da sam sebi odgovorim na pitanja – šta je to dobro u ovom gradu i zbog čega je bolje biti ovdje nego negdje drugo. Nakon te samom sebi zadane teme sam pomislio kako bih umjesto toga radije negdje iskopao nekih 10 metara kanala.

Činjenica jeste da ovaj grad ima svoje ljepote. Imamo prelijepo Kamberovića polje, pluća ovog grada koje ima malo koje mjesto u BiH (a i šire). Grad je takve veličine da uvijek možete svugdje stići pješke za nekih maksimalno 30 minuta. Imamo najljepše pozorište, pardon – zgradu pozorišta. Sad imamo i dobar Shopping centar a i dva dobra hotela. Stadion nam je malo ohrndan ali s obzirom koliko gledalaca dolazi i šta gleda – dovoljno je i to. Imamo Smetove, prelijepo mjesto. Ko ima volju može sebi priuštiti finu šetnju do gore, ko nema volju a ima auto – isto tako.

Imamo svašta nešto za početak. I to dobar početak. Da li je sve to dovoljno za jedan normalan život dostojan čovjeka? Sve češće razmišljam o tome da li Zeničani ostaju u Zenici zato što im je tu dobro ili zato što nemaju gdje otići? Iskreno, kad na vagu stavimo prednosti i mane ovog grada nekako sam sve više ubijeđen u to da je u pitanju ovo drugo. Sve više mi se čini da smo svi mi - Zeničani neka vrsta taoca u vlastitom gradu. Tu smo jer nemamo neku pametniju i bolju alternativu. Ili možda nemamo petlju da probamo naći za sebe nešto bolje.

Kako reče jedna meni draga osoba na pitanje kad će roditi dijete – da li je pošteno prema tom istom djetetu roditi ga ovdje i „osuditi ga" na život u gradu u kojem će primiti stotine injekcija zbog bronhitisa, možda astme ili ne daj Bože nečeg goreg. Ona misli da je to sebično. A ja se sve više bojim da je možda u pravu. I pitam se da li će se nekad nešto promijeniti? Da li će nekad neko iskoristiti ove prednosti koje imamo i pokušati ukinuti mane. Pa da ne moram 10 dana razbijati glavu o tome kako da napišem pozitivan post o svom gradu. U kojem nisam rođen ali sam već toliko dugo tu da se mogu smatrati Zeničaninom. Pravim i originalnim.

A isto tako ne mislim da pripadnost nekom gradu stičeš rođenjem jer – Zeničaninom se postaje.

Read More

GAD

Svi koji me malo bolje poznaju znaju da ja nikad ovako javno za nekog ne bih rekao da je GAD. Ipak, ovaj moj dragi prijatelj se upravo tako predstavlja.

Gusak Ante Dragutin - uzevši prva slova njegovog i očevog imena i prezimena, dobijate famozno GAD. To definitivno nije njegova karakterna osobina. Džaba sam ja sav ovaj uvod pisao kada ga svi u gradu znaju pod nadimkom Gule.

Sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća u Zenicu je iz Posavine (nisam siguran ali mislim iz Dervente) sa roditeljima doselio mladi Gule. Ovo „mladi“ nemojte shvatati doslovno jer niko ne zna koliko on zapravo ima godina. U šali sam znao reći da je njegov rodni list izgorio kada se zapalila Vavilonska kula kao i da je Gospa u prvoj posjeti Međugorju vidiocima (da, upravo se tako nazivaju oni koji su je „vidjeli“) uputila samo jedno pitanje: „Gdje je Gule da mu kažem da ove godine slavimo dvije hiljade godina mature?“

Vjerojatno samo on zna kako je sačuvao tijelo i duh tako da sad izgleda identično kao onda kada sam ga prvi put vidio a to je bilo prije 28 godina. OK, malo se smežurao i ima kožu za dva broja veću od lica ali i dalje izgleda isto.

Gule je svjetski putnik kakvog Zenica nije dala a sumnjam da će ga uskoro i dati. Živio je u svim svjetskim metropolama i ostavio je traga u njima. U Londonu ima sedamnaestogodišnju kćer, u Heidelbergu ima sina od 36 godina. Ko zna gdje još ima potomaka obzirom na burni život koji je vodio. Devedesetih godina se vratio u Zenicu i ostao u njoj do dana današnjeg uz ljetnje izlete na Hvar i u Dubrovnik. Tamo ima razgranatu mrežu prodaje ekskluzivne bižuterije. U praskozorje ratnih sukoba u Zenici zapitah ga zašto se baš sad vratio a on mi je sa nezobilaznim osmijehom na licu rekao: „Jebo čovjeka koji nije rat proživio“.

U ratu je kupovao i prodavao knjige i stripove i došao na ideju da otvori prvu stripoteku znakovitog naslova TNT. To mjesto je bilo oaza kulture i urbanog života za sve nas koji smo se muvali po gradu tih blesavih godina. Nerijetko smo zore dočekivali u tom „štakorniku“ jer se nismo smjeli kretati u vrijeme policijskog sata.

Tu sam upoznao jednu vitalnu staricu, pokoj joj duši, i nisam bio uopšte iznenađen kad mi se predstavila. „Ja sam Eva“, rekla je. A ja sam mislio da se mama ovako starog Guleta jedino tako može i zvati.

Jednostavan i pristupačan sklopio je i mnoga poznanstva na Hvaru i nisam se iznenadio kada sam čuo gradonačelnika Hvara kako ga svojataju kao „fetivog“ (domaćeg) Hvaranina. Tamo se druži sa kremom Hrvatske (Stefan Lupino mu je partner u poslu) a ovdje je samo tihi simpatični čikica koji maltretira konobare sa specijalnom toplom čokoladom. Generacije i generacije je matori ispratio a mnoge je i na pravi put okrenuo.

Na kraju mu samo mogu poželjeti: „DOBAR VJETAR U LEĐA ALI NAM SE OPET VRATI!“

Read More

Posao i kako ga naći

Znam da među čitaocima moga bloga ima jako pametnih ljudi pa bih da podijelim dilemu s njima.

Kako da jedan sredovječni čovjek od 44 godine pronađe posao u ovom gradu?

Odgovori koji me šalju na biro su unaprijed isključeni jer se zna da u ovom gradu ide sve preko štele. Probavao sam pronaći posao na sve moguće načine ali niti jedan u zadnjih godinu dana nije urodio plodom. Da sam plavuša dimenzija 90-60-90 i da imam IQ sobne temperature našao bih ga sigurno jer se zna da u današnja vremena niko neće da zaposli nekog ko razmišlja nego nekog kome možeš da naređuješ i da ga maksimalno iskorištavaš.

Jedan od mojih problema je i taj što sam cijeli život u čaršiji a poznato je da danas posao najlakše dobijaju Babinci i oni iz drugih prigradskih vukojebina. Možda je način da odem izvadit' ličnu na neku od tih egzotičnih destinacija?

Padalo mi je na pamet da se prijavim u neku od stranaka pa da po tom nekom famoznom stranačkom ključu probam pronaći posao ali znam da moja utroba ne bi podnijela takav razvoj situacije. Nije da nisam imao ponuda da se učlanim u neke stranke ali znam da još nisu oformili takvu koja bi me mene privukla.

Završio sam Elektrotehničku školu, znači nisam nepismen. Radio sam kao prevodioc a i u kompjutere se kužim. Imam iskustvo u radu sa ljudima (mislim da sam tu i najjači). Pa kako je onda moguće da u svom gradu ne mogu pronaći posao?

Sve ide na ruku onoj pitalici „Koja je razlika između Babinca i Zeničana? - Zeničanin zna gdje je opština a Babinac zna sve u opštini“.

Ostaje mi jedino da uradim nešto korisno za ovu državu - da otvorim privatno groblje jer ja koliki sam baksuz niko nikad ne bi umro.

Read More

Edin Karamazov

Ovo je priča o jednom planetarno popularnom Zeničanu. Planetarno da ali paradoksalno - u Zenici ne.

Neuredno razbacane kose, u nekom kariranom kaputu i sa roza rukavicama na rukama iz jednog internet kluba izlazi mi poznata faca. Znamo se više od trideset godina, čak iz osnovne škole. Ni dan danas mi nije jasno kako je on išao u Sestre Dietrich školu kad je stanovao u tadašnjoj Lace Zahirovića ulici (kunem se da ne znam kako se zove sada ta ulica), direktno preko ceste od Čaršijske džamije. Doduše tad se zvao Edin Džananović a sada je svjetski popularan kao Edin Karamazov.

Gitaru je počeo svirati jako rano i što je najčudnije bio je samouk. To ga nije smetalo da već sa sedamnest godina osvoji četiri prva mjesta na gitarističkim takmičenjima. Bio je proglašen najboljim nešpanskim sviračem flamenka. Nestalnog karaktera i duha vagabunda mijenjao je muzičke stilove i prebivališta. Svirao je u Berlinskoj filharmoniji, Bečkom konzervatoriju, Pariškoj Olimpiji ali i na Stradunu, u holovima podzemnih željeznica i po raznim svjetskim trgovima. Prije desetak godina akcent je stavio na lutnju, jedan od najstarijih žičanih instrumenata i upisao je studij u klasi Hopkinsona Smitha, jednog od najvećih autoriteta za taj instrument.

Prije dvije godine snimio je album "Songs from the Labyrinth" sa jednom od najvećih zvijezda današnjice - Stingom sa kojim će 11-og februara u Zagrebu održati koncert.

Tih i samozatajan dođe u svoj rodni grad i prošeće se njime a da niko ne zna ko je zapravo on. Prije dvije godine sjedili smo u jednom čaršijskom caffeu i stol pored nas je sjedio je neki momak sa smiješnom frizurom. Nakon par minuta prošle su dvije djevojke i jedna je drugoj u transu govorila: „Vidi, vidi Šeki Turković“. Sam Bog mi je svjedok da nisam znao ko je taj frajer da bih nakon provjeravanja imena i djela gorepomenutog doznao da ima čak tri ploče snimljene. Da, njega prepoznaju a Edu ne.

Zapitam se ponekad, kuda ide ovaj svijet...?

Read More

KPD

Prije neki dan u „Džunglu“ , radnju moje djevojke (dođeš mi lovu za reklamu, H.) ušla je teta tražeći suvenir koji simbolizira naš grad. Ponudili smo joj makete i reljefne slike „Konjske česme“ i Hadžimazića kuće. Nju to baš i nije dirnulo jer misli da nekom van Zenice to neće značiti ama baš ništa. Nakon dužeg mozganja smo skontali da je jedini znak prepoznatljivosti našeg grada KPD (Kazneno popravni dom) Zenica.

Smještena u samom centru grada ta austrougraska građevina je decenijama primala razne likove koji su bili u sukobu sa zakonom. Nakon drugog svjetskog rata tamo su bili smješteni oni koji nisu bili istomišljenici sa tadašnjim režimom, a kasnije su abonenti postali kriminalci, ubojice i oni koji su zagrizli u privredni kriminal. Tako je naš grad bar nakratko ugostio razne face o kojima smo mogli čitati u novinama. Ležali su tu Šešelj, obojica Ćela iz Sarajeva, ležao je čak i onaj koji je Hakiji presudio čakijom, opjevan u pjesmi Zenica blues Zabranjeg pušenja.

Mene su kao malog (a sad sam kao veliki) pokojni roditelji vodili u restoran KPD-a gdje su tada pekli najbolje ćevapčiće u gradu. Na svu sreću to je bio moj jedini posjet toj ustanovi jer moje načelo „uvijek na ivici - nikad u marici“ je urodilo plodom. Mada se nikad ne zna jer kako stvari stoje na ovim prostorima se ne možeš kandidovati za predsjednika ako nemaš zatvoreničkog iskustva.

Jako mi smeta položaj te ustanove jer mislim da se zatvor tog tipa treba nalaziti negdje podalje od grada. Redovito mi se probudi osjećaj nelagode kada prolazim kraj zidina, a da se ironija ponovo umješa u moj život - mlađi brat mi se oženio i kupio stan sa pogledom na KPD.

Ako se pomisli na prve postulate ekonomije u kojim se spominje iskorištavanje prirodnih dobara (u Gradačcu šljiva, u Hercegovini vinova loza i sl.) tada se Zeničani trebaju žestoko zamisliti zašto je baš kod nas napravljena kaznionica.

A nakon svega ne mogu da se ne sjetim jedne cinične dosjetke mog prijatelja koji me pitao zašto je u Zenici napravljen KP dom. Na moje „ne znam“ on je odgovorio: „Zato da Zeničani ne bi išli daleko od kuće“.

Ko zna? Možda je to i istina.

Read More

Ulice

Već dugo vremena razmišljam o imenima naših ulica, trgova i škola. Interesuje me ko je bio toliko dokon da je morao skoro sve okrenuti tumbe i imena ulica promijeniti u neka za koje niko nije čuo.

Nedaleko od moje ulice (koja je također promijenila ime iz Matije Gupca u Travnička) ima jedan mali sokak koji se nekada zvao ulica Branislava Nušića. Danas se zove Fra Ljube Hrgića. Ljudi koji stanuju u toj ulici su išli u opštinu da se raspitaju ko je taj Fra po čijem su imenu dobili ulicu. Niko im nije znao reći ali su im dali ime nekog Jalimama koji je bio zadužen za taj umni rad zvani preimenovanje ulica.

On je „kriv“ što su se pojavili neki Šerbini sokaci, Kočevske i Kamberovića čikme i ine umotvorije kojima ja ne nalazim svrhu. Posebno ne kada su u pitanju škole. Kome je smetao pokojni Ivan Goran Kovačić pa se najgradskija od svih škola u Zenici sada zove Musa Ćazim Ćatić. Ne kažem, i Musa je (rahmet mu duši) bio pjesnik dostojan imena neke škole ili ulice ali ponavljam da ne vidim svrhu ukidanja onog famoznog IGK.

Moja škola se nekada zvala OŠ „Sestre Dietrcih“ a danas se zove Miroslav Krleža. Volio bih pitati koji je grijeh tih sestara, silovanih i streljanih u Jasenovcu da im je nova lokalna vlast odlučila ukinuti bistu i pravo da se škola zove njihovim imenom. Ne mogu ni zamisliti zbunjene face jadne djece koja su se upisali u Sestre Dietrich a završili u Miroslav Krleža školi mada se nisu micali iz jedne zgrade. Kako su njima objasnili da ono staro ime nije više prikladno.

Posebno me nervira inertnost naših ljudi kada je u pitanju opća informiranost o liku čije ime nosi neka ulica. Kada bi pitao masu ljudi za ulicu A. A. Borića svi bi znali da je to ulica u kojoj se prodaje famozni ¨dobitni bingo¨ i ne bi me iznenadilo da ljudi pomisle da je taj nekada cijenjeni liječnik u nekoj vezi sa Lutrijom BiH. Po pričama njegova kćer je famozna Selma koja je imala teške kofere i nikad nije otputovala iz pjesme Bijelog dugmeta.

Ko je bio Juraj Neidhart po kojem se zove jedna ulica u našem gradu? Minoran je procenat ljudi koji zna da je to bio jedan od najboljih arhitekata na Balkanu i da se po njegovim radovima drže predavanja na prestižnim arhitektonskim fakuletetima u svijetu. Bio je učenik po mnogima najvećeg arhitekte, renomiranog Le Corbusiera (nadam se da sam tačno napisao njegovo ime) i ostavio nam je u amanet zgrade Socijalnog, Hotela Metalurg i kina Zenica (nekadašnje kino 29.novembar).

Volio bih da nekad pročitam ko su bili neki ljudi po kojima se danas ulice zovu da ne bih dospio u nezgodnu situaciju ako dočekam svoje dijete koje bi me moglo pitati :¨Ko je bio taj i taj čiko?¨
Trenutno sam bez posla i nisam u sitaciji da biram ali znam da nikad ne bih bio taxista ili poštar u situaciji u kojoj se imena ulica mijenjaju svaki čas.

Read More

Žilet

U jednom od prethodnih postova sam obećao da ću zasebno pisati o caffe „Žiletu“. Dvadesetak metara od konjske (Stare) česme u jednom od prostora koji pripadaju IVZ-u (Islamskoj vjesrskoj zajednici) početkom osamdesetih godina je otvoren kafić koji je prodavao samo kafe i sokove. Otvorio ga je Mehmed Tuzlak i nazvao ga „Žilet“. Kao i u mnogim slučajevima prije, a bogami i kasnije paradoksalno je da je neko ko se preziva Tuzlak uspio napraviti nešto sto će biti zaštitni znak Zeničke čaršije.

Nije trebalo mnogo vremena pa da se posjećenost tog malenog kafića proširi do zapanjujućih razmjera. U Zenici je bilo lokala u kojima su se okupljala omladina i lokala u koje su izlazili stariji. U Žilet su išli baš svi. Ako je vjerovati konobarima koji su tada radili pravili su i po hiljadu i po e kafa dnevno. Dobro se sjećam da je do devet ujutro tamo znalo biti i do dvadeset taxista tako da si uvijek mogao nazvati „Žilet“ ako ti je trebao taxi.

Konobari su bili posebna priča. Njih kao da je Meho kupovao na kilo. Izuzevši legendu Žileta – Mešu, svi konobari su jedva mogli dogurati do vreće brašna. Nijedan ne bi mogao sam pokrenuti lift. Kažu a ih je Meho uzimao da bi uštedio na ljekarskom jer je bilo dovoljno njegove mršavce staviti blizu stakla pa ako je sunčano vrijeme rentgen ti i nije trebao - mogao si vidjeti kroz njih.

Sam gazda je priča za sebe. On se jako rijetko pojavljivao u radnji. Nakupljene pazare su mu donosili taxisti kojima je Meša davao pune kese para da ih odnesu na egzotične destinacije gdje se on sa svojom ekipom provodio. Bila su to neka druga vremena gdje su gazde vjerovale svojim konobarima, a i bilo je toliko para da su svi bili zadovoljni.

Dobro se sjećam jednog ljeta i pitanja jedne Beograđanke da joj objasnim fenomen tog "kluba Žilet". Ona je čula od prijatelja da se tu skupi i po par stotina ljudi u jednoj večeri. Ja sam je pitao da li je bila u Beogradskom «KLubu 41» koji je tih godina bio megapopularan u Jugi. „Naravno“, odgovorila je. „E vidiš“,rekoh, „Žilet je velik kao WC u tom lokalu“. To je bila istina, u Žilet je moglo stati deset ljudi i imao je izmjerenih 6 kvadrata.

Oni koji nisu bili tamo ne mogu da shvate taj fenomen. A ako će to kome biti utjeha, i ja da nisam bio prisutan tim zvjezdanim danima Žileta ne bih mogao povjerovati u to.

Read More

Uhhhhhh

Znao sam. Desilo se upravo ono što sam i napisao da će se desiti.

Iz godine u godinu sve teže podnosim mamurluk. Glava mi se raspada. Valjda je to zbog dimenzija, ali ja kad dobijem glavobolju to je kao kad guverner Californije (Arnold Schwarzenegger) ima upalu mišića. Postoji li na ovom svijetu ijedan racionalan lijek
protiv mamurluka? Imam osjećaj da će ljudi prije izmisliti lijek za AIDS nego da će neko naći način da se jutro poslije cuganja osjećam normalno. Na svu sreću nisam imao bliskih susreta sa keramikom, ali i to je bilo jako blizu.

Probao sam ja razne načine za povratak u život (rasol, kisele supe i tarhane) ali i dan danas mi je muka kad se sjetim kako me je preveslao stari „zajebant“ Đuro kada me nagovorio da nakon cjelovečernjeg pijanstva popijem čašu punu agde od baklave. Sedam dana sam se borio za život kako mi je loše bilo. Povraćao sam kao ona fontana ispred gradske kafane. Nakon sedam dana, blijed k'o zdrav Kinez sam ga pitao šta mu je to trebalo a on mi je lakonski odgovorio: “Ja budale, đe'š to popit'?“. Klasični zenički zajeb...

Sam doček Nove godine je bio jako lijepo organiziran kao i godinama prije u Avantiju. Ekipa je bila dobro raspoložena i rasplesana. Sve je bilo propraćeno sa izuzetnom količinom logistike (hrana i piće), čak po mom skromnom mišljenju klope je bilo i previše. H. je plesala cijelu noć a ja sam se igrao tankera u nekoj od svjetskih luka - bio sam svezan nekim nevidljim sidrom za stolicu. Faze sjedenja sam prekidao samo kod čestih odlazaka u toalet i pri čestitanju nove godine. Valjda starim, ali fakat me više nijedna pjesma ne može natjerati da zaplešem.

Jutro (čitaj dan) poslije praćen groznim mamurlukom sam izašao na snijegom zavejane ceste i vidio da Zenica može biti jako lijepa u ovom zimskom ugođaju. Čak je i zrak bio znatno čišći nego inače. Na moje veliko iznenađenje dosta kafića u gradu je radilo pa sam čak mogao birati gdje da popijem prvu kafu u ovoj godini i da zalijem aspirin C koji sam ponio za razbijanje mamurluka. Čuo sam da je grad bio jako miran i da su hitna i policija (koja je bila posebno pripremljena za ovaj doček) imale jako mirnu noć za razliku od prethodnih vjerskih praznika.

Na drugi dan dočeka uputio sam se kući jer nisam spreman nastaviti tamo gdje sam stao noć prije.
Znate šta, ne bih ja ni pio toliko, ali ne mogu valjda trijezan dočekati 2009-u! Pa toliko su me svi isprepadali njome...

Read More