Trač - nacionalni sport broj 1

Kod nas u Zenici je sasvim normalno da uz jutarnju kaficu pokupiš i neki trač. Ti su tračevi jako često zlonamjerni ali ima ih i zanimljivih. Do nedavno sam mislio da su žene veći tračeri ali sam se vremenom uvjerio u suprotno.

Svaki iole poznatiji Zeničanin je bar jednom bio predmet bespoštedne tračerske ekspozicije. Naslušao sam se tračeva o Boliću, Karamazovu,Tariku i inim ljudima koje inače privatno poznajem i nisam se mogao načuditi nepresušnoj inspiraciji naših ljudi. Njih ćete lako prepoznati po tome što na trafici ni zabunom neće uzeti „Dane“ ili „Start“ nego će rukom odmah poletjeti za „Expressom“ ili nekom drugom žutom štampom.

To su oni ljudi koji uvijek imaju nekog prijatelja koji je gledao Bregin pornić i znaju do detalja šta se u njemu događa. Ti isti ljudi znaju i da je Severina bila mrtva nadrogirana u svom famoznom porno uratku kao da su oni stajali iza kamere.

Prije mnogo godina znalo mi se desiti da nakon žestoke pijanske noći odem na šišanje kod Bahtijinih 'ćera - Selme i Samire (za one mlađe to je onaj frizerski u prolazu ispod Škrtine radnje) da bih onako mahmuran saznao s kim sam proveo noć jer to one znaju bolje nego ja. One su znale kada i nekoj djevojci kasni ciklus prije njih samih.

Njihovi tračevi su bili skoro pa prirodna pojava i niko ih nije shvatao zlonamjerno jer je općepoznata stvar da u čaršiji brice uvijek znaju najviše. Danas je potpuno druga situacija u kojoj svi tračaju po kafanama i bez pardona zaviruju u tuđe brakove i veze, bankovna stanja i novčanik i ine stvari koje bi u normalnom svijetu bile stvar intime.

Tokom rata se za jednog mog prijatelja govorilo da je četnik, čak su se neki kleli da su ga vidjeli po nekim ratištima a čovjek je otišao na Novi Zeland prije nego su se oni svatovi iz Sarajeva (to se pominje kao početak rata na ovim prostorima) počeli i zabavljati. Otišao čovjek u januaru 1992. i što je najveći paradoks - on ima veze sa Srbijom kao i ja sa Burundijem. To nije spriječilo ovdašnje reprezentativce BiH u tračanju da mu nalijepe etiketu zbog koje čovjeku nije nimalo lagodno i pomisliti da dođe u rodni grad.

Nedavno je bila neka nesreća na autoputu kod Janjića. Iako je to bilo u samu zoru na jutarnjoj kafi se pričalo kako ima pet mrtvih i to da su svi iz Zenice. Ja sav sjeban nazovem brata koji radi u bolnici da bih doznao ko je nastradao, da nije, ne daj ti Bože, neko od mojih prijatelja. Brat mi sav iznenađen kaže da je bila saobraćajka i da je jedno lice povrijeđeno, lom ključne kosti. Na moje pitanje odakle je on odgovori da je iz Tešnja. Ovdje gdje je trač nacionalna disciplina niko i ne razmišlja da bi njihovo laprdanje iz puke dosade moglo imati jako teške posljedice.

Zato dragi moji, pamet u glavu i ne nasjedajte na prvu na priče koje dospiju do vas jer možda ih je neko uz jutarnju kaficu kvalitetno izmislio ili u blažem slučaju malkice doradio. Trač kada promijeni par ušiju dobije sasvim drugu dimenziju.

Read More

MC Ćevap

Prije neki dan sam ostao dužan jedan post, pa ćete iz tog razloga danas dobiti dva. Jefimija je juče na svom blogu napisala nešto što se meni svidjelo toliko da sam odlučio to podijeliti i sa svojim čitaocima. A malo kasnije slijedi i nešto iz moje “kuhinje”.

MC Ćevap

napisala: jefimija.treća


„A omiljeno jelo ti je?“
Ovo je jedno od obaveznih pitanja iz onih dječjih leksikona, odmah nakon pitanja o simpatiji. Sjećam se da sam redovno tu upisivala ono famozno „pizza“, kao da sam rođena u sred Napulja. Mislim da sam čak tu pizzu upisivala bez da sam ikad do tad i probala istu, ali su mi drugarice pričale kako je fantastična.

Odavno ne ispunjavam leksikone i postoji vrlo malo ljudi koje zanima šta ja to volim jesti. Ali od kako to nije predmet velikog interesovanja ja imam više vremena da se posvetim svojim pravim osjećanjima. I pošto nisam rođena na onoj famoznoj čizmi nego u srcu Bosne, mogu slobodno reći da bih mogla dobar dio života provesti jedući samo i isključivo ćevape!

Na internetu se može naći puno rasprava o ćevapima, koji su najbolji, odakle su. Čak sam našla podatak da je ćevap nastao 1529. godine na Kurban-Bajram, kad je Gazi-Husref-beg objavljivao rezultate tendera za izgradnju Begove džamije u Sarajevu. Kuharica nije imala dovoljno ovčetine da spremi ručak za pristigle tenderlije, pa je upotrijebila ono što ima. Spretna neka kuharica kojoj se ne zna ime, a ne zna se ni zbog čega je napravila baš ćevape ovog oblika i dužine.

Probala sam, mislim, sve vrste ćevapa. Pošto živim u Zenici nekako najviše volim ovu našu varijantu. Travnički mi se takođe sviđaju, samo je prvi susret sa njima bio vrlo iznenađujući za mene. Ja inače jedem maksimalno srednju, ali je srednja porcija u Travniku za mene bila prekobrojna. Postoji i banjalučki ćevap koji nije loš, ali iskreno nije ono što ja zovem ćevapom.

Lično ćevape najviše jedem ljeti. Nekako sam navikla da ih u sebe unosim bez ikakvog plana, potaknuta isključivo mirisom. Dok neke moje prijateljice paze kad i šta jedu, meni se nerijetko dešava da pri izlasku uveče svratim do prve ćevabdžinice na jednu bar malu porciju. Ko bi im uopšte mogao odoljeti kad gazda raspuše roštilj prema okolnim kafanama? Zbog njih već tradicionalno ljeto završavam sa ponekim kilogramom viška.

Često se u medijima pojave vijesti o tome kako neka država pokušava zaštititi ćevape kao svoje nacionalno blago. Ne znam ko ima pravo na to i kako mi u Bosni stojimo sa tom zaštitom. Ne bih rekla da je ikome u ovoj državi na pameti da štiti bilo šta a kamo li ćevape. Ali nema veze. Mislim da nema čovjeka koji ih je probao i koji ih nakon toga ne smatra svojim. I vjerovatno su oni jedan od glavnih razloga nedolaska famoznog MC Donaldsa na ove prostore. Kako bi se oni žetončići od hamburgera nosili sa našim MC Ćevapom?

Read More

Kako starimo

Jučer sam zahvaljujući blagodatima Facebooka uspostavio kontakt sa prijateljicom s kojom nisam imao kontakta više od dvadeset godina. Nekada davno smo bili jako dobri prijatelji. Ispričala mi je svoj život u kratkim crtama, koliko je to uopće moguće uraditi u nekih dvadesetak minuta. Dotuklo me kada sam pogledao njenu sliku na rubu onog chat prozorčića pa nisam izdržao nego sam je onako, bosanski nekulturno upitao koliko joj je stara ta slika. Odgovorila mi je da je slika napravljena prije nekoliko sedmica. Nisam mogao da vjerujem. Ljudi moji, ona izgleda apsolutno isto kao i kada smo se zadnji puta vidjeli (prije dvadesetak godina).

Tada sam shvatio da je kod nas obrnuta situacija. Kod nje se sve u životu promijenilo na bolje a ja sam stao tamo negdje osamdeset i neke, a kod izgleda je ona ostala u kasnim osamdesetima a ja izgledam kao otac onog kojeg ona pamti.

Zašto ovo pišem i gnjavim vas?

Zato što mi idu na živce priče ljudi koji žive vani i pričaju o tegobnom načinu života u dijaspori, a svi koji dođu od tamo izgledaju kao da su friško izronili iz nekih modnih časopisa za razliku od nas koji trunemo ovdje. Ok, moja prijateljica ne puši i nije popila cisterne alkohola kao ja ali nije valjda to jedini razlog što mi ovdje naglo starimo?

Odmah da se ogradim od mogućih komentara, ja ne pljujem po dijaspori i nisam ljubomoran na uvjete života ali ne mogu da svarim ljude koji dođi iz vana pa kukaju nama ovdje.

Jedan prijatelj čijih se riječi uvijek rado sjetim je jedan od rijetkih koji je iskreno i jako lijepo odgovorio na moje pitanje o razlici života ovdje i tamo gdje on živi. Sasvim smireno i sa osmijehom mi je rekao da je ovdje lijepo a tamo dobro, ali i da je naučno dokazano da se od lijepog ne može živjeti. Uvijek sam govorio ljudima da je ovdje lijepo doći na „safari“ da se vide ove „preživjele životinje“ i da se onda ljudi mogu sretni vratiti kući jer bi najebali da su ovdje ostali.

Sve češće uviđam sličnost Zenice i malenih primorskih mjesta koja žive od turizma. Zenica ne živi od turizma ali itekako prodiše kada dođu ljudi iz dijaspore jer donesu pare i potrebnu živost u grad. Zimi je sve drugačije. Sinoć smo Stole (nekadašnji gazda Šena koji sad vodi jedan kafić u čaršiji) i ja zaredali i brojali goste po kafićima u staroj čaršiji. U jedanaest objekata je bilo 17 gostiju i 15 konobara. Da ne biste pomislili da sam brojao goste iza ponoći moram naglasiti da je to bilo oko pola devet uvečer. Svi se vi sjećate perioda kada si morao obići bar desetak kafića da nađeš mjesto za popiti piće, bar s nogu. Sinoć mi je Zenica ličila na moj maleni Trpanj na Pelješcu koji zimi ima 230 stanovnika i nikakav noćni život.

Znam, niko meni nije kriv što nisam i ja otišao živjeti negdje vani, mada sam imao šanse. Ali mi i dalje nije jasno zašto ljudi u Zenici tako brzo ostare?

Read More

Oskar

Rijetke su situacije koje će mene, čovjeka u godinama, ostaviti budnim daleko iza ponoći. Dodjela Oskara, koju inače nešto posebno i ne cijenim kao relevantan faktor pri odlučivanju o kvaliteti filma, ponajmanje. Sinoćnja dodjela je bila posebna i po tome što si se mogao kladiti u zeničkim kladionicama na pobjednike u svim glavnim kategorijama. Ja, pasionirani kladioničar i filmofil, doznam to tek jutros na kafi a dodjela nikad nije bila više predvidiva.

„Slumdog millionaire“ je bio favorit po svim predviđanjima i odnio je između ostalog nagrade za najbolji film i režiju. Da nije ovog bijednog grijanja u gradu i zagađenja kojim nas truju Indijci ja bih sa još više simpatija gledao na žiri koji im je dodijelio nagrade. Šalu na stranu, film je odličan i ovo je jedna od rijetkih situacija kada se moj ukus poklopi sa ukusom žirija Američke akademije za film. Presimpatična priča koja kroz petnaest pitanja u kvizu prati život troje indijske djece je više nego originalna. Režija Dannyja Boylea je fantastična i na momente podsjeća na njegovo najpoznatije ostvarenje do sada, „Trainspotting“.

Kate Winslet je napokon dobila Oscara. To je stvarno vijest ali to je bio i najočekivaniji Oscar obzirom da je ona za svaki slučaj imala dva predobra filma u konkurenciji. Dobila ga je za film „The reader“ mada ne bi bila nepravda da je dobila i za „Revolutionary road“. Ova glumica je omiljena kod kostimografa jer je poznata po tome što je u svakom drugom filmu skoro potpuno gola pa i nemaju neke muke s njom oko odabira kostima. Pokojni Heath Ledger je također bio gotovo siguran dobitnik nagrade za epizodnu mušku ulogu u „Batmanu“ jer je njegov lik Jockera bio bolji čak i od onog kojeg je prije desetak godina utjelotvorio Jack Nicholson.

Penelope Cruz je takođe bila često spominjana kao moguća dobitnica za sporednu žensku ulogu jer je njena uloga u najnovijem filmu Woodyja Allena „Vicky Cristina Barcelona“ bila najdojmljivija od svih ponuđenih kandidatkinja. Jedina dilema je bila u kategoriji za najbolju mušku glavnu ulogu gdje se do otvaranja koverte nije znalo ko bi mogao dobiti nagradu - Sean Penn ili povratnik Mickey Rourke. Prevagnula je uloga pedera političara koji je Seanu Pennu donijela i drugog Oskara. Kod nas su političari pederi ali više onako kao karakterna osobina a ne kao stvar seksualnog opredijeljenja tako da se ne možemo nadati da će i kod nas biti takvih.

Sve u svemu prođe još jedan Oscar i ostavi me ravnodušnim. Šteta je jedino da nisam stavio bar deset maraka na ove dobitnike, mogao sam biti bogatiji za bar tristo maraka. Ovako sam bogatiji samo za podočnjake.

Read More

Kabare

Sinoć je u Zenici, tačnije u zgradi BNP ponovno otvoren kabare-klub neobičnog imena „SFRJ“. Kapacitet od 90 mjesta je bio popunjen do posljednje stolice a do kasnog popodneva je bila jagma za pozivnicama.

Vidio sam mnoga poznata lica koja su dolazila u onaj kabare iz „moga“ vremena kada ga je vodio Goran Radić i kada je bio kultno mjesto za noćne zeničke izlaske. Tada su mnogi u redu čekali da uđu u taj klub koji je bio uređen tako da si mogao odmah shvatiti gdje se nalaziš jer su se sa zidova smiješili velikani svjetskog glumišta. Ja sam uživao u ispijanju pića u društvu Sir Lawrenca Oliviera, Marlona Branda i mnogih drugih.

Današnji kabare nema više tih slika na zidu, čak nema ni onih „režiserskih“ stolica ali po prvi put nakon rata mi je ambijentalno ličio na onaj nekadašnji. Veoma lijep ugođaj su sinoć nadograđivali trio DBT - Davorin Bošnjaković, Bero Beus i Tvrtko Barač, koji su svirali prelijepu, nenametljivu muziku savršeno izbalansiranih žanrova, od jazza do klasike. Bili su taman toliko glasni da ih možeš čuti ali ne toliko glasni da se moraš dovikivati za stolom. U neka doba su se pojavili Enis Bešlagić i Zlatan Zuhrić - Zuhra koji su sinoć imali predstavu u našem pozorištu tako da su samo upotpunili spisak poznatih imena koja su našla tu. Bio je tu i Haris Burina koji se redovito pojavljuje na ovakvim eventima a pojavio se i Nisvet Džanko koji je već par dana u Zenici jer snima emisiju o Guletu i njegovom zanimljivom životu. Bilo je tu i par profesora sa zeničkog univerziteta i skoro kompletan ansambl Zeničkog BNP-a. Nisam vidio samo nekolicinu koja vjerojatno nije došla iz straha da im se ne nalijepi etiketa jugonostalgičara, zbog zaista čudnog odabira imena kabarea. Klub je otvorio čovjek koji je iako relativno mlad već jako dugo u ugostiteljskom biznisu.

Najavljena su i različita kulturna dešavanja koja će se bar jednom sedmično održavati ali su najavljeni i koncerti gorespomenutog, jako zanimljivog muzičkog tria koji će, načuo sam, biti pojačani vokalom Adise, nekadašnje pjevačice iz Dubioze.

Gledajući cjenovnik primijeti se da je vlasnik išao na nisku maržu i da se hoće približiti studentskom džepu. Poznavajući ga mislim da će tu biti i dobra klopa .

S toga moram preporučiti svima onima koji žele vrijeme provesti u jednom mirnom objektu izrazito urbanog tipa neka odu u naš hram kulture i noć provedu u Kaberu „SFRJ“. Ja se nisam razočarao, vjerujem da nećete ni vi.

Read More

Nikotin

Ovih dana je aktuelizirana priča o zabrani pušenja čak i u BiH. Hajka na pušače je ipak došla i na naša vrata. Mišljenja sam da ako uspiju u Bosni zabraniti pušenje onda su definitivni pobjednici jer ovdje cigareta znači mnogo više od puke zanimacije.

Poznajem ljude koji su u ratu prodavali stvari iz kuće da bi kupovali cigarete koje su tad dosezale cijenu i 20 maraka po kutiji. Ja pušim 26 godina i nikada nisam prestao pušiti ni jedan dan. Osjećam kako mi cigarete smetaju ali nikako da napravim taj presudni korak i odlučim se da zauvijek bacim tu pošast. Sve više mi smetaju i kafane sa lošom ventilacijom koje su zadimljene kao seoske pušnice u kojima se suši meso. Ne znam ni jedan lokal u gradu koji je riješio problem ventilacije iako su mnogi uložili ogromnu lovu na uređivanje.

Kult ispijanja kafe sa cigaretom su nam vjerovatno u amanet ostavili Turci jer je samo ovdje uvriježeno mišljenje da je kafa bez cigarete isto što i sex sa kondomom - lijepo ali ni blizu pravog užitka.

Iako su antipušačke kampanje dosta agresivne i izravne sa upozorenjima velikih vjerovatnoća dobijanja raznih rakova i inih boleščurina naš narod misli da se to njima ne može dogoditi jer svako od nas pozna nekog ko je doživio poznu starost a pušio je duže od 50 godina. Neki su skloni eksperimentiranju sa onim čibucima od stakla koji navodno sakupljaju katran i nedozvoljavaju mu ulazak u pluća ali još uvijek nemaju dovoljno jak karakter da skroz prestanu.

U ratu su se pušile cigarete koje u normalnim uvjetima života normalan čovjek nikada ne bi zapalio. Smrdile su kao vojnička spavaona i morao si zračiti prostoriju nakon dvije zapaljene. Poslije rata je ponovno krenula ekspanzija uvoza kvalitetnijih cigara ali nikada nijedna nije dosegla kultni status Sarajevskog Marlbora. Po njemu se zove i jedna od najboljih knjiga Miljenka Jergovića. Fabrika duhana Sarajevo je nakon rata pokušavala bezbroj puta pronaći taj famozni ukus ali joj nikada nije uspjelo.
Pri nedavnoj posjeti Zagrebu doživio sam prvi susret sa zabranom pušenja u praksi. Obzirom da je bilo jako hladno moram vam priznati da nije bilo ni malo ugodno piti kafu i pušiti cigaretu u bašti gledajući nepušače kako uživaju u toplini kafića.

H. je prestala pušiti nakon što je pročitala knjigu Allena Carra „Lako je prestati pušiti“ a moram priznati da sam je i ja uzeo u čitanje. Nadam se da ću vam u nekom od narednih postova moći ponosno reći da je čitanje urodilo plodom i da sam prestao pušiti.

Read More

JNA

Hana, a mislim i sve žene ovog podneblja, dobija neku vrstu osipa kada muški započnu svoje priče o vojsci. Nikada mi nije bila jasna ta njihova neuviđavnost prema jednom izuzetno važnom periodu naših života. Nekada davno je moja pokojna mama rekla da vojska od svakog dječačića napravi muškarca i mogu vam iz svog primjera reći da je bila u pravu.

U vojsci su nas učili da pravimo krevete, da slažemo odjeću na širinu kape (obzirom na gabarite glave moja je bila uvijek bila preširoko složena), da ribamo podove i masu nekih drugih stvari koje razmažena balavurdija nikad prije nije radila. Svako je imao svoje obaveze i morao si steći radne navike ako ih prije nisi imao. Fascinantne su mi bile i one vakcine koje smo dobijali prvih dana vojske a koje su nas štitile od raznih prehlada i trovanja, tako da si mogao pojesti i konzervu svog godišta pa prespavati na kišnoj livadi a da se ne razboliš.

Jako se dobro sjećam i stida mog komšije koji je bio odbijen za služenje vojnog roka radi neke srčane mane. U to doba si se osjećao izopćenim ako nisi služio vojsku. Čak je i Gule morao služiti vojsku ali ju je služio kao „pacifist“, što znači da je jedini u kasarni nosio drvenu pušku i drveni nož.

Mnogi su služili vojsku u nekim nedođijama na granici a neki sretnici poput mene su služili u Beogradu. Svako od nas je imao nekog „škrtog“ Slovenca ili pijanog Vojvođanina u spavaoni i sve te priče sliče jedna drugoj. Mnogi se sjećaju nekih događaja, lijepih ili ružnih a meni je najjače sjećanje na Kremipan, poslasticu koja jako liči na Eurokrem ali je mnogo ukusnija. Ja sam ga jeo samo u vojsci i nikad poslije.
Mnogi iz generacije starije od moje su se tetovirali u vojsci tako da je moj poznanik imao i neprijatnu situaciju kada mu je mali nećak vidio tetovažu sa imenom njegovog najboljeg prijatelja na podlaktici.
Maleni je sav zbunjen zapitao strica da nije slučajno peder kada ima istetovirano muško ime na ruci?

Sjećam se i jedne scene kada smo mi kao napaljeni mulci krišom gledali porniće na onim kino projektorima koji su reproducirali trake sa super osmice. Skupilo se nas deset i pustimo neki filmčić koji traje desetak minuta i nakon petog gledanja čujemo jednog prijatelja koji sav unezvijeren kaže da zaustavimo prošlu scenu. Zaustavismo je i imamo šta i vidjeti - dlakavi brko koji je povaljao bar pet Švabica je imao na ramenu istetovirano JNA i sidro. Ne mogu vam riječima opisati naš ponos što je taj obdareni majstor naše gore list a još znamo i da je služio vojsku u mornarici!

Znam da mnogi neće shvatiti ili podržati moj stav ali ja se rado sjetim mnogih detalja i tog perioda mog života.

P.S. Da me neko ne bi krivo shvatio ja sam pisao o JNA do 1990. godine.

Read More

Kocka

Prije nekih dvadesetak godina na ovoj planeti se moglo samo za Engleze reći da su kockari i da se vole kladiti. Na ovim prostorima je bilo samo klađenje u državnim lutrijama, i to sportska i loto, ali ni to nije bilo zabrinjavajućih razmjera.

Danas je kocka jedna ogromna industrija koja je zadnjih pet, šest godina među vodećim u veličini uplaćenih poreza na promet. Svjestan sam ja da kocka, prostitucija i kriminal rastu u zemljama koje su u financijskoj krizi ali kod nas je došao do izražaja onaj naš prepoznatljivi mentalitet koji se očituje kroz to da mi sve što radimo radimo do ekstremnih vrijednosti.

Neki dan sam sreo prijatelja koji se mjesecima mučio da izda poslovni prostor. Tražio je bilo koju firmu da ga preuzme izuzev kladionica. Tražio je mjesecima ali nije uspio nego je popustio i izdao ga kladionici. Ne znam da li postoji ijedan kvart u gradu u kojem nema dvocifren broj kladionica.

Ja sam do prije godinu dana bio jedan od ljudi koji su najviše zagrizli u taj porok ali sam se, hvala Bogu, dobrano izliječio. Danas odigram maksimalno dvije KM na tiket a nekad se Boga mi trošilo mnogo više. Kockao sam na elektronskim pokerima, slot mašinama, čak sam išao i na štelu (tombolu). Pravdao sam to nekakvom adrenalinskom injekcijom koja mi je bila potrebna u svom ovom sivilu a nisam htio sam sebi priznati da sam bio junački navučen na taj „sport“. Ponekad pomislim da je ovisnost o o kocki jača od heroinske ovisnosti jer sam znao jednog prijatelja koji je nedavno preminuo i koji je bio ovisnik o heroinu više od dvadeset godina - metadonsku terapiju je prodavao da bi ispunio tiket kladionici.

Mnogi brakovi i veze su pukli zbog prekomjernog i nekontrolisanog kockanja. Najplastičniji je primjer mog poznanika koji je imao divan brak, divnu ženu i dijete, posao glavnog likvidatora penzija u socijalnom i onda je otkrio „čari“ kocke. Tokom jednog vikenda je „likvidirao“ penzije u iznosu od, kažu, 30 hiljada maraka, ostao bez posla, žene i djeteta i počeo raditi kao potrčko za jednog lokalnog moćnika.

U svojoj „kockarskoj istoriji“ sam vidio veliki broj gazda koji su prokockali lokale i zadužili se kod kamatara, a znam i dvojicu koji su se ubili zbog nevraćenih kockarskih dugova. Nikad nisam sreo ni jednu osobu koja je u „plusu“ kada se sabere sve uloženo i dobijeno u kockarskim aktivnostima. Dobri su jedino vlasnici kockarnica.

Žalosna i poražavajuća činjenica je ta da su glavni posjetioci u kockarnicama invalidi tako da su sve kockarnice pune onog dana kada se u Zenici isplaćuje invalidnina. Ponekad pomislim da su u kocku upetljani i vražji prsti jer su mnogi dobili neku lovu kada su prvi put počeli. To ih navuče tako da nisu ni svjesni kakvo ih je zlo snašlo.

Da moja tvrdnja ima osnova govori i činjenica da kada saberete brojeve koji se nalaze na stolu za rulet dobijete ni manje ni više nego sam đavolji broj 666.

Ja sam se izliječio od ove pošasti a vi ako niste probajte ostaviti to dok još imate vremena.

Read More

Kruh naš nasušni...

„Miriše hljeb, što Salčin sprema a tebe nema...“ napisao je negdje prije dvadeset godina Spaha, lider grupe „Nemoguće vruće“.

Fakat je taj hljeb mirisao drugačije od ovih koje danas peku u raznim pekarama u Zenici. Ta mala pekara smještena u samim centru zeničke čaršije je bila i ostala brand kada je u pitanju proizvodnja peciva u našem gradu.

Prije nekih tridesetak godina u našem gradu si mogao kupiti kruh u Inpekovim, državnim pekarama koje su snabdijevale i samoposluge, i u par samostalnih pekarskih radnji. Među najpoznatijim su bile pekare „Ekinović“ koja se nalazila na mjestu sadašnje Poljoprivredne apoteke na pijaci i pekara „Salčinović“. Pekara „Ekinović“ se ugasila negdje početkom osamdesetih a u narodu je ostala izreka za nekog ko ima usta da su mu usta k'o „Hamdina pekara“ tako da je Salčinova pekara ostala sama da snabdijeva čaršiju hljebom, lepinama i posebno kiflama.

Danas kifle prave sve pekare u gradu ali nikad niko neće uspjeti potrefiti onaj šmek Salčinovih, posebno kada su vruće. U periodu od '85. – '90. masa raje je išla u Novi Travnik (tadašnje Pucarevo) u diskoteku „Monaco“. a velika većina njih je u povratku svraćala u čaršiju na tople kifle. Najbolje su među rajom kotirali oni koji su bili dobri sa pekarima da se ne bi moralo u redu čekati. Još uvijek su mi pred očima scene kada dvadesetak ljudi sjedi i na haubama razmazuje pavlaku ili maslac po vrelim kiflama. Stoga nije ni čudo da ljudi koji su u ratu izbjegli iz Zenice u jednu od osnovnih formulacija nostalgije ubacuju i Salčinove kifle.

Devedesetih godina prošlog vijeka su se počele otvarati i druge. Famozna pekara „Partizan“ u Sarajevskoj ulici koja je u ratu uzela ime drugog fudbalskog tima (sad se zove „Čelik“) je prerasla u malo preduzeće koje sada ima tri-četiri objekta u gradu. Prava ekspanzija je nastala poslije rata kada su ljudi po starom zeničkom kopirajućem sistemu počeli otvarati pekare. Sada ih ima toliko da se svaki put pogubim kada dođem u samoposlugu da pitam koji kruh imaju. Tu počne nabrajanje: „Ekmek“, „Lindapek“, „Paris“, „Inpek“... I to traje li traje.

Sa ove tačke gledišta mi nije jasno kako smo mi prije rata bili svi siti a radile su svega dvije, tri pekare dok ih sada ima dvadesetak. Ja, stara mrcina koja sporo mijenja navike, još uvijek kupujem kifle i ramazanije kod Salčina a kruh Inpekov iako se svi lože na neke novotarije tipa lanenog kruha ili nekog b(r)avarskog kod Mime u Parnoj pekari.

Ne kažu džaba stari ljudi, Vu(ča)k dlaku mijenja ali ćud nikako.

Read More

Turneja

Svi oni koji me iole bolje poznaju znaju za moju ljubav prema filmu. Ja u posljednje vrijeme nisam pogledao neki film da me se posebno dojmio, sve do neki dan kada sam imao priliku vidjeti „Turneju“ srpskog režisera Gorana Markovića. Sam Bog mi je svjedok koliko sam bio ponosan na našeg jedinog pravog Oskara, film Danisa Tanovića „Ničija zemlja“. Za njega su mnogi govorili da je jedan od najboljih antiratnih filmova ikada snimljenih. Moguće, ali po meni samo do onog dana kada je snimljen ovaj Markovićev film.

Tako lijepo profilisana priča sa do detalja izbalansiranim likovima po mom mišljenju nije nikada snimljena na ovim prostorima. Sav besmisao rata u Bosni je, gle ironije, snimio čovjek koji je cijeli život (izuzev studija režije u Pragu), proživio u Beogradu. Za vrijeme Miloševićevog režima bio je na ledu i jedan je od najglasnijih oponenata tog režima tako da čitavih deset godina nije snimio nijedan film. Nakon odgledanog filma čovjek se ne može odlučiti ko je ostvario bolju ulogu u filmu jer su svi likovi tako upečatljivi i ni jedan nije loše odglumljen. Izvrsni su Sergej Trifunović, Dragan Nikolić, Mira Furlan, kao i uvijek izvrsni Bogdan Diklić, a posebno mi je otkrovenje mlada glumica Jelena Đokić koju prije ovog filma nisam zapazio. Čak je i naš ministar kulture, sjajan glumac a loš političar, Emir Hadžihafizbegović odglumio jednu sjajnu rolu.

Ne mogu a da se ne sjetim filmova iz moje mladosti koji nisu imali antiratnu nego čisto ratnu tematiku. Nikada mi nije bio jasan sadizam naših prosvjetnih radnika koji su nas tjerali da „čoporativno“ u organizaciji škole idemo gledati sve naše ratne spektakle. „Bitka na Neretvi“, „Sutjeska“, „Most“ i „Partizanska eskadrila“ su imali više mrtvih nego svi Rambovi filmovi skupa, a čini mi se da se krv cijedila sa ekrana kina „29.novembar“ još par sati nakon prikazivanja tih filmova. Zamislite sad dječju psihu koja je bila izložena tolikoj dozi masakriranja, mučenja i smrti uopće. Još smo mi i dobar narod ispali čime su nas filovali u mladosti. Ako si slučajno bio gripozan taj dan i nisi išao u kino na TV-u nisi mogao zaobići ratne filmove koji su se prikazivali nedjeljom ujutro u sklopu emisije „Dozvolite da se obratimo“ ili kada umre neko od državnih funkcionera. Nije ni čudo da su svi političari bili dugovječni jer se omladina molila bogu za njihovo zdravlje znajući da kada umru valja im gledati „Valtera“ ili onaj film sa ceduljicom „Saša“ koji su svi sigurno desetak puta gledali.

Ti filmovi su imali i neku vrijednost a pokazatelj toga je gorespomenuti „Valter brani Sarajevo“ koji je do dana današnjeg najgledaniji film u Kini. Ako ukalkulišemo tu koliko Kineza ima možda je najgledaniji i u svijetu. „Bitka na Neretvi“, spektakl koji je režirao Veljko Bulajić je u to vrijeme bio najskuplji film ikada snimljen na ovim prostorima i bio je prikazivan na filmskim festivalima diljem planete.

A sad jedan mali kuriozitet za koji je vjerojatno malo ko od vas znao. Jedan od originalnih plakata za film „Bitka na Neretvi“ je radio ni manje ni više nego slavni Pablo Picasso. A dvojica poznatih likova iz filma, Yul Brynner i Orson Welles su umrli isti dan, 10. oktobra 1985. godine. Inače, ovaj film im je jedini u kojem su se pojavili zajedno.

Vremena se mijenjaju i sad vapimo za antiratnim filmovima i moram vam od srca preporučiti ovaj film sa početka teksta. A kada ga odgledate probajte pronaći i knjigu Borisa Dežulovića „Jeb'o sad hiljadu dinara“ koja je takođe štivo koje ne smijete propustiti ako vam je draga antiratna tematika.

Read More

Stara Zenica

Kod nas se ljudi svađaju oko raznih stvari. Dovoljno je da neko ima kontra stav ili neku drugu verziju jednog događaja i eto ti prepirke. Tako sam neki dan u jednom malenom čaršijskom kafiću gdje se okupljaju endemski primjerci zeničkih starosjedioca prisustvovao svađi oko toga šta je starije - Pišće ili Sejmen? Ne da meni đavo mira i ja prionem na istraživanje...

Ako ćemo gledati po najstarijim očuvanim spomenicima onda je najstarije Bilmišće jer su tamo nađeni tragovi rimske bazilike. Prvi put spomenuta neka lokacija u sačuvanom dokumentu je Bilino polje (Bolino poilo) koje se spominje pri činu abjuracije (šta god to bilo), 8. aprila 1203. godine koji je potpisao Kulin Ban, a spominje se i u povelji Mađarskog kralja Bele IV-og od 20. jula 1244. godine.

Tursko-osmanlijska vojska je osvojila ovaj kraj 1463. godine a prvi potpisani tefter datira iz 1489. godine i u njemu piše da trg Zenica broji 96 domaćinstava, od toga 8 muslimanskih. Već 1570. godine Zenica broji 330 kuća i 2000 stanovnika.

Polovinom XVII st. u izvještaju biskupa Marijana stoji da kasaba Zenica ima 300 turskih kuća i 4 džamije . Pretpostavlja se da je najstarija Sultan Ahmedova džamija a na kamenoj ploči na Sejmenskoj džamiji piše da je građena 912. godine po Hidžri, što bi trebalo biti po mojoj računici negdje 1506-07 godine. Kasnije je napravljena i Potočka džamija, ali ne mogu skontat' koja je bila onda četvrta spomenuta džamija.

Krajem XVII stoljeća Zenica je bila spaljena do temelja od strane Eugena Savojskog, a za uzvrat ostavio nam je drvenu ćupriju koja se i do dana današnjeg naziva Drveni most. Nazivi mahala tog vremena bili su: Kočeva, Trgovišće, Lonđa, Jalija, Sejmen, Odmut.

Sredinom XIX stoljeća u Zenicu su doselili katolici i pravoslavci. Pravoslavci, mahom trgovci, su se naselili u jednoj mahali koja se do dana današnjeg zove Srpska mahala, a imali su malu crkvu koja se nalazila iza današnje sinagoge.

Tokom tridesetih i četrdesetih godina devetnaestog vijeka počelo je doseljavanje katolika iz Dalmacije (100 kuća). Napravljena je kapelanija u Crkvicama zbog veće populacije katolika, kao ispostava Guče Gore.

Pred kraj turske vladavine u zeničkoj čaršiji bilo je 26 ugostiteljskih objekata, 3 hana, 14 mehana, 8 kafana i 3 aščinice.

Pred kraj XIX vijeka u Zenici je napravljena i sinagoga, a ranije je bila napravljena i crkva Sv. Josipa koja se i danas nalazi na Mokušnicama (1868. godine). Iz natpisa na Čaršijskoj džamiji vidi se da je ona obnovljena na zahtjev sultan Abdul Aziza (nakon poplave 1872.). Poznata Hadži-Mazića kuća je završena 1835.g.

Eto to bi bilo to o istoriji Zenice, do Austrougarske, što sam uspio skupiti. Obzirom da se Pišće ne spominje u ovim faktima opkladu je dobio onaj naš sugrađanin koji je rekao da je Sejmen stariji.
Od bitnih stvari koje sam doznao je kako su nastale Crkvice, mjesto gdje u Zenici život počinje i završava.

P.S. O Austrougarskoj vladavini pišem kada skupim dovoljno informacija. Mislim da će to biti mnogo zanimiljivije i opširnije poglavlje Zeničke istorije.

Read More

Dubioza kolektiv

Nekada davno sam čuo jednu jako umnu uzrečicu koja mi se urezala u pamćenje: „U besptičju je i šupak slavuj“. Vođen tom narodnom umotvorinom odlučih da se još jednom uputim na koncert „Dubioza kolektiva“. Ta sarajevsko-zenička grupa je meni jedna od dražih sa ovih prostora i jako su dobri u koncertnim nastupima. Ne moram ni spominjati da je jedan od važnijih razloga mog odlaska na koncert i to što je to jedna od dražih grupa moje bolje polovice.

Ja, čovjek u godinama, sam se obukao kao da sam krenuo u drva a ne na koncert. Obukao sam bar tri sloja tople odjeće jer je napolju temperatura bila dobrano ispod nule. Dvorana HKD-a je bila zagrijana do usijanja, a još su nas po belaju zapala nekakva mjesta pored samog radijatora koji je tako grijao da sam pomislio da su oni Indijci što nam lože grijanje Hrvatskog porijekla kad ovako grije u Hrvatskom domu. Do dolaska svugdjeprisutnog Guleta sam bio ubjedljivo najstariji posjetitelj ovog eventa. Bilo je tu jako mnogo djece s čijim sam se roditeljima svojevremeno družio.

Iako je na plakatima pisalo da koncert počinje u pola devet prva predgrupa (ako se to tako može nazvati) je izašla na stage negdje oko devet. To su bila neka tri mulca koji su nabrajali kao moja pokojna komšinica Drenka kada joj mi, djeca, pogodimo loptom u prozor. Nesuvisli „sampleovi“, monotona muzička podloga i rime na nivou rima pokojnog Ive koji je svojevremeno hodao po čaršiji i ljude podbadao svojim upadicama su me tjerali u očaj. Nakon njih došli su neki koji se zovu „Mučenička grupa“ i koji su opravdali svoje ime time što su nas junački mučili nekih pola sata još gorim rimama i vjerovali ili ne, još gorim nastupom.

Poslije njih je na red došao Goran Kovijanić Kowa koji je jedini nešto vrijedio i uspio je razbuditi publiku, a moram priznati i mene koji sam već uveliko razmišljao u stilu „šta meni sve ovo treba“. Kowa je izuzetno nadaren mladi muzičar koji je u pratnji svog Dj-a atmosferu doveo na neku koncertnu razinu.

Negdje oko pola jedanaest su na stage izašle zvijezde večeri – „Dubioza kolektiv“. Silovito su krenuli sa uspješnicama sa svog posljednjeg CD-a „Firma ilegal“ i odmah publiku bacili u trans. Akustična dvorana HKD-a je bila idealna da se svirački dio banda pokaže u svom najboljem svijetlu, posebno izvrsni gitarista kojem sam zaboravio ime (jebaji ga, Sarajlija je svakako, hahha). Koliko god instrumentalni dio bio dobar tako su bile vidljive tegobe vokalnog dijela kojem jako nedostaje toplina ženskog vokala od kad je otišla Adisa. Njenom bratu je već na trećoj pjesmi pukao glas tako da su ga tonci morali pojačavati da bi se ikako čuo. Izredali su sve svoje hitove za manje od sat i pol i najavili kraj koncerta. Publika se u nevjerici počela razilaziti kada su dečki izašli opjevati još samo jednu pjesmu na bis. H. je bila razočarana zbog toga što smo izašavši neposredno prije tog bisa propustili za nju najzanimljiviji dio večeri – skidanje do pasa skoro svih članova grupe.

Sve u svemu, „Dubioza kolektiv“ postaje sve više dubioza a sve manje kolektiv, obzirom da se svakih šest mjeseci umanjuju za po jednog člana. Odlazak Adise će jako teško nadoknaditi jer je evidentno koliko im nedostaje, posebno u nekim stvarima sa prošlih albuma.

Dva sata „svirke“ predgrupa i sat i dvadeset minuta svirke Dubioze su samo potvrdili onu staru izreku koja kaže: „Kada je dugačak peting, tu i nema nekog posebnog sexa“.

Read More

Vjera i nacija

Neki dan sam čitao u novinama izjavu jednog visokog vjerskog dužnosnika koji je rekao da u današnjoj BiH imamo maksimalnu slobodu upražnjavanja vjerskih običaja i slobodu prakticiranja vjere koju nismo imali u prošloj državi. Razmišljam o tome danima.

Mislim da se danas više apostrofira multikonfesionalnost naših gradova ali da je prije vjerovanje bilo nekako iskrenije. OK, neki će reći da je to vjerovanje bilo u ilegali, ali činjenica je da je danas mnogo više vjernika ali ih je mnogo koji vjeruju u Boga radi drugih a ne radi sebe samih.

Za svaki vjerski praznik se na Kamenom mostu istakne onaj plakat na kome piše Bajram Šerif Mubarek Olsun, Sretan Uskrs ili slične čestitke, pa čak se čestita i Pesah. Koliko ima Jevreja u Zenici mogli su na plakatu napisati i njihova imena ili jednostavno: „Sretan Pesah obojici“. Time se hoće apostrofirati naša multikonfesionalnost ali ja mislim da je u praksi mnogo drugačije.

Proslavio sam više Bajrama od većine Muslimana koji taj praznik danas obilježavaju i sjećam se sa radošću kako nas je rahmetli teta Rabiha uvijek zvala na kolače. Za Božiće i Uskrse smo i mi komšije darivali kolačima i bojanim jajima, dok mi je mama bila živa.

Na ponoćke se išlo redovno sa prijateljima ma koje vjere bili i proslavljalo se mirno i dostojanstveno. Danas se moraš probiti kroz koridor policajaca da bi prisustvovao svetoj misi a poslije nje ti treba pancir i tamponi za uši da bi preživio silu pirotehnike koja se upotrebljava oko crkve. Nekad su crkvu išli pravi i istinski vjernici koji su iz ljubavi prema Bogu dolazili na misu a danas je prakticiraju oni koji skupljaju političke poene kao nekad što su se skupljali odlaskom na sastanke u Savez komunista.

Slična stvar je i sa džamijama. Danas imamo mnogo više džamija nego u prijeratnom periodu ali kada dođe Džuma namaz svi se sjate u Čaršijsku džamiju da bi bili viđeni i skupili više poena. Odmah da se ogradim, ne mislim tu na izuzetno poštene vjernike kojima je tu džemat i onima koji su pravi vjernici, koji prakticiraju vjerske obrede iz dubokih osobnih uvjerenja. Takođe, jako mi smeta kada dođe Ramazanski post i kada vidim prave vjernike koji poste čitav mjesec pa sa radošću dočekaju Bajram, a nasuprot njih vidim mnogo njih koji su također postili mjesec dana a napiju se ko svinje odmah poslije Bajram namaza. Ne bih volio da budem krivo shvaćen ali za mene su to nekakvi parcijalni vjernici koji samo donose štetu svom narodu. U svemu ovome najviše ispaštaju ljudi koji stvarno vjeruju a poistovjećuju ih sa ovim gorespomenutim. Imam mnogo prijatelja koji su vjernici i koje izuzetno poštujem, a oni koji me poznaju znaju da 17 godina nisam pio ni kapi alkohola za Ramazan jer mi je bilo bezveze piti pivo ili vino kada drugi ljudi oko mene poste.

Koliko sam upoznat sa tim obredom, ovih dana bi trebala početi i korizma (dani uskrsne priprave) i mnogi će katolici postiti mjesec dana na svoj način. Kod nas je specifičan način jer mnogi poste da bi mogli glorificirati svoju odanost vjeri a ne da to rade onako kako treba, isključivo radi sebe i Boga. S toga nije ni čudo da se kod nas odomaćila teza da su u Čajdrašu i Podbrježju veći katolici i od samog Pape.

Nadam se da ću dočekati opet da za Bajram zeničke ulice mirišu na baklavu i kadaif a ne na odvratni miris baruta od ispaljenih petardi.

P.S. Molio bih prave vjernike da shvate da ovaj post nipošto nije napisan zbog njih nego isključivo zbog onih koji se kriju iza vjere i manipuliraju njom radi lične dobiti.

Read More

Mediji u Zenici

Na današnji dan prije 53 godine je izašao prvi broj zeničkog tjednika „Naša riječ“. Žalosno ali i istinito je to da ove novine možemo pogledati i kao ljudsko biće od 53 godine koje skoro pa više nije zanimljivo nikome. Nekada je to bila jako čitana novina jer su preko sindikalnih podružnica bile distribuirane u svim radnim kolektivima. U njima si mogao pročitati masu interesantnih stvari iz sporta, kulture i dnevne politike koja tada i nije bila Bog zna kako zanimljiva. Danas je primat „Našoj riječi“ na ovim prostorima preuzeo zenički Super info koji ima daleko agresivniji oblik distribucije ali je i baziran kao komercijalna novina koja stavlja akcenat na reklamni dio.

Slična stvar je i sa Zeničkim elektronskim medijima koji su trajno marginalizirani. Radio Zenica koja je decenijama bila najslušanija radio stanica na ovim prostorima je trenutno stanica koju u memoriji na ovim novim radio tunerima drže samo najveći mazohisti. Vrijeme kada je radio valovima neprikosnoveno jahao veliki Josip Dujmović je ostavilo traga na mnogim generacijama Zeničana. Njegov noćni program i fenomenalne top liste „sto vječnih“ i danas su teme koje se prepričavaju. Da ne spominjemo da smo svi mi u Zenici znali da je rođendan radija bio 21. juni jer se godinama u njihovu čast organizovao koncert na kojem su redovno učestvovale najveće rock grupe Jugoslavije.

Danas se slušaju radio „Zenit“ i radio „Q“ koji puštaju monotonu muziku i koja nas tjera da slušamo sarajevski radio „Stari grad“ koji je nešto zanimljivija stanica. O „CD radiju“ ne bih pisao ponovno ali moram naglasiti da je za klasu bio bolji od svih gore navedenih.

Ako se sve ovo i nekako može podnijeti, lokalnu televiziju „Zenica“ ne mogu nikako. Tako jeftinog programa i scenografije u studiju nisam vidio još od starih skečeva „Top liste nadrealista“. Paradoks je da su dvije najgledanije emisije te televizije prikazivanje posljednjeg pomena (umrlice) i sjednice Općinskog vijeća. Jedina stvar koju ne mogu da shvatim je ta da Danko Travar, izuzetni novinar i jako pismena ličnost, radi na toj lakrdiji od stanice. Svima nama je u svježem sjećanju televizija „Zetel“ koja je u poređenju sa današnjom TV „Zenica“ - CNN. Ta simpatična televizija koju je osnovao Željko Lincner u samo praskozorje rata je bila jedini prozor u svijet koji smo imali u prvim godinama zadnje dekade prošlog milenija. Zetel je iznjedrio par renomiranih novinara koji su nastavili rad na državnim televizijama. Prije svega mislim na Sanjina Bećiragića i Amarilda Gutića. I momci koji su stajali iza kamere su posao našli na ozbiljnijim televizijama u Sarajevu, a Zetel je prestao sa radom '95. godine i ostavio nas na milost i nemilost lokalnoj televiziji.

Ne znam za vas ali meni jako nedostaju ovi nekadašnji mediji, zato i koristim surogat zvani internet da potisnem tu nostalgiju.

Read More

Komentar

Unaprijed se izvinjavam svim posjetiocima ovog bloga na tome što ću ovaj post uzurpirati zbog ličnog interesa. Ponovo vam piše Jefimija treća, ovaj put sa ciljem da neke stvari pojasni svima onima koji to još nisu shvatili.

Kada je Damir Blentoven Vučak počeo da piše ovaj blog učinio je to na moje nagovaranje. Za dvije godine, koliko smo skupa, čula sam od njega milion zanimljivih priča o Zenici, ljudima i životu uopšte. I željela sam da bar dio tih priča dođe do ljudi kojima će takođe biti interesantne. Pošto je forma bloga bila najlakša za realizaciju odlučili smo da napravimo blog. Da Damir uopšte ne piše loše lično sam se uvjerila na početku naše veze kad smo komunicirali i uz pomoć ogromnih mailova. Elem, htjela sam da kažem da je blog Blentoven nastao iz želje da se ljudima koji to žele prenesu neka sjećanja, vlastita viđenja i razmišljanja.

Sam blog je do sada ostvario veliki broj posjeta i dobio puno pozitivnih kritika. Naravno da smo bili spremni i na negativne kritike, naročito ako su u sebi imale konstruktivne ideje. Moram priznati da je skoro užitak raspravljati sa ljudima koji imaju drugačije mišljenje i ne boje se stati iza njega. Zbog toga ovog puta pozdravljam „vječitog kontraša“ Alića koji svoje kritike iznosi usmeno i uživo. Ne slažemo se uvijek ali ono što je sigurno – spremni smo saslušati jedni druge.

Međutim, postoji jedan broj ljudi koji se kriju iza raznih „Anonimusa“. Pokušali smo komentare „ograničiti“ na to da ne budu anonimni. Tad su nam se počeli javljati davno preminuli Džavaharlal Nehru, Haile Gabreselasie i drugi. I možda ne bi bilo ni sporno pustiti u opticaj i Nehruov komentar da se u njemu ne vrijeđaju ljudi koji se očito ne sviđaju osobama koje komentarišu.

E pa – ne ide tako. Od samog početka blog nije zamišljen ni napravljen za pljuvanje bilo koga. Ako autor ovog bloga, i ja kao njegov pomoćnik ne pljujemo nikog, onda nećemo dozvoliti pljuvanje od strane bilo koga. Naročito ljudi koji su očito toliko „veliki“ da ne smiju da otvoreno kažu ko su.

A da ne biste pomislili da se bojimo bilo čega, evo dva posljednja komentara, sa mojim odgovorom.

„Sveti Valentin je katolički svetac i to je njegov dan-praznik, u čemu to da se prepoznaju mladi Bošnjaci i Bošnjakinje, isto tako u Djedu Božićnjaku, stoga prvo malo razmisli o nacionalnoj konotaciji svega gore navedenog prije nego sto izneseš te SDP-ovske komunističke opaske.“
Anonymous – 10. 2. 2009. (na post o Zaljubljenim Zeničanima)

Ovaj komentar me jako nasmijao. Ne mislim da Deda Mraz (ne Djed Božićnjak), a ni Valentin imaju bilo kakve veze sa SDP-om a ni sa komunistima. I ne mislim da bilo koji od ove dvojice nose i trunku zla u sebi. Obojica su simboli nečeg lijepog – dječje radosti, osmjeha, zaljubljenosti. A svi ti lijepi osjećaji nemaju nacionalni predznak. Mladi Bošnjaci i Bošnjakinje imaju mogućnost izbora – mogu biti za i protiv, i Deda Mraza, i Valentina, a i Svetog Trifuna koji se takođe u pravoslavnom kalendaru obilježava 14. februara, kao zaštitnik vina i vinogradara. Ono što ljudi koji pišu ove komentare žele jeste da svi mi budemo isključivi Bošnjaci i Bošnjakinje, i da nemamo nikakav izbor. Razmislite – ja mogu birati samo ako imam između čega birati. A ako gospodin koji je pisao ovaj komentar nije primijetio podsjetiću ga – na ovom blogu se okupljaju ljudi različitih nacionalnosti i vjeroispovijeti. Svi oni imaju samo jednu zajedničku crtu – svi žele više sreće, ljubavi i osmjeha u svom životu. I svi žele drugima bolji život, kao i mogućnost izbora. Ako se ne možete pronaći u ovome, ne znam zbog čega svraćate ovamo.

Sljedeći komentar:

„jos jedan totalni promasaj. vazeci zakon o radu ugostiteljskih objekata kaze da ugostiteljski objekti koji se nalaze u stambenim zgradama mogu raditi do 23, a ostali do 24. izuzetak od ovog su tzv. nocni klubovi koji mogu raditi do 4. ima i neka ljetna varijanta, ali nisam siguran do koliko sati sta radi.
bilo kako bilo, pusti jefimiju trecu da vise pise. ona nije pretenciozna, nema kompleks manje vrijednosti i ne pati od toga da ljudi misle kako je pametna. pise lijepo i iskreno.
da sam u pravu, znaces po tome sto neces objaviti ovaj komentar.
marc“ 10. 2. 2009.

E pa, Marc. Prije svega želim da ti se zahvalim na pohvalama koje si mi uputio. Slažem se sa tobom da nemam kompleks manje vrijednosti, i da patim od toga da ljudi misle da sam pametna. Ja znam da sam pametna. Pišem zato što volim i zato što uživam u tome, a uvijek pišem iskreno jer sam takva. To znaju svi oni koji me znaju, a među njima je veliki broj čitatelja ovog istog bloga.

Tvoj komentar mi prije svega govori to da se razumiješ u zakone. Zavidim ti na tome jer ja mrzim da ih čitam – dosadni su. Greška koja je napravljena u postu je napravljena svjesno. Damir mi je sam rekao da misli da ovi objekti imaju dozvolu da rade duže, ali je svjesno napisao ovako jer nije poenta u tome do koliko radi koji kafić. Postoje različita mjerila za različite ljude, i svi to znamo. Samo što to nekima smeta a nekima godi.

Druga stvar – ja, Jefimija treća, imam svoj vlastiti blog na kojem pišem koliko hoću. Čitaju ga oni kojima se to što radim sviđa. Blog Blentoven piše osoba koja to zna. Ja ne mogu pisati o prošlosti i Zenici od prije rata jer nisam doživjela niti deseti dio stvari o kojima piše ovdje. Ja ne mogu pisati ni o ljudima koji čine Zenicu jer ih znam kratko. Ponekad napišem post ovdje iz vrlo sebičnog razloga – volim se „ogrebati“ za čitatelje, volim da testiram da li se njima sviđa i ovo što ja radim. A i da zamijenim Damira kad mu ponestane inspiracije.

Tvoj komentar dalje govori da si se već ranije javljao ali su ti komentari bili ignorisani. Moram ti odmah reći , koji god da je tvoj komentar ranije izbrisan, to je urađeno iz prostog razloga što je bio – uvredljiv, zloban ili uperen protiv nekog. A takve komentare ne želimo ovdje. Slobodno kritikuj tekstove, piši šta ti se ne sviđa, šta je lažno ili pogrešno napisano. Ali ako želiš pljuvati po nekome, govoriti o tome kako neko ima neke komplekse ili nešto slično, onda ti moram reći da ćeš morati naći neko drugo mjesto za to. Ovdje nikom nećemo dozvoliti da svoje vlastite komplekse liječi tako što će se kriti iza nekog lažnog imena i pljuvati po bilo kome.

Zamisli samo - ti znaš nas oboje, znaš ko smo, gdje nas možeš naći, znaš čime se bavimo. A mi ne znamo ništa o tebi – ni ko si, ni šta si, ni čime se baviš. Možda si psihopata koji hoda sa pištoljem po gradu? Možda se javljaš iz KP Doma? U svakom slučaju, uopšte nemam dobro mišljenje o osobama koji ne smiju čak ni svoje vlastito mišljenje reći i stati iza njega.

Zbog toga smo odlučili da od sada puštamo komentare u kojima ne nađemo ništa sporno. Čak ne moraju biti potpisani, samo u sebi ne smiju sadržavati ništa što nam se ne sviđa. Eto, totalno nedemokratski ali mislim da imamo puno pravo na to - kao ljudi koji sve što napišu – napišu iza svog pravog imena.

P.S. Za one koji će pomisliti da se Blentoven sakrio „iza žene“ i pustio nju da rješava ove prljave stvari – moram vas razočarati. Čitav post je nastao u dogovoru između nas dvoje, a pisala sam ja zbog toga što je utvrđeno da je moja pojava na ovom blogu dovela do bar pola ovih problema o kojima sam pisala. I zadnji – najbitniji razlog – ja sam žensko. A nama ženama je u krvi svađa i raspravljanje. Mislim da je u ovom našem dvojcu meni to jača strana. I znam da će to iznenaditi sve one koje znaju Damira. Sad možete zamisliti sa kakvom „zmijom“ je on u vezi ;-)

P.S.S. Na kraju Blentoven ima svoj komentar: „Blog sam počeo pisati zato što sam to ja želio, a pisaću ga sve dok ima ljudi koji ga posjećuju i čitaju i kojima se ovakav sviđa. Nikom ne polažem račune jer je kompletan u mom ličnom vlasništvu i ja stojim iza njega. Svima onima koji ne nalaze ovdje ništa vrijedno čitanja preporučujem da pronađu za sebe nešto interesantnije. Bar toga na internetu ima u neograničenim količinama. Veliki pozdrav!“

Read More

Pravda za sve

Subota uvečer je rezervirana za izlaske. Smiješno, ali ta zapadnjačka varijanta razmišljanja se odomaćila kod nas vjerojatno zbog toga što u ova recesivna vremena ljudi nemaju para za izlaske svaku noć,što je prije bio običaj u Zenici.

H. i ja nismo izuzeci pa smo i ovu subotu otišli u naš omiljeni kafić da se provedemo nakon teške radne nedjelje. Ostali smo do 23 jer nas je u našem prijatnom čavrljanju naglo prekinula naša vajna policija uz prijetnju kaznene prijave. Naime, ovaj lokal ima radno vrijeme do 23 h a oni su dobili naređenje pretpostavljenih da se toga revno pridržavaju. Skroz ugašeno svijetlo, bez muzike i pet ljudi unutra njima je bilo previše i grubo su prekinuli naše druženje.

Pomislih, OK napokon je naša murija počela da radi svoj posao. To moje oduševljenje je naglo splasnulo prolaskom pored obližnjeg Tena gdje je muzika drmala tako glasno da se čula i kroz zatvoren prozor automobila. Auti su bili parkirani po svim mogućim trotoarima tako da ljudi mojih dimenzija teško da bi mogli proći između njih. Doduše, to je i dobro. Prije desetak dana u toku jedne racije na cesti je ostao jedan ogroman terenac okružen onim smiješnim žutim trakama za očevid i držao je zatvorenom glavnu zeničku ulicu više od 12 sati jer je gazda istog pobjegao da mu ne bi našli neprijavljen pištolj. Vlasnik tog ultra skupog terenca, inače sin jednog od lokalnih moćnika nije dobio ni prekršajnu prijavu.

Još gora situacija je preko puta MCC (Metalurg city centra) gdje se danas okupljaju svi pripadnici „zlatne Zeničke mladeži“. Tamo nema niti deset centimetara slobodnog prostora sa obje strane Školske ulice (mislim da se sada ta ulica tako zove). Njihovi Jeepovi, veličine nekadašnjih kombija, su tu parkirani čak i danju tako da mala dječica koja idu u obližnje škole moraju izaći na cestu da bi mogli proći do škole. Ne razumijem to njihovo kurčenje jer u samom MCC-u ima plaćena garaža ali izgleda da imaju lovu samo za preskupe aute a ne i za parking. Još nisam niti vidio niti čuo da su nekom od tih tatinih sinova policajci naplatili kaznu. Ako im i napišu kazne ujutro se te kazne poderu.

U „našem“ lokalu s početka priče nije nikad bio niti jedan verbalni a kamoli fizički obračun i on mora biti zatvoren u 23, a lokali u kojem ima oružja kao u nekoj omanjoj kasarni rade do 4 ujutro. Taj dvostruki aršin me tjera na pitanje da li je pravda ista za sve?

Read More

Zaljubljeni Zeničani

Za pet dana je Valentinovo, praznik koji se slavi i obilježava 14. februara i koji još zovu Dan zaljubljenih. Mnogi ovaj praznik doživljavaju kao još jednu „glupost sa zapada“ i ne bi me nimalo iznenadilo da gospođa Arzija (teta koja je zabranila Deda Mraza u sarajevskim vrtićima) preventivno djeci zabrani da se zaljubljuju. Ono što sigurno znam jeste da se ingerencije te gospođe svakako ne protežu do Zenice i da se moji sugrađani i sugrađanke već uveliko spremaju za obilježavanje istog.

Iz pouzdanih izvora vam mogu reći, Zeničani i Zeničanke su vrlo zaljubljeni. Vlasnica sam radnje koja prodaje poklone za razne prigode i već danima je moja radnja puna djevojaka koje traže poklone za svoje momke. Po njima vidim da je ovo „zlo sa zapada“ zaživjelo u velikoj mjeri i to u onom svom najnevinijem i najljepšem obliku. Ne znam kako drugačije nazvati svu tu mladost koja je danima okupirana isključivo razmišljanjima na temu „šta mu pokloniti“. Poklon treba biti originalan, ne smije govoriti previše, ne smije imati neko dvosmisleno značenje, treba dugo trajati, treba ga raznježiti, treba mu dati do znanja koliko joj je stalo do njega... I naravno, ne smije biti skup.

Čudi vas što pišem samo o djevojkama? Muškarci, u ovom slučaju momci, poklone kupuju uglavnom 13. i 14. februara i to najčešće uđu u radnju i pitaju: „A kol'ko ti je ono?“ Ako cijena odgovara sljedeće što kažu je: „'Ajd spakuj mi to, valjda će joj se svidjet'!“ I onda ja spakujem taj poklon čitavo vrijeme misleći na to šta li će on dobiti. Smjela bih se kladiti u to da je njegova djevojka samo čestitku birala pola sata bojeći se da ne kupi neku koja mu se neće svidjeti. Nemojte se čuditi ako me nekad čujete da ovaj praznik zovem Danom muškaraca, koji je vjerovatno nastao zbog toga što žene imaju onaj svoj famozni Dan žena. Ili su možda pripadnice ljepšeg i nježnijeg pola više zaljubljene i ne stide se toga?

U svakom slučaju, lijepo je ovih dana boraviti u „Džungli“ i osjetiti svu tu pozitivnu energiju koju imaju zaljubljeni. U samo nekoliko dana moja radna kolegica i ja vidimo toliko osmjeha i ljubavi da nas to drži čitavu godinu dana.

A ako Arzija nekad i krene u Zenicu mislim da ću joj lično kod Radakova postaviti barikade.

napisala: jefimija.treca

Read More

ZOI 84

Na današnji dan prije tačno četvrt stoljeća svi smo bili ponosni što smo Bosanci, a Sarajlije posebno. Pogađate, na današnji dan prije 25 godina su otvorene Zimske olimpijske igre u Sarajevu.
Cijela bivša država je živjela za manifestaciju koja je bila plafon sportske igre i koja je bila najveće sportsko natjecanje ikada održano na ovim prostorima. Mnoge porodice koje nisu imale kolor televizore su otkopavale i posljednje „štekove“ da im slučajno ne bi promakla neka boja haljine u klizanju na ledu koje je neponovljivo prenosila Milka Babović. Čitavo Sarajevo i okolne planine su bili u izrazito drečavim narandžastim tonovima jer je narandžasto - bijela boja bila zaštitni znak loga ZOI 84.

Olimpijski plamen su nosili mnogi istaknuti sportisti BiH. Iz Zenice se sjećam samo Amile Fetahagić, tadašnje jako uspješne teniserke, a baklju je zapalila tadašnja prvakinja Jugoslavije u umjetničkom klizanju Sanda Dubravčić. Studenti iz Sarajeva i drugih gradova su u suradnji sa tadašnjom JNA na olimpijske staze išli nogama tabati snijeg jer nije bilo ove sadašnje napredne tehnologije. Tih dana je Sarajevo bilo centar svijeta i posjetili su ga mnogi poznati ljudi koji su bili oduševljeni gostoprimstvom i ljubaznošću lokalnog stanovništva. Oduševljeni su bili skoro svi posjetitelji izuzev, vjerojatno, Kirka Douglasa kojeg je lokalni konobar u jednom od kafića „ugrizao“ za 1200 dolara. Naplatio mu je račun kakvog vjerojatno ne bi platio ni u najskupljim mondenskim zimovalištima.

Ja sam od svih sportova gledao jedino hokejašku utakmicu između Kanade i Čehoslovačke i shvatio da je to jedini sport koji je bolje gledati na TV-u nego uživo. Ti momci tako brzo kližu da ne možeš primijetiti gdje je ona mala pločica a kada padne gol shvatiš tek kada se igrači pođu ljubiti.

Heroj u cijeloj Jugoslaviji je bio slovenski veleslalomaš Jure Franko koji je u toj disciplini osvojio srebro. Ostaće zapamćen onaj famozni natpis koji je osvanuo na platou ispred Skenderije gdje su se dodjeljivale medalje na kojem je pisalo: Volimo Jureka više od bureka! Ostali su mi u sjećanju i britanski par u plesu na ledu, Jane Torwil i Cristopher Deen, koji su fantastično plesali uz Ravelov Bolero.

Osam godina nakon toga olimpijske planine su postale poprište najvećeg zla koje se dogodilo u Evropi nakon drugog svjetskog rata i sva borilišta su skroz devastirana.

Evropa i svijet su zaboravili na našu olimpijadu ali naša srca još uvijek zatitraju kada se sjetimo „Vučka“ i u narandžasto obojenog Sarajeva.

Read More

Šta je nama Indija

U razgovoru sa prijateljem koji je prije rata radio u Ekranu (preduzeće koje je objedinjavalo sva zenička kina) saznao sam podatak koji vjerojatno niko od vas ne zna. Najgledaniji film u zeničkim kinima svih vremena nije ni jedan od naših ratnih spektakala, ni jedan film Bruce Leea nego indijski film Bidaai (rastanak). Priznajem da sam i ja to patetično smeće pogledao (doduše na televiziji) i tada sam, kao i mnogi Zeničani, stekao određene simpatije prema tom jadnom narodu. Vjekovima ih je gazio engleski Komonvelt i kada god ste gledali na TV reportaže o Indiji vidjeli ste samo jad i bijedu. Druga najmnogoljudnija nacija na svijetu (milijardu i dvjesto miliona stanovnika) koja bi po nekim predviđanjima za trideset godina trebala prestići Kinu jer kod njih nema kontrole rađanja kao u Kini (a možda i zbog toga što je pola Kine došlo kod nas da otvori radnje).

Kada se sabere sve ovo što sam napisao valjda vam je lako zamisliti moje iznenađenje kada sam doznao da je jedan Indijac među pet najbogatijih ljudi na svijetu i da je baš on došao da kupi ponos našeg grada, Željezaru Zenica. Svi Zeničani su u tome vidjeli spas jer znamo koliko taj gigant znači za ekonomiju grada i regije.

Nakon višemjesečnih pregovora Željezara je počela sa radom ali gle iznenađenja! Od prijeratnih 19 do 21 hiljada zaposlenih sadašnji Mittal zapošljava oko 5 hiljada, a aerozagađenje je gore nego prije rata. Naše opštinsko rukovodstvo je sklopilo ugovore koji braći Indijcima dopuštaju prazan hod u postavljanju filtera u periodu od deset godina. U jeku najvećih Eko protesta, kao slučajno, cijeli grad izgubi centralno grijanje jer Mittal je vlasnik kotlovnice koja parom snabdijeva grad. Bili smo jednim krajnje perfidnim kockarskim manirom bačeni u „gabulu“. Ako se bunimo protiv zagađenja onda ćemo krepati od hladnoće i obrnuto. Najviše mi je uši zaparala izjava gradonačelnika koji je rekao da mu je draže da imamo deset hiljada zaposlenih nego da imamo čist zrak a isto toliko gladnih i nezaposlenih. Postotak oboljelih od raka je skočio za nekih 15 procenata a nisu zanemarivi ni postoci djece koje dobijaju bronhitis i astmu.

Indijski vlasnici Mittala, koji su poznati u cijelom svijetu po tome što nigdje ne poštuju eko propise, su se pokazali kao bešćutni izrabljivači kojima nije stalo do ljudi nego isključivo do zarade.

Obzirom da je najpoznatija Indijska knjiga Kama sutra (umjetnost vođenja ljubavi) nije ni čudo da nas onda ovako kvalitetno jebu.

P.S. Cijenjeni čitatelji, oprostite zbog ove zadnje riječi. Nisam našao niti jednu koja bi je mogla adekvatno zamijeniti a da ne izgubi na značenju.

Read More

Sarajevo i Zenica

Danas sam na radiju čuo da je prošlo petnaest godina od onog groznog masakra na pijaci Markale u Sarajevu. U momentu mi je kroz glavu prošla ona grozna slika sa fudbalske utakmice između Čelika i Sarajeva kada je dio Robijaša psovao Markale. Tog dana sam se osjećao bijednim i manjim od crva zato što sam Zeničanin. Znam ja da i navijači Sarajeva nama psuju i upućuju pogrdne nadimke ali ne mislim da im mi moramo vraćati na tako jadan način.

Sredinom devedesetih, netom nakon potpisivanja dejtonskog sporazuma, sam radio u Sarajevu nekih šest mjeseci. Osjetio sam ogroman antagonizam koji vlada između naša dva grada. Svi sada bacaju ljagu na navijačke skupine i njih krive za netrpeljivost koja se svakodnevno apostrofira kroz medije, a ja mislim da je to nastalo mnogo prije. Sarajevo gaji neku vrstu maćehinskog odnosa prema svim gradovima iz tzv. Bosanske provincije.

Mi, Zeničani, ne osjetimo razliku između Sarajeva danas i Beograda koji je simbolizirao normalnim ljudima neshvaćen centralizam. Sve banke, ministarstva, udruženja, pa čak i sjedišta vjerskih poglavarstava su smještena u Sarajevu. Sasvim je normalno da se onda taj grad i izgrađuje i razvija, a Zenica koja je u onoj državi davala ogromne doprinose (a i sada nas gule), ništa.

Kada pogledate prosječne lične dohotke kod nas i kod njih vidjet ćete da Sarajlije zarađuju nekih 30 procenata više od nas. Ja i nisam neki ekonomski stručnjak ali mi nikako nije jasno da mi koji imamo industriju i proizvodimo imamo manje plaće od njih koji prodaju maglu. Stoga i ne čudi da svaki iole sposoban Zeničanin koji ima ponudu iz glavnog grada ne razmišljajući ni trena odlazi tamo.

Ne kažem, Sarajevo je pretrpjelo groznu kalvariju ali to ih ni u kom slučaju ne opravdava da se ponašaju prema nama kao prema manje vrijednim.

Jedina stvar na kojoj zavidim Sarajlijama je ta što oni stvarno vole svoj grad pa onda mrze ostale dok kod nas to i nije toliko izraženo. Ponekad mi se čini da mi prvo mrzimo Sarajevo a tek na drugom mjestu nam je ljubav prema Zenici. Možda bismo se i mi mogli dignuti iznad tog trivijalnog primitivizma i za početak voljeti svoj grad. A ako nam ostane viška emocija onda mrziti Sarajevo (a može i Želju).

Read More

Sve iz inata

Mnogi od vas ne znaju kako je došlo do ovog bloga. Na nagovor svoje djevojke Hane počeo sam pisati i time, iskreno se nadam, uveseljavati mnoge Zeničane u Bosni i dijaspori. Ona je direktni “krivac” što ovaj blog postoji pa je red da me ponekad i odmijeni u pisanju, posebno kada imam stvaralačke “menopauze” kao što je danas. Ona piše pod pseudonimom “Jefimija treća” i garantujem vam da će vam se svidjeti.

Sve iz inata

U susjednoj Hrvatskoj se stalno vrše rasprave na temu „Da li je Hrvatska ušla u recesiju ili ne". U našoj državi političari još nisu došli do takve vrste rasprave. Trenutno je još uvijek bitnije ukinuti Deda Mraza, izabrati novog Visokog predstavnika i donijeti hiljadučetiristo pedesetšesti zaključak o sastanku trojice političkih lidera iz Pruda. Kad smo već kod tog nekog Pruda moram priznati da me postojanje takvog mjesta u BiH iznenadilo. Može biti da su se ovi političari i sastali u tom nekom Prudu da bi ga malo izreklamirali, inače bi velika većina građana BiH živjela ne znajući da u vlastitoj državi imaju mjesto koje se zove tako.

Htjedoh reći da je pitanje u kakvoj će situaciji biti naša država onog trenutka kad gospoda što nas vode dođu do teme zvane „recesija". Međutim, ono što svako od nas može primijetiti jeste da se sve češće i na ulici priča o tome kako para ima sve manje i kako nam je sve teže i teže. Zbog toga sam ovih dana obuzeta razmišljanjima na temu „Šta mogu ja ili bilo ko od nas učiniti po tom pitanju?" Vjerovatno sam zbog tih razmišljanja i primijetila članak objavljen u novinama u kojem se najavljuje otvaranje prodavnice sa isključivo domaćim proizvodima. Razlog koji govori u prilog potrebi za ovakvom prodavnicom je taj što se u svim ostalim prodavnicama nalazi malo domaćih proizvoda.

I od tog momenta razmišljam i razgledam. Do sada su često pokretane akcije u kojima su nas nagovarali da kupujemo i koristimo domaće. Takve akcije uvijek imaju svoje pristalice i protivnike. Mnogi odluku da kupuju uvozne proizvode pravdaju lošim kvalitetom a često i većom cijenom domaćih proizvoda od uvoznih. Međutim, pored ovih činjenica nakon obilaska prodavnica u Zenici tužno mogu konstatovati da i naše kvalitetne proizvođače vodeći trgovački lanci tretiraju kao robu nižeg ranga. Zenički jogurt ćete vrlo teško pronaći među stotinu flašica nekih drugih jogurta. Isto kao što ćete superkvalitetnu štrudlu koju proizvodi „Lasta" iz Čapljine morati tražiti pola sata na polici.

A to sve je dovoljno da u meni proradi ona fina osobina koju svi Bosanci i Bosanke tradicionalno nose u sebi – inat. Sad iz inata provodim u kupovini više vremena tragajući za domaćim kvalitetnim proizvodima. Čitam deklaracije i tražim mjesto proizvodnje. Činjenica je da sam primijetila da me sve češće trgovkinje gledaju poprijeko valjda se bojeći da pokušavam nešto ukrasti. I vidim da mi u sebi spominju familiju, sve onako redom.

Međutim, to me ne zabrinjava. Da mi je neko rekao da ću ovoliko vremena provoditi pokušavajući ličnom akcijom spasiti našu privredu ne bih mu vjerovala. Ali ako pogledate malo bolje – ako neću ja – ko će? Odnosno ako nećemo svi mi neće ni oni koji to trebaju. Jer u svim drugim državama proizvođače pomaže njihova država – stimuliše im proizvodnju, daje povlastice za izvoz, omogućava povoljne uslove za rad. Naša država ne radi ništa, ili skoro ništa. Tako da je pravo čudo da i ovo malo naših proizvođača opstaje.

Zbog toga sad još više uživam dok pijem zenički jogurt ili jedem zvrk „Jami" sirnice (ne pitajte koji po redu danas). Za istu, možda i manju cijenu imam super kvalitet a znam da svakom novom litrom tog istog jogurta moj komšija ima manje šanse da ostane bez posla. A posao radnicima mljekara u susjednim državama svakako čuvaju njihove komšije uz veliku pomoć države.

napisala: jefimija.treca

Read More

Starine u gradu

Pisati o starinama u Zenici je zaista teško. Obilazio sam muzeje, pričao sa kustosima ali nisam našao ništa posebno. Od doba Kulina bana nije ostalo ništa vrijedno spomena izuzev one famozne povelje koja se jedno vrijeme mogla kupiti kao suvenir. Iz Osmanlijskog doba također nemamo nekih valjanih uspomena izuzev par mezarja za koje niko ne zna iz kog perioda datiraju.

Velika zabluda (u kojoj sam i ja donedavno bio) je da famozna konjska česma datira iz tog perioda. Mislio sam da je ona postavljena za vrijeme Turske vladavine. Ali nije.

Austrijska česma, kako joj je najpravilniji naziv je postavljena 1910. godine u čast cara Franje Josipa koji je te godine prolazio vozom kroz Zenicu. Česma je postavljena na mjesto gdje se i sad nalazi tako da je pokojni Franjo nije mogao ni vidjeti obzirom da je željeznička stanica bila smještena prekoputa današnje stare opštine, na mjestu gdje je danas Park rudara. Istorijski fakti nepobitno dokazuju da je Franc Jozef bio mnogo sretniji od njegovog potomka Franje Ferdinanda kojem je posjet ovim prostorima bio posljednje putovanje u životu.

Druga znamenitost ovog grada je famozna Hadži Mazića kuća. Ona je nastala sredinom devetnaestog stoljeća, podaci variraju od 1830. do 1850. godine. Po nekim saznanjima u njoj je 1878. godine general Josip Filipović u ime Austro-Ugarske vojske pregovarao sa sarajevskim begovima o predaji Sarajeva u ruke Austrougarske monarhije. Ta kuća je srušena do temelja a 1972. godine je Fićo Ahmetspahić, poznati zenički kustos i povjesničar dao izgraditi do detalja istu kuću koju je pretvorio u muzej. Danas se u toj kući nalazi Mešihat Islamske vjerske zajednice.

Od starina vjernih pomena tu su i Čaršijska džamija koja datira iz sličnog perioda kao i gore spomenuta kuća i stari Sušića mlin koji se nalazi na obali Kočeve tik iza Carine. Pod kraj devetnaestog vijeka izgrađena je i Župa Svetog Ilije tako da i ona spada u starije znamenitosti našeg istorijskim činjenicama siromašnog grada.

Ovaj post bi bio i duži da imamo još neke istorijske spomenike u gradu ali na žalost ovaj grad je sačuvao tek spomenike iz dvadesetog stoljeća. Mada primjećujem da i oni nestaju. Bar sam vam ispričao priču koja vam je otvorila vidike i sad znate da ste bar jednom pili vodu sa Austrougarske česme.

Read More

Zdravstvo u Zenici - drugi dio

Juče sam pisao o zdravstvu u Zenici. Moram priznati da sam napisao tekst u kojem sam puno kritikovao pa sam vjerovatno zbog toga i sam kritikovan. Nisam od onih koji ne mogu podnijeti loše kritike pa da zbog toga nastavljam priču o zdravstvu. Jednostavno sam nakon te kritike ponovo pročitao svoj tekst i sam se uvjerio da u njemu nema niti jedna rečenica koja govori pozitivno.

Iz mog prethodnog teksta bi se dalo zaključiti da u Zenici ne postoji niti jedan doktor ni medicinska sestra koji svoj posao obavljaju kako treba. I moram uputiti izvinjenje svima njima. Ljudi u bijelom koji svoj posao obavljaju sa ljubavlju ne dijeleći pacijente na „one koje znaju“ ili „one koji im mogu valjati“ sasvim sigurno ne zaslužuju da budu kritikovani i moj prethodni post se nije bavio njima niti su oni bili ti koji su isprovocirali onakvu kritiku.

Ovdje se ponovo radi o tome da su ti dobri postali manjina. Ili možda bolje reći – ti dobri ne mogu doći do izražaja zbog toga što je kompletno zdravstvo tako uređeno da niti oni ne mogu svoj posao obavljati kako treba. Znamo svi vrlo dobro da se u toj istoj bolnici štedi tako što se stalno smanjuje broj medicinskih sestara koje rade na jednom odjelu. Tako vrlo često imate situacije da najbolja medicinska sestra ne može biti u šest soba istovremeno. I koliko god da ona dobro radi svoj posao nema priliku da pomogne svima. A pacijent to doživljava tako što ima osjećaj da nekog tamo boli neka stvar za njega.

Znamo svi isto tako da je naš narod malo teško naučiti da postoje neka pravila. Bolesnik se smjesti u bolnicu u slučaju kad mu treba neka vrsta njege koju nije moguće dobiti kod kuće. I onda se u masi slučajeva i doktori i sestre moraju boriti sa familijom i prijateljima bolesnika objašnjavajući im da postoji vrijeme za posjete, da postoji hrana koju bolesnik smije jesti, da je to sve neko smislio da bi pomogao bolesniku. Da ne spominjem one situacije u kojima ih tretiraju kao ljude koji moraju pomoći čak i kad takvo nešto možda i nije moguće. Sve su to problemi sa kojima se danas sreću medicinski radnici i znam da im nije lako. Međutim, i tu se najčešće dešava da zbog svih tih stvari ispaštaju oni koji ne zaslužuju. Ljudi koji poštuju pravila i koji vjeruju u medicinu dobiju tretman kao i oni koji su doveli do toga da se stvori taj loš odnos između bolesnika i doktora.

Postoji tu i jedan problem o kojem se javno malo govori – bolje prolaze svi oni koji imaju stranku iza leđa. Da, nemojte se čuditi – politička stranka i ovdje garantuje bolji tretman doktora i zdravstvenih radnika. I oni koji nisu obukli neku vrstu tog političkog dresa vrlo često samo smiju gledati kako se rade stvari koje ne služe na čast zdravstvu i tako plemenitom zanimanju kao što je medicinsko zanimanje.

Postoji još jedan problem u odnosu doktori – pacijent. Doktorima je bolest nešto sa čim se sreću svaki dan, skoro pa normalna pojava. Svakom pacijentu je njegova bolest najveći problem na svijetu i svaki pacijent očekuje od doktora da se prema njemu tako i ophodi. Malo ko će od nas pomisliti na to da je gripa koja nas zeza i ne da nam da normalno funkcionišemo jednom doktoru samo šesnaesta gripa danas pored svih ostalih upala grla i ne znam koliko bolesti sa kojima se taj dan sreo. Rad doktora je pod povećalom baš zbog toga što se njihove greške vrlo često ne mogu ispraviti. Uvijek mi je na pameti poređenje između doktora i automehaničara – da li bi automehaničar mogao ikad popraviti upaljen automobil?

Ne mogu da ne spomenem i „Hitnu pomoć“ koja takođe radi u uslovima koji nisu reprezentativni. Ako vam slučajno zatreba njihova usluga bićete super usluženi ukoliko nisu sva vozila već na intervenciji. Ako su sva vozila već zauzeta zbog takođe hitnih slučajeva onda vam samo mogu reći da i niste baš rođeni pod sretnom zvijezdom.

I onda kad se sve to smiksa u jednu cjelinu dobijete ružan osjećaj. Osjećaj koji dovodi do toga da se nadate da nikad nećete biti bolesni. I da se pored svega nadate da ćete biti takve nafake da u svom tom bućkurišu nabasate na doktora kojem će jedini cilj biti da vam pomogne. Bez obzira na to ko ste, šta ste i odakle ste. I da to uradi samo zbog toga što mu je to posao koji je odabrao jer voli pomagati ljudima, a ne zbog toga što će za to dobiti neku dodatnu „kafu“.

P.S. Još jednom se izvinjavam svim doktorima i medicinskim radnicima koji svoj posao obavljaju savjesno i pošteno. Lično ih poznajem dosta. I samo zbog njih vjerujem da će i zdravlje u ovom našem gradu uskoro postati više cijenjeno. Kao što se nadam da će vrlo brzo broj kvalitetnih i sposobnih medicinskih radnika premašiti broj onih koji kaljaju ugled ovog plemenitog zanimanja.

Read More

Zdravstvo u Zenici

Prvi put se Opšta Zenička bolnica pominje davne 1953. godine a zadatak joj je bio da liječi bolesnike iz Zeničkog sreza. Upravnik je bio poznati Dr. Adolf Goldberger. Šest godina kasnije izgrađena je bolnica na mjestu gdje se i sada nalazi a tim potezom je napravljen značajan korak u razvoju zdravstvene djelatnosti, posebno zdravstvene zaštite stacionarnog tipa. U samostalnoj državi BiH bolnica je preimenovana u Regionalni medicinski centar i zbrinjava bolesne iz čitavog kantona.

Čovjek bi pomislio čitajući ovo da se kvaliteta usluge popravila ali moje mišljenje je da je sada pažnja i njega koju bolesnici dobijaju na znatno nižoj razini. Primjer koji me nagnao na pisanje ovog posta to i potvrđuje.

Jedna moja prijateljica, mlada majka, je odvela svog devetomjesečnog sina na pregled u bolnicu. Malenom su odredili boravak i terapiju. Normalno, kao i svaka majka koja brine o svom djetetu, moja prijateljica je zatražila da i ona bude uz dijete jer je maleni izuzetno vezan za nju. Odbili su je izuzetno grubo, a čak je i nisu obavijestili o njenim pravima da bude sa djetetom tokom dana. Nakon nekoliko dana koje ona provodi na relaciji kuća – bolnica sve više sam ubijeđen da je danas ostanak u bolnici jedna od najgorih stvari koja ti se može desiti. Pri tome treba imati na umu da je bolnica mjesto u kojem se ljudi zadržavaju samo onda kad nemaju drugog izbora. Mislim da ne postoji niti jedno drugo mjesto na svijetu gdje možete sresti toliko ljudske patnje, bola i nesreće. Mjesto u kojem se ljudski život svodi na onaj najprizemniji nivo i u kojem i lijepa riječ nekad vrijedi više od najefikasnijeg lijeka. Ko je ikad imao bar nekog bliskog da leži u bolnici zna o čemu govorim.

Ta moja prijateljica je svjedokom da dječicu koja leže gore nemaju baš ugodne uslove za ozdravljenje. Nerijetko se dešava da ih propuste nahraniti a pelene im promijene čak jednom dnevno. Sestre kao da su alergične na dječji plač i ponašaju se kao da su to plastične lutke a ne djeca. Shvatam da nije ni malo prijatno gledati i slušati dječji plač po cijeli dan ali njima je to ipak profesija i morale bi biti ipak mnogo tolerantnije. Ima i majki koje pobjegnu iz bolnice ostavivši dijete koje doje, ima i onih koje ne dolaze po djecu ni nakon što ih otpuste iz bolnice, a ne treba izostaviti da na odjelu često radi čak jedna sestra na dvije do tri sobe. Ipak ne treba zaboraviti da je plata u bolnici dosta dobra (za današnje uslove) i nije mi jasno bar da je te sestre i doktori koji rade sa djecom ne opravdaju.

Današnji doktori su posebna priča. Ne znam kakav je omjer trenutno ali mislim da još uvijek ima veliki broj specijalista koji paralelno rade na dva mjesta. Rade u bolnici ali i u nekoj od privatnih specijalističkih ordinacija gdje su vjerojatno bolje plaćeni. Nije rijedak slučaj (a svako od vas zna bar dva) u kojima te doktor pošalje na pretrage u neku od privatnih klinika premda taj pregled može obaviti u bolnici.

Prije rata nije bilo privatnih klinika ali nije bilo ni toliko gužve po bolnicama. Nije moguće da se uz svu modernu tehnologiju danas mora toliko čekati na pregled. Ako nemaš para da „poguraš“ doktora onda ti slijedi čekanje od nekoliko mjeseci za neki od komplikovanijih pregleda. Izgleda da su je veliki broj današnjih doktora pri polaganju svoje famozne Hipokratove zakletve držao prekrštene prste iza leđa (znate ono kao da zakletva ne važi).

Na kraju svojim čitateljima od sveg srca jedino mogu poželjeti puno zdravlja, posebno onim koji trenutno žive u Zenici. I da se nikako ne razbole ako nemaju para.

Read More