31 March 2009

100 - ti

Kada sam prije tri i po mjeseca počeo pisati ovaj blog nisam mislio da ću tako brzo stići do ikakvog jubileja, a evo – danas je na repertoaru moj stoti post.

Sve je počelo na nagovor moje djevojke (to sam vam već rekao), i sad već mogu reći da mi je jako drago što me uspjela nagovoriti da ono o čemu razmišljam i pričam zapišem ovdje. Za svoje pisanje sam dobio mnogo pohvala i nešto kritika, a ono što me i samog iznenadilo jeste veliki broj ljudi koji su mi se zahvalili na tome što pišem. Dosta ljudi pronalazi zadovoljstvo u čitanju mojih postova i ja sam zbog toga odlučio da nastavim sa ovom djelatnošću sve dok bude makar jedna osoba redovno posjećivala Blentovena.

A za sada ih ima puno više, i koliko sam primijetio, taj broj se povećava. S vremena na vrijeme posmatram kartu svojih posjetilaca koji za sada dolaze iz 47 zemalja. Iako sam u početku mislio da će me uglavnom čitati Zeničani koji žive vani, moram priznati da mi je drago da ipak imam najviše posjeta iz Bosne i Hercegovine. Naravno, najviše je čitalaca u samoj Zenici, a za one koji stalno podgrijavaju netrpeljivost između Zenice i Sarajeva moram naglasiti da je sljedeće mjesto u kojem je Blentoven najčitaniji upravo Sarajevo. Naravno da ne mislim da Sarajlije od puste dosade čitaju i moj blog, nego taj podatak još jednom potvrđuje činjenicu da su Zeničani najvećim dijelom orijentisani ka Sarajevu. Sljedeći grad u kojem me čitaju je Mostar, a onda slijede Prijedor, Banjaluka, Prnjavor, Doboj, Tuzla i Brčko.

U inostranstvu sam najprisutniji u Americi, Australiji u Holandiji, a zatim slijede Hrvatska, Njemačka, Slovenija, Austrija i ostale države u kojima očito ima naših ljudi. Iskreno, iznenadim se kad vidim dokle smo sve „dobacili“. Vrlo često gledam kartu i pokušavam se sjetiti ko bi me sad mogao npr. čitati u Poljskoj. U ove zemlje koje vode sa brojem posjeta je otišlo mnogo ljudi koje znam, ali ko me čita u Nigeriji, Senegalu, Alžiru ili Maleziji? Zar nas ima i tamo? One dvije posjete iz Dubaija se nadam da je napravio neki šeik kojem se jako sviđa kako pišem i koji bi me mogao nagraditi nekom vrstom sponzorstva. Ili bar da me angažuje za pisanje njegove biografije.

U ovom jubilarnom postu ću iskoristiti priliku i pozdraviti sve svoje vjerne čitaoce uz obećanje da ću se truditi da i dalje budem dio vaše svakodnevnice. A poseban pozdrav bih uputio momku koji me redovno čita u svom Waikiki džematu na Havajima. Uvijek se obradujem kad na karti usred okeana ugledam upaljenu crvenu tačkicu. Zamislim ga kako ispod palme čita Blentovena i bude mi drago što sam bar na taj način stigao i na Havaje.

30 March 2009

Dolazi nam Zdravko Čolić


Taman kad smo se riješili euforije oko kupovine karata za predstojeću tekmu protiv naših starih „pacijenata“ Belgijanaca u Zenici eto nam nove frke za karte. U grad nam dolazi najveći šarmer svih vremena na ovim prostorima - Zdravko Čolić Čola.

Još od mojih ranoškolskih dana bio sam primoran slušati hvalospjeve o njegovom izgledu i prelijepom glasu. Ne mogu da vjerujem da taj čovjek pjeva toliko dugo a da se još uvijek režu vene na njegovim koncertima. Izgleda kao da ga je neko svo ovo vrijeme držao u zamrzivaču. Još uvijek mu koncerti traju po tri sata i on ih otpjeva i odskače u jednom komadu. Kakav li je k....c njega napravio kad može skakutati sa svojih skoro šezdeset godina a ja koji sam mlađi od njega petnaest godina zadišem se kada se popnem pješke na drugi sprat. Sjećam se izlaska njegovog, mislim, drugog albuma kada je čitav izlog robne kuće „Zeničanka“ bio izlijepljen njegovim fotkama u nekom sjajnom odijelu i sa košuljom koja je imala kragnu do vakcine. Mislim da se ta ploča prodala u najvećem tiražu u bivšoj nam državi svih vremena.

Ja nikad nisam bio neki njegov poseban fan ali mi se uvijek sviđalo njegovo razmišljanje i poimanje života tako da sam ga više cijenio kao čovjeka nego kao muzičara. Zadnjih trideset godina nikad nisam pročitao niti jednu njegovu neodmjerenu izjavu a posebno me se dojmila njegova formulacija sadašnjeg statusa. Rekao je da je on Sarajlija koji živi i radi u Beogradu. Za razliku od nekih Sarajlija koji i danas žive u Sarajevu on taj grad više voli od njih samih. Vidjelo se to i iz jedne emisije koju sam gledao kada su ga stari stanari njegovog naselja Grbavica dočekali kao najrođenijeg a ne kao nekog ko živi u Beogradu. Odbio je da pjeva na ekavici jer mu to nije maternji govor i ne snalazi se baš najbolje u tom narječju. Privatni život nikada nije isticao u prvi plan i nikada se za njega nije vezao niti jedan skandal mada su mediji junački kopali da ga pronađu.

Na nedavnom koncertu u Zagrebu gdje je pjevao pred 22 hiljade ljudi na binu mu je doletjelo bar dvadeset grudnjaka od vjernih obožavateljki. Ja planiram da pitam komšinicu, majku jednog našeg poznatog košarkaša, da uzmem jedan njen i da ga bacim na binu. Vjerujem da ni najveći šarmer ovih prostora nikad nije vidio toliki broj, marke Rade Kondić (mislim da se tako zove padobranski klub u Zenici).

U svakom slučaju eto mi povoda da i ja odem posjetiti Arenu jer nisam išao gledati otvaranje kada je pjevala ona „ubleha“ iz glavnog nam grada. Karte sam već kupio ali me nemojte pitati na koji način sam došao do njih jer me osoba koja mi ih je prodala zamolila za strogu diskreciju.

29 March 2009

Utakmica (Belgija - BiH)

Kako samo malo treba našem čovjeku da zaboravi na svakodnevne probleme...

Sinoć sam se uvjerio u to. Na jednu večer su se zaboravili i Indijci i grijanje i recesija, sve je postalo nevažno jer je pobijedila naša fudbalska reprezentacija.

Čitav grad, a vjerujem i BiH su bili nabrijani još od ranih poslijepodnevnih sati. Iščekivao se prenos iz Genka a moram naglasiti imalo se šta i iščekivati. Ne mislim tu na briljantnu igru naših momaka nego i na kompletan prenos televizije Hayat. Po prvi put smo imali jedan TV prenos realiziran na svjetskom nivou. Ekipa na čelu sa Senadom Hadžifejzovićem je otišla u Belgiju sa troja reportažna kola, zakupila studio na stadionu i ono najvažnije doveli su komentatora koji je ionako nabrijanu atmosferu doveo do tačke ključanja.

Marjan Mijajlović je komentator sa donedavno stalnom adresom u Beogradu ali koji je s toliko žara prenosio utakmicu da se Sarajlije poput Velida Spahe trebaju definitivno povući i početi raditi isključivo komemorativne sjednice jer svojim mrtvim glasom ne mogu dočarati niti djelić atmosfere na fudbalskoj utakmici. Momak je ušao maksimalno pripremljen u utakmicu i nije davio nepotrebnim komentarima nego je atmosferu pumpao od prve do posljednje minute. Bio je to užitak koji se ne zaboravlja ali mora poraditi na svojim glasnicama jer je već nakon prvog gola (koji je pao u u sedmoj minuti) on izgubio glas.

Momci iz različitih klubova i sredina su pokazali sinoć da mogu biti jedno i ma kako to patetično zvučalo, po prvi put sam vidio svrhu Daytonskog sporazuma na djelu. Golman je Nemanja - Srbin koji živi u Trebinju, Pandža - Hrvat koji igra u Splitu, Jahić - Bošnjak koji igra u Grčkoj, ali svi su oni igrali za BiH trudeći se iz sveg srca.

Neki dan sam slušao jedan radijski program u kojem Ćiru Blaževića predlažu za visokog predstavnika. Kao i sav normalan svijet, na prvu sam se nasmijao ali nakon sinoćnje utakmice mi ta ideja i nije bila toliko glupa. Čovjek je napravio ono što niko nije, da se osjećamo ponosni što smo Bosanci i Hercegovci. Do sad smo se uvijek osjećali inferiorno u odnosu na druge ali nakon nekoliko utakmica nacionalni ponos se značajno razbuktao.

Euforija u Zenici nije minula ni na jutarnjoj kafici gdje su se na sva usta hvalili naši igrači i selektor. Kolone vozila koje su se sinoć spontano organizovale i kružile bulevarom su postale već tradicija proslavljanja pobjede naše repke ali i reprezentacija naših nekadašnjih osvajača. Jedan od mojih prijatelja me pitao zašto nisam i ja sinoć išao u proslavu pobjede a ja kao tzv. Hrvat iz Zenice pomislih da sam možda trebao slaviti što je Turska izgubila sinoć od Španije. Skont'o sam da on ne bi razumio moju ironiju zato mu nisam ništa odgovorio.

Karte na crnom tržištu nakon sinoćnje utakmice dosežu cijenu od 100 –120 KM za zapad a vjerujem da će na dan utakmice ići i do 200 KM. Danas je jedan momak pričao kako je digao kredit od 2000 KM u jednoj mikrokreditnoj organizaciji da bi kupio karte za te pare. Kada ih rasproda bit će bar tri puta bogatiji.

To vam se zove „čudo bosanske ekonomije“.

Još jednom čestitke od sveg srca našim momcima i „tati“ Ćiri!

28 March 2009

Vandalizam u Zenici

Preko puta sahadžijske radnje „Big Ben“ u samom centru Titove ulice neki dan je otvoren prelijep butik modne kuće „Bellisima“. Dan prije otvaranja sam pričao sa vlasnicom radnje i u šali joj rekao da joj dajem tri dana fore za njenu svijetleću reklamu koja se proteže skoro do zemlje. Sutradan imam šta i vidjeti - zadnje slovo, slovo A je razbijeno vjerojatno nekim „volej“ udarcem i pokidana je sva elektro instalacija. Bilo me stid gazdarici u oči pogledati jer će žena pomisliti da sam joj ja to nakukao.Taj butik je sigurno jedan od najljepše dekorisanih u našem gradu a ni otvaranje nije doživio netaknut. Da čovjek kaže da je sramota, bilo bi preblago.

Takav odnos vandali imaju i prema kulturno-istorijskim spomenicima našeg grada. „Konjska česma“ je išarana sprejevima toliko da joj više bijela nije dominantna boja. Neki dan mi je jedan naš sugrađanin rekao da je kupio tečnost za skidanje te lak boje sa kamena i da ju je platio 148,00 maraka. Nije mi jasno kako ljudi iz Opštine ne mogu kupiti već desetak godina tu tečnost i jedno od obilježja našeg grada dovesti u red. Sredili su trg, prave spomenik „Kameni spavač“, a ne mogu u normalnom stanju držati česmu staru 100 godina.

Slična situacija je i sa Hadžimazića kućom i zgradom Bosanskog narodnog pozorišta koje su išarane brojnim grafitima. Ja nisam u principu protiv te subkulture i načina izražavanja ali grafite treba slikati na nekim mjestima koje njihova kričavost neće nagrditi. Moram napomenuti da postoji i ekipa mladih „grafiti majstora“ koja je prelijepo oslikala fasade nekoliko zgrada i podzidu na autoputu. Uništena su nam i oglasna mjesta za pozorišne predstave i mjesta gdje se postavaljaju kino plakati.

Stari Sušića mlin je jedno od mjesta koji bi trebao biti zaštićeni istorijski spomenik ali on je nedavno bio zakačen od strane jednog auta „Ekor komerca“ i pritom mu je otkinut balkon. Niko ne vodi računa o starinama i spomenicima kulture kao da ih imamo za razbacivanje.

Palo mi je na pamet da je čak i famozna povelja Kulina bana smještena u Dubrovačkom muzeju a nije u našim muzejima što je samo po sebi paradoks jer je to prvi pisani dokument o postojanju Bosne kao države. Od smrti čika Fiće Ibrahimpašića niko se prema starinama ne odnosi sa poštovanjem. Bitno je da mi imamo napucan muzej koji izvana izgleda prelijepo a eksponati su skoro isti kao onda kada sam ja posjećivao muzej, prije nekih trideset pet godina. Obzirom da je ovo grad paradoksa moram napomenuti još jedan koji mi dobrano trenira živce. Gospoda iz muzeja imaju radno vrijeme kao da im ga je raspisao lično Dr. Ivo Sanader. Naime, 'ajd' što ne rade nedjeljom, nego ne rade ni subotom. Na vama je da zamislite kad bi radni čovjek (takvih je doduše sve manje i manje) mogao sa svojom obitelji obići tu izvana prelijepu a iznutra podosadnu građevinu.

Sve u svemu onakvi smo kakav nam je odnos prema našem gradu, vi odlučite kakvi smo...?

27 March 2009

Fotopriča (kako se zabavlja omladina)





Danas pred sobom imate post u vidu fotopriče jer i sam mislim da nekad slika govori više od riječi.

Četiri slike koje vidite iznad su nastale danas, a napravila ih je H. sa svog balkona. Na njima imate priliku vidjeti grupu momčića koji na različite načine ispunjavaju svoje slobodno vrijeme.

Na slici koja nosi broj 1 njih osam igraju fudbal. Ništa neobično, ovdje je to još uvijek vrlo česta pojava. Grupa momaka pred kojima se možda nalazi neka uspješna karijera, možda za nekoliko godina nekog od njih budemo gledali bar na Bilinom polju?

Na slikama označenim brojevima 2, 3 i 4 vidimo tri momčića kojima fudbal nije zanimljiv. Umjesto toga oni su svoju energiju usmjerili na neku čudnovatu zabavu, tuču pomiješanu sa uništavanjem grma koji krasi sredinu travnate površine. Skaču po njemu, kidaju mu grane, zavlače se u njega.

Pokušao sam zamisliti njihovu budućnost. Sa ovakvim interesovanjima koja pokazuju na ovim slikama reklo bi se da im karijere neće dobaciti dalje od one sive građevine na Sarajevskoj ulici. Znate – ona u kojoj stanovnici svoja prava traže penjanjem po krovu i koja se spominje u poznatoj pjesmi „Zenica blues“. Ako ništa drugo, smio bih se kladiti da ni jedan od njih neće biti član stranke „Zelenih“ (ne mislim na zelene po opredjeljenju nego na one što se bore za zaštitu čovjekove okoline).

26 March 2009

Gdje stanovati

Danas slušam prijatelja kako ronda o cijeni stanova koji još uvijek drže cijenu od vremena prije recesije. Ni meni nije jasna disproporcija u cijeni stanova u gradnji na Bristu (1200 KM) i elitne zgrade koja se napravila tamo gdje je bio stari Šah klub (u današnjoj Školskoj ulici) gdje je cijena kao u Dubrovniku (2700 KM po kvadratu). OK, lokacija je stvarno prelijepa ali da neki stan može biti više nego duplo skuplji mi je van svake logike.

Interesantna stvar je i da su stanovi koji drže najvišu cijenu pravljeni prije više od pedeset godina. To su oni u takozvanim „Ešovima“ smješteni na Mokušnicama, preko puta stadiona i nekoliko u Travničkoj.

Meni je smiješno kada neko pri kupnji stana insistira na stanovanju u centru. Zenica je mali grad i meni iz moje Travničke treba maksimalno dvadeset minuta da stignem u najudaljeniji dio grada. Tu stanujem više od trideset godina i ne bi se mijenjao ni za jednu drugu lokaciju u gradu. Onaj mir i pjesmu cvrčaka koju čujem ljeti na svom balkonu ne može čuti niko u centru grada. Tamo se čuje samo vreva građana i buka automobila. U tim „spavaonicama“ poput Kineskog se stvara otuđenje i nema onog „mahalskog“ (u pozitivnom smislu riječi) života. Djeca su prinuđena da se igraju na cestama jer i ono malo sportskih terena što im je opština dala građani koriste za parking. Mi iz Travničke smo se kupali u Kočevi i skijali i sankali po Zmajevcu a da ne pričam o tome kako smo se stotinama puta ugledali na Toma Soyera i istraživali prirodu u okolini naših zgrada. Današnja djeca sve više vremena provode za računarima a i ono malo vremena što su vani troše po asfaltu tako da nije rijedak slučaj da vidimo djecu koja ne znaju ni hodati po travi.

Posebna priča je vezana za odlazak u školu jer je to svim roditeljima traumatično iskustvo zbog nesavjesnih vozača koji divljaju po cestama, a mala djeca koja na leđima nose torbake veličine osrednjih sportskih torbi strahuju pri svakom prelasku ulice. Još su naši pametni u ministarsvu prosvjete donijeli prepametnu odluku da sada sa šest godina idu u školu. U tim godinama oni jedva da znaju i hodati a kamoli kako se trebaju ponašati u saobraćaju.

Gradski oci se neće smiriti dok ne urbanizuju i zadnji kvadratni metar Kamberovića polja tako da ćemo izgleda izgubiti i onaj najljepši dio grada. Sa velikom sjetom se prisjetim prelijepih druženja na sportskim terenima i šetnji po tom dijelu grada kada nije bilo toliko parkinga i inih građevina koji narušavaju mir. Mnogi su prva ljubavna iskustva sticali u „dolini uzdaha“ uz samu rijeku Bosnu gdje se stotine mladih parova odvlačilo u osamu da porade na svojoj intimi. Lijepo je što nam je Turski bataljon SFOR-a napravio onaj parkić i fudbalski stadion ali nekako mi je sve to izgubilo onaj stari šmek.

Sve bi to bilo u redu da neki novi „građani'“ nisu doselili sa sela i donijeli dio svog mentaliteta u sami centar grada. Nije ni čudo da Zenicu sada zovu „Donje Babino“.

25 March 2009

Crnjaci

Negdje sam davno čitao da kada prave parkove Englezi i Japanci puste da ljudi odaberu staze kojima će hodati pa onda nadležni po najugaženijim mjestima naprave asfaltirane staze. Slično se ponašaju i šefovi preduzeća J.P. „Parkinzi“ Zenica. Oni naime puste mjesec dana da ljudi parkiraju automobile a onda na mjestima gdje je parkirano najviše automobila preko noći postave tablu na kojoj piše da se parkinzi naplaćuju. U samom centru grada više nema niti pedalj slobodnog prostora za besplatno parkiranje a to je uzrokovalo samo povećan broj nepropisno parkiranih automobila.

Naravno, po našem starom običaju postoje oni koji nepropisnim parkiranjem ostanu kraći za nekih sedamdesetak maraka (koliko košta izuzimanje automobila nakon što ga pokupi pauk). Čišćenja paučine ste lišeni ako vam je otac mesar, vlasnik neke građevinske firme ili neki drugi moćnik jer takvima niko ne smije odnijeti auto a i da smije ne bi mogao jer bi svaki „pauk“ dobio bruh kada bi podigao njihove napucane terence.

Danas hodam Titovom i prilazi mi komšija. Sav zadihan traži od mene uslugu. Ja kao susretljiv susjed se ponudim za pomoć a on mi ni pet, ni šest nego traži ličnu! OK, navikao sam da mi neko traži cigaru, da mu pomognem oko slikanja u bolnici (brat mi je radiolog u bolnici) ali da mi neko traži ličnu...? Lična mu treba da bi kupio karte za utakmicu BiH –Belgija jer prodavci daju samo po jednu kartu a drugu možeš nabaviti samo ako imaš ličnu osobe kojoj kupuješ. Takvu euforiju još nisam vidio na ovim prostorima. Priča se da će čekanju pola Mittala, za penzije i invalidnine su svaki čas pod upitnikom, broj nezaposlenih nikad veći ali nikog to ne brine, redovi za karte su duži od desetak metara. Već sad karte na crnom tržištu prelaze 200 posto od cijene karte koju je raspisalo naše bajno predsjedništvo Nogometnog saveza. Zaboravih napomenuti da je uslov za kupovinu karte lična karta upravo iz razloga sprečavanja nelegalne prodaje. Možete naslutiti koliko je to uspješno čim malo prošetate kamenim mostom.

Danas sam pričao i sa jednim prijateljem koji je jedan od managera (tako se sad zovu upravnici) u Mittalu. Čovjek je sav sjeban jer mora sastaviti spisak ljudi koje će poslati na čekanje. Morao je sastaviti spisak a zna da kada tim ljudima popolove platu (na čekanju se dobija plate) neće imati ni za klopu a kamoli da plate režije ili vrate rate kredita. Bešćutni Indijci se vade na globalnu recesiju i na smanjeno tržište čelika koji Mittal proizvodi. Ne moram vam posebno naglašavati da opet nemamo grijanja već desetak dana jer je postalo simptomatično da kada su god su neke frke između rukovodstva i općinskih glavešina narod ispašta. Nije mi jasno kakve mi to kotlove imamo, kao da su ih djeca radila na opštetehničkom (sad se taj predmet drugačije zove), jer se non stop vade na kvar na kotlu. Kod mene u stanu je toliko hladno da ovaj post pišem obučen kao da sam u drva krenuo.

Sve u svemu ovo vam pišem da shvatite kako je naš voljeni grad totalno u ku..cu. Ostali smo da se brinemo sami o sebi jer iznad ovog grada i sam Bog sve rjeđe navraća.

24 March 2009

Proljeće?

Prije nekoliko dana su javili da nam je stiglo proljeće. Od tada pada snijeg ili kiša, a u onim rijetkim trenutcima kad se pojavi sunce puše vjetar. Da bi sve bilo interesantnije već nekoliko dana nemamo ni grijanja. Kad malo bolje razmislim – zima je bila puno ljepše godišnje doba.

Zenica je danas posebno zanimljiv grad. Sreo sam najmanje deset ljudi koji kukaju i to na razne načine. Sve je lakše naći razlog za kukanje, a pojedinci koji uspijevaju ostati pozitivni su prava rijetkost. Više od ovih deset „kukača“ nisam sreo jer se najveći broj ljudi zavukao u kuću, vjerovatno pokušavaju pod dekama dostići neku za ljudsko biće normalnu temperaturu.

Umalo da zaboravim, najviše ljudi se juče i danas može sresti ispred „Centrotransa“ – kupuju se karte za utakmicu BiH – Belgija. S obzirom na gužvu ja sam u prvi mah mislio da se karte dijele džaba, ali izgleda da ih ipak naplaćuju. Eto nam za koji dan još jednog zanimljivog događaja u gradu.

Nakon što je na ovim prostorima prije nekih 18 godina u djelo provedena ona stara narodna „Zavadi pa vladaj“, prešlo se na primjenu druge, takođe stare narodne „Hljeba i igara“.

Kako stvari stoje uskoro ćemo morati uvesti male izmjene u ovu izreku pa će ona glasiti samo – „I igara“ .

P.S. Za one kojima je ovaj moj kratki post malo, preporučujem vam da posjetite sljedeći link: http://www.jefimijinsvijet.com/

23 March 2009

Stare Zeničke porodice

Skoro svaki dan sam izložen paljbi pitanja mojih prijatelja i osoba s kojima ispijam jutarnje kafice kada ću napokon početi pisati o starim Zeničkim porodicama.

Čitao sam neki dan da pojedini gradovi kada biraju gradonačelnika obavezno zavire u njegovo porodično stablo da bi našli potvrdu da je njihov budući prvi čovjek pet generacija stanovnik tog grada.

Kod nas bi to bilo jako teško jer ne postoje baš zvanični dokumenti kako bi se to provjerilo. U pisanim dokumentima od sredine 19. vijeka stoji da je Zenica bila nastanjena oko fabrika i po mahalama gdje su ljudi živjeli od zanatstva, trgovine i poljoprivrede.

U dugom nizu decenija u najvećoj čaršijskoj mahali žive ove porodice: Čaršimamovići (posjednici zemlje od Bilinog polja do Željezare i posjeda u sadašnjem centru grada), Talići (po njima se i danas jedna mahala zove Talića brdo), Drine (doseljenici sa Drine, vlasnici Kamberovića polja), Haramandići (posjednici Zemlje u Vražalama i Bijelim vodama), Mutapčići (trgovci i vlasnici zemlje na Jaliji), Salčinovići (trgovci), Kaknje (zanatlije), Husremovići, Kratine te Begići. Poznati su i Ekinovići, Grahići, Mujkići, Osmanići, Kulovići. U mahali Kočeva, drugoj po veličini živjelo je staro i imućno stanovništvo Čamdžići (posjednici zemlje u Blatuši), Arnauti (zanatlije i trgovci), Babahmetovići (zanatlije), Čolakovići (posjednici zemlje), Džampe, Islambegovići, Kučukovići, te Mehmedovići, Mulahasići, Omerspahići, Serdarevići, Tarabari. U trećoj mahali - Sejmenu, živjele su stare trgovačke familije: Imamovići, Begagići, Tatarevići i Sarajlići. Uz to su postojale tri manje mahale kao što su Lonđa, gdje žive Šestići, Vojvodići, Uzunovići, zatim Trgovište gdje žive Brdarevići, Baručije, te Krehići, a ima i ulica Zukići gdje su živjeli isti. A u Perifernoj mahali Odmut živjele su porodice koje su se bavile zanatima: Opanovići, Hodžići, Skopljaci.

Uz muslimansko stanovništvo u jezgru čaršije susrećemo i srpsko stanovništvo od kojih su poznati trgovci Jeftići (trgovci voćem i kožom), Damjanovići (trgovci i sudski glasnici), Čupovići (poduzetnici, čuvena Čupovića kolonija), Lukići (mehandžije), Ristići (zemljoposjednici). Hrvatsko stanovništvo se doseljavalo sredinom XIX stoljeća i napravili su crkvu Sv.Ilije 1866.g. na ulazu u grad uz potok Mokušnice. Prvi doseljenici su porodice Rosića i Nikolića. U atar Kamberovića polja naseliće se katolici iz Dalmacije i osnovati selo Crkvice. Od poznatih Jevrejskih prezimena tog doba izdvojio bih Atijas (vlasnik parnog mlina u blizini željezare), Karlo Weresta (vlasnik livnice sivog željeza), Vajs (štampar), Montiljo (tvornica likera), Trinki Ozmo (poduzetnik), Danon Finci i Levi (trgovci), Josip Veresta "Pepi” (zemljoposjednik).

U Hadžimazića kući je 1878.g. austrijski general Filipović donio odluku o obustavi vojnih operacija i mirnom preuzimanju vlasti. Monarhija se ovdje pojavljuje kao okupator, poslije kao kolonizator, a u suštini kao beskrupulozni eksploatator. Oni su tada u Zeničku regiju poslali mnoštvo fabrikanata, činovnika, preduzetnika i trgovaca iz Ugarske, Čehoslovačke, Njemačke i Italije. Iz tog perioda potiču i ova nerijetka zenička prezimena: Hrdlićka, Potušek, Kremer, Brankalioni, Černi i sl.

Nekom će možda ovaj post biti podosadan, nekom pak zanimljiv ali sam osjećao ogromnu potrebu da napišem ovo jer mnogi od Zeničana vole potezati priču kako je njihovog dede pradedo bio neko i nešto a ovdje vidimo da je prije stopedeset godina ovdje bilo manje od 2000 stanovnika. Ko zna - možda je stvarno svako od tih koji su mi pričali imao dedu među njima...?

21 March 2009

Čimburijada 2009

Cimburijada
Cimburijada
„Vi imate čimburijadu a mi olimpijadu“ orilo se stadionom Bilino polje na jednoj utakmici između Čelika i našeg tradicionalno najvećeg suparnika F.K. Sarajeva. Dobro se sjećam revolta ljudi koji su sjedili oko mene ali mene nije baš posebno raspizdilo to skandiranje. Olimpijadu ima jako mnogo gradova ali čimburijada je naša, autohtona.

Niko sa stopostotnom sigurnošću ne može da ustvrdi kada je ta manifestacija zapravo i nastala ali se zna da je starija više od stotinu godina. Neke pretpostavke idu čak dotle da je to naslijeđe od starih Ilira koji su slavili nastanak svakog godišnjeg doba.

Elem, na Kamberovića polju se svakog 21. marta okupljaju Zeničani da proslave dolazak proljeća. Tradicionalno se priprema „čimbur“, jelo od umućenih jaja jer jaje simbolizira nastanak života. Današnja čimburijada je izgledala kao da se slavi dolazak zime obzirom na mećavu koja je jutros uhvatila naš grad. Jedan moj prijatelj koji je sklon teorijama zavjere mi je u šali rekao da misli da su ovo Sarajlije poslale kijamet da nam pokvari zabavu. Ali ne lezi vraže, naš narod ništa ne može iznenaditi kada je dobar dernek u pitanju.

Još sinoć su postavljani šatori a nerijetki su oni koji su u ovaj današnji dan ušli kvalitetno pijani jer su počeli piti još sinoć. Krenuo sam u ophodnju društava uz obalu Bosne da vidim ko ima od poznate nam raje. Ja, koji znam bar polovinu grada, nisam vidio sve ukupno dvadesetak ljudi s kojim sam izmijenio pozdrave a kamoli da sam stao kraj nekog šatora. Čimburijada je takav festival oblokavanja i teferičenja da je ja jedva prepoznajem. Sve manje se pravi čimbur a sve više se okreću janjad i ostala živina, i sve je propraćeno industrijskim količinama alkohola. Oni stari Zeničani koji imaju višedecenijsko iskustvo u proslavljanju ovog praznika su se povukli prema Ušću i oni u tradicionalnoj maniri proslavljaju prvi dan proljeća. Ove godine je kao glavna atrakcija bila pravljenje čimbura od 1000 jaja koju je, mislim, organizovao Rasim Salčinović.

I ove godine je bilo upriličeno i prvo proljetno kupanje u rijeci Bosni. Kupao se kao i zadnjih tridesetak godina Emilijan - Mile Knežević koji već tradicionalno uđe u vodu, otpliva par metara i pusti vijenac za sve umrle prijatelje čimburijade a posebno za njegovog brata Rudu koji se takođe kupao. Kažu da je ovo bilo posljednje plivanje tog veterana čimburijade i da će ga naslijediti Nevres Skomorac.

Novina u obilježavanju čimburijade je 3. međunarodna eko regata i Rafting kup BiH Zenica 2009 koji se takođe održavaju danas.

Još jedno proljeće je došlo ali se iskreno nadam da će nam ova čimburijada donijeti i procvat nekog ljepšeg života u našem gradu. Zeničani napaćeni svim mogućim nedaćama pojačanih ovom svjetskom recesijom su to svakako zaslužili.

20 March 2009

Ljepote demokratije

Znate kada će nama svima biti bolje i kada ćemo napraviti prvi mali korak ka tome da nam bude bolje? Onda kada se nakon napisanog mog ličnog mišljenja i stava o koncertu Dine Merlina budem sretao sa ljudima koji će me pitati: „A stvarno ne voliš Dinu? A zašto ga ne voliš? Kakvu muziku ti voliš i na čiji koncert bi išao?“ I onda bih ja vjerovatno objasnio zbog čega nisam ljubitelj lika ili djela dotičnog gospodina. A onaj koji me pitao bi dobio odgovor na osnovu kojeg bi imao uvid u to kakav sam, možda se ne bi složio sa mnom, možda bi pronašao nešto zanimljivo u tome što govorim, ali bi prije svega to prihvatio kao moje lično mišljenje.

Ovih dana se srećem sa ljudima koji mi govore: „Gdje ćeš onako napasti Dinu Merlina? Što to on tebi ne valja? Kako ćeš onako pisati kad znaš da je on zvijezda?“ I ja onda dođem u situaciju da se branim a uopšte nisam kriv. Od kad je postalo nenormalno ili nedozvoljeno imati svoje mišljenje?

Koliko se sjećam, ušli smo u eru demokratije, a ona je bar poznata po tome da svako smije imati svoje mišljenje i da ga smije javno reći. Na svima ostalima je da to mišljenje čuju ili ne, da ga prihvate kao nešto normalno ili nenormalno, da tog koji tako misli prestanu ili počnu cijeniti. Ako su najveće kritike prošlom sistemu upućene zbog nedostatka slobode, ovo uređenje je skroz suprotno – možete misliti kako god vam srce želi, to je vaše pravo.

Ja sam možda preozbiljno shvatio ovo pravo i obilato ga koristim. Ne samo da se usuđujem misliti svojom glavom (a oni koji me znaju mogu posvjedočiti da je to jedna zavidna površina za razmišljanje), nego sam se usudio i javno iznijeti svoja razmišljanja. I nakon toga se srećem sa pitanjem: „Od kud ti pravo da ne voliš Dinu Merlina?“

E pa – živim u demokratskom društvu i imam pravo da ga ne volim. Imam pravo da ga ne volim iz više razloga: ne sviđa mi se njegova muzika, mislim da je licemjerno što se vrlo često naziva autorom i potpisuje tuđe pjesme, on je iz Njemačke meni ovdje pjevao pjesmu „Gdje si bio ti kad je bilo najteže“, i to na muziku onog bijelog crnca Michaela Jacksona, zapetljavao odgovore na pitanja kojem Aliji pjeva tako da na kraju više ni on sam nije bio siguran, a na kraju sve začinio sponzorstvom BH Telecoma za ovaj zadnji album, i to sa cifrom od (pisalo u „Dnevnom avazu“) 244.000 KM.

I ja ga ne volim, mada je zvijezda. A zvijezde su i Thompson, i Svetlana Ražnatović, pa ni njih ne volim.

To je moje pravo koje mi je dala demokratija. Kao što rekoh, u demokratskom društvu možeš misliti šta hoćeš i možeš reći šta hoćeš, možeš voljeti koga hoćeš i mrziti koga hoćeš.

Zašto to ne bi iskoristio svako, pa čak i oni koji vole Dinu Merlina i koji će večeras ili sutra uveče biti u gradskoj Areni. Ja im želim dobar provod, jer nije mi ni bila namjera da iznošenjem svog vlastitog stava promijenim nečije mišljenje.

19 March 2009

Dan grada Zenice

Mnogi od mojih čitalaca i ne znaju koji je je dan sutra. OK, vjerojatno znaju da je petak a poneki će pogledom na kalendar ustanoviti i datum ali ljudi koji su otišli iz ovog grada nikad neće pomisliti da je sutra Dan Zenice. Meni je ostao u sjećanju onaj famozni 12. april kada smo otjerali mrske Švabe i dan koji smo slavili kao dan oslobođenja Zenice.

Velikoj većini građana nije jasno zašto se ovaj dan obilježava baš 20. marta. Ni sam nisam bio siguran dok mi arhitekta Bero nije ispričao priču koju ću podijeliti sa vama.

Po nekim pripovjedanjima Turska vojska je ovaj kraj zaposjela 1463. godine pod vodstvom vojvode Baraka (nije dokazano da je u srodstvu sa sadašnjim predsjednikom Amerike). Pošto je sav ovaj kraj bio pod ingerencijom Dubrovačke republike, naš prijatelj dubrovački dužd je poslao glasnika sa 100 Perpera (tadašnja valuta) ne bi li potkupio Turskog vojvodu da se povuče i ostavi lokalni živalj na miru. Barak je, valjda nezadovoljan ponuđenom cifrom jadnog glasnika nabio na kolac pa je dužd bio primoran poslati još jednog glasnika da odnese 500 perpera razmaženom vojvodi. Postoji dokument u kojem piše da je glasniku naređeno da preda lovu vojvodi koji se nalazi „negdje između Zenice i Visokog“. Datum na tom dokumentu je bio 20 .mart 1463. godine. Po nekim pretpostavkama je to prvi dokument u kojem se spominje Zenica. Vjerojatno ste i vi čuli za onu priču o Katarini Kosači koja je navodno jednom rekla: „Osta mi Zenica kao zjenica oka mog...“ ali nikad nije dokazano da se to i zbilo a posebno ne i kad se zbilo.

Pet i pol vjekova poslije u sred meteorološkog fenomena zvanog „babije huke“ Zenica dočekuje svoj rođendan koji će biti upamćen po otvaranju arhitektonskog čuda zvanog Gradska arena. Sutra u 14 sati će biti oficijelno otvaranje na kojem će prisustvovati svi gradski i kantonalni čelnici a u kulturnom djelu učestvuje nezaobilazni Omladinski hor maestra Milenka Karovića. Barem mala satisfakcija za Zeničane je ta da će naša djeca ući u halu prije dokazanog patriote Dine Dervišhalidovića. Po kuloarskim glasinama gradski čelnici već imaju glavobolje od te dvorane jer je u javnost procurila informacija o teškoćama održavanje te dvorane. Navodno bi ona trebala imati popunjenost od bar 60 posto svaki drugi dan pa da se vrate uložene pare i da se isplate zaposleni. Po mojoj skromnoj procjeni to će biti jako teško izvesti, mada mi je drago da i mi napokon imamo jednu prelijepu sportsku dvoranu. Ne znam kako će gradski oci moći pogledati u oči sve većoj brojci nezaposlenih ljudi kada se uzme u obzir da jedno takvo zdanje košta jako mnogo a održavanje istog još više.

Obzirom na istorijske fakte možda da opet prizovemo u pomoć nekog novog dubrovačkog dužda da nas vadi iz govana jer izgleda da se u njih stalno uvaljujemo.

Svim Zeničanima od srca želim ovaj novi Dan Zenice.

Damir Vučak Blentoven

18 March 2009

Prosjaci

Neki dan sam gledao film sa osam Oskara „Slumdog milionaire“ i uvidio da Bombaj (ili Mumbai po novom) ima velikih sličnosti sa našim gradom. Imamo skoro isti broj prosjaka po glavi stanovnika.

Moj prijatelj koji se nakon dugog izbivanja iz Zenice vratio u rodni grad mi je rekao da on koji dobro zarađuje nema dovoljno para koliko bi mogao dati prosjacima. Njihova agresivna prošnja posebno dolazi do izražaja u ljetnim mjesecima kada se u naš grad slije rijeka ljudi koji žive vani i dođu posjetiti rodbinu i rodni grad.

Tada se organizuju ekskurzije prosjaka iz okoline Zenice koji u ranim jutarnjim satima dovezu u kombi busevima u grad da bi svojim plačnim glasovima izmuzli lovu od naivnih „strendžera“ koji su nenaviknuti na taj agresivni način kamčenja love. Tokom zimskih mjeseci se pritaje i vjerojatno troše onu naprošenu lovu od ljeta. Izuzetak je jedna nena koju u čaršiji zovu „tresi nena“ koja radi i zimi a za koju kažu da se pođe trest' negdje kod Sejmenske džamije i trese se diljem cijele ophodnje po čaršiji, a kada se vraća kući njena „Parkinsova bolest“ opet, gle čuda, prestaje na istom mjestu. Ima još jedna starija žena koja takođe prilazi svakome i govori famozne riječi: „Daj neni šta...“ , za koju kažu da svaki dan pri povratku kući ukrupni 50 do 100 maraka i nerijetko kupi nešto zlatnog nakita u gradskim zlatarama. Bio sam prisutan kada je tražila od jednog momka lovu a on joj rekao da nema, na šta mu je ona gnjevno odgovorila: „Da Bog da sreće nejmo...“

U ljetnom periodu se ne može na miru popiti kafa od vojske cigančića koji izuzetno agresivno navaljuju po ljudima koji se zažele mira i užitka ispijanja kafe u bašti. Kad bi čovjek razmijenio deset maraka bilo bi mu malo da podijeli svima koji priđu i prose.

Posebna priča su dva cigančića koji po cijeli Božji dan u Titovoj ulici pjevaju „Čudna jada od Mostara grada“. Od njih prodavci u radnjama duž čitave te ulice dobijaju čir. Otac ih tjera da pjevaju od jutra kada ih dovedu u čaršiju do kasnih noćnih sati. Jednog od njih sam sreo negdje oko ponoći i pitao ga zašto ne ide kući. Odgovorio je da ne smije ako ne donese pedeset maraka. Njegov otac ljeti svaki dan okrene po jedno janje i sa svojim jaranima popije po dvije-tri gajbe piva. Da ne pričamo o tome kako ima bolji mobitel od mene i vozi Golfa 3.

Ima ih mnogo koji svoju djecu pošalju da prose a oni sjede na tomboli i čekaju da im jadna dječica donesu lovu da bi oni mogli kockati. Mnogi ljudi ne razmišljajući gdje ta lova ide daju djeci neku kintu da bi sebi kupili bar trenutni mir pri ispijanju kafe.

Prije se znalo da ima jedan prosjak u čitavoj Titovoj kojem smo svi mi Zeničani davali lovu iz neke vrste simpatije, a on i nije bio jako napadan. To je bio famozni Titulajko (mislim da se tako piše) koji je jedini prosjak koji mi je ostao u sjećanju iz tog prijeratnog vremena.

H. ima jednu teoriju koja mi se tek sad čini izuzetno pametnom. Ona ne daje novac prosjacima po cesti nego mjesečno jednu određenu svotu uplati na račun Doma za nezbrinutu djecu.

Možda je to najpametnije, jer koliko god da podijeliš love prosjacima uvijek će se naći neki kojem nisi dao i koji će te prokleti.

17 March 2009

Nostalgija

U posljednje vrijeme dobijam sve više komentara da je moje pisanje previše nostalgično i da previše pišem o prošlim vremenima. Pokušao sam se analizirati i shvatiti da li sam nostalgičan.

Kada pišem o današnjoj muriji i uporedim je sa stanjem prije rata mnogi mi zamjeraju da sam prekritičan prema ovim današnjim čuvarima reda. Ja se sjećam jako dobro onoga prelijepog vremena kada trafike nisu imale noćne čuvare, kada se haustori nisu zaključavali vratima koja se koriste u Alcatrazu, kada si mogao mirno otići na ljetovanje od mjesec dana i zateći sve stvari na svom mjestu i kada si mogao u autu ostaviti jaknu sa novčanikom bez ikakvog straha da je nećeš zateći pri povratku. Danas je sve mnogo drugačije. Iako imaju čuvare trafike se obijaju svakodnevno, po stanovima se provaljuje i u po bijela dana a dobio sam podatak da se u Zenici dnevno obije u prosjeku oko deset auta. Da ne pričamo o maloljetničkoj delinkvenciji i narkomaniji koje su poprimile takve okvire da se i jedan Bronx zabrine za svoj primat najnesigurnijeg mjesta na planeti.

Ako je nostalgija kada pišem o kafici u Žiletu, klopanju „indijanaca“ kod Demirija u Masarykovoj ili okupljanjima ispred Bordoa i stare picerije onda stvarno jesam nostalgičar i ne sramim se toga. Današnja omladina je toliko raslojena da ju je jako teško uklopiti u jednu cjelinu. Počevši od stila muzike koju slušaju do načina oblačenja. Rockeri i hiphoperi se ne vole i nemaju baš bog zna kako mišljenje jedni o drugima. Folkeri i pop rockeri su otprilike skupa ali se i dalje ne vole sa prethodno nabrojanim skupinama i to redovito dovodi do konfrontacija. U moje vrijeme je takođe bilo ljudi koji su bili izdiferencirani po stilu muzike koju slušaju ali nikad nije dolazilo do sukoba između skupina. Današnji stil života koji je definitivno mnogo brži nego prije dovodi do nervoze mladih ljudi i ne vidim baš da se uvijek dobro zabavljaju. Stvorilo se otuđenje koje će se teško povratiti u normalu. Nema više onih žurki kao nekada kada se dobro zabavljalo i kada se rijetko ko obratio za liječničku pomoć. Danas svaka druga žurka ima „after“ u bolnici ili u MUP-u. Nekada si imao kritičnu masu ljudi koja je redovito posjećivala pozorišne premijere, sportske manifestacije, kino predstave i koncerte a danas ih možeš izbrojati na prste.

Nostalgičan sam, priznajem, kada se prisjetim veselijih faca u našem gradu i mnogo manje socijalnih tema među čaršijskim ljudima. Danas svi kukaju jer je objektivno stanje mnogo lošije nego prije samo što niko neće to da prizna. Jako me nervira kada ljudi bez ikakvog realnog objašnjenja pođu napadati sistem u kojem sam ja odrastao. Kada nemaju argumenata onda im je obavezna odstupnica to da u bivšoj državi nisu imali pravo na nacionalno opredjeljenje. OK, sada ga imaju ali nemaju ništa drugo. Po broju nezaposlenih smo odmah iza Albanije a po uslovima života smo treći odozdo u čitavoj Evropi. Bitno je da se sad možemo izjasniti kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi.

Ako u ovome što sam napisao vidite nostalgiju, jako mi je drago da me zovu nostalgičarem. Ja stvarno žalim za prošlim vremenima i nije me sram to priznati.

16 March 2009

Sudstvo

Po mom skromnom mišljenju najveći krivac za grozno stanje u našoj državi je naše korumpirano sudstvo. Ogromne količine love poreznih obveznika idu na službenicima pretrpane sudove a oni rješavaju slučajeve iz prošlog stoljeća. Kada treba naplatiti neke mandatne kazne za trivijalne prekršaje običnog građanina slučajevi se rješavaju odmah.

Morat' ću opet spomenuti našeg privrednika iz provincije koji drma našim gradom (nekoliko postova ranije sam ga spominjao) koji je jako blizak sa vladajućim strankama. On ima brojne prekršajne prijave koji se gomilaju u arhivi suda za prekršaje. Na svim ročištima na kojim je bio izlazio je kao pobjednik, ne zbog toga što nije kriv ili ne daj Bože da je imao dobre advokate nego zbog toga jer nam je sudstvo totalno korumpirano.

Polovina njegovih predmeta je jako blizu da uđu u onaj famozni period zastare i da bude po onoj staroj „ujeo vuk magarca“. Prije godinu dana sam prisustvovao jednoj groznoj sceni u kojoj su sudski policajci sa lisicama na rukama izveli mog komšiju koji nije platio pet rata kredita. On je, nažalost, nekoliko mjeseci prije izgubio posao i nije imao od čega vraćati kredit. OK, po nekim parametrima je to i prekršaj i nije po zakonu ali kako se njega moralo odmah procesuirati i poslati sudske policajce a neki naši privrednici koji su državu oštetili za nekoliko milijuna maraka šetkaju čaršijom kao da su je oslobodili. Taj dvostruki aršin kod normalnih ljudi izaziva bijes i jako izražen osjećaj nemoći.

Neki dan čitam za jednog momčića koji ima samo 18 godina i prijave za preko stotinu krađa i provala. On možda i nije toliki problem koliki je problem ono što on simbolizira. On daje primjer masi mladih koji će se povesti za njegovim djelima i onda se pitamo od kud kod nas porast kriminala.

U nekom od sela u zeničkoj opštini neki idiot je silovao jedanaestgodišnju kćerku i za to dobio 5,5 godina zatvora. To mi nikako nije jasno. Za tu vrstu seksualnog delikta u svakoj normalnoj državi dobiješ minimum deset godina. Ovako će otac silovatelj uz dobro vladanje izaći za dvije, tri godine kao da nije ništa uradio. Nije mi jasno kako se naše sudije ne postave u položaj žrtve i ne zamisle da se to moglo dogoditi nekom njima bliskom. Sumnjam da bi reagirali na isti način.

Samo kod nas je moguće da se iz KPD-a radi dobrog vladanja na nagradni vikend pusti dvostruki ubojica i da onda počini još jedno ubistvo. Takve ljude treba držati u izolaciji a ne nagraditi ih odlaskom na vikend.

Poseban problem je osuditi narkomane kojih ima i previše i koji svakodnevno prave nekakve pljačke i provale u stanove i automobile. Naše sudstvo njih naziva bolesnim ljudima i ne daju im adekvatne kazne. Poznat mi je primjer jednog zeničkog taxiste koji je ulovio jednog od njih na djelu krađe kasetofona iz auta. Prebio ga je junački ali je i morao u zatvor na tri mjeseca radi nanošenja tjelesnih povreda „bolesnoj“ osobi koja, uz put rečeno, u tom momentu ima preko trideset prijava za krađe. Pa ko je ovdje lud?

Iskreno, stvarno me je strah da nekim čudom odem na sud jer sam idealan za robiju obzirom da dosad nemam niti saobraćajnu prijavu (nisam je mogao ni dobiti jer nemam vozačku dozvolu), a poznato je da kod nas takvi najprije odu direktno u KPD.

15 March 2009

Sport

Neki dan sam šetajući Kamberovića poljem ugledao neku sportsku ekipu koja je provodila kondicione pripreme trčeći uz rijeku. Ne znam kojim su se sportom bavili niti koji je klub u pitanju ali sam se sablaznio kada sam čuo riječnik kojim se služe ti mladi ljudi. Spominjale su se majke sa svim onim odvratnim priloškim oznakama za mjesto koje su se mogle čuti nekad samo na tribinama stadiona.

Ne mogu da se ne prisjetim sportista nekada koji su bili tihi i smjerni i rijetko kada nadmeni. Danas neki fudbalerčić potpiše ugovor na dvije tone ćumura i digne nos kao da je potpisao za Real Madrid. Ja sam nekada u košarkaškom klubu Čelik obnašao funkciju tehnika (za neupućene to je nešto kao pomoćni trener). U posebnom sjećanju su mi ostali momci iz generacije rođene '66. i '67. godine. Uz proslavljene asove ovog sporta Zorana Savića i Teomana Alibegovića koji su imali izuzetne sportske karijere a napravili su i značajne karijere u poslovnom životu, tu su bili jako dobri momci koji su dobro igrali košarku a napravili su i mnogo toga u životu. Iz te ekipe izašla su dva doktora - Asim Tarabar i Ivan Barač, jedan profesor doktor na filozofskom fakultetu u Zagrebu - Slaven Jurić, uspješan biznismen u Novom Sadu - Slavko Todorović i mnogi drugi. Svi oni su bili marljivi studenti na svojim fakultetima i igrali su košarku.

U nogometu koji baš i ne kotira kao akademski sport bilo je takođe mnogo igrača koji su završili fakultet. Trenutno mi padaju na pamet Jasko Gradinčić i Svetislav Perduv ali znam da ih je bilo još.

Ipak najčudnija ekipa su mi uvijek bili zenički ragbisti. To su redom bili „zajebani“ momci iz grada koji su sa svojih kvintal težine izazivali ogroman respekt kod svih ljudi u gradu. Bilo bi za očekivati da su ti momci bili oni koji prave nered po gradu ali u zbilji je to bilo sasvim drugačije.Njih je pod uzdom držao prof. Kapetanović koji je uspio napraviti najzdraviji sportski kolektiv svih vremena na ovim prostorima ako ne i šire. Znalo se da ragbisti nemaju para jer niko nikada nije ulagao u taj sport ali Kapetan je uvijek pronalazio neke poslove preko studentskog servisa za svoje igrače tako da su oni pošteno zaradili svaki svoj dinar kojim su plaćali gostovanja. Njihova druženja bi trebala biti najbolja škola za sve sportiste u ovom gradu jer oni nisu bili samo tim nego i van terena su bili odani prijatelji. Mnogi od njih su karijeru nastavili i završili u Francuskoj gdje su listom bili među zapaženijim igračima u svojim klubovima. To je ogroman uspjeh kada znamo da je Francuska liga jedna od najjačih u svijetu. Tamo su igrali Hasagić, Džoni Mandić, braća Barišić, Deljkić i mnogi drugi koji mi neće zamjeriti što ih nisam spomenuo. Ono što fascinira je ne to kakve je sportiste napravio prof. Kapetanović nego kakvi su ljudi ispali.

Danas je sve mnogo drugačije. Mladi koji se okrenu sportu pred očima imaju samo lovu koju bi možda mogli zaraditi dok na svom ljudskom i intelektualnom planu ne rade skoro ništa.

P.S. Naravno, ovo što sam napisao ne odnosi se na sve sportiste nego na većinu onih koji se danas bave sportom.

14 March 2009

Veni, vidi, vici

U našem gradu se napokon otvorilo mjesto koje je razbilo šablon noćnih izlazaka. U kuglani je pokrenut kviz „Edoteka“ koji je postao IN mjesto za mlade i nas ne tako mlade Zeničane. Dobio sam poziv od mog prijatelja, bloggera takođe, da im pojačam ekipu za takmičenje koje se održava svakog četvrtka. H. i ja smo prihvatili poziv jer sam pomislio da je vrijeme da testiram ovu ogromnu površinu koju nosim na ramenima i da dokažem ljudima da sam ja ipak prvak grada u nenaplativim informacijama. Cijelog života slušam bajke o svojoj enciklopedijskoj „pameti“ pa pomislih da nije loše da to probam i materijalizirati na neki način. U bifeu kuglane, gdje se i održava kviz, sam sreo mnogo poznatih faca koji su došli s istim ciljem. Bilo je 19 ekipa koje su imale u prosjeku po šest članova i svi su morali odgovarati na 40 pitanja podijeljenih u četiri oblasti. Tu večer su bile oblasti: geografija, crtani filmovi i stripovi, opće znanje i sport. Kao što se vidi iz naslova mi pobijedismo, doduše dijelili smo prvo mjesto ali pobjedi se ne gleda u zube. U gradu gdje su IN kafići u kojima trešti narodna muzika i gdje dominira papanluk ovaj vid zabave mi djeluje kao pravo osvježenje.

Pri povratku kući sreo sam skupinu ljudi koji su postavljali jumbo plakate za koncert Dine Dervišhalidovića „Merlina“ kojim bi se trebala otvoriti naša sportska dvorana koja je dobila originalan naziv - Arena. Taj Skadar na Bojani koji se počeo graditi u osamdesetim godinama prošlog stoljeća je izgleda napokon gotov. Tek sad pri kraju radova saznali smo da naš ponos nema adekvatnu visinu za postavljanje centralnog semafora kako je prvobitno bilo planirano nego će imati lcd displeje u uglovima dvorane. Sve dvorane građene u posljednje vrijeme (a gradilo ih se mnogo) imaju u prosjeku visinu od preko dvadeset metara samo naš vajni arhitekta Turkić nije to znao pa nam je napravio dvoranu visine 12 metara. Mislim da će se jedino gimnastika moći održavati bez nekih većih problema u toj dvorani jer nije mi poznato da neko ima odraz veći od deset metara pa da je u opasnosti od udaranja u svod dvorane.

Samo otvaranje je bilo planirano da izvede Zdravko Čolić što je bilo prihvaćeno sa ogromnim oduševljenjem a isto je naglo splasnulo kada su čuli da „paša sarajevski“ uskače umjesto vječitog mladića. Meni nije jasno kome je pala ta ideja na pamet ali mi je bar razbilo dilemu da li ću ići na otvaranje. Mogli bi me samo mrtvog odvesti da slušam Merlin. Još od samog rata i one njegove pjesme „Gdje si bio ti kad je bilo najteže?“ koja je vrhunac licemjerja obzirom da je snimana u Njemačkoj ja osjećam jednu ogromnu odbojnost prema tom kvaziumjetniku. Da ne pričamo o horu djece koja pjeva kako Mujo ima dobru ćunu ... Tip je stvarno papak beskonačni.

Iz nekih izvora bliskih opštini sam doznao da nisu htjeli da dovedu Čolu jer je njegov menadžer tražio 50 hiljada maraka za koncert. Nešto kontam u sebi, da li će i ovaj frfljavi pjevač dobiti manje? Ja i nisam neki obožavatelj opusa Zdravka Čolića ali moram reći da je on Pavarotti za Dinu. Ako je istina da u dvoranu prilikom koncerta može stati 6-7 hiljada ljudi onda su mogli komotno staviti kartu od deset maraka i prodali bi je za sat vremena. Bilo bi bar 80 posto žena koje bi odmah kupile kartu. Ovako nema nam druge nego uz prvi behar na granama drveća po Kamberoviću slušati k'o fol rokera Dinu kako pjeva „Bosnom behar probeharao“.

Doduše, kako ko, ja ga neću slušati ni kada bi oni meni dali deset maraka.

12 March 2009

Droga - karcinom našeg društva

U posljednje vrijeme počeo sam zagledati smrtovnice po zidovima i rijetko po mjestima predviđenim za plakatiranje. Neki dan mi je pogled ostao prikovan na smrtovnici momka po imenu Jamin Karić. Imao je samo 23 godine. Nisam ga poznavao ali osjećao sam se jako sjebano. Samo par dana prije taj je momak po ko zna koji put prolazio čaršijom i teturao ulicom da sam mislio da će umrijeti na nogama. H. i ja smo ga gledali kroz prozor njene radnje i ja sam onako, za sebe ,rekao: ''Vidi ovoga, matere ti, umro je a da nije ni svjestan toga...'' Njegov mladi život se vidno gasio zadnjih par mjeseci i svakim danom je bio u sve gorem i gorem stanju. Kažu da su ga našli u zgradama u izgradnji na Meokušnicama. Sumnjaju na predoziranje mada se kod nas u takvim slučajevima sudska medicina izjašnjava narodu prihvatljivijim dijagnozama tipa - srčani udar.

Sasvim slučajno sam kod Ade na blogu pročitao da kod nas u Zenici postoji organizacija pod imenom „Bilo“ koja okuplja bivše i liječene ovisnike. Jako mi j drago da takva organizacija postoji i mislim da bi naši cijenjeni općinski vijećnici trebali iz svog budžeta malo „pogurati“ ovakvu organizaciju jer kod nas je stanje sa narkomanima dostiglo alarmantne razmjere. Svi više i više mladih srlja u taj bezdan iz kog skoro nikad nema povratka. Pročitao sam da su u zadnjih godinu dana umrli i Kina i Libe, ljudi koje sam poznavao godinama. Spletom nekih blesavih okolnosti ja sam upoznao više narkomana nego ona famozna sestra Bernardica koja je jedno vrijeme bila sinonim za liječenje ovisnosti na ovim prostorima. Moje iskustvo sa opijatima se završilo na pušenju trave ali sam i to batalio prije petnaest godina kada sam shvatio da je puno bolje otkinut' se od alkohola nego duvat' travu od koje me počesto boljela glava. Neki kažu da je trava predsoblje za ulazak u svijet jačih opijata ali se ja ne slažem s tim. Mislim da je predsoblje labilan karakter. Prije nekoliko godina rahmetli Osman Cogo, narkoman sa najdužim stažem u Zenici je išao po školama i djeci pričao o štetnosti droge. Po meni je to bio pravi potez jer pogled na njegovo drogom sasušeno tijelo i facu su djeci morali biti dobar primjer i otjerati iz njihovih glavica želju da ikada probaju sebi učiniti to zlo i probaju heroin ili neku sličnu drogu.

Nije mi jasna policija po tom pitanju jer svi koji čak i rjeđe dolaze u grad znaju ko dila drogu i nije rijedak slučaj obračuna dilera međusobno. Svi dileri budu uhapšeni i u vrlo kratkom periodu budu vraćeni na cestu gdje nastave svoj prljavi posao. U zapadnim zemljama se za dilanje dobijaju kazne ekvivalenetne onima za ubistva a kod nas više dobiješ ako ne platiš ratu za kredit. Sramota!

U svakom slučaju bih zamolio roditelje da obrate pažnju na svoju djecu jer bauk narkomanije u Zenici vreba iza svakog ugla.

11 March 2009

Tarik F.


Svi oni koji me poznaju a prate ovaj moj blog još od samog početka očekuju da pišem o svom prijatelju Tariku Filipoviću. Evo, napokon su došli na svoje.Danas ću pisati o njemu iako mislim da će mi to biti najteže napisani post do sada. Kako napisati post o najboljem prijatelju a da izbjegneš patetiku? Ili još gore – kako o njemu napisati nešto što već nije napisano?

Tarika poznajem više od dvadeset godina . Upoznao sam ga kao malog Emininog brata još dok je išao u IGK školu i prolazio kraj picerije u koju smo izlazili tih godina. Kasnije sam ga sretao kod amidže u kafiću „Balthazar“ gdje je već tada pokazivao izuzetan dar za glumu uveseljavajući bližnje imitacijama poznatih ličnosti. Logičan slijed okolnosti je bio da ga Emina koja je već tada bila članica dječje scene BNP-a odvede na probu.

Bio sam na njegovom oproštajnom pri odlasku na odsluženje vojnog roka u Puli a sticajem okolnosti sam bio prisutan i kada je došao iz vojske u samo praskozorje rata u Hrvatskoj. On odlazi na kazališnu akademiju u Zagreb i ne nastavlja obiteljsku tradiciju studija elektrotehnike koju je par godina prije upisala njegova sestra. On i sestra su preživljavali kalvariju tih godina rata jer su bili razdvojeni od svojih roditelja tako da su pored briga o preživljavanju i skrivanja od mobilizacija po Zagrebu imali brigu o svojima koje su jako rijetko čuli.

Kada razmišljam o Tariku pomislim da mu ne zavidim ni na slavi, lovi ili zvjezdanom okruženju u kojem živi nego na okruženju u kojem je rastao. U šali sam njegovu obitelj zvao „Cosby family“ jer toliko ljubavi i harmonije u jednoj porodici sam vidio samo u toj seriji. Čika Omer i teta Seka su tako smireni ljudi sa mnogo takta pa i nije čudo da su Tarik i Emina izrasli u divne uspješne ljude. Obzirom da vjerujem u genetiku nimalo ne sumnjam da će i Tarik biti divan otac svojim sinovima što već i sada dokazuje.

Drago mi je da je otišao u Zagreb jer da je ostao u Zenici ne bi sigurno bio ovo što danas jeste. Ovdje su ljudi skloni da posijeku sve što previše izraste a on je itekako izrastao. Odigrao je preko 40 premijera u matičnom kazalištu Kerempuh i snimio desetak filmskih uloga. Mnogi licemjeri ga ne smatraju glumcem nego TV voditeljem iako su dvije predstave u kojima on igra glavne uloge najgledanije u Hrvatskoj svih vremena. To su „Izbacivači“, kultna predstava koja je izabrana za najbolju predstavu od osamostaljenja Hrvatske države i „Magic Act show“ koja je prije par mjeseci doživjela 300-u izvedbu a još uvijek su sve predstave rasprodane. Izvrstan je bio i u „Metastazama“ gdje je maestralno odigrao ulogu narkomana koji odrasta u predgrađu koje jako liči na našu Blatuši i u „Bure baruta“, predstavi koja je snimljena po scenariju Dejana Dukovskog po kojem je snimljen i istoimeni film.

Glumio je i u nekoliko filmova a najupečatljivije uloge, po meni, su mu uloga agenta Antiše u filmu „Dva igrača s klupe“ i uloga negativca Joke u filmu „Duga mračna noć“ Antuna Vrdoljaka. Nedavno je završio snimanje filma „Sturm“ , njemačkog režisera Hans Christiana Schmidta u kojem glumi odvjetnika u suradnji sa Haškim sudom.

Iako je po vokaciji glumac izuzetno dobro se snalazi u ulozi voditelja. Najveću popularnost i status zvijezde na ovim prostorima su mu donijeli kvizovi „Milijunaš“ i „Jedan protiv sto“. Taj status ga nije promijenio ni za nijansu, ostao je jednako dobar sin, brat, rođak i prijatelj. Bio sam svjedok stotinama puta njegovih druženja sa megapopularnim zvijezdama sa ovih prostora ali znam da su mu i dalje najbliži oni koje je upoznao dok je još bio anonimni Tarik . Njegova ljubav i privrženost Zenici su mi bili uvijek fascinantni. Čak mi je u mnogo situacija išla na živce njegova predanost rješavanju problema u zeničkom fudbalu. Čelik je njegova velika ljubav koju će ne sumnjam prenijeti i na Armana i Dinu koji su već obučeni u Čelikove dresove. Mnogim ljudima iz Zenice je pomogao na razne načine i znam da bi se naljutio na mene da sad, ovako javno nabrojim neke primjere.

Prije tri godine sam u Trpnju upoznao Lejlu. Nije mi trebalo više od pola sata priče s njom da shvatim da je to baš to. Što smo ja i Tarik išli sami na more skupa - išli smo. Ono čemu je cijelog života težio desilo se. Našao je djevojku svog života i nakon godinu i pol se oženio. Vjerujte mi, ako je dugo birao i isplatilo se. Lejla je predivna dama koja po svemu odgovara Tariku i predivna je mama njihovim sinovima. Njihova harmonija u braku je toliko očita da i hrvatski mediji koji vole čeprkati po tuđim brakovima mogu samo aplaudirati njihovoj sreći. Lejla, welcome to Cosby family!

Vratit ću se na početak ovog teksta - zašto baš danas da pišem o Tariku.

Valjda će vam biti jasnije kada pročitate ovo: SRETAN TI ROĐENDAN, BURAZ!

09 March 2009

Šaneri

Pisati o Zenici a ne pisati o ljudima koji nas oblače već decenijama ne bi bilo pošteno.

Ako je vjerovati glasinama koje dolaze sa zapada, sredinom osamdesetih su švicarski policajci mahom tražili po geografskim atlasima pokrajinu Zenica jer nisu mogli vjerovati da toliko ljudi iz jednog grada dolazi kod njih da bi „preko studentskog“ radili po njihovim buticima.

Koliko sam ja upoznat sa materijom, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća su Miki Z., Nada Č. i rahmetli Džemo K. prvi počeli odlaziti u zapadne zemlje i donositi markirane krpice. Ohrabreni njihovim poslovnim uspjehom krenule su bujice naših sugrađana po odjevne predmete u Njemačku, Holandiju i ostale zemlje sa dobrim buticima. Svi mi smo kupovali od njih majice, trenerke i druge odjevne artikle bez imalo skrupula o tome kako je ta roba došla do nas. Tad je to funkcioniralo na jedan recimo razložan način jer su oštećene gazde butika naplaćivali otuđenu robu od osiguravajućeg društva a nas i nije bilo baš briga za ekonomski sistem „trulog zapada“.

Sa ex-Yu pasošem su imali prolaz u sve zemlje i nisu morali čekati na vize pa su znali ići i po desetak puta na godinu na svoja „poslovna putovanja“. Glavna mušterija im je bio jedan karizmatični momak iz Kineskog zida, N.M. zvani Lala šminker. On je kupovao sve najskuplje stvari koje bi oni donijeli. Uvijek je bio skockan i toliko namirisan da je ostavljao mirisni trag iza sebe bar desetak metara. Šaneri nisu bili izopćeni iz društva, štaviše bili su omiljeni u društvu jer su imali kodeks ponašanja koji im je zabranjivao rad na ovim našim prostorima. Iako su preko ruku prebacivali tone odjevnih artikala nikad se nisu znali obući pa su bili lako prepoznatljivi u čaršiji. Uvijek su tu bile kričave trenirke i majice pa su meni izgledali kao one blesave tropske ptice čudno sparenih šarenih boja.

Nakon rata sve se promijenilo. U šanu su počeli ići neki novi klinci za koje više niko nije siguran da ne rade i na ovim prostorima i mnogo su nasilniji nego oni prije. Dijele se na one koji rade „šanu“ i one koji rade provale i pljačke tzv. “vale“. Sad se donose i tehnička roba a samo oni stariji donose još uvijek krpice jer se sad i kod nas mogu kupiti „firmirani“ odjevni artikli. Svima nam je poznato da više nigdje ne možemo ići bez vize pa se sada ovi momci dovijaju na različite načine da se domognu zapada. A kada dođu na krajnje odredište ni tamo ih ne čekaju ruže jer se i zapadnjačka murija naučila pameti pa nerijetko završe u zatvoru koji je propraćen sa doživotnom zabranom ulaska u zemlje Europske unije.

Nekada sam bio redoviti kupac kod šanera ali danas mi njihova roba i nije nešto posebno interesantna. Možda su se pojavile one skrupule o porijeklu robe a možda sam se i promijenio pa mi Lacoste majice više ne znače onoliko koliko su mi prije značile.

08 March 2009

8. mart

Danas je 8. mart, Dan žena. Nastao na sjednici žena socijalista u Kopenhagenu 1910. godine na inicijativu Klare Cetkin na ovim prostorima je ostao do dana današnjeg. Ulice su krcate štandovima na kojima se prodaje cvijeće koje kupuju muževi, sinovi, unuci a i poneka žena kupuje svojoj komšinici ili majci.

Svake godine ja ulazim u žestoke rasprave po pitanju Dana žena. Mišljenja sam da je taj praznik izgubio smisao jer onaj koji ne poštuje žene ostala 364 dana u godini ne treba ni taj dan biti nešto posebno pažljiv. Zašto je taj dan uopće poseban kada je naša ,muška ljubav prema nježnijem spolu posebno apostrofirana? Ja se trudim da budem dobar momak (nadam se uskoro i muž), a bio sam, bar tako mislim, i dobar sin svojoj pokojnoj mami tokom cijele godine. Cvijeće je voljela pa sam joj ga znao kupiti kada za to osjetim potrebu a ne na dan kada su mi to odredili neki sljedbenici Marxa i Engelsa.

Sjećam se dobro nekih prošlih vremena kada su povorke žena sa cvijećem u rukama, vesele išle kući vraćajući se svojim svakodnevnim obavezama i sa lažnim osjećajem više vrijednosti bar na taj jedan dan. Licemjerno mi je bilo da njihova vesela lica nabace sjetnu i umorom shrvanu masku već naredni dan kada muški zaborave da su one nježniji spol i prema njima se ponašaju kao prema manje vrijednim osobama.

Sjećam se i učiteljica i nastavnica iz moje škole koje su kao slučajno napominjale šta im nedostaje u kući već negdje početkom marta da bi se mali sentimentalni snobovi lakše organizirali pri kupovini poklona. Groteskne su mi bile scene kada se učiteljice, onako posebno ušminkane za taj dan, na kraju radnog vremena zaprte sa desecima buketa i pođu kući.

Nekada se znalo da se cvijeće kupuje kod čika Tonče Marića u staroj čaršiji gdje je vladala neopisiva gužva već od sedmog marta i trajala je do kasnih noćnih sati sutradan. Danas cvijeća ima na svakom koraku a jeftinih parfema umotanih u celofan imate kupiti na svakoj trafici. Mislim da je ovaj praznik ostao samo zato da bi neki privatnici lakše došli do para. U ovo recesijsko doba rijetki su oni koji svoje slavljenice počaste nekim zlatnim nakitom tako da su zlatare uglavnom zjapile prazne.

Muškarcima je bilo lako prihvatiti taj praznik jer su nadmoćno govorili da su svi ostali dani u godini njihovi. Večeras će se svakako oni pridružiti svojim ženama i otići na neku od mnogobrojnih zabava koje se večeras održavaju u cijelom gradu.

Ja ću se prema svojoj „dami“ ponašati kao prema princezi i danas i sutra i ako Bog da cijeli život a ne kada mi pogled na kalendar to sugeriše.

06 March 2009

Zlajina izložba

Zlatan Alispahic Zlaja
I otvori Zlaja sinoć izložbu! I to ne u nekoj galeriji, muzeju ili nekom sličnom mjestu gdje bi čovjek očekivao kulturno dešavanje, nego u Šoping centru „Bananović“. Premda je sam Zlaja istakao da Zenica nema galeriju u kojoj bi različiti umjetnici izlagali svoje radove, čini mi se da je možda dobra stvar umjesto u nekakvoj galeriji praviti izložbe u trgovačkim centrima. Ako izlažeš u galeriji dođu samo ljudi koje baš interesuje umjetnost ili koje si pozvao. A kad staviš svima „pod nos“ ono što radiš onda imaš veće šanse da tvoj rad „djeluje“ na druge.

A Zlajina izložba je jedna od onih koje trebaju da djeluju na ljude, da ih probudi, razdrma, skrene pažnju na sve ono što se dešava oko nas. On inspiraciju uglavnom pronalazi u našoj svakodnevnici, u prljavom zraku, u naopakoj politici, u apsurdnim situacijama sa kojima se stalno susrećemo.

A ko je Zlaja, tačnije Zlatan Alispahić? Rođen je 1963. godine i diplomirao je grafički dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu i to prije rata. Bavi se grafičkim dizajnom ali i pjeva i svira malo, tako da je neka vrsta multipraktik umjetnika, i jedan od rijetkih koji uspijeva da bude podjednako dobar u svim vrstama umjetnosti kojima se bavi. Njegovi plakati se često mogu vidjeti po Zenici – radi za pozorište, Zeničko proljeće i razne druge manifestacije.

Ono po čemu bih ga ipak izdvojio od mnogih drugih umjetnika je to što on osjeća potrebu da ukaže na neke stvari koje smetaju svakom normalnom čovjeku. Ta osobina je u ovom vremenu kad svi „šute i trpe“ vrlo rijetka. I zato bih preporučio svima da prije one kafe u Šopingu naprave nekoliko koraka više i odu da pogledaju šta je to Zlaja napravio. Neće vam oduzeti previše vremena, a možda dobijete novi pogled na dešavanja oko nas. Izložba vam je na prizemlju, odmah pored DM-a.

05 March 2009

Seljakluk iz još jednog ugla

Pošto je post o seljacima izazvao veliko interesovanje zamolio sam Jefimiju da i ona napiše svoje viđenje.


napisala: jefimija.treca

„Koji to seljak ne zna pričvrstiti antenu“, skoro sam povikala u jesen prošle godine nakon što mi se pred radnju, na mjesto gdje sam stajala netom prije, stropoštala TV antena sa željeznim nosačem. Ni nekoliko sati nakon toga nije se pojavio niko da je pokupi a meni se nije dalo da istražujem ko je u zgradi od 12 spratova ostao bez programa. Presretna što ni meni, a ni nekom drugom nije ista pala na glavu svima sam rekla da je nekom seljaku pala antena, bez obzira što stvarno ne znam da li je njen vlasnik sa sela ili iz grada. Za mene je ta osoba bez razmišljanja seljak na kvadrat.

Svaki dan se svako od nas sreće sa tim pojmom, i svi imaju neko svoje viđenje seljaka. Mene su kao malu učili da nije seljak ko je sa sela nego u kome je selo, i da grad ne čine zgrade nego ljudi. I iako sam ja rođena u Zenici, mama mi je rođena u malo većem selu i u grad je došla sa svojih 14 godina, a tata je rođen u selu koje još uvijek jedva da je ucrtano i u kartu kantona. Srećom po mene u grad je došao kad je krenuo u školu. Ja sam zbog takvog spleta okolnosti čitav život na putu između sela i grada, a uz svoje trogodišnje izbjegličko iskustvo života u jednom pravom selu mogu argumentovano analizirati svaku priču o seljacima i građanima.

Da li je Zenica postala grad seljaka?

Ja lično mislim da nije. Zenica je, kao i svaki drugi grad na Balkanu, za vrijeme i nakon rata naseljena ljudima koji do tada nisu živjeli tu. Veliki broj njih je došao iz manjih mjesta i sa sela, i oni su sa sobom donijeli svoju kulturu i običaje. U svemu tome nije bilo skoro ništa drugačije od onog što se desilo samo 50 godina ranije. Zenica je prije Drugog svjetskog rata imala nekih 15.000 stanovnika. Nakon tog rata krenulo je naseljavanje iz raznih krajeva. Činjenica je da su se tada doselili i moji roditelji, i roditelji mojih kolega, i puno drugih ljudi koji sad predstavljaju građane kojima smetaju ovi novi seljaci. U čemu je razlika? Ne znam kako je u Zenici bilo tih nekih šezdesetih godina kada je ona doživljavala procvat. Ali lično mislim da je najveća razlika između onog i ovog vremena u tome što je tada država bila malo drugačija. Država je bila ta koja je postavljala pravila kojih su se morali pridržavati svi – i stari i novi stanovnici. Zakon se morao poštovati, i to je bilo ono na što su svi mogli računati.

Šta je zajedničko selu i Zenici danas?

Ono što mi je uvijek smetalo u svim mojim boravcima na selu je bilo to što su svi sve znali. Ne znam ni sama koliko mi se puta desilo da stanem sa nekim na ulici, a da moja baba ili ujak doznaju za to prije nego sama dođem u kuću. Kada neka djevojka nađe momka (i obrnuto) svi u selu saznaju za to u roku odmah, a nikad ne uspiješ upratiti tok tih vijesti. Sjećam se jutra nakon svadbe mog rođaka. Prije nego je on uspio otvoriti sve poklone koje je dobio, svi su u selu znali šta je sve dobio i od koga. Čak i oni koji nisu bili na svadbi su imali iste informacije. E, Zenica je sada takva. Možda zbog velikog broja stanovnika vijesti hodaju malo sporije, ali budite sigurni da bar kompletno naselje zna sve o vama. Sve više je ljudi koje sve interesuje, sve više je onih koji vam vire u kese kad ih nosite iz prodavnice, sva manje je onih koji gledaju svoja posla.

U selu postoje posebna pravila ponašanja. Uglavnom su im uvijek vrata bar otključana, a kad je toplije i širom otvorena. Ulazi se skoro bez kucanja i svi se uvijek osjećaju dobrodošli. U takvom okruženju nema privatnosti ali se teško može desiti da se neko osjeti usamljenim. Za grad je karakteristično da svakog tri puta odmjeriš kroz špijunku prije nego otvoriš vrata, a svi manje više imamo po šest brava zajedno sa željeznim rešetkama i protivprovalnim vratima. Samo u gradu se može desiti da ti umre komšija i da se to ustanovi nakon što pola zgrade više ne može disati od smrada.

Ja sam iz svojih iskustava na selu naučila da bih tamo mogla živjeti ali maksimalno par mjeseci. Zašto? Zato što oni stalno rade. Ustaju prije zore, hrane stoku, čeprkaju po bašti, opet hrane stoku, siju, beru plodove, ma nikad ne miruju. Činjenica jeste, nigdje se ni bolje ni zdravije ne jede nego na selu, a na onom njihovom miru, čistom zraku i travi oko kuće će im svako pozavidjeti. Sve dok ne zazvoni sat u pet ujutro ili dok ne pregoriš radeći nešto u polju. Vjerujte, govorim iz ličnog iskustva. Ono što je najvažnije – kad dođeš u selo moraš se prilagoditi njihovom načinu života. Džaba ti je što si navikao ustajati u osam i što ne znaš okopavati kukuruz. Imaš par dana da se prilagodiš i dobiješ svoja vlastita zaduženja. Isto tako dobiješ uputstva za ponašanje u javnosti, sve u stilu „mi to ovako, ovdje ti je ovako, nemoj ovo, nisi više u gradu“. I ako ne želiš da te svi gledaju poprijeko ti se uklopiš i poštuješ pravila. Da li time postaneš seljak? Ne.

Ono što je problem grada koji je poprimio seljačka obilježja je vrlo vjerovatno samo nedostatak sistema. Činjenica je takođe da svi kad govorimo o seljacima mislimo na onu svoju komšinicu koja se dere sa 16 sprata i zove svoju konu na kafu. Taj njen primjer ne govori o tome da su takvi seljaci nego da ona ne zna osnovna pravila ponašanja. Isto kao što ja imam komšinicu koja je rođena u samom centru Zenice i koja mi svako malo visi na vratima posuđujući: kafu, šećer, jaje, ulje, brašno, makaze, štapiće za uši, selotejp, šarafciger. Ista ta komšinica uredno istresa stolnjak po narodu koji hoda ispred zgrade, i sa ostalima komunicira bez korištenja telefona i mobitela. Nisu seljaci ni oni što slušaju narodnjake ili folk muziku, nego oni što slušaju bilo kakvu muziku tako da je čuje čitava zgrada. Nije seljanka moja poznanica koja i sad živi na selu a koja je jedno od najskromnijih i najbezazlenijih bića koje sam upoznala, seljanka je njena radna kolegica koja nikad nogom u selo nije zagazila, a koja je u stanju svima zabiti nož u leđa i svima želi zlo.

U principu, seljaci su svi oni koji misle da su najpametniji i koji se ponašaju kao da je čitav svijet pod njima. Svi oni koji oko sebe siju negativnu energiju, petljaju i muljaju, rade mimo zakona, pljuju, otimaju, gledaju te u oči i lažu, spremni su na sve radi svoje lične koristi, misle da je sav svijet tu zbog njih, svi koji misle samo na sebe i koji nisu svjesni da možda mogu nekog unesrećiti, svi oni koji nemaju osjećaj za druge i koje nije briga čak i kad nekom upropaste život, svi koji su umislili da su mali Bogovi, sve su to seljaci, bez obzira kako se oblače i šta nose, gdje žive i kakvu muziku slušaju.

I danas ih ima puno, i u selu i u gradu, i u školama, i u policiji, i u bolnici, i u vjerskim ustanovama. A znamo svi gdje ih je najviše – u vlasti. Istoj onoj koja bi trebala suzbiti njihovo djelovanje i koja bi trebala napraviti uslove za normalan život svih nas...seljaka na brdovitom Balkanu.

04 March 2009

Utorak uvečer

Kada sam čuo informaciju da će mlada Adisa Zvekić, nekadašnja pjevačica benda „Dubioza kolektiv“ pjevati sa triom Davor, Tvrtko i Bero u kabareu nisam ni sekundu razmišljao gdje ću provesti utorak večer.

Da su gore navedeni muzičari vrsni instrumentalisti sam već pisao ali da će me djevojka izuzetno lijepog glasa i lika ostaviti bez teksta nisam ni sanjao. Otpjevala je samo četiri pjesme jer nisu stigli uvježbati više ali njen glas i aranžmani koje je trio prilagodio njoj su zvučali kao muzika iz raja. Mnoge djevojke bi imale tremu pri nastupu sa trojicom profesora muzike ali Adisa je u maniri prave zvijezde iznijela te pjesme i stvorila mi sliku nekih zadimljenih američkih barova u kojima svira akustična muzika i pjevaju dame anđeoskim glasovima. Njena moć improvizacije je toliko zapanjujuća da jedva čekam da čujem njen solistički album za koji sam čuo da uskoro izlazi.

Dojam izuzetno ugodne večeri pokvario je jedan tipični predstavnik zeničke pseudointelektulane scene. Brada filozof je vidno pijan doveo sa sobom i ličnog muzikaša, čovjeka kojeg stariji Zeničani znaju kao Miša. Na silu je htio da Miš svira neke svoje „popevke“ kojima objektivno i nije bilo mjesta među ovako urbanom ekipom. Nakon rajskog pjevanja Adise i fantastične svirke tria DBT muzikaš je uzeo gitaru i opalio po kafanskom repertoaru. Našem uglednom intelektualnom i akademskom građaninu je ta vrsta očito mnogo više godila.

Ne zalazim ja u muzičke afinitete ali mi nije jasno ponašanje gospodina koji drži katedru na zeničkom univerzitetu koji sebi daje za pravo da uzurpira tako plemenito mjesto kakav je kabare bio večeras. Zenički intelektualci, koji su intelektualci samo po vokaciji a ne po ponašanju, toliko su uobraženi da misle da su svojim dolaskom u neki objekat postali ona zamišljena osa oko koje se svijet okreće i da se vrijeme počinje računati od njihovog bistvenja.

Dreka „bradinog“ tamburaša koja mi je ličila riku koze koja mutira je mene i H. natjerala da izuzetno prijatni ambijent Kabarea napustimo ranije nego smo planirali i dala mi je do znanja da su naši mladi i predobri kako im se ponašaju profesori.

03 March 2009

Grad seljacima

Sve češće u komentarima čitam priče o seljacima.

Ko su seljaci?

Jesu li to ljudi koji žive na selu ili su to oni, kako ih ja doživljavam, ljudi koji možda i stanuju u gradu ali imaju seljačke manire?

Meni, konkretno, ne smetaju ovi prvospomenuti ako se ponašaju normalno i nenapadno. Mnogo su mi gori oni koji su se friško naselili i odomaćili u čaršiji ali su zadržali svoju „kulturu“ ponašanja.

Prije rata je raja iz čaršije u širokom luku zaobilazila stadion kada su na njemu bili „pjevoači“ (nisam pogriješio u kucanju nego pokušavam vam dočarati ono njihovo nazalno a) jer su tada dolazili konvoji autobusa koji su dovozili ruralnu ekipu na koncerte muzike koja mene podsjeća na glasanje nekih životinjskih vrsta a ne na pjevanje. Danas kada se i održavaju takve manifestacije, nema više autobusa jer toj ruralnoj ekipi i nisu potrebni. Oni su u međuvremenu pokupovali stanove u gradu.

Moj prijatelj koji već dugo živi vani je primijetio da se grad mnogo „poseljačio“. U početku ga i nisam shvatao ali kada sam kretao kući svojom ustaljenom rutom Čaršija –Travnička, sve više sam primjećivao ruralne face a sve rijeđe ljude koje trebam pozdraviti, ljude iz grada.

Neki dan slušam priču mog poznanika koji drži kafić u gradu. Kod njega se okuplja prigradska „elita“ uz narodnu muziku, mješavinu Istanbula i Čačka. Priča mi on da mu se nude kojekakve curice koje su okasnile na bus i nemaju gdje prespavati. A on meni kuka jer se friško oženio pa ih nema gdje privesti. Kurva sudbina.

U prilog tvrdnji da su nas seljaci okupirali ide i činjenica da nam je jedan od glavnih privrednika, čovjek koji je pokupovao sve moguće samoposluge koje su ostale a da ih nije kupio Konzum, iz Orahovice kod Nemile a glavni ugostitelj iz Koprivne kod Vranduka.

Ugostitelj je svoje carstvo stekao radom i kvalitetno se aklimatizirao u grad ali ovaj privrednik je svoju imperiju stekao na čudan i nikom do kraja jasan način. Omiljena garderoba mu je trenirka u paru sa špicastim pelama i polovnim kožnjakom. Gore od Bože sačuvaj!

Poneseni njihovim primjerom u naš grad su se slile rijeke njima sličnih koji polako ali sigurno istiskuju gradsku raju iz konkurencije za ozbiljnije poslove. Ne kažem, mnogo je toga i do čaršijske raje koja je inertna i dopušta da nas seljaci izguraju ali ima i greške do vladajuće strukture koja je u sprezi sa ovim novim „biznismenima“.

Nedavno sam saznao podatak da je naš gradonačelnik dobio većinu glasova iz prigradskih naselja a da je u gradu Zenici bio potučen od strane kandidata, mislim da se prezivao Mašić.

Frustrirajuće zvuči činjenica da se ja u svom gradu osjećam kao „dođoš“ a još je gore što
ne vidim da se išta mijenja po tom pitanju.

02 March 2009

Štela

Svaki od zeničkih momčića koji je imao sklonosti ka nekim hazardnim igrama je bar nekad zalutao na tombolu (kod nas se dal' slučajno, dal' namjerno odomaćio izraz „štela“).

Moj prvi kontakt sa štelom je umalo završio kobno. Naivan kakav i jesam, prolazeći kraj tombole na istočnoj tribini stadiona Bilino polje, zadirkivan od strane jednog prijatelja da ne smijem dreknuti „dosta“ kraj otvorenih vrata u meni je proradio inat i ja sam se zaderao koliko me grlo nosi. Par momenata poslije za mnom je potrčalo bar dvadeset ljudi sa namjerom da mi potrgaju ekstremitete. Nekoliko mjeseci kasnije sam doznao da kada kažeš „dosta“ prekida se igra i neko je dobio lovu. Ja sam im dao lažnu uzbunu i mnogi su od huje poderali tiket i nisu više učestvovali u igri. E ti su mene ganjali...

Ta štela je ambijentom najviše nalikovala Kusturicinim ranim filmovima sa svim onim duvanskim dimom od kojih se nije vidjela čak ni tabla sa brojevima. Premije su bile povelike i tamo su dolazili ljudi koji su znali potrošiti pola plate za jedan dan ganjajući bingo premiju. Najčešći konzumenti štele su bili radnici Željezare i Rudnika koji su u pauzi između posla i autobusa kojim su se vraćali kući pokušali dobiti svoje parče adrenalina i ubosti koji extra dinar. Meni je bilo fascinantno vidjeti jedva pismene ljude koji paralelno prate i tri listića od jednom a ja dobar učenik i student jedva pratim jedan.

Prateći trend razvitka kockarske industrije u našoj zemlji otvorene su još dvije tombole u centru grada, tačnije u staroj čaršiji. U eri kompjutera i ove dvije štele su modernizirane i skroz kompjuterizovane tako da sad nije problem kupiti i stotinjak tiketa jer kompjuter prati sve izvučene brojeve. Klijentela je ostala ista sa malom razlikom što su oni Babinci koji su prije čekali autobus i ubijali vrijeme na staroj šteli sada već odavno pokupovali stanove u čaršiji i postali građani. Obzirom da su ove tombole u privatnom vlasništvu njihovi vlasnici se takmiče ko će privući više gostiju tako da obje radnje nude besplatne kafe i sokove svim igračima praveći jedan golemi privid da je njima jako stalo do igrača, a u biti je njima stalo isključivo do njihovih novaca.

Ja često odem na besplatne kafe tamo jer sam ih kao stari igrač uplatio bar tri godine unaprijed. Svaki put iznova se čudim novom asortimanu psovki i kletvi koje tamo čujem. Mislim da svi oni koji i čuju ove „maštovite“ psovke imaju udarenu vizu za džehenem jer se tamo nerijetko psuju prehrambeni artikli i mnogo gore stvari. Prosječan konzument ove vrste „zabave“ bi komotno mogao ući u dječju slovaricu. Pod slovom S bi pisalo seljak i stajala bi njegova slika. Nikad nisam vidio mjesto sa više ljudi a manje zuba.

Ove nove tombole imaju komfor i sve blagodati novog doba ali nemaju onaj šmek i ambijent stare štele sa drvenim klupama i stolicama na kojima se izderalo mnogo hlača i jakni. A oni koji nikad nisu bili na šteli bi trebali otići bar jednom da osjete taj ambijent koji me neodoljivo podsjeća na „Sjećaš li se Dolly Bell“ u kojem svi koji igraju očekuju da baš njihov tiket bude dobitni i da su oni taj dan miljenici „fortune“.

01 March 2009

Harlem Gospel Choir




Koja je razlika između automobilske gume i crnca?
Kad staviš lance na gume one ne pjevaju gospel i blues.

Taj polurasistički vic mi je pao na pamet sinoć kada sam sa H. otišao na koncert Harlem Gospel Choira u naše pozorište. Pozitivno sam iznenađen posjetom jer je sala BNP bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a bilo je sigurno nekih tridesetak ljudi koji su stajali ili su svoje „mjesto pod suncem“ tražili na balkonu.

Koncert nam je upriličila Američka ambasada povodom mjeseca Afroamerikanaca koji se obilježava u svijetu tokom februara. Sam sam sebi smiješan kada upotrijebim izraz afroamerikanac ali posljednjih godina je taj izraz postao IN posebno kada skontamo da su najbolji golfer na svijetu crnac, najbolji pilot formule 1 crnac a da ne pričamo da je sad i predsjednik prvog svjetskog policajca SAD-a takođe crnac. Kažu da se Michael Jackson polako raspada. Ja mislim da je to iz razloga što je definitivno promašio tajming za izbjeljivanje jer je crno izgleda totalni IN.

Momci i djevojke iz Harlem Gospel hora su sinoć bacili u potpuni delirij uspavanu Zeničku publiku i držali je tako više od sat i pol vremena. Izuzetni muzički performans koji nikog nije ostavio ravnodušnim je podigao na noge čak i predsjednike Općine i Kantona.

Uz minimalnu muzičku pratnju orguljaša i djevojke koja je ubila Boga u bubnjevima hor je svojim glasovima atmosferu doveo do usijanja. Od samog otvaranja BNP-a sam redovni posjetitelj svih manifestacija koje se tamo upriličuju ali nikad nisam vidio toliko pozitivne energije i pozitivnih emocija u zraku kao za vrijeme sinoćnjeg koncerta.

Trebalo je vidjeti sve te uštogljene tipove koji posjećuju naš hram kulture kako se otkravljuju i polako se počinju njihati u ritmu crnačkih duhovnih pjesama. Pokušao sam svojoj glavi srediti misli i izdvojiti nekog od deset izvođača iz tog mini hora ali to bi bilo nepravedno jer svi pjevaju kao anđeli. Iz sličnih horova su iznikli velikani svjetske muzičke scene: Whitney Houston, Aretha Franklin, Stevie Wonder i mnogi drugi. Svaki od devet sinoćnjih izvođača je bio na razini gorespomenutih zvijezda bar po mom skromnom mišljenju. Repertoar je bio brižno odabran i vjerujem prilagođen ovdašnjoj publici. Redali su se svjetski hitovi koji su prepjevani u mali milion verzija: „Amazing grace“, „I believe I can fly“, „When the saints go marching in“ i nezaobilazna „O happy day“ su samo neke od sinoć izvedenih kompozicija koje su na mrdanje kukovima i pljeskanje u ritmu natjerali mnoge koji to sigurno već godinama nisu radili.

Zanimljiv je bio komentar moje poznanice koja ima završenu muzičku akademiju i koja se profesionalno bavi pjevanjem. Rekla je da će od sinoćnje večeri početi raditi kao vodoinstalater jer kada čuješ kako ovi ljudi pjevaju onda se zapitaš šta si do ku...a učio na akademiji?

Ni sam ne vjerujem da ovo pišem ali moram još jednom reči jedno ogromno HVALA ambasadi USA što nam je poklonila jedno ovako prelijepo veče.