Prvi maj u Zenici

Imao sam namjeru pisati o prazniku rada, ali nakon čitanja Jefimijinog posta sam pomislio da je ovo baš ono što sam i sam htio reći. Zato vam prenosim ono što je ona napisala.


Prvi maj - praznik rada


napisala: jefimija treca

Sutra je Prvi maj, dan od kojeg u Bosni i Hercegovini najviše strahuju jagnjad. Za kilogram svježe jagnjetine ove godine morate izdvojiti 10,50 KM (piše na izlogu mesnice „Pašalić“). Prvi maj je između ostalog i dan kada Bosanci i Hercegovci sistematski uništavaju prirodu i njene ljepote ostavljajući gomile smeća iza sebe na izletištima. Prvi maj je isto tako dan od kojeg strahuju dežurni doktori u bolnici i Hitnoj pomoći zbog povećanog broja razbijenih glava i probodenih pacijenata, naročito u večernjim satima. I na kraju, Prvi maj je dan u kojem naša policija ima pune ruke posla u evidentiranju svih narušavanja javnog reda i mira.

A davne 1889. godine na Prvom kongresu II Internacionale u Parizu je bilo zamišljeno i odlučeno da se 1. maj obilježava kao Međunarodni praznik rada. Nije na tom kongresu bilo govora o jagnjocidu i o tome da za taj jedan dan treba popraviti godišnji promet Sarajevske pivare. Praznik rada koji je nastao nakon u krvi ugušenog štrajka čikaških radnika koji su tražili samo tri osmice – 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 za kulturno uzdizanje se u našoj državi pretvorio u teferič.

U susjednoj Hrvatskoj su za sutra najavljene velike demonstracije u organizaciji sindikata. Inače je u svijetu običaj da se ovaj dan obilježava protestima nezadovoljnih radnika kojima se vrlo često pridruže i drugi nezadovoljni građani. Sudeći po današnjoj gužvi u gradu koncentrisanoj oko mesnica i pekara čini mi se da bar u našem gradu svi blistaju od sreće.

Glavno pitanje sa kojim te susreću svi poznanici na ulici jeste: „Gdje ćeš ti za Prvi maj?“ Kao da je svima doktor propisao da se tog dana u godini mora potpaliti roštilj ili zarotirati jagnje, u protivnom će vas čitavu godinu pratiti velika nesreća. Postoji jedan broj ljudi koji inače čitavu godinu praktikuju roštiljanje u prirodi, a postoje i oni koji tu manifestaciju upriliče samo za praznik rada. Valjda misle da će sa tim svojim prevrtanjem ćevapa na roštilju povećati broj zaposlenih?

U svakom slučaju, svima koji imaju osmosatno radno vrijeme sa plaćenim doprinosima i platom od koje mogu živjeti želim sretan praznik rada uz želju da ih ne zakači recesija i da svoj hljeb nastave zarađivati u istim uslovima.

A svima koji misle da je mjesec prekratak pa da zbog toga ne mogu preživjeti do prvog, kao i onima koji ne mogu ovjeriti knjižicu preporučujem da prije paljenja roštilja prošetaju do zgrade Kantonalne vlade i progovore koju sa radnicima Livnice iz Vareša koji kampuju ispred te zgrade. Da na jednom mjestu vide ljude koji ne mogu otići u penziju zbog nekih 100.000 KM koji im nisu uplaćeni u PIO, a protestuju pored automobila Vlade gdje jedan košta otprilike toliko. A onda neka dobro razmisle da li će i njima sutra možda trebati šator i gdje će ga razapeti.

Read More

Titova ulica

Mislim da nije bilo ulice u gradu koja je toliko puta mijenjala ime. Ok, ona i jeste najstarija ali kako je i glavna ulica u gradu morala je nositi i najzvučnija imena. Do prvog svjetskog rata zvala se ulica Franje Josifa, između dva rata se zvala Ulica kralja Petra a poslije drugog svjetskog rata nosila je ime „najvećeg sina naroda i narodnosti“. Netom nakon ovog zadnjeg nesretnog rata neki ljudi (mislim da se radilo o profesoru Salihu Jalimamu, mada nisam siguran u to) su pokušali dati ime toj ulici po Kulinu Banu i čak se tako i zvala neko vrijeme. Na kraju je ipak, Bogu hvala, Kulin ban dobio bulevar koji mu više priliči, a ova ulica je ostala pod istim imenom.

Proteže se od Carine do Kamenog mosta koji je je bio svjedok svim mijenjanima imena ulice na čijem se kraju on nalazi više od 160 godina. Po nekim novim promjenama Titova ulica se nastavlja lijevom stranom iza Kamenog mosta, uz nekadašnju robnu kuću „Borac“ i proteže se do same robne kuće (nekada Beograđanke a sada Bosanke). S desne strane ulice,na samoj Jezuitskoj kući stoji natpis Trg Alije Izetbegovića i mislim da se odnosi samo na desnu stranu gdje je caffe „Galerija“ i ona mala kuća među narodom poznata kao Mejdan.

Prije pet –šest godina renovirana je kompletna površina stajnog dijela Titove ulice na šta su se potrošile velike pare ali moja zamjerka je da gradski oci nisu ništa uradili po pitanju rješavanja fasada brojnih kuća u toj ulici. Svaka normalna zemlja ili grad bi stimulisali vlasnike radnji ili kuća u glavnoj ulici jer groteskno izgleda ono popločavanje ako su fasade u poluraspadajućem stanju. Posebno to dolazi do izražaja sada kad su napravljene prelijepe zgrade banaka („Reiffeisen“ i „Procredit bank“) koje su savršeno napravljene i odudaraju od ruina zgrada koje su u njihovoj neposrednoj blizini.

Posebna priča su radnje koja su u novije vrijeme nikle u toj ulici koja bi trebala biti dika našeg grada. Deseci kladionica, radnje sa rabljenom robom i neki butici sa jeftinom turskom i kineskom robom dominiraju ulicom koja je nekad bila žila kucavica našeg grada. Na prste se mogu nabrojati vlasnici radnji koji su tu duže od trideset godina. Napomenut ću samo čika Ahmu Kratinu, urarsku radnju Gladan i nekolicinu zlatarskih radnji.

Prije nekoliko dana sam uz jutarnju kafu pričao sa Rasimom Salčinovićem i doznao da je u zadnje tri godine u Titovoj ulici bez posla ostalo 320 ljudi a naš gradonačelnik na sva usta hvali potez u kom se u tržnom centru Bananović zaposlilo 270 ljudi (od kojih je i tu u nekoliko zadnjih mjeseci otkaz dobilo mnogo zaposlenih). Imam osjećaj da su tu igri neki „talovi“ i da zatvaranje ulice od mosta do Beogradske ima neki skriveni značaj. Ok, reći ćete da je ta ulica davno zatvorena za promet ali prošle godine su na opštinskom vijeću privrednici iz grada izašli sa molbom da se ponovno pusti u promet ali su tu inicijativu gradske vlasti hladno odbile.

Ruglo Titove ulice dodatno pojačavaju i ulični prodavci koji od centralnog mjesta u gradu prave seoski teferič. Nije mi jasno kako gradski oci ne urade ništa po tom pitanju jer rijetki turisti koji navrate u naš grad ostaju frapirani agresivnom „trgovinom“.

I na kraju ono što mene najviše smeta a to su trgovci devizama. Njihova dernjava navlači one lijene ljude kojima je mrsko otići do banke da kupe ili prodaju devize. Ja sam neki dan zamijenio Hrvatske kune po znatno povoljnijem kursu u banci nego kod tih ljudi koji stoje duž čitave Titove ulice.
U svijetu je poznato da se za lovu brine Wall street a kod nas je tu Marshal street.

Read More

Bowling i bilijar u Zenici

Jučer je H. u posjet došao rođak iz Beograda i imali smo zadatak da organizujemo sadržaj kojim bi gostu prvi boravak u Zenici učinili što zanimljivijim.

Nakon cjelodnevne ophodnje gradom meni je pao teži zadatak da organizujem noćni izlazak. Onako usputno sam mu predložio odlazak u kuglanu i on se odmah „primio“ jer nije nikada bio u Bowling kuglani. Bacao je one stare kugle (bez rupa za prste) i svidjelo mu se. H. i ja smo već imali neko iskustvo (bili jednom kada smo osvojili nagradu na kvizu) i uvidjeli smo sve čari te novootkrivene zabave. Obzirom da je pisac ovog bloga već poodavno napustio sve sportove kojima se nekada bavio (tenis i plivanje) odlučio sam se bar na ovaj način rekreirati. Taj vid rekreacije mi savršeno odgovara jer je to jedini „sport“ uz koji možeš piti pivo i pušiti cigaru. Da ne pričamo o tome koliko mi je bilo zanimljivo kuglati nakon odgledanog filma „Big Lebowski“ u kojem se devedeset posto radnje odvija u Bowling areni. U našem gradu postoji i par klubova koji ostvaruju značajne rezultate na državnom nivou a koliko znam, Sanjin Bajramović je jedan od najboljih igrača u BiH. Još kada bi malo spustili cijene to bi bila fantastična zabava koja bi mi u cijelosti zamijenila nedostatak dobre bilijar sale, da ne pričam o nedostatku karambola kojeg u Zenici nemate gdje igrati.

Prije dva dana sam dobio mail iz Zagreba u kom stoji slika sa četiri moja prijatelja koji su se slikali u bilijar klubu u koji redovito odlaze. Osjetio sam se jako prazno, što zbog činjenice da mi ti ljudi nedostaju, što zbog toga što Zenica nema niti jednu bilijar salu u kojoj bi se moglo neometano igrati bilijar i karambol. Nekada ih je bilo mnogo i mogli ste birati gdje ćete s društvom provesti par ugodnih sati pijuckajući piće i igrati zabavne igre. Ja sam počeo igrati bilijar u staroj Bosanskoj kafani učeći od starih majstora te igre. Kasnije sam nastavio sa bilijarom u „E klubu“ u Radakovu a najviše i najbolje sam igrao u svom susjedstvu u Travničkoj ulici u bilijar sali Nenada Duke „Pinde“. Tamo se okupljala prava ekipa koja nije igrala onaj kockarski bilijar u kom je bilo bitno pobijediti po svaku cijenu čak i na uštrb lijepe igre. Uživao sam igrajući sa čiča Gavrom (dr Predrag Gavrić, nekadašnji ginekolog u zeničkoj bolnici), Tešom, Borom, Zlatkom Šestakom i mnogim drugima koji na moju ogromnu žalost više ne žive u našem gradu. Njihovim odlaskom nestalo je za mene i onog „pjesničkog“ bilijara, ostao je samo onaj na koji sam se morao prilagoditi - bilijar za pobjedu i novce. To sam obilato iskorištavao kod Guleta u famoznom „štakorniku“ zvanom TNT. Tamo sam u ratnim godinama igrao po lovu a rijetko kada iz užitka. Ista stvar je i sa karambolom i pikadom koji su jedno vrijeme bili aktualni ali više ih nemaš gdje igrati. Doduše postoji još par mjesta gdje se igra pikado ali nema više one stare raje s kojom ih mogao i volio igrati.

U nedostatku bilijara, pikada i i karambola ja ću se okrenuti bowlingu kada me prođe ovaj muskul fiber. Mogao bih komotno položiti anatomiju jer nakon kuglanja znam gdje mi je svaki mišić.

Read More

Zenički konobari

Opet je svanuo lijep i sunčan dan, čaršija je odmah živnula. Broj ljudi koji prvu jutarnju kafu piju u baštama se drastično povećao. Ja sam odlučio popiti kafu u jednom kafeu koji ima najviše sunca u bašti. Znao sam da idilični ambijent ne može dovijeka trajati. U tom lokalu čiji je gazda moj dobar prijatelj konobar je tako namrgođen da pri onom prvom „Ša'š popit?“ poželiš da promijeniš lokaciju.

Razmišljao sam dugo i skontao da u Zenici zadnjih deset godina nisam vidio konobara koji bi mogao nastaviti tradiciju onih starih majstora - konobara koji su radili prije po našim kafićima. Zanimanje konobara nekada nije bilo degradirano kao danas i radili su ga momci koji su jako dobro kotirali kod ženskog dijela zeničke populacije, odmah iza nogometaša. Sjećam se momaka iz „Picerije“, „Bordoa“ ili „Lincera“ koji su bili jako dobro plaćeni ali su i znali raditi svoj posao. Nisu se ponašali kao mali Bogovi poput ovih današnjih konobara. Među tadašnjim konobarima mnogo ih je nastavilo posao u ugostiteljstvu i sada imaju svoje kafiće ili restorane. Napomenuo bih Maketa koji ima svoj mali caffe koji jako dobro radi, Omera koji drži „Amici“, Harija koji drži „Passage“ i Stoleta koji je donedavno vodio diskoteku „Šen“ a sada vodi poslove u dva kafića koje vodi Adnan Teljigović.

Najbolji primjer ljudi koji su uspjeli a bili su konobari su mi Dina i Đuro koji zajedno drže caffe „Avanti“. Oni su svoje iskustvo rada sa ljudima prenijeli na svoje konobare i nije ni čudo da taj mali caffe radi mnogo bolje od mnogih izvikanijh objekata u gradu. Još jedino u „Avantiju“ ne možeš prepoznati koji je dan jer je tamo uvijek jednaka popunjenost objekta i vikendom i radnim danima. To je mjesto u kojem se još uvijek osjeti ona stara atmosfera Zenice iz prijeratnih, po meni ljepših vremena.

Nije rijedak primjer da po lokalima u gradu vidite nalijepljene obavijesti u kojima gazde traže konobare. Čudna stvar obzirom na uznapredovalu ekonomsku krizu. Mislim da je jako teško pronaći pravog konobara koji će nenametljivo i pošteno raditi svoj posao. U razgovoru sa nekim vlasnicima lokala sam doznao da je skoro nemoguće naći radnike koji neće zaviriti u njihove džepove a opet konobari se tuže na nepošten odnos vlasnika prema njima. Vrzino kolo koje odražava i trenutno stanje ove države.

Možda među današnjim konobarima i ima momaka koji imaju potencijal koji su imali nekadašnji navedeni konobari ali ih ja ne poznajem. Oni ovaj posao gledaju kao neku odskočnu dasku ka nekom boljem poslu i stoga i imaju tako površan odnos prema mušterijama. Čast nekim izuzecima ali danas je velika rijetkost da vidite konobara koji se u jednom kafiću zadržao duže od godinu dana. Te rokade konobara dovode do situacije u kojoj se gosti više ne osjećaju prijatno u kafićima u kojima su redovni gosti.

Nakon svega napisanog ostaje mi samo da se nadam da konobari baš i nemaju vremena da čitaju moj blog jer bih mogao imati još gori tretman kod njih, ako je to ikako moguće.

Read More

Slika govori bolje od riječi

U nedostatku inspiracije uzrokovane prelijepim danom odlučio sam da vas slikom podsjetim na to zašto volimo Zenicu.

Slike preuzete sa http://zenicafoto.blogspot.com/ - autor Sačak Kerim

Read More

Domaći dođoši

Danas je svanulo prelijepo jutro i ja sam ustao ranije nego obično da bi u ovom finom ambijentu popio prvu jutarnju kaficu. Taj, za svakog Bosanca neprocjenjivi užitak, mi je pokvarila glasna prepirka ljudi u lokalu gdje sam pio kafu. Prepirka je bila oko toga kome treba Džananović prodati svoj velebni centar. Ko god je bio nabrojan našla mu se mana ali u 90% slučajeva glavna mana je bila što je taj alternativni kupac „dođoš“.

Znam da sam već jednom pisao o odnosima „starosjedioca“ protiv ljudi koji su došli u ovaj grad ali ne mogu ostati imun na konstantnu kuknjavu Zeničana da im je kriv neko sa strane a oni konstantno sjede po kafićima i bistre lokalnu politiku po nekom kvazigandijevskom metodu nezamjeranja. Ja sebe smatram jednim od najvećih lokal patriota što dokazuje i ovaj blog koji redovno čitate ali moram napisati pokude o inertnosti Zeničana nasuprot agresivne poslovne i političke ekspanzije ljudi sa strane.

Kino nam prave dvojica Vitežana, Radio stanice drže ljudi iz Doboja i Visokog, najtiražniji tiskani list u gradu piše momak koji je u ratu došao iz Bugojna a najzaposleniji novinar nam je iz Zavidovića. Nabrojao sam samo neke ljude koji su život u ovom gradu učinile donekle ljepšim ali njima se i dalje prigovara da su oni došli od nekud i samim time kod tih ljudi stvaraju osjećaj nelagode i osjećaj da ne pripadaju našem gradu.

Imamo mi možda i boljih novinara od A.Dž. ali problem naših ljudi je da čim dovoljno ojačaju odoše da budu „dođoši“ u Sarajevu. Ja ne krivim zato gorepomenutug novinara kao neki. Široko je novinarsko polje, neka se dokažu. Ja se ne slažem sa politikom novina za koje novinar kojeg napadaju piše ali možda bi i on kada bi mogao pisao za neke druge novine.

Kada je o kinu riječ slična je situacija. Nedžad Galijašević je jedan veliki radnik koji više od dvadeset godina živi i radi u našem gradu. Uložio je veliku lovu za pravljenje multipleks kina (ni pfeninga nije dobio od opštine) čime bi prekinuo sramotu koju bi trebao da osjeća svaki Zeničanin pri pomisli da grad koji ima preko 130 hiljada stanovnika nema kino dvoranu. Ni to nije dovoljno nekim ljudima koji mu nabijaju na nos to da je rođen u Vitezu. Pitam se zašto niko od nas nije skupio muda pa uložio svoju lovu da napravi kino? Ne, lakše je rondati po kafanama i pljuvati ljude koji nisu zaslužili da ih se pljuje.

Slična situacija se događa i sa prof. Milenkom Karovićem. Iako živi u gradu više od trideset godina i napravio je mnogo za ovaj grad nalijepljena mu je etiketa „dođoša“. OK, nekom smeta njegova politička ambivalentnost (slažem se sa tim primjedbama) ali on je ime ovog grada prezentovao diljem Evrope bez ijedne mrlje.

Da se razumijemo, ni ja se ne slažem, čak sam apriori protiv političkih stavova većine ljudi koje sam nabrojao, ali oni su veliki borci i napravili su nešto za ovaj grad. Mislim da su zaslužili da ih se zove Zeničanima ako to oni žele, ili bar da ih se ne gleda kao strance u ovom gradu jer oni već odavno to nisu.

Read More

Klopa u Zenici

Ovih dana su mi došli prijatelji iz Zagreba i razmišljao sam gdje da ih odvedem na ručak ili večeru. Naš grad je u zadnjih nekoliko mjeseci dobio par mjesta gdje se čovjek neće obrukati ako nekog odvede.

Ne mogu da se ne sjetim nekadašnjih vremena kada su u gradu bile samo ćevabdžinice i buregdžinice. Sjećam se i rivaliteta između Salčinovih i Omeragićevih ćevapa a znao se tu umiješati Vranješ (radnja mu je bila na samom ušću Kočeve u Bosnu) sa svojim ćevapima. Bureci su uvijek bili najbolji kod Džeme Hadžirašidovića u novoj Zenici a poslije su se pojavili i bureci u „Evropi“ i kod Čošabića (radnja pored nekadašnje Tončine cvjećare). Mi k'o djeca i nismo imali istančan ukus da bi mogli odrediti kvalitetu klope pa smo jeli gdje nam je bilo najbliže i najjeftinije. Sjećam se i onih famoznih „cigli“ koje su tadašnji slastičari - Kosovari prodavali. Nekada se jela i polivena, četvrt kruha poliven onim saftom kojim se polijevaju lepine a ovisno o stanju u džepu mogao si dobiti i poneki ćevap sa lukom. Današnja djeca jedu sendviče i industrijske količine chipsa kad izađu na veliki odmor.

Rijetki su bili restorani koji su radili u to doba. Ja se sjećam da me otac vodio u restoran u KP Domu. Bili su još restorani u hotelima i par uz Bosnu. Sjećam se i Express - restorana na mjestu gdje je sada diskoteka Ten.

Danas je sve drugačije. Omeragić i Vranješ više ne postoje a Rasim je prepustio primat ćevabdžinici Bešlić u Travničkoj ulici. Bešlićevi ćevapi su sada hit diljem države i nije rijetkost da vidite ljude iz drugih gradova kako kupuju sirove ćevape da bi ih pržili kod svojih kuća. Po mom skromnom mišljenju bolji su ćevapi kod Seje (rametli Sejo Pruščanović, preko puta „Zeničanke“) ali moji sugrađani očito ne misle tako ako je suditi po gužvama u Bešlićevoj radnji. H. najviše voli ćevape iz „Velme“ (fast food na Mokušnicama).

Buregdžinica ima na svakom koraku ali mislim da najbolje rade ona gorespomenuta kod Čošabića (sada se zove kod Hamzića) u Čaršiji, „Lađana“ na Jaliji, „Ekinović“ koja se nalazi u Ekinovića kući na Pišću i nedavno otvorena buregdžinica „Belma“ koja prodaje pite ispod saća a nalazi se na Staroj pijaci gdje je nekad bila ribarnica.

Ako se odlučite za neke autohtone bosanske specijalitete imate na izboru Rasimov nacionalni restoran nadomak „Zeničanke“ a postoje i podružnice istog restorana u Crkvicama i kod Papirne. Teletina „lešo“ je klopa koja je proslavila Ferida Šerića a ponovno se može jesti na Paviljonu. Janjetina se može pojesti na „Ušću“ kod obitelji Bureković koji već decenijama imaju izvrsnu klopu.

Ako ste u situaciji da nekog morate „izgotiviti“ i odvesti ga na neko ekskluzivnije mjesto imate na izboru restorane „Dubrovnik“ i „Trubadur“ istog vlasnika Ferida Derviševića. Klopa je izuzetno dobra ali po nekima za zeničke pojmove skupa.

Ovo je bio jedan kratki osvrt na zeničku gastro ponudu koji sam napisao da bi bar malo olakšao dilemu ljudima koji ne znaju gdje i šta jeli kada se nađu u našem gradu ili kada moraju nekoga odvesti na klopu. Ja sam od nabrajanja silnih delicija jako ogladnio i odoh sada jesti a vi mi oprostite ako sam nekog slučajno propustio spomenuti.

Read More

Drug Stari

Slušam neki dan uz jutarnju kafu nekolicinu klinaca (otprilike osamnaestogodišnjaci) kojima je svaka druga rečenica počinjala sa: „J..o te Tito!“ Nisam mogao da izdržim i prišao sam da ih pitam da li oni uopće znaju ko je taj lik kojeg psuju. Najdrčniji među njima je rekao da je to bio tiranin koji nije dozvoljavao muslimanima da se izjasne kao takvi i da je bio najveći neprijatelj naših naroda i narodnosti. OK, i nisu mi baš djelovali popametno ali ovakav odgovor je čak i mene ostavio bez teksta. Pitam se šta li tu djecu sada uče na časovima istorije ili povijesti, ovisno u kakvu školu idu. Doduše, kakva su sad vremena ne bi me iznanadilo da u Federalnom dijelu nove nam države djeca jednu heftu uče povijest a jednu istoriju.

Skoro istog momenta se sjetim naše istorije i učenja o liku voljenog nam predsjednika. Morali smo učiti i šta je jeo i zbog čega je imao probavne smetnje, a da ne pričamo o ideološkim shvatanjima i političkim govorima Druga Starog. Znali smo kako se zvao i onaj cuko što mu je spasio život na Sutjesci i u koju je ruku bio ranjen. Sa sigurnošću mogu da tvrdim da nije bio ranjen kada je prolazio kroz Zenicu jer je nas osnovce, polusmrznute, pozdravljao sa obje ruke a i drugarica sa punđom na glavi nam je nerijetko mahala. Ti dočeci „maršala“ su mi posebno ostali u sjećanju jer su nas učiteljice dovodile i po tri sata ranije da bi smo zauzeli što bolja mjesta. Moja škola je uglavnom bila smještena negdje oko stadiona i hotela „Internacional“. Naše male stope su se uslikale u betonu kao one famozne stope Gavrila Principa u Sarajevu i tada bi prošla kolona crnih mercedesa u nekom brišućem letu a mi bi danima prepričavali kako smo vidjeli Tita i Jovanku. Iz današnje perspektive gledano to mi izgleda smiješno ali znam da sam jednom išao na doček i sa gripom koju sam krio od roditelja i učiteljice.

Tile je bio veliki frajer i tek sada kad vidim šta se dogodilo na ovim prostorima ja više cijenim njegova djela. Ovi štakorčići koji su izmigoljili iz rupa nakon njegove smrti su uništili sve državice (tadašnje republike) i doveli ljudski život na rub ljudskog dostojanstva. Imao je i on grešaka ali u poređenju sa greškama današnjih lidera to su bili samo sitni nestašluci. Prigovara se njegovom režimu da nije branio vjerske slobode ali danas vidimo da imamo mnogo više deklarisanih a sve manje istinskih vjernika.

Današnji političari žive nekakav iskrivljeni život u kojima ih mediji tretiraju kao pop zvijezde i koji koriste svaki trenutak slave znajući da će na sljedećim izborima vjerojatno popušiti zbog raznoraznih malverzacija i neispunjenih obećanja. Na kraju padne mi na pamet da je i dobro što se njihovi likovi ne nalaze na poštanskim markicama jer bi ljudi vazda bili u dilemi sa koje se strane treba pljunuti.

Read More

Koncert Čole u Zenici

Došao je i taj dan - napokon sam i ja otišao u naše velebno zdanje, pompezno nazvano Gradska arena. Kud ćeš boljeg povoda od koncerta velikog koncert majstora Zdravka Čolića? Kapije su se otvorile oko pola šest a ja i H. smo se dogovorili da se nađemo oko sedam sati. Već u sedam i petnaest je na platou ispred dvorane bilo toliko ljudi da se u redu stajalo pola sata da bi prošao sve kontrole do ulaska.

Dvorana izgleda zaista impresivno ali su naši gradski oci i oni koji su zaduženi za dvoranu trebali poslati ljude iz osiguranja na nekakvu vrstu obuke u Zagreb ili Beograd jer je nezamislivo da se ovoliko čeka na sam ulaz u dvoranu. Kontrolori su napravili više zbrke nego zbunjeni narod.

Bilo mi je smiješno kada sam slušao izvještaje sa Čolinih koncerata u Zagrebu jer je bilo apostrofirano da su konzumenti njegovih koncerata žene svih starosnih doba. Vidjeli smo sinoć i jedan plastičan primjer gdje su tri generacije jedne obitelji bili zajedno na koncertu - mala komšinica od H. stara 5 godina i njene mama i baka su bile zajedno. Mislim da je najmlađa osoba na koncertu bila kćerka nogometaša Elvira Bolića a oko najstarije se ja i H. nikako ne možemo usaglasiti mada je sigurno da je imala preko 65 godina.

Obzirom da sam mislio kako mene starog posjetitelja koncertnih dešavanja nije pregazilo vrijeme odlučio sam da odemo u parter jer po meni koncert i nije koncert ako ga gledaš sjedeći. Po ko zna koji put sam precijenio broj svojih godina i već nakon pola sata tražio mjesto da spustim dupe. Oko nas su bila sama dječurlija koja je čekanje do početka sasvim lagano podnosila. Posebno mi je sladak bio nekakav mlađi par koji se počeo ljubiti oko sedam a završili su negdje oko pola dvanaest. Ja sam mislio da će se izlizati i da će od njih samo dvije guzice ostati.

Pravi profesionalac kakav i jeste Čola je počeo koncert sa samo desetak minuta kašnjenja i to pjesmom „Čija je ono zvijezda“ a ne sa onim famoznim „Dobra vam noć prijatelji“ čime je inače počinjao sve koncerte zadnjih dvadesetak godina. U jednom od prošlih postova sam pisao kako mi nije jasno da još uvijek tako dobro izgleda. Ovog puta ću reći da mi tek sad nije ništa jasno. Bili smo jako blizu stagea tako da sam ga mogao sasvim jasno vidjeti. Taj čovjek sada izgleda bolje nego kada sam ga gledao prije dvadeset godina. Energija na bini, prateći band a posebno djevojka koja je pjevala back vokale su bili savršeni ali meni opet nešto nije štimalo. Ne mogu se oteti dojmu da mu je koncert bio odrađen previše profesionalno i da nikako nije uspostavio onaj famozni „touch“ sa publikom.

Njegove vokalne sposobnosti su predobre ali komunikacija između njega i mase je grozna. Nije bilo one topline koju izvođači prenose na publiku. Na kraju tog famozno zanatski odrađenog koncerta pokušao je izvesti dva bisa na koje je raja tupo stajala i zurila u binu iščekujući daljnji slijed događanja.
Bio nam je Čola, idol mladih i starih Zeničanki, održao dobar koncert ali meni je falilo nešto. Nije bilo očekivanih emocija a ja ću mu zamjeriti do kraja života što svoju uigranu predstavu nije izbacio iz ustaljene sheme i za Zeničane otpjevao „Curu iz Zenice“.

Možete li zamisliti koncert Zabranjenog pušenja u Zenici a da ne otpjevaju „Zenica blues“? Vjerujte mi ni ja ne mogu.

Read More

Spomenici u Zenici

Juče je u našem gradu svečano otvoreno spomen-obilježje šehidima, poginulim borcima Armije BiH i civilnim žrtvama rata sa područja općine Zenica. Spomenik je dobio ime „Kameni spavač“ a idejni tvorac je Vedina Babahmetović. Futurističkog dizajna i izrađen od posebnog stakla na sebi ima ispisana imena 924 poginula borca sa područja Zenice i boraca poginulih u zeničkim brigadama iz drugih gradova BiH. One civilne žrtve iz općine Zenica su sadržane u rečenici „I ostale civilne žrtve rata“ koje su takođe uklesane na spomenik.

Tim svečanim otvaranjem upriličenim na Dan Armije BiH je stavljena tačka na rekonstrukciju glavnog gradskog trga koja je koštala (danas sam tek saznao) čitavih milion i šest stotina hiljada maraka (1.654.672,00 KM). Od toga je stakleni spomenik sam koštao 710.930,00 KM. Pretpostavljam da me ovolika cifra šokirala zbog toga što nisam upućen u te stvari oko uređenja trgova i izgradnje spomenika. Mislim, ne vjerujem da bi naše gradske vlasti tu nešto petljale, prikazivale veće sume i prale novac, ipak se tu radi o spomeniku ljudima koji su svoje živote dali za našu bolju budućnost. Tu je sigurno sve regularno samo mi se čini da je suma prevelika, čak i pored toga što nije bilo nekih javnih rasprava i tendera i niko nije nas Zeničane pitao sviđa li nam se trg? U suštini, šta ima da nam se sviđa, nećemo mi po njemu hodati.

Nekoliko metara od ovog našeg modernog trga stoji toliko puta spominjana Stara (Konjska) česma. Pisao sam da je sagrađena 1910. godine u čast prolaska Franje Josipa kroz Zenicu. Izdržala je ta česma 99 godina, a u kakvom se stanju trenutno nalazi čisto sumnjam da će doživjeti stotu. Na slikama fino možete vidjeti svu kreativnost mladih Zeničana zahvaljujući kojima nemate sumnju u to o čemu se tu radi – natpis Stara česma vam jasno govori da vodu ne pijete na nekoj česmi na Kočevi. Pojedinci su me napadali da sam protiv moderne umjetnosti i da ne razumijem ove nove moderne trendove. Zbog toga sam i stavio ove slike da svako za sebe procijeni koliko vrijedi ovakva umjetnost.

Nisam mogao a da ne obiđem i nešto što H. zove „grobljem spomenika“. Kad mi je prvi put to spomenula nisam znao o čemu se radi. Nakon što smo juče bili tamo mogu vam reći da mu ime savršeno odgovara. To je park pored Papirne u koji se smještaju spomenici koji završe svoju karijeru jer su politički nepodobni. Tako se tu nalaze ploče sa imenima poginulih u Drugom svjetskom ratu čijem otkrivanju nisam prisustvovao ali se smijem kladiti da je garant bilo pompezno i vrlo posjećeno. Tu su i sestre Ditrih, a nedaleko od njih je i Sead Škrgo. Nadao sam se da ću tu sresti i Ivana Gorana Kovačića i Manojla Popića ali njih nema. Vrlo vjerovatno da su oni negdje na otpadu među sekundarnim sirovinama. Da, tu je i veliki ingot radnika Čeličane iz 1980. godine.

Načelnik je danas u svom govoru naglasio da se ovo spomen obilježje podiže da bi se očuvala uspomena na najhrabrije među nama i ja se slažem sa njim. Međutim, ne znam na osnovu čega bih mogao povjerovati da če konačno Zeničani postati drugačiji i početi cijeniti spomenike i istoriju koja je iza njih. Jer i Sead Škrgo je sa svojih 22 godine dao život za bolju budućnost te davne 1942. pa je zaboravljen i gurnut u zapećak. I ne mogu da ne povučem paralelu između imena koja stoje na spomen ploči kod Papirne i imena na „Kamenom spavaču“. Svi su oni dali život za bolju budućnost, samo u različito vrijeme i u različitim okolnostima. Niko od njih nije znao kakva je ta budućnost i šta ona nosi.

I zbog toga se nadam da 2070. godine neki novi Blentoven neće pisati postove o tome kako se pored Papirne nalazi zaboravljeni „Kameni spavač“ i kako je u centru grada otkriven spomenik nekim novijim borcima za bolju budućnost.

Read More

VELIKI - MALI BORAC

Prije nekoliko dana sam vam pisao o tome da sam išao u Zagreb. Međutim, nisam vam spominjao putovanje i ovom prilikom želim sa vama podijeliti jedno posebno iskustvo.

Imao sam čast putovati sa jednim VELIKIM MALIM BORCEM – Danisom Kadićem. To je dječak koji će za nekoliko dana napuniti tek tri godine, a koji već svojim životom i stalnom borbom može svima služiti za primjer.

Danis je imao komplikacije pri rođenju i neadekvatan tretman nakon rođenja, a sve to je dovelo do poremećaja cerebralnog kretanja. U prevodu to znači da je Danis nepokretan. Ono što daje nadu u svemu jeste mogućnost da uz stalan rad i liječenje Danis prohoda za nekoliko godina.

Koliko sam za nekoliko sati putovanja u njegovom društvu uspio vidjeti – on će svoj dio odraditi bez greške. Već tri godine on vježba nekih 600 vježbi koje ponavlja dvadesetak puta dnevno. To je jako bistar i pametan dječak čija volja ne može nikog ostaviti ravnodušnim. Najsimpatičnije mi je bilo vidjeti ga kako svom lutku objašnjava: „Moraš raditi ove vježbe da bi mogao prohodati i trčati sa drugarima“.

Naravno, sve bi bilo puno lakše da je samo do Danisa i njegovih roditelja koji su već angažovani po 25 sati dnevno i koji čine sve što je u njihovoj moći da svom jedincu omoguće normalan život. Liječenje košta mnogo a njih dvoje nisu zaposleni u nekom Ministarstvu ili bar Parlamentu, tako da se snalaze na razne načine uz veliku pomoć donatora.

Za nekoliko dana Danis mora na operaciju očiju jer mu prijeti opasnost od gubitka vida. Do 24. aprila mu je potrebno 4.000 eura, i ovim putem pozivam sve dobre ljude koji mogu i žele da pomognu ovom VELIKOM borcu u nastavku njegove borbe.

Pomoć se može uputiti putem transakcijskog računa broj 338-580-25051-59321, s pozivom na broj: 2558051593 (UniCredit Bank Zenica; Kadić Hamdija, vlasnik računa), dok se devizna sredstva mogu uplatiti na račun:
Kadić Hamdija, račun broj 28-58-00737-9, UniCredit Bank, IBAN: BA393385802800737915, SWIFT: UNCRBA22.

Na kraju moram napomenuti da ljudi izbjegavaju ovakve akcije zbog toga što misle da moraju uplatiti veliku sumu novca, a zaboravljaju da je često masovnost ta koja odigra presudnu ulogu. Izračunajte samo - ako 100 ljudi uplati po 10,00 KM, već imate sumu od 1000 KM, ili 500 EUR. A tih 10 KM je mnogima samo jedan odlazak na kafu u Šoping centar. Ili možda dajete prosjacima po cesti jednu marku dnevno? Zašto ne biste napravili pauzu od deset dana a umjesto toga na putu kući svratili u banku i pomogli Danisu? On će to sigurno cijeniti mnogo više nego što vašu pomoć cijeni otac od onih malih prosjaka koji svakako popije te pare.

Još o Danisu
Danisu Kadiću prijeti sljepilo
Pomozimo Danisu Kadiću

Read More

Nura i Hazba

Oduvijek sam govorio da Zenica obiluje ridikulima raznih vrsta, a s obzirom da je Andrić opisivao jednog „Ćorkana“ takva je očito situacija bila i ostala u čitavoj BiH. U toj galeriji čudnih likova meni su najčudnije uvijek bile Nura i njena mati Hazba.

Znam, nisam vam baš mnogo rekao ovim imenima ali vjerujem da ste svi zapazili jednu djevojku koja cijeli život šeće po gradu sa svojom mamom pod ruku. Pisac ovih redova ih je prvi puta zapazio još sredinom osamdesetih kada su prolazile pored „Žileta“ dok je Nura bila tek slatki mali djevojčurak. Njena mama je oduvijek bila naborana i sa strogom facom koja je mene neodoljivo podsjećala na onu Ivet iz kultne serije „Alo, alo“. Uvijek su se pojavljivale nekako s proljeća (što bi Žera rekao) i Nura bi nosila po dvije ruže - jednu u ruci a drugu u kosi. Uvijek je bila napadno našminkana, okićena tonom najjeftinije bižuterije, vjerojatno da bi odavala utisak starije djevojke. Prolazile bi one tako satima i ne bi otišle kući dok ne bi udovoljile svom nekakvom latentnom mazohizmu, tj.dok gradski momci ne bi počeli dobacivati ono famozno: „Nuro, udaj se za mene...“ Hazba bi na to uvijek odgovorila da će se njena Nura udati za doktora ili se nikad neće udati. Nažalost što vrijeme više odmiče sve sam sigurniji u ovu drugu varijantu. O njima nikad nisam čuo neke podrobnije informacije ali sam sticajem okolnosti upoznao i Hazbinog muža, tj. Nurinog oca koji se zvao Sakib i radio je na Rudniku. Bio je to izrazito nizak čovjek koji po mojoj procjeni nije mogao imati više od 45 kila a koji je pušio tri kutije cigareta na dan. Na Rudniku su pričali da ga žena tuče i da je on uvijek spreman da zamijeni nekog na poslu jer mu se ne ide kući na maltretiranja.

I u ratna vremena njih dvije nisu propuštale priliku da izađu van i prošeću se svojom uobičajenom rutom. Vidio sam ih neki dan i nisam mogao doći sebi kada sam skontao koliko je Nura ostarila a njena mama je ostala jednako naborana i namrgođena. Kada su se pojavile prvi puta u gradu Nura je bila tek pupoljak a sada izgleda kao nekakva ruža, koja zaboravljena od svih polako gubi svoju ljepotu. Nezamislivo mi je koliko je ta djevojka propatila i koliku ona ima rupu u socijalizaciji sa drugim ljudima kada znamo da nikad nije izašla vani ni s kim drugim nego isključivo sa svojom namrgođenom mamom. Po mojoj slobodnoj procjeni ona ima negdje oko 40 godina i život je definitivno prošao mimo nje. Najčudnije u svemu je to što se Nura više ne ističe svojom pojavom u gradu. Ne, dragi moji, nije se ona emancipovala nego se grad toliko poseljačio da ona više ne plijeni pažnju ljudi koji sjede okupljeni u čaršiji.

Nekad je i bilo simpatično slušati nabacivanja momaka ali danas više niko to ne radi jer je svima, vjerojatno, žao te djevojke koja je mladost protraćila čekajući mamino dopuštenje da popriča sa nekim momkom.

P.S. Ovaj sam post namjeravao pisati na samom početku Blentovena ali nikako da uspijem uhvatiti Nuru i Hazbu u njihovoj ophodnji čaršijom. Čim ugrabim priliku postavit ću sliku na ovaj blog da možete vidjeti ono o čemu sam vam danas pisao.

P.S.S. Za one koji je čitaju - Jefimija konačno napisala post

Read More

COPY

Toplo subotnje veče je H. i mene odvelo u BNP na premijeru predstave „Copy“. Da li je u pitanju nesretan odabir termina ili nešto drugo ali sala našeg pozorišta je bila otprilike 80 posto ispunjena. Lijepa večer, Uskršnji vikend i termin od 19 i 30 su pokazali da je pozorište ipak zimski sport.

Sama predstava je bila jako interesantna. Futuristička scenografija u izvedbi Zeničanina Darka Miličevića je ukazivala na neki SF komad poput „Odiseje 2001“, jednako kao i kostimi koje su glumice nosile, ali sama predstava je bila o sedam žena koje rade u jednoj firmi u današnje vrijeme. Izuzetan spoj SF-a i problematike žene u modernom društvu mi baš i nisu bile garant za jednu zabavnu i dobru priču. Ipak moram priznati da je na kraju ispalo tako. U samom djelu je obrađeno sve što možemo naći u sadašnjem životu - otuđenje, potrošačka groznica, vjera i još mnogo toga što moderne žene svakodnevno doživljavaju.

Angažovane su skoro sve glumice koje su zaposlene u ansamblu Bosanskog narodnog pozorišta (mislim da su nedostajale samo Uranela Agić, Radmila Preininger i Faketa Avdagić).

Izuzetno me prijatno iznenadila gluma Anđele Ilić koja je po mom skromnom mišljenju ostvarila najbolju ulogu u kojoj sam je ja gledao. Snježana Marković je po starom dobrom običaju iskoristila svoj mačkasti izgled i hod i svoju ulogu odigrala maestralno. Dženita Imamović je u ulozi direktorice pokazala da je s pravom jedna od darovitijih glumica na BiH prostorima. Najmlađe članice kolektiva - Lana Delić i Selma Mehanović su takođe odigrale dobre uloge i pokazale su da se na njih može ozbiljno računati u budućnosti. Sabina Kulenović je bila uobičajeno dobra, a za Lanu Zablocki moram priznati da je ni ja ni H. nismo skoro nikako čuli i tu ide jedina zamjerka za ovu predstavu.

Sve u svemu, sarajevski redatelj Branko Vekić je uz pomoć fantastičnog teksta poljske autorice Joanne Owsianko napravio zanimljivu i gledljivu predstavu koja obrađuje uvijek aktuelne teme koje susrećemo svuda oko nas. Svim Zeničanima predlažem da pogledaju ovo djelo jer će mnogi prepoznati bar neku od mladih poslovnih žena koje nas okružuju.

Fotografije sa predstave pogledajte ovdje.

Read More

Uskrs u Zenici

Svanulo je prelijepo jutro i sa ofarbanih jaja prenijelo šarenilo na ulice našeg grada. Mnogo ljudi je došlo iz nama bližih država da iskoriste neradne praznične dane i provedu ih u okruženju svojih bližnjih. Sreo sam mnogo ljudi koje dugo nisam vidio.

Temperatura koja je viša od uobičajenih za ovo doba godine je izmamila rijeke ljudi koje su se slile u čaršijske kafiće. Meni je dan počeo neobično jer mi se u pola sata ukazalo troje ljudi koji su prišli da mi čestitaju na pisanjima Blentovena i da kažu kako im je to omiljeno štivo u tuđini. Godi sujeti tako da sam se jedva suzdržao da im kažem da im zavidim jer mislim da je njima mnogo bolje svoju dozu nostalgije dobijati od mene putem neta nego meni koji te doze odašiljam iz ovog grada koji će opet zamrijeti kada se završe uskrsni praznici i kada svi ovi oni odu svojim kućama.

Interesantno je da sam danas vidio jako malo onih Zeničana koje viđam svakodnevno. Valjda su otišli negdje na okolna izletišta da bi izbjegli gužvu koja je vladala u gradu. H. i ja smo popili svoju dozu boze kod Mime (slastičarna „Jabuka“ po novome) i otišli smo u šetnju jer to normalnim danima teško možemo.

Svratili smo do Gimnazije da poslušamo probu hora maestra Milenka Karovića. Naime, jutros kada je zvao da mi čestita Uskrs rekao je da mora probati Italijansku himnu jer uskoro ide sa svojim horom na deset dana u posjetu Italiji. Iznova sam bio oduševljen kako pjevaju njegova djeca i brzinom svladavanja himne koju su nakon samo par proba otpjevali skoro bez greške.

Voljeli Milenka ili ne, mora mu se odati priznanje za ovo što radi jer djeci je usadio fantastične radne navike i ono najvažnije - otrgnuo ih je od gluvarenja po ulicama i kafićima što masa njihovih vršnjaka inače radi. Svake godine ih vodi na neku egzotičnu destinaciju tako da djeca koja inače sebi to ne bi mogla priuštiti vide ljepote Italije, Njemačke ili nekih drugih zemalja gdje su već išli. Iako ih je bilo mnogo koji su danas slavili Uskrs došli su na probu bez ikakvog pogovora. Među tom djecom vlada jedno fino prijateljstvo i sloga što je iznenađujuće za mlade ljude koji su jako teški za obuzdati u tim godinama.

Obzirom da moji roditelji više nisu živi ja sam obojao dvadesetak jaja i namjeravam ih podijeliti djeci prijatelja. Svaki praznik ostavlja neki tužan trag na meni ali ovaj Uskrs, vjerojatno zbog sunčanog i lijepo provedenog dana, nije.

Bilo je lijepo vidjeti Zenicu okupanu suncem i u njoj masu poznatih i nasmijanih lica koje običnim danima ne viđamo.

Read More

Talenti

Dan prije famozne utakmice protiv Belgije u Zenici sam proveo sa Mervanom Jugić Salkić, našom najboljom teniserkom a po mnogim anketama i najboljom sportašicom BiH u ovom milenijumu. Jadala mi se kako ne može doći do karte za utakmicu a iz principa joj se ne daje 50 ili 100 eura koliko su tražili šverceri na Kamenom mostu. Obraćala se ljudima u opštini i u N.K. „Čelik“ ali su svi bili gluhi na njene molbe. Zar niko u ovom gradu nije bio spreman ponuditi mjesto u loži djevojci koja je uvijek isticala da je Zeničanka i koja je jedan od najvećih promotora našeg grada u svijetu? Naravno da nije, u loži se nađe mjesto za evidentirane kriminalce koje sva glasila u BiH prozivaju i koji su sramota za naš grad. Bio sam prisutan na jednoj utakmici kada revnosni redar na ulazu nije pustio Alojza Renića, najveće ime „Čelika“ u povijesti kluba, da uđe na stadion.

Status legende je poprimila priča iz sredine sedamdesetih godina kada su na probu u „Čelik“ došla braća Safet i Sead Sušić i koje su naši vrli stručnjaci otjerali iz kluba kao neperspektivne igrače. Ni manje ni više nego „Papeta“ legendu, čovjeka koji je proglašen za najboljeg fudbalera svih vremena u našoj malenoj državi. Poslije njega bilo je tu još fudbalera koji isto tako nisu zadovoljili istančani ukus naših trenera a kasnije su napravili karijeru igrajući po Evropskim ligama. Moj dobar prijatelj Željko Bulajić je bio na probi kod rahmetli Seje Pintola i on mu je rekao da nema dovoljno kila za nogomet da bi par mjeseci kasnije taj isti kržljavi Željko potpisao ugovor sa „Borusijom Dortmund“ gdje se i danas nalazi i za njih radi kao jedan od trenera u timu.

Krajem osamdesetih u K.K. „Čeliku“ se desila slična situacija. Zoran Savić je tražio od kluba da ga zbrine financijski i on bi ostao u klubu. Obzirom da sam tada bio u tom sportskom kolektivu znam da je tražio od kluba da mu daju caffe „Vučko“ (nasuprot tadašnje Radio Zenice) ili onaj caffe „Semafor“ kod kina „29. novembar“. Tada su to bili kafići koji su propadali ali naši „pametni“ funkcioneri nisu vidjeli računicu u tome da zadrže takav košarkaški dragulj nego su ga hladno prepustili „Jugoplastici“ koja mu je za prvi ugovor dala para kojima je mogao kupiti oba lokala istovremeno i da mu još ostane za stan i auto. Mnogi će reći da kod nas vlada nestašica novca u vrhunskom sportu ali se ne bih složio jer kod nas postoje dvostruki aršini u svemu a posebno u vrednovanju domaćih talenata. Nakon odlaska Zorana Savića klub je dao mnogo više love za pojačanja koja je doveo ali ni jedan nije bio ni do koljena proslavljenom asu.

Tako ni Mervana ne može dobiti besplatnu kartu a neki sportaši koji su objektivno par puta lošiji od nje dobijaju mjesečno i po dvije hiljade maraka svaki mjesec iz budžeta opštine i kantona.

Da, gospodo, klasični dvostruki aršin.

Read More

Naša posla

Smijem se kladiti da ste svi vi koji čitate moj blog bar jednom bili primorani da odete u opštinu na ovjeru nekih dokumenata ili vađenje rodnog lista. Desetak metara dugi redovi su neminovnost a kada i prozovu vaš broj budete oguljeni kao da plaćate vizu za Englesku. Svaka ovjera košta najmanje 4 KM a većinu dokumenata morate ovjeriti u više primjeraka tako da je to ozbiljan udarac za ionako tanak zenički džep.

Jedan moj poznanik mi je pričao da je on neki dan izovjeravao masu nekih papira u Sarajevu i ja se hudnik zabrinem za njegov novčanik. Upitah ga dobronamjerno koliko ga je to koštalo jer sam mislio da je u Sarajevu sve skuplje. On me pogledao tako čudno kao da sam ga pitao nešto iz domena kvantne fizike i rekao mi je da to u Sarajevu ništa ne košta. Meni je malo trebalo da padnem u nesvijest a stanje mi je pogoršalo i kad je rekao da kod njih apsolutno nikad nema redova u šalter sali.
Zapitam se onda ko je ovdje lud?

Sarajevo ima skoro pa duplo viši standard od našeg grada pa ne plaćaju nikakve pristojbe a Zeničani koji jedva preživljavaju moraju dobrano odriješiti kesu kada odluče da iskopiraju i ovjere neke dokumente. Bog dao za svaku sitnicu ti traže ovjereni dokument.

Od jednog prijatelja u opštini sam doznao da se u prosjeku ovjeri u prosjeku oko 500 dokumenta što prostom računicom dovodi do brojke od preko deset hiljada ovjera mjesečno a što daljnjom računicom dovodi do cifre od 40.000 KM. Pitam se samo kuda idu te pare?

Vrhunac paradoksa je nedavno uveden za prijavu na biro za zapošljavanje. Svaki prijavljeni Zeničanin mora otići u sud, tamo platiti 10 KM da bi dobio potvrdu da nema prijavljenu firmu ili obrt. Nije mi jasno zašto se to plaća jer da imam prijavljen obrt vjerojatno bi to ti isti ljudi na birou znali i tada ne bih bio prisiljen tražiti posao.

Po meni najodvratnija stvar je „guljenje“ ljudi pri smrtnim slučajevima. Navest ću vam svoj primjer.
Meni je prije dvije i pol godine umro otac. Mi smo kupili parcelu na gradskom groblju u Crkvicama kada mi je umrla mama (1989. godine) i podigli smo porodičnu grobnicu. Moj brat i ja smo nakon očeve smrti otišli da platimo neke pristojbe koje se moraju platiti za ukop. Kada smo dobili račun ja se umalo nisam pridružio svojim roditeljima. Iznosio je negdje oko 400 KM sa milion, običnom mozgu, neshvatljivih stavki: dezinfekcija kapele u kojoj se nalazi kovčeg 20 KM, iznošenje lijesa 20 KM, upotreba kolica 40 KM, kopanje rake 150 KM i mnogo toga još. Da to ne bio bilo sve pobrinuo se i upravnik groblja koji nam je naplatio još 800 KM za rezervaciju grobnog mjesta. Da, dobro ste pročitali - rezervacija grobnog mjesta koje smo uredno platili 3000 KM sedamnaest godina prije. Još nam je rekao da se neće moći sahraniti ako to odmah ne uplatimo. Kao šlag na kraju još nam je obračunao održavanje groblja 144 KM po godini. Užas !!!

Nego dragi moji bolje vam je svoje najbliže pazite još više jer ne dao Bog da im se šta desi, računajte da ima lešinara koji jedva čekaju da iskoriste vašu tužnu situaciju da bi napunili svoje novčanike.

Read More

Prof. Dr. Mustafa Omanović

Jučer je Zenica izgubila jednog od svojih najvećih ljudi.

Umro je divan čovjek, suprug, otac i djed - prof. dr. Mustafa Omanović. Iako je rođen u Mostaru a školovao se u Travniku i Sarajevu, čika Mustafa je bio jedan od zaštitnih znakova našeg grada. Izuzetan stručnjak koji je bio cijenjen mnogo više svugdje drugdje nego u svom gradu danas je bio ispraćen na gradskom groblju Crkvice od strane više stotina ljudi.

Veliki stručnjak iz oblasti kemije i zaštite okoline bio je 1995. proglašen „Humanistom decenije“ u izboru Internacionalne lige humanista. Kao veliki humanista darivao je krv 122 puta. Bio je istaknuti borac u „Eko pokretu“ i osnivač stranke „Zelenih“. Sjećam se da sam glasao za njega na prvim lokalnim izborima na koje sam izašao ali gle čuda - nisu imali dovoljno glasova da uđu Općinsko vijeće.

Čika Mustafu sam upoznao na jednom posve drugom mjestu koje nije bilo tipično za znanstvenika njegovog tipa. Upoznao sam ga u jednoj podrumskoj prostoriji hotela „Metalurg“ gdje se igrao karambol. On je sa nekolicinom tadašnjih starih Zeničana svoje rijetko slobodno vrijeme provodio igrajući tu plemenitu igru.

Još mi je u sjećanju priča mog prijatelja koji je studirao kemiju i koji je imao problem sa ispitom koji je polagao desetak puta. Vidno iznerviran i jako blizu odluke da napusti fakultet otišao je do čika Mustafe da ga zamoli za pojašnjenje tog problema. Nakon nekoliko dana je otišao na ispit i na svim vježbama dao tačne odgovore. Profesorica nije mogla da vjeruje da ima neko ko rješava kemijske jednačine na taj način pa ga je upitala od kud mu to znanje. Odgovorio je da je instrukcije imao kod prof. dr. Mustafe Omanovića na šta je profesorica ustala u znak poštovanja prema jučer preminulom profesoru. Tom mom prijatelju za uspomenu na ovog divnog čovjeka ostaje jedna jedina desetka u njegovom indexu.

Bio je mentor mnogim danas utjecajnim Zeničanima a jedan od njih, Senad Oprašić, se oprostio od njega danas na groblju izuzetno dirljivim govorom.

Ne sjećam se da sam na jednom mjestu ikada vidio više Zeničana koje znam. Došli su mnogi njegovi vršnjaci i suradnici, prijatelji njegovog sina Gorana a bilo ih je mnogo koji su prijatelji njegove unučadi Tee i Saše. Pokopan je u grob u kojem je prije dvadesetak godina sahranjen i njegov prerano preminuli sin Zoran „Koki“ Omanović.

Ovaj grad je izgubio još jednog čovjeka na kojeg je morao biti ponosan jer čika Mustafa Omanović je sav svoj život podredio za dobrobit i prosperitet Zenice, a njegovi naučni radovi će biti garant podsjećanja na njegovo ime i djelo.

Nikada nisam volio biti pokretač nekih akcija ali iz ovih stopa potpisujem da budem pokretač ideje da se nekoj ulici ili trgu dodijeli ime po pokojnom profesoru. Taj divni čovjek je to svakako i zaslužio.

Počivaj u miru profesore, mi Zeničani te nikada nećemo zaboraviti.

Read More

Putovanje

Možda su neki od vas primijetili da nisam pisao post tri dana. Ovim putem se izvinjavam vjernim čitateljima ako su bili uskraćeni za svoju dozu „antinostalgina“ (ako već postoji antidepresiv, ne vidim razlog zašto ne bi postojao i antinostalgin).

Blentoven je bio u Zagrebu preko vikenda da obavi neke posliće i da posjeti brojne prijatelje u tom gradu. Ponekad se zapitam da li ja imam više prijatelja u Zagrebu nego u gradu u kom živim. Mnogi meni dragi ljudi žive u glavnom gradu susjedne nam države ali i u Beogradu i Novom Sadu. Shvatio sam da mi je tri dana bilo malo da obiđem sve koje sam htio. U Zagrebu su Slaven Jurić i Zlatko Šestak, ljudi s kojima sam odrastao a da ne pričamo o Marijanu Tomljanoviću Maši i Tariku koji su mlađa generacija ali sa kojima sam takođe proveo dobar dio svog života. Mogao bih nabrajati imena i prezimena bar još pola sata ali ne bih da vas gnjavim time.

Lijepi i sunčani dani su izmamili hiljade i hiljade Zagrepčana na njihove uređene ulice i trgove. Iako se i kod njih osjeti recesija i monetarna kriza ljudi su tamo mnogo veseliji nego ovdje. Svi negdje žure i s osmjesima na licima pozdravljaju jedni druge. Kod nas su ljudi usporeni i uvijek namrgođeni. H. je iznijela zanimljivu opservaciju da je to zato što oni tamo nisu imali mnogo dodira sa ratnim dejstvima a naši ljudi jesu. Slažem se s njom ali i prije rata je naša usporenost dolazila do izražaja i kada bi uporedio naš život sa životom ljudi u Zg ili Bg onda dobiješ onaj osjećaj kao da se vrtimo na brzini za LP ploče a oni na brzini singlica. Oduševila me i njihova predanost čistoći i ljubavi prema gradu. Onolike ceste i trgovi a nisam vidio ni jedan opušak niti papirić na betonu. Činjenica je da imaju korpe za otpatke na svakom koraku a mi u cijeloj Titovoj ulici imamo samo dvije (brojao ja sinoć). Nisam vidio ni jedan grafit u užoj gradskoj jezgri a kod nas su fasade išarane tako da se jedva raspoznaje originalna boja neke zgrade. Iznenadila me i revnost i pridržavanje zakona o pušenju. Mada zakon počinje sa primjenom od prvog maja, kod njih se puši samo u baštama kafića.

Jedina stvar koja mi nikako nije bila jasna je ta famozna „neradna nedjelja“. Ne d'o dragi Bog da i mi prihvatimo neki sličan zakon (a skloni smo prepisivanju). U cijelom gradu nemaš gdje kupiti cigare, novine, bonove za telefon i slično. Čuo sam mnoge Zagrepčane koji spominju Sanaderovu užu obitelj a poneki psuju, gluho bilo, i Kaptol tj. crkvu u Hrvata jer u njoj vide uzrok neradne nedjelje.

Sve u svemu, ne znam da li je do lijepog vremena ili do globalne krize ali povratak u naše „tamne vilajete“ mi nikad nije teže pao. Nadam se da će i nas obasjati sunce prosperiteta pa da se i mi pođemo sa osmjesima pozdravljati.

U Zenici se sa prvim proljetnim suncem nisu pojavile samo visibabe i prdavci na vespama. Na žalost na ulicama su se pojavile rijeke nezadovoljnih radnika koji prosvjedima pokušavaju istjerati pravdu. Svim srcem sam uz njih.

Read More

Šutnja je zlato ili...?

I danas su radnici „ArcelorMittala“ Zenica protestovali ispred direkcije preduzeća. Od 1. aprila 1500 radnika ovog preduzeća je na čekanju i trebaju dobiti 55% plaće.

Ono što je meni zanimljivo jeste to što već dva dana radnici protestuju ispred direkcije a niko im se nije obratio. Ignorišu ih rukovodioci, čak su rekli da „poštuju pravo radnika da mirno protestuju sve dok to ne ometa njihove poslovne aktivnosti“. I tu ne bi bilo ništa sporno da ti radnici nisu poslati na čekanje jer Mittal kao treba da smanji proizvodnju. Mislim da je ipak istina da oni pokušavaju smanjiti troškove proizvodnje, ne zbog recesije nego da bi ostvarili veći profit. Treba vjerovatno Lakshmiju za neki novi dernek, poput onog kad je za šestodnevnu svadbu svoje kćerke zakupio Versajsku palaču i potrošio skoro 80 miliona dolara.

Naravno, ove radnike ignoriše i Vlada Federacije koja je vlasnik 8 posto kapitala u ArcelorMittalu. Nije premijer Branković stigao da im se obrati jer je morao danas pred Kantonalnim sudom objašnjavati kako je došao do stana. Ako ne bude na nekom drugom sudskom procesu možda se u ponedjeljak pojavi pred radnicima u Zenici. Mada iskreno – ne treba od ovakve Vlade i premijera očekivati ništa, oni i jesu najveći krivci za ovakvo stanje radnika u Mittalu.

Od koga očekivati i kakvo rješenje ne znam ni sam. Znam samo da me od tog nedostatka rješenja više brine to što svi okreću glavu i ignorišu ove ljude. Danas su u problemima i protestuju oni, a sutra se u takvoj situaciji može naći bilo ko.

Read More

BiH - Belgija 2:1

Bogu hvala prođe i taj dan. Prošla je utakmica bez neke ozbiljnije frke. Iskreno, kolika je gužva bila u gradu, ja sam je očekivao. Cijeli grad je „bio na kuglagerima“. Na stadion stane 20.000 ljudi ali ja sam imao osjećaj da je u grad jučer došlo preko pedeset hiljada. Cijeli grad je bio u plavo-žutim bojama a navijači su počeli piti odmah ujutro.

Najbolje su profitirali vlasnici ugostiteljskih objekata oko stadiona i u tržnom centru „Bananović“. Tamo su rijeke ljudi ogrnute u državne zastave ili u majicama reprezentacije tražile okrepu i počeli su zagrijavanje pred utakmicu. Jedan prijatelj mi je obezbijedio pozivnice nogometnog saveza pa sam morao otići u restoran „Dubrovnik“. Tamo je bila „creme de la creme“ ekipa koja mi je izgledala pomalo smješno u navijačkim dekoracijama jer sam ih uvijek viđao „nafitiljene“ i maksimalno skockane. Sve u svemu - svi su bili upaljeni kao da se igralo za prvaka svijeta a ne tek utakmica sa Belgijom koju smo prije samo pet dana razvalili na njihovom terenu.

Iako sam imao pozivnicu za ložu nisam uspio ući na stadion jer je ispala frka sa ulazom pa su kapije stadiona zatvorili sat i pol prije početka. Bilo je kažu 3000 više naštampanih karata, ne znam da li u aranžmanu vrlog nam Saveza ili je neki domišljati „privatni prevarant“ odlučio malo zaraditi. Oko stadiona je bila povelika gužva iako je stadion bio dupke pun. Na Kamberovića polju je Forum građana postavio veliki video zid na kojem je tekmu (kažu) pratilo nekih pet - šest hiljada ljudi. Bilo je i onih koji tekmu nisu gledali jer su prepili pa su otrežnjenje čekali u MUP-u ali je takvih bio jako mali broj.

Ovakvo interesovanje nije bilo čak ni kad smo igrali sa Špancima iako su oni daleko veće ime od Belgije. Na žalost, jutros sam čuo da (iako smo pokazali zavidnu umješnost u organizovanju velikih utakmica) domaćin utakmica protiv Turske i Španije će biti naš glavni grad. Činjenica je da na Bilino polje stane svega 20.000 hiljada ljudi a na Koševo stane 60.000 ali isto tako oni nikad ne mogu napraviti ovakvu atmosferu kao uvijek u Zenici. Naši gradski oci i funkcioneri u N.K. „Čeliku“ bi trebali poraditi na kvaliteti trave na Bilinom polju jer se mnogi igrači žale na neravan teren.

Sinoć to nije smetalo velikim majstorima Džeki, Misimoviću i ostalim našim momcima da ponovno pobijede nadmene Belgijance. Mladi Edin Džeko pred kojim je zasigurno velika karijera je sa dva gola donio našoj repki pobjedu a hiljadama ljudi razlog da je proslavljaju do duboko u noć. Kružilo se autima po gradu, pjevalo na Kamberoviću a centralno okupljanje je, kao i uvijek, ispred Beogradske gdje se vidno pripiti mladi Zeničani raduju i dobrano promukli pjevaju neke svoje himne (našoj himni još uvijek ne znaju riječi).

Ne bih da se ponavljam ali opet moram završiti post kao i prošli put - riječima zahvale velikom majstoru Ćiri Blaževiću i svim našim reprezentativcima na ponovno vraćenom nacionalnom ponosu i - bar na kratko, prividu jedinstvenosti naše zemlje.

Read More