31 May 2009

Istorija - povijest

Još kao mali i naivan mislio sam da je istorija iliti povijest jedna egzaktna nauka koja stoji nepromijenjena od pamtivijeka. Kasnije sam slušao onu famoznu krilaticu da povijest pišu pobjednici i u to sam se nebrojeno puta uvijerio. Ali da se istorija može mijenjati svakih pedeset godina to se može samo na ovom trusnom balkanskom tlu.

Nedavno sam imao priliku pogledati knjigu istorije za srednje škole i moj se sredovječni mozak zapitao da nisam možda postao sklerotičan ili ne daj ti Bože da nisam pukao. Bar desetak stvari koje smo mi u školi učili sad su drugačije protumačene. Ako krenemo od najranijih vremena na ovim prostorima ispada da su Bosanci nastali na taj način što su kupili licencu direktno od ameba jer se sasvim šturo spominju bogumili i iliri koji su bili na ovim prostorima ali se zato akcenat stavlja na period turske vladavine i mladi dječji mozak jako teško iz knjiga može zaključiti da je ta sila ovdje bila 500 godina okupator koji je silovao, palio, haračio i šta ti ja znam šta sve nije radio. Još gore je ako slušate „reis against maschine“ Mustafu efendiju Cerića koji je neki dan na televiziji rekao da Bosna mora da bude ponosna na sve što joj je Turska kroz vijekove usadila. Ne kontam gdje nestadoše ona silna nabijanja na kolac i odsijecanja glava o kojima smo mi u školama učili. OK, ostalo nam je neko kulturno naslijeđe, prelijepe ćuprije koje su sad pod zaštitom UNESCO-a i masa riječi koje koristimo ali da naš vjerski poglavar prećuti o strašnim događanjima u Bosni tokom tih petsto godina, meni nije normalno.

U udžbeniku istorije nema ni zapisa o tome koliko je zla nanijela inkvizicija koja je pod patronatom katoličke crkve ubila više ljudi nego čitav nacistički režim tokom vijekova. Ne, gospodo, ni uzoriti kardinal Vinko Puljić nije to nikad spomenuo u svojim govorima. U moje doba se učilo kako je, takođe kardinal, Alojzije Stepinac davao blagoslov ustaškim jedinicama tokom drugog svjetskog rata a danas ga u knjigama maltene prikazuju kao sveca. Vjekoslav Max Luburić je, učili su nas, bio jedan od najvećih koljača u Jasenovcu a danas u Mostaru imaju ulicu sa njegovim imenom. U isto vrijeme partizani i nekada najveći sin naših naroda i narodnosti su spomenuti na par stranica u knjigama, a i to vjerovatno dok nas ne napuste i njihovi posljednji preživjeli pripadnici.

Ne želim ulaziti u ispravnosti teza iz ovog ili onog vremena samo mi nije jasno da se u jednom tako kratkom vremenskom periodu istorija mogla toliko promijeniti i da sada ljudi barataju sasvim različitim informacijama od onih kojima su nas učili.

Istoričari sa ovih prostora imaju pune ruke posla tako da vjerojatno nikako ne stignu doći u ni u posjed najvrjednijeg dokumenta naše mlade države pa se zbog toga povelja Kulina bana još uvijek šeta između Moskve (nije mi jasno šta će tamo?) i Dubrovnika.

30 May 2009

Sevdah na daskama


Ovih dana sam skont'o da smo mi i predobar narod kakvu klimu imamo. Prije tri dana je bilo 33 stepena Celzijusovih a samo 24 sata poslije bilo je 11 stepeni. Pri takvim temperaturnim razlikama i željezo bi se pokvarilo a gdje neće insan.

Sva ova temperaturna sranja pogoduju najviše našim pozorišnim ocima koji su ovih dana svečano otvorili VIII festival BiH drame u našem velebnom pozorištu. Pompezno naslovljeno, nije mi jasno čemu onaj prefiks BiH drame kada od sedam predstava tri predstave dolaze iz „bratskih“ nam zemalja, Turske, Srbije i Hrvatske. Vjerojatno su i ta tri gostovanja određena po ključu jer ne mogu da svarim da je to samo puka slučajnost. Imamo sreće da nam židovi nisu konstitutivni narod jer ko bi platio putne troškove dramskoj postavi iz Izraela?

Sve u svemu H. i ja smo naravno kupili karte i otišli pogledati premijerno izvođenje drame po djelu Zihada Ključanina „Švedsko srce moje majke“ u režiji Aleša Kurta a u izvedbi drame BNP-a Zenica.

Ja, skeptik kao i uvijek kada je ansambl našeg pozorišta u pitanju, pripremio sam se da napišem tekst koji će opisati sivilo naše kulturne scene ali gle čuda. Predstava je toliko dobro urađena da su me ruke zaboljele od aplauza kojima je prepuna sala (čak i ja lenjivac po prirodi) nagradila naš ansambl. Sasvim zasluženo.

Uz poslovično izvrsnog Roberta Krajinovića moram spomenuti i Faketu Avdagić koja je po meni odigrala ulogu karijere. Jako dobre minijature su dali Haris Burina i uvijek odlična Snježana Marković koja prerasta u vodeću glumicu u našem pozorištu.

Izvrsna režija gosta iz Sarajeva Aleša Kurta je nešto posve novo na ovim prostorima a odabir muzike, scenografije i kostima je fenomenalno usklađen da bi pojačao tjeskobu života naših ljudi koji se nisu uspjeli prilagoditi zapadnom stilu života. Video zapisi koji su vodili priču i uvodili nas u jedan komplikovan obiteljski odnos su bili izvrsno odrađeni i nenametljivi a posebno me se dojmila gluma Tarika Mirkovića koji je bio glavni narator u predstavi.

Predstava je u cjelosti uspjela da nasmije, rastuži i prije svega potakne publiku na razmišljanje o komplikovanim odnosima naših ljudi u inostranstvu.

Jednom davno sam pročitao kritike za film „Ritam života“ za koji su kritičari napisali da je sevdalinka na filmu. OK, možda ga je neko tako i shvatio ali taj neko nije gledao ovu predstavu. Ona je prava sevdalinka upriličena na daskama BNP Zenica.

Moje iskrene čestitke režiseru i kompletnom ansamblu.

28 May 2009

Harač nad Zeničanima

Poznato je da mi Bosanci volimo preuzimati Turske tabijate i običaje.

Našoj Federalnoj vladi je omiljeni harač.Ovih dan su po Zenici razmilili u plavo uniformisani federalni inspektori i inspektorke koji siju strah među lokalnim privatnicima. Groteskno izgleda proći čaršijom i vidjeti zaposlene (a neprijavljene) radnike kako proviruju iza ćoškova gledajući da li će naletjeti „ljudi u plavom sa povelikim aktn tašnama“. Da nije došla inspekcija u naš grad ne bih znao da ima toliko zaposlenih na crno u Zenici. Najsmješniji su mi bili radnici iz jedne zeničke slastičarne koji su se našli na ulici a ja ih nikad ranije nisam ni vidio. Ne znaju naš jezik a smio bih se kladiti da nisu ni na OSCE listi prijavljeni a kamoli da su prijavljeni za rad.

Dok se situacija ne smiri oni će gluvariti gradom i skrivati se od inspekcije a kad oni odu opet će se vratiti u svoje katakombe da tamo prave kolače za gazdu koji ih maksimalno izrabljuje. Po starom običaju najviše ispaštaju oni mali i srednje mali privatnici. One velike zvijerke uvijek ostanu neokrznute u ovom velikom rafalnom češljanju našeg grada.

Jedan naš „priznati“ privrednik u vrijeme kada inspekcije ne vršljaju po Zenici ima desetak zaposlenih koji se sudaraju guzovima po samoposluzi a danas sam sasvim slučajno vidio kako su mu u radnji samo dvije radnice. Ne treba biti natprosječno inteligentan pa skontati da su samo njih dvije prijavljene od te silne bulumente radnika.

Još nisam čuo da je taj gazda ikada platio neku kaznu ili da mu je radnja bila privremeno zapečaćena kao što je slučaj sa nekim drugim radnjama u gradu koje nemaju valjane papire. I mala djeca znaju da je on dobar sa ljudima iz vladajuće stranke a takvi su nedodirljivi.

Najsmješnije su mi gazde koje glume frajere i koji kažu da njih inspekcija ne može kazniti jer je kod njih sve u najboljem redu. Ove „haračlije“ imaju zacrtanu sumu koju moraju prikupiti da bi pokrili rupe u budžetu koje naši rastrošni ministri nemilice prave, i ta suma će biti prikupljena na ovaj ili onaj način. Ove hijene u plavom će vas oplesti po džepu uvijek kada oni to hoće. Zemlja porijekla artikla, slabo vidljiva cijena, nejasno vidljivi certifikati na proizvodima i slične karafeke su uvijek skriveni aduti u njihovim tašnama. Neprijavljeni radnici su im omiljena stvar jer su tu stvari čiste kao suza i onda se odmah raspiše kazna na licu mjesta.

Ne zna se koji su gori, oni što se postave strogo pa te odmah u radnji zajebavaju ili oni koji glume „dobrice“ pa su kao fol susretljivi i fini a onda nakon dvije sedmice dobiješ službenu depešu da uplatiš četveroznamenkastu cifru na račun inspekcijske greške koju su ti fini i nasmijani ljudi pronašli.

Ovom narodu stvarno treba neki novi Robin Hood koji bi otimao od bogatih i davao siromašnima jer je na našim prostorima opet sitna raja najebala (da izvinite na izrazu).

26 May 2009

26. maj

Kamberovica polje
Ovaj post pišem dan nakon 25. maja, dana koji je mojoj generaciji značio mnogo. Mi smo slavili Dan mladosti taj dan.

U vrijeme kada krave nisu bile lude a kokoši i svinje nisu imale gripu u državi zvanoj Jugoslavija mladi diljem zemlje su na mnoge načine obilježavale jučerašnji dan. Centralna proslava je uvijek bila u Beogradu na stadionu JNA gdje se svake godine održavao slet u čast dočeka štafete mladosti koja je nošena rukama mladih prolazila čitavu zemlju. Druženja mladih te vrste više ne postoje i mnogi se sa sjetom prisjete tih davno prošlih vremena.

Na žalost na ovim prostorima, ironično, da ironičnije ne može biti u Tuzli 1995-e godine je poginulo 72 mladih ljudi na njihovom glavnom okupljalištu, Kapiji. Još 120 mladih je ranjeno a najmlađa žrtva je bio dvogodišnji dječak. Četrnaest godina je prošlo a ja još uvijek osjetim trnce kada se sjetim te grozne tragedije. Mladi poginuli na Dan mladosti.

Jučer se ničim nije dalo naslutiti da je taj dan imao neku veoma važnu ulogu u životima ljudi koji su rođeni sredinom prošlog stoljeća. Izuzetno sparan dan jedino je uzimao svoj danak u ljudskim životima što se dalo vidjeti i po mnogobrojnim smrtovnicama po gradu. Jedna mi je posebno zapala za oko.
Umro je čika Sabrija Gladan, najstariji sahadžija u gradu, čovjek koji je više od pola stoljeća popravljao satove stanovnicima Zenice. Svoj zanat je prenio na sina Benjamina i unuka Dženana koji su nastavili obiteljsku tradiciju u ovim groznim vremenima kada su satovi postali tek nekakav fashion dodatak a ne potreba kao u nekim davnim vremenima. Ljudi za informaciju o tačnom vremenu sada uglavnom koriste mobitele koji na svojim zaslonima imaju ugrađen sat. Satovi su postali i jako jeftini pa se ljudi i ne trude popravljati ih, nego kada im se pokvare odu kupovati nove. Između ostalog u tome vidim i razlog izumiranja urarskog zanata .

Paradoks je da je čika Sabrija umro onaj dan kada su na Kamberović polju postavljali nekakvu Sahat kulu koja je donacija bratskog nam naroda iz Republike Turske. Otišao je čovjek koji je pomagao ljudima da mjere vrijeme na dan kada će neke nove generacije svoj pogled upućivati prema kuli a ne prema ruci kada budu željeli da vide koliko je sati.

Rahmetli Sabriju Gladana je sustigla zla sudbina ljudi sa ovih prostora da većina nas bude rođena u jednoj a umre u drugoj državi.

Počivaj u miru, stari majstore.

24 May 2009

"Disco night" u Kuglani


Damir Vucak
Moram vam priznati da u Zenici i nije sve tako crno kako se ponekad može steći utisak iz mojih postova. Zahvaljujući prijatelju koji me pozvao prije nekog vremena da prvi put posjetim Kuglanu i kviz „Edoteka“ (koji sam spominjao već u ranijem postu) otkrio sam jedno prelijepo mjesto koje konkuriše da od mene ponese titulu „Najboljeg mjesta u Zenici“.

Što vam sve ovo pišem? Pa, sinoć smo H. i ja otišli u Kuglanu jer je bilo organizovano „Disco veče“, i super smo se proveli. Prije svega moram naglasiti da mi je jako drago da u Zenici postoje ljudi poput Ede Sinanovića i Senada Džanića koji stoje iza velikog broja svih super događanja u našem gradu. Oni su idejni tvorci i kviza „Edoteka“ koji nas zabavlja svakog četvrtka, a sad im je palo na pamet da organizuju i „Disco veče“.

Sam prostor Kuglane je extra, ima i prelijepu baštu, dobar parking za one koje ne vole hodati, a unutra ima toliko prostora da ni H. nikad ne kuka zbog dima jer se ovdje ne osjeti zadimljenost ni kada svi zapale. Pored svega moram reći da sam sinoć pojeo i do sada najbolju Pizzu u gradu, tako da kad se sve uzme u obzir onda vam je vjerovatno jasno zašto sve više volim ovo mjesto.

„Disco veče“ je okupila nekih 30-ak ljudi koji su se super zabavili. Neću opet kukati kako nas je bilo malo jer kad malo bolje razmislim, možda je baš u tome što je bila manja ali odabrana ekipa bio poseban gušt. Neka svi ostali kukaju i idu slušati kojekakve „Hari Honde“ i druge likove sa čudnim imenima i još čudnijim frizurama i muzikom, ja znam da je ekipa koja se okupila sinoć imala priliku čuti fantastičnu muziku za koju se pobrinuo Edo. Neki su plesali, neki su skoro pali s nogu, a neki su uživali posmatrajući toliko pozitivne energije na jednom mjestu.

Sve one koji vole đuskati kao i one koji neobičnom i dobrom zabavom vole upotpuniti svoj društveni život pozivam da nam se pridruže iduće subote (30. maja) od 22 sata. Seno i Edo su obećali svoj outfit sa perikom dopuniti i specijalnim košuljama i cipelama na petu tako da će ugođaj biti potpun.

23 May 2009

Letu Štuke u Zenici


Tek iz druge smo dočekali da nas posjete „štuke“, jedan od boljih ako ne i najbolji mainstream band sa ovih prostora.

H. i ja smo zahvaljujući znanju i spretnosti (pobijedli smo na kvizu u Kuglani a nagrada je bila dvije karte za koncert) i posebno Adi „cipeliću“ koji je sa svojim „Cubanasom“ bio sponzor nagrada uspjeli da dođemo do ulaznica za taj, kasnije će se ispostaviti izuzetno dobar muzički hepening. Obzirom da na kartama nije pisalo u koliko počinje svirka mi smo relativno rano ušli na igralište iza Gimnazije gdje se koncert održavao. Meni je taj prostor izuzetno drag i baš mi nekako odgovara rock svirkama.

Moram odmah napomenuti da sam se osjećao posramljeno kada sam vidio koliko ljudi je došlo na taj koncert. Zeničani non-stop kukaju kako u našem gradu nema rock eventa a kada dođu momci koji kao od šale napune sale u Zagrebu i Beogradu njih dođe negdje oko 200 ili možda 250. Stvarno sramotno!
U svojim postovima sam već pisao i poimenično spominjao imena ljudi koji dolaze na koncerte i ostale urbane evente i neki su me napadali da griješim i da je mnogo više onih koji imaju duh urbane kulture u sebi. Između ostalog i sinoć su ti koji su bili najglasniji u kritikama mojih navoda ostali negdje u svojim kućama ili su možda odabrali „bolju soluciju“ - otvaranje „Collegium cluba“ gdje se skuplja „zenička zlatna mladež“. Ja znam da sam sinoć vidio mnogo dragih ljudi i da imam veći stan, sve bih njih pozvao na jednu žurku.

Letu štuke su na stage izašli negdje oko 22:00 i počeli redati svoje hitove sa svoja do sada dva objavljena albuma. Moram priznati da sam bio malo hendikepiran poznavanjem tekstova grupe jer nisam ih baš nešto pretjerano slušao do sinoć. Za Dinu Šarana, frontmena i pjevača grupe sam prvi put čuo kada je kao gost otpjevao jednu minijaturu na albumu Ede Majke. H. je znala sve tekstove i na neki način je veliki fan ove grupe. Izuzetna energija i pošten nastup pred sramotno malo gledalaca su me privukli da pozornije odslušam sve pjesme koje su svirali i bio sam oduševljen. Šarolikost njihovog repertoara je fascinantna i ne znam čime su me više oduševili - baladama ili svojim bržim stvarima koje mi ponekad liče na nekakav neopank. Laganije stvari mi jako liče na rani Haustor stoga nije ni čudo da su imali jedan duet koji su odradili sa Darkom Rundekom.

Moram naglasiti da sam još i prije čuo da je Dino Šaran izuzetan tekstopisac ali sam se sinoć uvjerio i da je izvrstan na sceni kao pjevač. Znam da ću prekoračiti dužinu svih svojih dosadašnjih postova ali ću vam prepisati jednu od pjesama koju se „štuke“ sinoć izveli. To je jedna od mojih omiljenih.

Minimalizam

To Nije nikakva posebna kuća,
to nije nikakav poseban vrt.
Tu nema puno žena, nema bazena,
na oko dosadno je na smrt.

Al' oko mene su posebni ljudi,
svi zanimljivi, ekscentrični.
Čelične felge i plastične grudi
i svi su digitalni električni.

Spoji slatko i slano, to ide,
ali kruške i jabuke ne.
Spoji crnu i bijelu nek boji,
siva je slika svijeta, zar ne?

A svi bi htjeli biti novi i čudni
ili bar blještavi cirkusanti.
Dok mnogi spavaju neki su budni
sami, sa svemirom na ti.

To je minimalizam,
al' ne zna primitivizam
šta je to minimalizam.
To je minimalizam,
svi vide, niko da prizna
koja to gazi nas čizma.

Bogati roditelji ne žale,
za svoju dječicu dat će baš sve.
Prodaju šume i hidrocentrale
i drže pola države.

Zato im potomci veselo žive,
ne rade ništa a imaju sve.
Čisti kokain i ruke od svile
i tuđe gladne godine.

To nije minimalizam,
al' ne zna primitivizam
šta je to kapitalizam.
To nije minimalizam,
svi vide, niko da prizna
koja to gazi nas čizma
...nacionalizma

Nije vam odgovaralo da svi budemo
jednaki i da nema ovakvih razlika među
ljudima! Nije se rat ni završio, a ti
si se vratio sa pošteno zarađenim
kapitalom. Pre tebe, njih hiljadu.
Posle tebe još hiljadu! Da ponovo
zidate dvorce i zamkove. Da ponovo
tlačite i uništavate ljude. Je li?

22 May 2009

Jeste li danas već učinili nešto dobro?

Nisam vam do sada pisao o tome, ali u našem gradu ima i ljudi koji na poseban način pokušavaju da pomognu drugima. Taj osjećaj za druge je nešto što polako izumire na ovim prostorima i zbog toga me posebno obradovalo kada sam putem Facebook-a vidio da je „Zenit radio“ počeo sa projektom Humani radio. U tom svom projektu oni apeluju na građane da pomognu socijalno ugroženim porodicama, prilikom skupljanja novca za razne vrste operacija i uopšte, da pomognu svima onima kojima je pomoć potrebna i koliko mogu.

Koliko znam do sada su organizovali i dvije manifestacije. Prva je bila humanitarni koncert u „Klubu 072“ za pomoć Danisu Kadiću, a druga je bila prikupljanje prehrambenih i higijenskih artikala koji su donirani u 15 najugroženijih porodica. U ovako blesavim vremenima gdje svi uglavnom misle samo na sebe lijepo je vidjeti da ima i onih kojima su bitni i drugi.

Pretpostavljam da je iza svega malo veća ekipa Radija Zenit, ali konkretno mislim da je najviše angažovana Jasna Sinanović, koja svaku ovu priču doživljava vrlo emotivno i sebe daje maksimalno trudeći se da za što više ljudi učini što je više moguće. Mene svaka priča za koju čujem potrese i zbog toga i ne mogu zamisliti kako je stalno biti uključen u sve to.

Trenutno Jasna i ekipa imaju slučaj koji je mene lično ostavio bez teksta. Radi se o šesnaestogodišnjem momku kojeg život nikako nije mazio i pred kojeg je uvijek postavljao samo najteže izazove. Dok je bio beba otac ga je napustio i on je ostao živjeti sa samohranom majkom i djedom. Majka se snalazila za život njegujući stare i bolesne. Mario se trudio da sve nevolje i nedaće podnosi što bolje. U ratu mu je od bombe poginuo djed, pa su nakon toga on i majka preselili da žive kod jednog bolesnog djeda kao podstanari. Srednja škola je za Maria počela naročito teško jer je kao dijete bez oca bio posebna meta za loše uticaje okoline. Zbog toga ga je majka i poticala da se bavi nekim sportom i na kraju je sebe je pronašao u bavljenju plesom koji mu je poslužio da svu svoju energiju usmjeri u nešto pozitivno. Sve do jednog dana kada je vježbajući salto pao i slomio vrat.

Ljekari su ga bili skoro otpisali, ali je Marijeva volja pobijedila sve prognoze i održala ga u životu. I pored potpune paralisanosti od vrata na dole Mario ne odustaje od toga da ozdravi, i za sada je već uspio u tome da mu se vrati mogućnost pomicanja ruku i osjećaj bola. Za njegov dalji napredak je ipak potrebno i stručno liječenje koje mu se može pružiti u banji u Fojnici, ali njegova majka nema mogućnosti da mu to priušti.

Ekipa „Zenit radija“ trenutno pokušava organizovati humani telefon pošto je svima najlakše okrenuti broj i tako donirati neku marku. Međutim, naš Telecom pravi velike procedure oko toga – to košta nekih 300 KM, onda uzimaju 10% od iznosa, a pored svega zahtjev može podnijeti posebna organizacija i na kraju se sve skupa čeka. Zbog toga za sada apeluju na sve one koji imaju mogućnost i želju da Mariju pomognu da svoje uplate izvrše na žiro račune u banci.

Žiro račun kod ABS Banke:
1990000000000023
poziv na broj 5061110500-738358
na ime: Jozić Mario

Za uplate iz inostranstva:
Žiro račun kod Raiffeisen bank dd BiH, filijala Zenica
16105500000000032
poziv na broj 19-55-07516-1
SWIFT CODE: RZBABA2S
IBAN CODE: BA391612550002428812 na ime Jelena Jozić (Mariova majka)
Adresa: Crkvice L2
72 000 Zenica

Iskreno se nadam da će Mario otići na ovo liječenje, a kako Jasna kaže – sve ono što bude zavisilo od njega on će uraditi jer je dečko koji ima strahovitu volju i želju da uspije. A to je, između ostalog, skoro najvažnije.

21 May 2009

Ljeto u Zenici

Iako je do kalendarskog ljeta ostalo još malo više od mjesec dana tropske vrućine su nejavljeno došle u naš grad. Za srca muškaraca mojih godina to bi moglo biti pogubno jer zeničke cure su obukle svoj ljetnji outfit a izgleda da je ovogodišnji „dres code“ obuci se što manje i što izazovnije.

Ako je suditi po snimcima sa CNN-a Zenica je grad u kom su sve žene obučene kao „Bule“ a svi muškarci imaju brade i skraćene hlače. U stvarnosti je sasvim drugačije.

Djevojke se oblače (ako se to može nazvati tako) izuzetno izazovno tako da se redovito pitamo da li su se do kraja obukle ili su zaboravile neki odjevni artikl. Muški se oblače tako da bi istakli bicepse ili neku škrabotinu na tijelu koju na zapadu zovu „tatoo“.

Kada prođete Masarykovom ulicom ili pored gimnazije imate osjećaj da je negdje pukao akvarij jer je toliko mladih i lijepih ribica odjednom oko vas. Prije desetak godina sam pročitao da je u Zenici omjer muškaraca nasuprot žena 1:7 u korist ovih drugih. Ja sam svojevremeno išao u opštinu da proberem svojih sedam ali mi nisu dali.

Današnje djevojke osim istog „dres coda“ imaju sve i slične frizure. Polovica ih nosi one plave ravne frizure sa obaveznim šiškama a polovina ih je u „Adams family“ looku, tj. izuzetno blijeda lica u kombinaciji sa ugalj crnom kosom. Nerijetko mi se desi da se pozdravim sa krivom osobom jer mi Zenica izgleda kao grad kloniranih djevojaka. Sve se slično oblače i kao da sve posjećuju istog frizera. U ovom gradu je rijetkost da djevojka ima svoju boju kose i pođu se farbati već u ranom pubertetu tako da ima i onih koje su i zaboravile koja im je prirodna boja kose.

Unatoč svemu nabrojanom zeničke djevojke su prelijepe i da se samo znaju malo bolje obući bile bi zasigurno među ljepšim na Balkanu. Jedan moj prijatelj, novinar iz Splita, mi je rekao da su naše djevojke ljepše od Splićanki mada one slove kao najljepše u ovoj regiji. Ne znam da li je stvarno mislio tako ili što je oženjen djevojkom iz našeg grada? Mi Zeničani ćemo uvijek reći da su ljepše neke iz drugih gradova jer uvijek su slađe ašlame iz tuđe bašče.

Kao i u svemu u Zenici možete vidjeti kontraste u oblačenju. U radnju od H. su neki dan ušle dvije djevojke, jedna „podbuljena“ (mislim da se tako piše) a druga kao da je iz TV Pinka iskočila. Napola obučena imala je pet, šest tetovaža i nekoliko piercinga i bila je neviđen kontrast ovoj drugoj, po Islamskim običajima obučenoj djevojci.

Ljeto nam se vratilo u grad, što bi rekla jedn stara pjesma, i neka nam je muškima sam Bog na pomoći ako se ovako nastave oblačiti.

20 May 2009

Zenička naselja - Crkvice

Mnogo se ustalasalo onim mojim postom o homofobiji pa sam odlučio napisati jedan laganini post a obećao sam da ću pisati o zeničkim mahalama.

Prva koju sam opisao je Travnička, što je i logično, a ni oko toga koja će biti druga nisam imao dilemu. Ne samo zbog toga što tamo stanuje H. nego što je to naselje u kojem sve nastaje i prestaje. Svi oni koji su svijet ugledali u Zenici morali su posjetiti Crkvice a veliki broj ih tamo i završava na gradskom groblju.

O nastanku Crkvica se ne zna baš mnogo sem da su ga sredinom šesnaestog vijeka naselili Hrvati iz Dalmacije koji su došli na ove prostore u potrazi za plodnijom zemljom od one koju su ostavili. Od tuda vjerojatno i naziv Crkvice, mada nisam siguran u ovaj navod. Sredinom šezdesetih godina prošloga vijeka ovo naselje se urbanizovalo i sagrađeno je mnogo zgrada na desnoj obali Babine rijeke.

Sjećam se kada sam bio mlađi uvijek su mi nekako čudno zvučali ljudi koji su „Crkvičane“ gledali kao neke opasne momke i ljude sa kojima se nije bilo podobno družiti. Meni su uvijek bili OK, štaviše uvijek su mi se sviđalo to njihovo „autonomaško“ okupljanje ispred zgrada i na raskršćima. Crkvice su uvijek obilovale mangupima koji su bili pravi mangupi a ne kao ovi danas koji sve svoje probleme rješavaju kukavičkim potezanjima pištolja.

Na vrhu Crkvičkog brda smještena je škola koja se nekada zvala „1.maj“ a danas se zove „Mak Dizdar“. Ona je iznjedrila mnoge značajne Zeničane, vrsne sportiste i uspješne poslovne ljude.
Početkom osamdesetih godina je na lijevoj strani Babine rijeke napravljeno naselje kojem je ostalo ime Novo naselje iako je staro tridesetak godina. Prelijepe sedmokatnice nisu ni malo narušile pitomi pejzaž uz samu obalu Babine rijeke. U ljetnim mjesecima lijepo je otići prošetati i vidjeti roditelje koji se šeću sa djecom uz rječicu ili gledati penzionere kako bacaju boće na jedinom boćalištu u gradu.

U prošlom postu sam nahvalio Travničku ali moram reći da Crkvice imaju sve što jednom naselju i treba. Mnoštvo samoposluga, poštu, nekoliko apoteka i sportskih kladionica, tako da razumijem ljude koji mi kažu da godinu dana nisu sišli u čaršiju. Ništa im i ne treba iz čaršije kada već sve imaju u svom naselju. Čak imaju i svoju policijsku stanicu.

Ako već Crkvičani ne moraju silaziti u grad, mi moramo dolaziti kod njih. Ja zbog djevojke, mnogi radi pregleda ili posjeta bolnici ili groblju a ljeti svi idu na bazen.

Sve u svemu Crkvice su jedno prelijepo naselje za normalan život.

update: podsjeti me Majsu na to da sam zaboravio pomenuti dva doma u Crkvicama - Dom za nezbrinutu djecu i Starački dom, takođe dvije suprotnosti. I naravno, i to sam zaboravio - Srednja medicinska škola i kako Majsu reče - lijepe djevojke iz te škole.


19 May 2009

Da li smo homofobični?




U postu od prije par dana sam napisao da je bilo mnoštvo pedera na Evroviziji. Dobio sam par komentara u kojima me se napadalo da sam homofobičan. Pokušao sam analizirati sebe i shvatio da te primjedbe baš i nemaju mjesta iako sam u par navrata upotrijebio riječ peder a ne član zajednice homoseksualne orijentacije, ili kako već treba napisati. Ja i svo društvo u kom se krećem su isključivo „straight“ orijentacije (bar tako mislim) ali mi ne smetaju ljudi koji imaju bi ili homoseksulane sklonosti.

Ti ljudi po meni imaju pravo da se opredijele kako oni hoće mada mislim da će to biti jako teško u ovoj državi. Iako je naš narod sklon prisvajanju tekovina koje dolaze sa zapada - homoseksualizam i zabrana pušenja će biti sigurno dvije stvari koje naš narod nikada neće prihvatiti. Po pitanju slobode seksualnog opredjeljenja mi još uvijek živimo u srednjem vijeku kao da vrijeme i oficijelno računamo po Hidžri. Još uvijek su nam svježa sjećanja na Queer festival u Sarajevu kada je skupina vehabija pretukla nekoliko novinara i prijatelja tog festivala. Sjećam se i hajke na Ahmeda Imamovića, jednog od naših najboljih redatelja koji je bio skoro linčovan radi svog filma „Go west“ u kom se prikazivala ljubav između Srbina i Muslimana. Imao sam priliku vidjeti originalni scenarij koji je napisao Enver Puška i koji je bio brilijantan ali svi pritisci na Ahmeda su rezultirali time da je film ispao malo nedorečen i štur.

U našem gradu se oduvijek pričalo o „pederima“ i bili su omiljena tema za sprdnju u tračeve. Sjećam se priča o pokojnom Tonči cvjećaru, Marinku iz pozorišta i o Berizu frizeru. Svi su mi oni djelovali kao likovi iz bajke iako sam te ljude susretao u gradu. Iako se krećem gradom već mnogo, mnogo godina nikada nisam upoznao niti jednog deklariranog homoseksualca. O homoseksualcima se uvijek pričalo u jako ružnom i negativnom kontekstu tako da mi je jasno ako su se ti ljudi uvijek držali u ilegali.

Naše licemjerje je da dokazano kao i mnogo puta do sada kada su gay osobe u pitanju. Nikome od muškaraca ne bi smetalo da vidi dvije djevojke u klinču kako se ljube ali kada bi vidjeli dvojicu muškaraca da se drže za ruke mislim da bi ih linčovali. Kada su ženske osobe gay orijentacije u pitanju tu je već malo drugačije. Dobro poznajem jednu djevojku za koju se zna da je gay a znam i dvije djevojke koje su iznajmile stan i skoro pa žive u nekoj vrsti izvanbračne zajednice u kojoj ne skrivaju svoju homoseksualnu orijentaciju.

Po mom mišljenju je nepravedno da te osobe žive u ilegali i treba im dati prava koja imaju i na zapadu. Jedino mi malo smeta kada te osobe traže da posvoje dijete. To mi je već malo devijantno. OK, možda je to neki mikron Balkana ostao u meni.

Žalosno je da u ovoj državi sve stranke imaju ono D u imenu. D označava demokratiju a ova država ne omogućava osnovna ljudska prava, između ostalog i pravo na seksualno opredjeljenje.

18 May 2009

Lepa Brena i Bosanci


Cijeli grad nam je izlijepljen plakatima za koncert Lepe Brene u Sarajevu. Ništa čudno ne bi bilo da preko svakog plakata ne stoji naljepnica „BOJKOT“. Neki dan mi je H. skrenula pažnju na to da na Facebook-u postoji grupa „Bojkotujmo koncert Lepe Brene u Zetri“. Obzirom da je ni ja baš ne volim po inerciji i ja kliknem da se pridružim masi kojoj nije po volji da ta srpska pevaljka bosanskih korijena pjeva u Sarajevu. Ta grupa na Facebooku broji preko 21 hiljadu članova. Neko bi pomislio da su Bosanci došli „tobe“ i počeli slušati neku drugu vrstu muzike. Da i nije baš tako možete vidjeti ako samo malo prošarate po gorespomeutoj stranici - grupa protiv Tasima Ku(r)čevića koji onako junački išamarao nemoćnu ženu pred očima cjelokupne bosanske javnosti broji cijelih 11 članova. Grupa „smijenimo“ Nedžada Brankovića broji 9 hiljada ljudi.

Mislim da ništa bolje ne oslikava svijest naših ljudi od ovih cifara. Protiv Brene je duplo više ljudi nego protiv smjene nesposobnog i do daske korumpiranog premijera. Lokalnog Tuzlanskog „kabadahiju“ Kučevića da i ne spominjemo. Neka nama Fahreta Jahić „Španac“ ne pjeva a što on pred kamerama pljuska šamarčine tetki jedne od nestalih djevojčica to mi nećemo podržati.

Posebna priča su argumenti onih koji pozivaju na bojkot Lepe Brene. Prvo je bila priča kako se ona slikala u uniformi, a kad je to demantovano onda su joj počeli na dušu stavljati to što nije zvanično osudila rat u BiH. Mislim da bih se skoro smio kladiti da je bilo šta od svega toga istina onda Fahretu garantovano u goste ne bi zvao naš veliki dušebrižnik, ministar za kulturu Sarajevskog kantona, voditelj i ponekad glumac – Emir Hadžihafizbegović. Čini mi se da je nakon njenog gostovanja u njegovoj emisiji smiješno pričati o nekom bojkotu.

Prije neki dan sam pisao o disproporciji posjećenosti mitinga podrške Abu Hamzi i onog protesta protiv nezaposlenosti i korumpiranosti naše vlade. Nama je bitnije da Abu Hamza ostane u BiH nego to što nam penzioneri i nezaposleni radnici kopaju po kontejnerima tražeći nešto što bi mogli iskoristiti da bi se prehranili. Koliko teško nama treba biti da bi ljudi digli glas za prave stvari? Licemjerni kakvi i jesmo Brenu slušamo svakodnevno po lokalnim kafićima i niko se ne buni kod gazda zbog odabira muzike ali kada treba doći na svirku u BiH onda se digne čitava vojska ljudi.

17 May 2009

Eurosong 2009

Obzirom da sam posljednjih nekoliko dana prisiljen da sam izlazim jer je H. bila odsutna nekoliko dana odlučih da odem u svoj omiljeni lokal da popijem piće, jer subotom uvečer se ne sjedi kući. Dočekalo me veliko platno na kojem se prikazivalo takmičenje za pjesmu Eurovizije. E jebiga, to je ono što mi je najmanje trebalo...

Sjeo sam za stol sa dvije prijateljice koje su izverzirane u te tokove moderne Europske pop ljige i započeo gledanje. Ne mogu da shvatim da se na tim takmičenjima ništa ne mijenja već više od deset godina. Svi su muški feminizirani (blaže rečeno nego pederi), a sve ženske izgledaju kao da su izronile iz porno filma. Da bi stvar po mene bila gora mikrofona se dočepao onaj dosadni Dejan „svugdjeprisutni“ Kukrić koji je svojim komentarima na mojoj koži proizvodio osip. Do samog glasanja, kao i svake prethodne godine, naše takmičare je svrstao u najuži krug favorita a kada bi glasanje započelo počeo bi skladati hvalospjeve o onima koji su bili vodeći. Redale su se zemlje iz bivšeg SSSR-a, za njima nekoliko zemalja iz bivše Juge i tako u nedogled. Moji favoriti su bili Francuska (za koju je pjevala nenadmašna Patricia Kass) i Njemačka (koja je kao svojevrsni dekor dovela Dittu von Tees u nekom izazovnom kostimu iz kog su joj svako malo sise ispadale vani). Ne moram vam govoriti da moji favoriti nisu bili ni među prvih deset a mislim čak da je Njemačka bila pretposljednja.

Glasanje je ono zbog čega više ni u snu neću pogled baciti na Euroviziju. Gorespomenute prijateljice se čudom nisu mogle načuditi kako ja uvijek pogodim ko će dobiti najviše bodova od neke zemlje. Gledale su u mene kao da sam ja ona vidovita Džemila iz Visokog koja gleda u kašike a nisu ni svjesne da su trebale samo malo bolje učiti geografiju i sve bi im bilo jasno kao meni. Ruske zemlje su nemilice davale bodove jedne drugima, Balkanske zemlje također a Andora je dala 12 bodova Španiji koja do sredine glasanja nije imala niti jedna bod. Skandinavci su posebna priča. Oni se kao fol ne vole međusobno ali zadnjih deset godina nisu promašili ni jedan put kada je trebalo dati bodove svojim susjedima. Ubjedljivo najbolji potez je napravila zemlja pobjednica – Norveška, koja je svog pedera uvezla iz Bjelorusije i onda je s hairom dobijala maksimalne bodove iz Skandinavskog i Ruskog bloka. Njegova pjesma je neki slatki pjesmuljak koji bi i djeci iz vrtića bio presladak ali on je pobijedio jer je sistem glasanja napravljen tako da se može manipulisati glasovima.

Imamo mi sreću da nismo pobijedili jer ko bi se pametan mogao prihvatiti organizacije tako grandiozne manifestacije kada je bina u Moskvi bila veća od svih naših dvorana. Krivo mi je jedino što nismo pobijedili iz jednog razloga - da smo pobijedili one dvije dosade, Maja Čengić i Dejan Kukrić, bi morali ostati kući a ne putovati kao recimo sad u Moskvu deset dana ranije i nemilice trošiti državne pare.

13 May 2009

Penzioneri




Danas sam u novinama čitao kako vlada ima „genijalnu“ ideju za borbu protiv ovog teškog vremena u kom se nalazimo - umanjit će penzije za nekih deset posto.

Kako ih samo nije sramota? Oni sebi pumpaju plate i dnevnice a penzioneri koji u maniri Mandraka, velikog mađioničara, preživljavaju iz mjeseca u mjesec treba da spašavaju državu. Nije dosta što su poštenim i dugotrajnim radom zaslužili svaku marku koju dobiju nego im i to hoće smanjiti.

Mnogi penzioneri koji ne primaju penzije ili čije su penzije niže nego što su očekivali se oslanjaju na pomoć svoje djece kako bi preživjeli. Drugi su se preselili na sela gdje je život jeftiniji i gdje uzgajaju povrće i drže životinje. Oni koji to mogu rade na crno i tako nadopunjavaju budžet.

Cijeli penzioni sistem u BiH zavisi od blizu 1,4 milijarde KM koje se prikupe na osnovu uplata doprinosa za penziono osiguranje. Ali već deceniju mnoga preduzeća kasne ili su potpuno prestala uplaćivati doprinose kršeći tako zakone, nekad i uz saglasnost vlasti.

Najžalosnije od svega što naš izmučeni narod i ne uživa u penziji Bog zna kako dugo. Nakon iscrpljujućeg rada rijetko koji penzioner bude dugo na državnoj grbači. Moji roditelji su umrli mladi, oboje su bili samo godinu dana u penziji. Nisu samo oni umrli nedugo nakon odlaska u penziju mnogo ih je takvih.

Na svakim izborima stranke se utrkuju koja će dati bolja obećanja penzionerima jer njihovo biračko tijelo broji oko 560 hiljada ljudi a to nije zanemarljiva cifra. Svi bi voljeli ući u koaliciju sa strankom penzionera. Nakon izbora penzioneri shvate da su po ko zna koji put izigrani i da nijedna vlast nema posebnog sluha prema njihovim problemima. Oni se osjećaju kao balast u današnjem društvu umjesto da tu treću dob dočekaju u „miru i rahatluku“.

Čudna stvar je da su penzioneri uvijek prvi u redu za plaćanje komunalija i nisam nikad čuo da su nekom penzioneru isključili struju ili grijanje. Oni stegni svoj kaiš i plate sve režije a oni koji imaju mnogo veće plaće su neredovne platiše komunalija.

Ne znam da li je to zbog godina u koje neumitno ulazim ali sve više osjećam simpatije i sažaljenje prema tim ljudima koje viđam svako jutro kako sporim korakom gaze svoju uhodanu rutu između pijace i stana. U kesama je sve manje i manje namirnica ali odlazak u kupovinu njima predstavlja pravi mali ceremonijal koji im odašilje znakove da su još uvijek živi i aktivni.

Obzirom na moje godine i tako malo nakupljenog staža sumnjam da ću ikada doživjeti penziju ali moram reći i da mi i nije žao kada vidim koliko država obraća pažnju na ove istaknute članove naše zajednice.

12. i 13. maj

Uz izvinjenje onima koji redovno čitaju „Jefimijin svijet“ prenosim vam ponovo post od Jefimije, samo iz razloga što mislim da je ovo zaslužilo da se spomene.

napisala: Jefimija treća

Priča prva

Tata mi je iz rudarske porodice. Njegov otac i brat su penziju zaradili „pod zemljom“, a on lično radi na Rudniku kao tehničar. Nana je pričala da je najviše u životu strahovala kad čuje sirenu Hitne pomoći, kako ona tako i ostali stanovnici Kaknja, zbog toga što je najviše zaposlenih bilo u Rudniku a nesreće su uvijek bile strašne. Zeničani takođe znaju o čemu govorim jer je veliki broj stanovnika Zenice imao nekog zaposlenog na Rudniku.

Prije 27 godina, 12. maja 1982. godine u jami Raspotočje se desila nesreća u kojoj je poginulo 39 rudara treće smjene. Tata mi je rekao da je danas na Rudniku bila delegacija koja je položila cvijeće na spomen obilježje podignuto u njihovo sjećanje. Drago mi je da nisu zaboravljeni.

Priča druga

Kada se povede priča o početku rata u BiH i prvim sukobima ja se sjetim kako sam nekad s početka 1992. godine vidjela kako se istovara oružje iz kombija pored jedne zgrade u Crkvicama. Nakon što sam to ispričala mami i tati oni su odlučili da kao savjesni građani ne mogu prećutati tako nešto te su nazvali Miliciju i prijavili im šta sam vidjela. Milicija (čini mi se da se tako zvala i tad) se zahvalila na dojavi, a događaji koji su uslijedili nekoliko mjeseci kasnije su nam svima dali do znanja da su nam se tada vjerovatno smijali.

Sjećam se tog 13. maja 1992. godine, dana u kojem je život izgubila djevojčica Matea Jurić. Nama običnim građanima koji ne drže do nacionalnih predznaka je ostalo nejasno šta se tada tačno desilo i od kud je došao metak koji je ugasio nedužni život djevojčice od dvije-tri godine ali to i nije važno. Matea je bila prva zenička žrtva, a meni se urezala u pamćenje zbog toga što sve do tada nisam vjerovala da se zlo dešava i nama. Zapamtila sam je, i nju i taj 13. maj, zbog toga što sam tada prvi put osjetila strah i jezu zbog svega što se dešavalo. Na netu vidim da su različiti datumi njenog stradanja, ali ja se dobro sjećam da sam tada u svojoj glavi utisnula 13. maj kao dan početka zla u Zenici. I nikad nisam ni sumnjala u to da je prva zenička žrtva pokazala da će ono što će se daje dešavati biti jednako loše – kada se nevini život kao što je dječiji ugasi prvi, onda ništa poslije toga ne može biti dobro.

Priča treća

Kada sam bila u petom razredu osnovne škole otkrila sam da i ja koja se ne volim umarati mogu biti sportista – otkrila sam sport koji čak ne traži razmišljanje poput šaha, niti znojenje i upale mišića – streljaštvo. Dugo godina sam provodila vrijeme baveći se sportom a izbjegavajući bilo koji vid napora. Zbog toga i pamtim 13. maj 2000. godine – dan u kojem nam je profesor fizičkog na fakultetu zakazao – kros! Trebali smo se naći na Kamberovića polju, bila je subota i prelijep dan. Smrknuto sam obukla patike i trenerku i krenula prema zakazanom mjestu. Prolazeći pored jedne kafane čula sam na vijestima da se na „Zlom brijegu“ kod Kaknja desila strašna saobraćajna nesreća – u autobusu koji je pao u rijeku Bosnu život je izgubilo 44, a povrijeđeno ih je još 11. I danas osjetim jezu kada se sjetim svega toga, a posebno zbog toga što sam čak poznavala neke od nastradalih.

Ne spadam u ljude koji dobro pamte datume, ali mi se neki sami od sebe usijeku u pamćenje. I kao što nikad ne zaboravim neke rođendane, tako se uvijek sjetim svih ovih pomenutih tragedija. Zbog toga danas i pišem o njima – zaslužuju da ih se Zeničani sjete.

12 May 2009

Televizija

Današnji operateri kablovske televizije se svojski trude da nam približe stanje u zemlji i svijetu dajući nam mogućnost da gledamo četrdesetak programa. Ljudi poput mene koji su nekada bili ovisnici o gledanju televizije su trebali doći na svoje. Uz sve molitve koje sam rabio u u tinejdžerskim godinama uključio sam bio i tu da imamo šarolikost kanala kao što je imaju npr. Amerikanci. OK, sad imamo sve te kanale koji su nam prije desetak godina bili tako nedostižni (MTV, Cartoon network i nekoliko sportskih kanala) ali ja sve manje vremena provodim ispred televizije sa uživanjem i iščekivanjem nekog dobrog TV eventa. Svjestan sam ja da sam i ja ostario i da imam mnogo manje vremena za gledanje televizije ali mislim da nije samo to razlog. Zna se potrefiti da na 40 kanala ne možeš uloviti u večernjem terminu neki film koji nisi gledao a da ga se isplati ispratiti u novi dan. Da ne pričamo o kanalima za koje samo znam da postoje na kablovskoj: Al jazzera, TV Crne gore, turski program, nekakvi dječji kanali i još mnogo toga nije nikada ušlo u svijet moje dnevne sobe. Kada malo bolje razmislim gledam samo tri hrvatska kanala, ponekad televiziju Srbije i naša tri nezavisna kanala (OBN, Pink BiH i ponekad Hayat). Naša dva državna kanala su tako očajna da u momentu dobijem nagon za povraćanjem gledajući kako se presipa iz šupljeg u prazno u brojnim političkim emisijama i debatama koje se vode na njima.

Najbolja stvar koja mi nenormalno liči na Big brother sranja je zasjedanje našeg parlamenta kada se naivni narod posadi ispred kockaste kutije i satima gleda nebuloze koje uglavnom završe tako što se ni oko dnevnog reda ne mogu dogovoriti naši preplaćeni parlamentarci. Da nije sporta kojeg se redovito prenosi ja nikada ne bih prebacio na naše državne kanale. Fascinantna je stvar oko plaćanja naših programa kroz plaćanje telefonskih računa. Ja takav vid deranja sirotog naroda još nisam upamtio. Iako se i kablovska plaća narod je obavezan plaćati namet haračlijama iz Sarajeva ako hoće da imaju telefon u funkciji.

Posebna priča su zaposleni na televiziji. Uz par izuzetaka tamo rade polupismeni papci koji u normalnim svjetskim TV kućama ne bi mogli na kafe praviti. Duška Jurišić je jedna od njih koja mi je pala na pamet. Vodi žena kontakt emisiju sa gostima u studiju i svako malo im upada u riječ i pametuje više od sve i jednog gosta. Nije mi jasno kako niko do sada nije napustio emisiju koju ona vodi.

Sportski komentatori koji prenose utakmice su toliko dosadni da sam do sada bar pola utakmica gledao bez tona jer njihovo beskonačno ponavljanje google podataka o igračima mi ne dopušta da se udubim u gledanje prenosa. Sa nostalgijom se sjetim reportera iz nekadašnje Juge koji su tako znali napaliti gledaoce u našim domovima da se adrenalin osjetio desetak metara oko zgrada. H. je imala jednu jako pametnu opservaciju zašto su tadašnji komentatori bili bolji. Kaže, regrutirali su ih na radiju a kada radiš na radiju onda moraš prenijeti atmosferu među slušaoce. Današnji komentatori, izuzevši ovog novog Marijana Mijajlovića, su idealni za prenose komemoracija.

Sve u svemu nadam se da RAK (regulatorna agencija za komunikacije) poraditi na tome da se i naše dvije televizije približe kvalitetom televizijama naših susjeda.

11 May 2009

Slatko iščekivanje

Danima prolazim pored onih dosadnih uličnih prodavača CD i DVD-ova koji svojim kreštavim glasovima ljudima probijaju bubne opne nudeći proizvode po samo dvije marke. Nikada muzika i film nisu bili tako pristupačni ali ja iz principa ne kupujem stvari kod njih. Nije samo kvalitet u pitanju nego ubijaju u meni onaj davno sklonjeni osjećaj dugog iščekivanja.

Nedavno je u komentarima moj prijatelj iz Kanade odao počast vinilu i nekadašnjim gramofonskim pločama. Ja mislim da je sad situacija mnogo bolja kada se računa brzina i način nabavke ali se sjećam prelijepog čekanja izlaska nekog albuma i neke vrste idolopoklonstva ljudi prema tadašnjim pločama.
Danas je potpuno drugačije jer ljudima i nije stalo do stvari koju su nabavili relativno lako i za samo dvije marke. Na nekadašnjim žurkama ploče je mogao puštati samo vlasnik ploča ili muzičkih linija a nerijetko i jedina osoba za koju se znalo da će sigurno biti trijezna. Sve to je bilo u cilju očuvanja ploča a da ne pričamo o tome kako se na žurkama stvarao krug od cca metar promjera oko gramofona oko kojeg se nije smjelo pušiti.

Sjećam se kako je jedno dugogodišnje prijateljstvo puklo zbog ploče „Sticky fingers“ od Stonesa jer je prijatelj pozajmio ploču prijatelju a ovaj mu je vratio izgrebanu kao da ju je slušao preko šivaće a ne gramofonske igle. Sjećam se i teškoća pri nabavci licencnih izdanja ploča a znalo se među rajom ko ima kakve veze u inostranstvu za nabavku originala. Oni koji su imali poveliku kolekciju ploča mogli su dobrano zaraditi presnimavajući ih na audio kasete a ne dao Bog da su bile neke druge marke a ne TDK ili Maxwell. Kult čuvanja vinilnih izdanja je izlapio sa dolaskom digitalnog formata a danas i ne čujem da neko sebi stvara zbirku muzičkih zapisa kao što se to radilo nekada.

Ista stvar je i sa odjevnim artiklima. Neki dan mi je prijateljica kukala kako njen sin svakih dva mjeseca mijenja farmerke, ne što ih je poderao nego prestanu biti aktualne među rajom. Dobro se sjećam svojih prvih „firmiranih“ farmerki koje su bile marke „Super rifle“ a donijela mi ih je komšinica iz Trsta. Uh, koji sam frajer sam sebi bio u očima kada sam ih obukao. Nakon „Rifle“ farmerki postale su aktualne Wranglerke a morala se znati zemlja porijekla. Ako nije pisalo na unutarnjoj strani „made in Belgium ili Ivory coast“ isto da ih nisi ni imao. Nakon njih dolazi već vladavina Levi's traperica. Ali i tu se gledalo na finese - gledala se boja etikete. Uobičajeno je bila narančasta ali veći frajeri su bili oni koji su imali Leviske sa crvenom ili još bolje, bijelom etiketom. One su uglavnom dolazile iz domovine Levi Straussa - Amerike. Sjećam se situacije kada mi je moj, sada na žalost pokojni, rođak donio nove 501 leviske a ja udario u plač jer nisu imale rajsferšlus kao ove koje su tad bile moderne u Zenici. Tek nakon par godina su ove moje bile „in“. Svaki kvart u gradu je imao nekoga ko je švercovao robu iz Trsta i oni su listom bili među popularnijm u svojim mahalama. Švercale su se „starke“ i farmerke.

Danas kada se na svakom ćošku prodaju farmerke a „starke“ možete kupiti na bar desetak mjesta u gradu te čarolije je nepovratno nestalo. Na žalost!

10 May 2009

09 May 2009

9. maj

robna kuca Bosna Zenica


Danas je deveti maj, prelijep i sunčan. U čitavoj Evropi se slavi kao Dan Evropske unije a u svijetu se slavi dan pobjede nad fašizmom.

Naš grad nije mogao odabrati bolji datum za okupljanje u protestnom mitingu zbog postojeće političke i financijske situacije, tačnije zbog velike nezaposlenosti. Kao što sam i obećao prije par dana i ja sam otišao da dam podršku ljudima koji su organizirali miting a i sam sam nezaposlen, pa sam morao izaći da dam ljudima do znanja da mi u ovakvoj situaciji nije dobro. Iako je bio izuzetno lijep dan na platou ispred robne kuće Bosna (bivša Beogradska) nije se okupilo više od 200-300 ljudi. Imao sam neki predosjećaj da će biti tako ali opet nemam riječi da vam opišem svoje razočaranje. Prije nekih godinu dana na istom mjestu se okupilo pet hiljada nezadovoljnih kada je trebalo dati podršku Abu Hamzi kojeg su bosanske vlasti htjele protjerati iz zemlje. Ta usporedba bi vam trebala objasniti stanje svijesti ljudi u našem gradu.

Zar bi nam taj naturalizirani Bosanac trebao poboljšati stanje u državi i riješiti vitalne probleme kada se toliko ljudi okupilo na tom protestu a danas kada je stanje u Bosni alarmantno da gore ne može biti na platou se pojavi tako malo ljudi i to uglavnom penzionera koji su se tu zadesili. Ne mogu da vjerujem da je tako mali broj onih kojima je loše i koji nisu htjeli da daju obol ovom događaju. Ljudi sa kojima sam ja u kontaktu redovito kukaju po kafićima i po ulicama našeg grada a kada trebaju da nešto promijene onda se ućute i dopuštaju da nam lopovi kroje sudbinu.

Na improviziranoj pozornici su se smjenjivali govornici koji su kudili današnju vlast a za uzvrat su od okupljene mase dobijali samo sporadične aplauze podrške. Meni je najupečatljiviji bio Hasan Kreho, čovjek koji se decenijama Donkihotovski bori protiv državnih vjetrenjača ali koji nije izgubio onu oštrinu pri napadima na državnu i kantonalnu vlast.

Dok ovo pišem čuo sam informaciju na TV-u da je u Mostaru, gdje se takođe trebao održati sličan miting prosvjeda protiv današnje vlasti propao jer se okupio tek desetak ljudi. Stvarno ja ovo ne mogu da vjerujem.

Sada mi je u potpunosti jasno kako su ovi današnji prevaranti došli na vlast i više nikom ne vjerujem kada mi kaže da je glasao za građansku opciju a nacionalne stranke dobiju 85 posto glasova. Ova današnja situacija me dovodi u situaciju da u ovu našu državu više ni metaforički ne vjerujem.

Ako laže koza ne laže rog - pogledajte slike sa današnjeg skupa koje je uradio daroviti zenički fotograf Dado Ruvić
http://dadoruvic.blogspot.com

P.S. Preporučujem vam da pročitate još bolji post na istu temu http://www.jefimijinsvijet.com/

08 May 2009

Knjige

Ne mogu se oteti dojmu da je Zenica sigurno na svijetu među gorim gradovima kada se uporedi broj stanovnika sa brojem specijaliziranih knjižara u kojima možete kupiti knjige.

Pokušavao sam se sjetiti neke knjižare izuzev novootvorene knjižare „Svjetlost“ u tržnom centru Bananović i male knjižare „Logos“ u onom zapuštenom prolazu unutar rugla zvanog zanatski centar.Ta mala knjižara me podsjeća na onu knjižaru iz filma „You've got a mail“ u kojoj je radila Meg Ryan. Vlasnica radnje je simpatična gospođa koja se trudi da nabavi sve novije i aktualnije naslove ali slaba joj vajda, nema dovoljno kupaca. Na Mokušnicama postoji i knjižara „Vrijeme“ koja je dobro snabdjevena ali mi se čini da i oni imaju manjka kupaca. Ne znam šta se dogodilo sa svim onim ljudima koji su u Zenici živjeli prije rata i koji su kupovali čitali knjige? OK, mnogo ih je otišlo iz grada ali ne kupuju ih više ni oni za koje znam da su tu a prije su „gutali“ knjige. Možda je za sve kriv internet i veliki broj e-knjiga na netu ali moje je mišljenje da nijedan LCD monitor ne može nadomjestiti onaj fini šmek listanja knjige.

Nedavno sam pričao i sa gospođom zaposlenom u biblioteci koja mi je rekla da i gradska biblioteka oskudijeva sa novijim naslovima zbog slabe zainteresiranosti čitalaca. Sama biblioteka je jedno sramotno zdanje za ovoliki grad. Nek smo mi dobili muzej koji izgleda kao „space shuttle“ a biblioteka nam propada. Totalno neuslovan prostor koji je možda pri otvaranju krajem pedesetih bio lijepo zdanje sada izgleda kao jedno ogromno ruglo. Posebna priča su oni koji kradu knjige ili oni koji ih dignu i nikada ih više ne vrate.

Današnja omladina lektiru piše gledajući a ne čitajući jer je mnogo ekranizacija romana koje profesori traže za lektiru. Moj poznanik je dobio keca velikog k'o Lamela zato što je na pitanje kako se zove glavni lik u Ani Karenjinoj umjesto Vronski odgovorio k'o iz topa Omar Sharif jer ga je on igrao u jednoj od ekranizacija tog romana.

Sa sjetom se prisjetim i onih lijepih vremena kada su se knjige kupovale kod uličnih prodavača knjiga. Najpoznatiji su bili rahmetli čika Talić koji je prodavao knjige na haubi svoga starog Volva i Josip Jozo Aračić koji se sada bacio u ugostiteljske vode, vlasnik je cafe bara „Hej Joe“. Knjige više niko ne prodaje na ulici.Doduše slabo da bi ih neko i kupio. Činjenica, ima uličnih prodavača koji prodaju polovne knjige i udžbenike ali novih knjiga skoro da nema.

Sjećam se i perioda kada su rijeke Zeničana išle na Sajam knjige u Beograd a danas kada imamo sajam knjige u Sarajevu koje je kudikamo bliže, niko ne ide. Priznajem i ja sam se malo utopio u nečitalačku atmosferu ovog grada (na šta nisam ni malo ponosan) mada se trudim da pročitam knjige svojih omiljenih pisaca Borisa Dežulovića, Ante Tomića ili Miljenka Jergovića. Jako mi se svidjela i knjiga Danijele Trbović koja je svojevrsni zbir svih njenih kolumni koje piše za riječki „Novi list“.
Sa stranim štivom sam dobrano zahrđao i zadnje čega se sjećam a da ga vrijedi preporučiti je „Pijanistica“, roman nobelovke iz Austrije Elfriede Jelinek.

U ovakvom stanju stvari nedostaju mi ljudi sa kojima bih uz jutarnju kafu mogao pričati o nekom dobrom pročitanom štivu a ne o temama iz crne kronike. U Zenici ih je sve manje.

07 May 2009

Sanjkati ili sankati?

Jučer sam dobio komentar u kojem se jedan od posjetilaca moga bloga uhvatio za moju varijantu glagola sanjkati. Ja stvarno ne kontam kako se ljudi upale ako napišeš u ovom slučaju zapadniju varijantu jedne riječi. Bosanski jezik je izvedenica koja je nastala od osamostaljenja ova naše mlade države i koji nikad kao takav nije postojao. Svi mi malo stariji smo u školama učili srpsko-hrvatski jezik koji nam je itekako dobro služio za sporazumijevanje na ovim prostorima. Od samog nastanka lingvisti iz naše zemlje su se svojski potrudili da u „bosanski“ jezik ubace desetke riječi koje se apsolutno nikad nisu koristile u normalnom govoru. Mahana, četverica i masa drugih riječi koje su ubačene tad u naš pravopis su jako brzo izvjetrile iz normalnog govora i jako dugo nisam nikoga čuo da ih rabi. Doduše, moram biti iskren, nikad ih nisam ni prije čuo u nekakvoj svojoj bližoj okolini. Nije mi jasno zašto se uopće mijenjao jezik kojim smo govorili, tj. zašto se preimenovao u bosanski? Amerikanci, najponosnija nacija na svijetu, pet vijekova pričaju engleskim jezikom i nije im palo na pamet da ga nazovu američkim. Švicarci imaju tri oficijelna jezika ali nijedan nije švicarski. Samo na ovim prostorima ljudi, besposleni kakvi već jesu, izmišljaju nove riječi i nazive za jezik kojim se služe. Ja sam ponosan na to da razumijem i zapadne i istočne susjede koji pričaju jezikom „sličnom“ našem. Jako često mixam riječi iz srpskog i hrvatskog jezika što mi neki uzimaju za zlo ali ja to shvatam samo kao svoju veličinu. Kada idem u Hrvatsku zamjeraju mi kada kažem spanać ili ćuti umjesto šuti. Isto kao da me ne razumiju šta sam htio reći.

Hrvatska je jedno vrijeme prednjačila u izmišljanju novih riječi, čak sam nedavno pročitao da država nagrađuje one koji izmisle neku novu riječ koja će zamijeniti onu koja nema „Hrvatske korijene“. Tako smo dobili raznorazne zrakomlate, strojnice, zaleđa i slične gluposti koje su kulminirale kada se u hrvatskim kinima davao film „Rane“ srpskog režisera Srđana Dragojevića a oni su ga uredno prikazivali sa titlom i naslovili ga kao „Ozljede“. Vrhunska glupost. Nakon Tuđmanove smrti malo su se primirili i nemaju više takvih ispada mada sam jedanput ušao u raspravu sa njihovim renomiranim piscem koji je sav važan rekao da su ponosni što su se riješili svih germanizama i turcizama u svom bogatom jeziku. Ja sam ga usijan od ljutnje pitao koje su njihove nove izvedenice za pamuk, top, čarape i još desetak riječi kojima je korijen u turskom jeziku. Ne moram vam ni opisivati kako se zacrvenio njihov dični pisac kada nije našao odgovor na moje pitanje.

Mi u Bosni imamo tu prednost što rabimo obje varijante ali ni to nam nije dovoljno. Hoćemo na silu da stvorimo svoj jezik kao da je samo on obilježje jedne države. Dok sam živ a i kada dobijem dijete (a nadam se da i hoću nekad) pričat ću i svoju djecu učiti da pričaju srpsko-hrvatski jezik jer je to jezik koji nam daje širinu i mogućnost da jedni druge razumijemo.

P.S. Da ne bi bilo zabune ovo nema nikakve veze sa Bosnom kao državom, ima samo veze sa onima koji hoće na silu da promijene jezik koji se ovdje pričao stotinama godina.

06 May 2009

Je li vam dobro ili biste bolje?

Ne znam da li ste uspjeli vidjeti plakate koji obavještavaju o tome da će se u subotu, 9. maja na platou ispred robne kuće „Bosna“ održati protestni skup. Pozivaju se svi zainteresovani da dođu na plato u podne (to je u 12 sati) da svojim prisustvom iskažu svoje nezadovoljstvo postojećom situacijom u državi.

Mene baš zanima koliko će se ljudi pojaviti na ovom skupu. S kim god da pričam svi kukaju i žale se na recesiju, probleme, neimaštinu, rupe na cesti, loše zdravstvo, školstvo i sve ostalo što može mučiti jednog običnog čovjeka koji nije uspio obezbijediti svoje mjesto u nekom od Parlamenata širom države. Međutim, do sada se uglavnom dešavalo da sva ta „kuknjava“ padne u vodu čim dođe do toga da treba nešto konkretno uraditi. Tako nam se dešava da na izbore izađe jako malo ljudi uz širok asortiman izgovora onih kojima je bilo mrsko napraviti nekoliko koraka više taj dan. A dosadašnji protesti su tek jedna posebna priča.

Ovo je vrijeme u kojem ima mnogo nezadovoljnih koji svoje probleme rješavaju blokiranjem cesta, postavljanjem šatora ispred zgrada vlade i organizovanjem raznih skupova. Meni lično se čini da je ova današnja vlast patentirala novi način borbe protiv ovakvih vrsta organizovanja građana – oni ih uglavnom ignorišu. Preskaču radnike koji kampuju ispred Kantona, prave se da ne čuju radnike Mittala ispred direkcije, a tek kad stane pola države zbog blokade autoputa onda isplate ono što duguju ljudima. I ne samo da ih ignoriše vlast, ignorišu ih svi ostali koji nemaju isti problem vjerovatno zbog toga što im je dobro.

Zbog toga sa nestrpljenjem iščekujem subotu da vidim koliko ima Zeničana kojima nije dobro. Ili najblaže rečeno – da vidimo koliko nas je koji bismo željeli da živimo bolje?

Vidimo se u subotu – tačno u podne ispred RK "Bosna"!

05 May 2009

Zenička naselja - Travnička ulica

U razgovoru sa jednim prijateljem prije neki dan odlučio sam pisati o zeničkim mahalama. Od kud bih i krenuo nego od svoje mahale - Travničke i okolnih ulica.

Već sam pisao o tome kako nikada ne bih napustio ovu ulicu jer me njen sklad sa prirodom totalno opušta a buka u gradskom centru me izluđuje. Travnička je od samog početka (od raskršća kod Pravoslavne crkve) omeđena sa dva brda - Zmajevcem i Golupkom, i čitavom se dužinom naslanja na tok rječice Kočeve. Od proljeća do jeseni čitava ulica se doima kao jedan ogromni zeleni tunel zbog stabala čije se krošnje na sredini ulice stapaju u jedno. Nedavno je kompletan asfalt u ulici renoviran i vožnja tom ulicom predstavlja golemi užitak. Uživaju i pješaci jer više nema rupa koje su bile uzrok brojnim prskanjima od strane automobila a i trotoari se izuzetno dobro uređeni.

Sjećam se da sam kao momak uvijek bio sretan kada sam išao kući jer su pored mene prolazile mlad i lijepe djevojke jer u našoj mahali su smješteni svi fakulteti u gradu. Sama Travnička je dala mnogo poznatih ljudi iz raznih oblasti. Tu su rođeni Emir Mutapčić i braća Alihodžić (Dževad i Kemal) - poznati košarkaši, Amila Fetahagić - poznata teniserka a sada poduzetnica u USA, akademska slikarka Danijela Hrgić, čovjek koji je otkrio bosanske piramide Semir Osmanagić i mnogi drugi.

Ova mahala je uvijek smatrana jednom od najmirnijih u gradu i bila je idealna za ljude koji od života traže mir i lagodan život. U njoj imate sve što vam treba za život: poštu, apoteke, ćevabdžinice, nekoliko snabdjevenih prodavnica i kafića i nezaobilazne kladionice. U njoj se nalazi i Institut sa okružen prelijepim kestenima, a moram napomenuti da je ovo jedna od rijetkih ulica koju nije zahvatio urbicid – u njoj su smještene samo tri stambene zgrade i prepuna je zelenih površina. Kao djeca mi iz Travničke smo se kupali u Kočevi a zimi sanjkali po Zmajevcu što je bilo nezamislivo djeci iz Centra. Sada mladi imaju i odličan teren za košarku i nogomet u sklopu dvorišta škole „Miroslav Krleža“ (nekadašnja OŠ „Sestre Ditrih“). Možda jedini problem naše mahale je, kao i svugdje u Zenici, nedostatak parking prostora pa djeca moraju izvoditi vratolomije da se probiju na putu od škole do kuće jer se ljudi parkiraju po trotoarima, posebno u blizini centralne samoposluge „Bingo“.

Na Travničku se nastavljaju naselja Broda i Čajdraš kroz koje takođe prolazi put koji vodi prema Vitezu i Travniku. Uz desnu obali Kočeve se nalaze i naselja Rujev do i Vardište koja su smještena na samim obroncima brda Golubak i koja su tako malo udaljena od centra grada ali imaju onaj rustikalni mir prigradskih naselja.

Pisah ja o svojoj ulici i napisah podosta ali ne rekoh ono po čemu je sada ta ulica najpoznatija. U njoj se nalazi i ćevabdžinica „Bešlić“ koja je mnogima glavni orijentir kada se spomene Travnička ulica.




03 May 2009

Slatko ćoše

Nakon nekoliko postova u kojima se proljevala žuč red je da pišem o nečemu slatkom. Pisat ću danas o zeničkim slastičarnama.

Negdje na početku bloga „blentoven“ sam pisao o „Jabuci“, za Zeničane famoznoj slastičarni kod Škrte (ili kod Mime u posljednje vrijeme). Danas ću pisati o ostalim slastičarnama diljem našeg grada.

Od svih slastičarni u gradu ja se najbolje sjećam jedne koja je imala poseban udio u stvaranju mog itekako visokog kriterija kada su slastice u pitanju. To je bio famozni „Kasato“ u nekadašnjoj ulici Borisa Kidriča (sada se zove, ja mislim, Aska Borića). To je bila jedna na prvi pogled neugledna radnja ali sa itekako dobrim slatkim delicijama. Mene, nepopravljivog agnostika, natjerati u crkvu i nije bilo lako ali moja pokojna mama je znala recept. Davala bi mi neku sitnu lovu da si kupim kolač po povratku iz crkve u čijoj je neposrednoj blizini bio „Kasato“. Znam da sam uvijek bio u gadnoj dilemi koji kolač da uzmem. Najradije bih uzeo sve. Davio bih se vinskim rolatima, Sacher tortom, žitom sa šlagom, kesten pireom ili specijalitetom kuće - famoznim sladoledom Kasato koji je nalikovao lubenici. Po gradu se priča, kao neka vrsta urbane legende, da je Ćazim, mislim da se tako zove gazda radnje, izumio famoznu havanu, kraljicu svih torti. Kažu da je on pravio kolače, ni manje ni više, za „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“ i da je on lično slao šofere po slatke delicije kada bi navraćao u Bosnu.

Pred sam rat Ćazim je, kažu, odselio u Mostar i tamo imao radnju a prije godinu dana se vratio u naš grad, u istu ulicu samo nekih stotnjak metara niže prema stanici. H. i ja smo išli na žito i Kasato. Jednostavno sam morao probati da li je okus kolača ostao isti kakvog se sjećam i da H. proba te kolače o kojima sam joj nebrojeno puta pričao (ona je mlađa pa nije imala tu sreću da ih proba). Ne znam da li se vama ikada desilo da vas neki okus momentalno vrati u neko drugo vrijeme. Taj sam osjećaj imao pri prvom kontaktu sa Kasatom i žitom. Kao da su me nekim gastro-vremeplovom vratili u djetinjstvo. Još kada sam vidio vlasnika koji je ostao isti (ok, sa malo više bora) osjećaj je bio potpun. Radnja je vrvila Kasato - nostalgičarima koji su, kao i ja, došli da se prisjete najbolje slastičarne u Zenici ikad.

Prazninu između dva „Kasata“ smo popunjavali u slastičarnama koje su nastavile gdje je gazda Ćazim stao. Dobra havana je bila u „Uni“ i „Evropi“, indijanci su se jeli kod Demirija u Masarykovoj a nerijetki su išli u „Kristal“ kod pokojnog Mušovića na kraju Kineskog zida i u „Specijal“ u Staroj čaršiji.

U ovo novije high tech doba najposjećenije su slastčarne: „Horse“ preko puta suda u Masarykovoj, „Evropa“ u lameli, „Mimoza“ - novootvorena slastičarna u centru Metalurg i „OM caffe“ koji i nije slastičarna ali ima jako dobre torte.

Svo oni imaju jako dobre kolače ali po meni samo je jedan Kasato.

02 May 2009

Kritika rukovodiocima pozorišta

Zbog "tehičkih" problema i danas preuzimam tekst sa http://www.jefimijinsvijet.com/


Poštovani rukovodioci pozorišta,

uopšte ne očekujem da će Vas moje obraćanje zabrinuti ili natjerati na razmišljanje ali bez obzira na to osjećam potrebu da Vam pišem. Naime, prije dva dana je u našem hramu kulture zvanom Bosansko narodno pozorište upriličen koncert pjevačke legende koja se odaziva na ime Aki Rahimovski i čula sam da je sala bila popunjena do pola, tačnije da je koncertu prisustvovalo najviše 250 ljudi. I od kako sam čula tu informaciju mene je stid.

Moram priznati da lično nisam prisustvovala pomenutom događaju zbog toga što sam imala namjeru posjetiti koncert benda „Letu štuke“ koji je zbog kiše odgođen, a mislila sam da je kasno za Akijev koncert jer sam bila ubijeđena da su karte odavno rasprodate. Nisam ni slutila da pjevač za kojeg znam skoro od kako znam i za sebe nije imao prepunu salu.

Ko je kriv za to? Pretpostavljam da ćete reći da su krivi Zeničani, da bi sala bila puna da je došao neko ko pjeva uz pratnju harmonike ili neki od sličnih izgovora kojim najčešće pravdate svoj nerad. Da, baš to gospodo, u pitanju je Vaš nerad! Ja sam od tog 30. aprila pričala sa najmanje 5 osoba koje uopšte nisu znale za Akijevo gostovanje i koje bi garantovano sjedile u sali pozorišta samo da su uspjele nekako doći do informacije o pomenutom dešavanju. Činjenica, svi oni koji su razočarani zbog toga što nisu znali za koncert su sami krivi zbog toga što od 24. aprila (nedjelja) nisu nikako prošli pješice kroz grad pored onog stuba za oglašavanje na kojem je bio zalijepljen plakat. Možda su i prošli ali sa pogrešne strane. Krivi su i zbog toga što ne prolaze ispred pozorišta pa nisu uspjeli plakat vidjeti ni tamo.

Niste u gradu od preko 100.000 ljudi uspjeli naći 500 onih koji su voljeli „Parni valjak“ i koji vole Akija?! Smiješno! Priznajem, Zenica danas nije ni slična onoj nekadašnjoj, ali i u ovoj ovakvoj postoji najmanje nekoliko hiljada ljudi koji vole takve stvari. Samo ih treba obavijestiti, treba doprijeti do njih. Kako?

Smjela bih se kladiti da bi svako od Vas našao način kako samo da svoju platu treba dobiti od zarađenih para. Da ne živite na grbači poreskih obveznika ne biste svaki svoj neuspjeh pravdali pričama poput „kultura je neprofitabilna“, „nema zainteresovanih“, „situacija je teška“. Da ste uložili svoj novac garantovano biste hodali po gradu vukući za rukav ljude da im kažete kako se u pozorištu dešava nešto što vrijedi pogledati, sigurno biste visili po Facebooku, forumima i sličnim mjestima na internetu obavještavajući potencijalne zainteresovane, ne čekajući da ljudi sami dođu na Vašu www.bnp.com.ba i pogledaju koja je predstava na repertoaru. Vjerovatno Vama udobno zavaljenim u budžetske fotelje i ne pada na pamet da i u ovakvoj Zenici ima ljudi koji sjednu u automobil i odu u Sarajevo gledati Nenu Belana, Massima Savića i druge, čak i za puno više para.

Ima i onih koji odu pogledati predstave ne čekajući da nam iz Sarajeva pošalju one koje se ne mogu izvesti na njihovoj sceni u vrijeme Messa. Ja sam ranije mislila da su kod nas jedino premijere popunjene, sve dok nisam otišla na premijeru predstave „Copy“ i vidjela da ima praznih fotelja. Organizovali ste premijeru pred Uskrs, koncert Akija pred 1. maj. Je li se to trudite da uvijek izaberete najnepovoljniji datum da biste kasnije imali opravdanje za lošu posjetu?

Bilo bi lijepo (a istovremeno znam da je nemoguće) da Vas ova moja kritika natjera na razmišljanje koje bi rezultiralo Vašim boljim radom i većim angažovanjem. Umjesto toga pretpostavljam da ćete reći da ne bih ni ja bila bolja na Vašem mjestu i da Vi dajete sve od sebe. Tačno, ne bih vrlo vjerovatno. Ali jedno je sigurno – ja se ne bih ni prihvatila posla kojeg ne znam raditi.

S poštovanjem

Jefimija Treća – Hana Kazazović


01 May 2009

Praznik rada

Lijepo prvomajsko jutro H. i ja smo iskoristili za šetnju opustjelom Zenicom. Napravili smo jedan pogolemi krug po gradu koji je izgledao apokaliptično prazan kao oni opustjeli gradovi na divljem zapadu koje smo nekad gledali u western filmovima. Čovjek bi pomislio da praznik rada slavi grad u kom se radi. Stanje je mnogo drugačije. Ovaj 1. maj je Zenica dočekala sa najviše nezaposlenih u svojoj podugoj istoriji.

Prije rata smo imali „gigant željku“ koja je zapošljavala oko 20 hiljada radnika, „Metalno“ sa cca 2500 radnika, „Rudnik“ sa oko 4500 zaposlenih, „Izgradnju“ sa oko 2300 zaposlenih. Danas u „Mitallu“ i „Željezari“ radi sveukupno negdje oko 4 hiljade radnika, „Metalno“ i „Rudnik“ su popolovili svoje zaposlene a „Izgradnja“ više i ne postoji. Grad koji je proizvodio i svu svoju ekonomiju bazirao na proizvodnji sada nema ukupno 6 hiljada ljudi koji mogu reći da proizvode nešto. Otvorila su se neka nova preduzeća ali to su uglavnom preduzeća uslužne ili trgovačke djelatnosti. Ispada da svaki Zeničanin kupuje i prodaje nešto onom drugom. Nije ni čudo što se nalazimo u ovakvoj situaciji u kojoj smo sada.

Umjesto „Izgradnje“ u našem gradu sve građevinske poslove dobija firma „Almy“ bez koje ne možete asfaltirati ni kvadratni metar u svom dvorištu. Bez ikakvih tendera koji se u tajnosti pojavljuju oni dobijaju sve poslove u našem gradu. Pođahkad poslove dobije i „Čara“, firma iz Travnika za koju pričaju da bivši premijer Terzić ima većinski dio vlasništva u njoj. Osobe koje imaju IQ iole veći od sobne temperature mogu zaključiti kojoj stranci su bliski vlasnici ovih dviju firmi kada sve poslove dobijaju oni.

Svi kukaju na prijeratno vrijeme a i sada su svi direktori u našim firmama („Rudnik“, El. Zenica, BH Telecom i drugi) pripadnici stranke na vlasti koja ih rotira svako malo a nikad nisam čuo da je neki direktor smijenjen pa da su ga poslali na niže rangirano radno mjesto. Potežu se veze i vezice da bi se neko uvalio u El.distribuciju ili Telecom jer su tamo jako dobre plate. Veze ne pale jedino u „Almy-u“ jer kod njega nema niti jedan zaposleni druge vjere osim one vjere koje je i gazda. Taj podatak sam čuo nedavno i zvučao mi je irealno ali kada sam na TV-u vidio emisiju u kojoj se fali time što pravi zgradu u kojoj će stan moći kupiti samo građani Islamske vjeroispovjesti shvatio sam da je moguće da i postoji firma u kojoj nijedan „vlah“ nije zaposlen. Žalosno je to da takav „privrednik“ bude izabran za privrednika godine u našem kantonu. Ako smo došli do tog stupnja razmišljanja onda smo stvarno pali na najniže moguće grane.

Paradoksalno je bilo i proći na današnji dan pored šatora koje su podigli štrajkači ispred zgrade Vlade kantona koji daleko od svojih obitelji „prose“ da im se udijeli ono što su davno zaradili - doprinose da mogu otići u penziju. Oni protiv kojih oni štrajkaju su negdje na livadama ili u vrtovima svojih vila - vikendica gdje okreću mlada od ovce.

Ovo novo vrijeme nam je donijelo to da jedni druge oslovaljavamo sa „gospodine“ tako da mi tek sad kad razmislim malo bolje ona stara izreka ima smisla - Rad je stvorio čovjeka a nerad gospodina!