30 July 2009

Pismenost Zeničana

Potaknut brojnim komentarima koje sam dobio na posljednji post, onaj koji sam pisao o porodicama, moram napisati post o pismenosti.

Nikada nisam pitao svoje čitatelje direktno neko pitanje, ali ovog puta moram.

Na osnovu čega su se pojavili komentari o Zeničanima koji žive vani i onima koji se ne žele vratiti? Pisao sam o obiteljskim vrijednostima, a ljudi pišu o zeničanima koji vole ili ne vole Zenicu. Pomislih na momenat da sam ja poludio, ali vidim da ipak i među mojim čitateljima ima polupismenih.

Neki dan sam čitao da u Bosni i Hercegovini ima 17 procenata nepismenih ljudi što nas svrstava u sami vrh po nepismenosti u Evropi. Ajde, neka smo bar u nečemu u vrhu... Mnogi su se sablaznili tom činjenicom, ali ja sam postao skoro pa imun na takve stvari.

Kada malo bolje pogledamo koliko se radi na edukaciji mladih i koliko se ulaže u školstvo, tih 17 posto je i malo.

U centru grada se gradi nekakav kompleks u sklopu medrese koji je do sada, kažu, pojeo šest miliona maraka, a nije ni na polovini gradnje. Neki dan sam ga obilazio sa svojim prijateljem, arhitektom po vokaciji, i on mi je pokazivao kvalitet gradnje gdje sam primijetio da je kompletan kompleks izgrađen od armiranog betona, a niti jednu ciglu nisam vidio. Kao da se gradi nuklearno sklonište, a ne Islamski centar.

Da bih izbjegao kritike po nacionalnom ključu moram naglasiti da bih kritikovao i da je Katolički centar u pitanju jer ne mogu da shvatim da se na jedan takav kompleks utuče toliko para, a đaci i njihovi roditelji moraju skupljati lovu i sami krečiti gimnaziju, najstarije i najpoznatije obrazovno zdanje u gradu. Slična situacija je i sa školom Musa Čazim Ćatić (nekadašnja I.G.K.).

Svjedoci smo i čestim štrajkovima prosvjetnih radnika kada se bore da dobiju plaće na sve moguće načine. Činjenica je i da nam je kadar koji radi sa djecom mnogo lošiji nego u vremenu kada sam ja išao u školu, ali se mora priznati da su i oni predobri koliko često im mjenjaju plan i program tako da im se jako teško prilagoditi. Veliki odliv kvalitetnih profesora se dogodio početkom rata na ovim prostorima kada je naš grad napustilo mnogo prosvjetnih radnika, a rupe, koje su nastale njihovim odlaskom, su gospoda iz ministarstva pokušavali začepiti na sve moguće načine.

Do prije neki dan su se u samom centru grada prodavale knjige po smiješno niskim cijenama i ja sam se upoznao sa jednom tetom koja je prodavala knjige. U razgovoru s njom sam doznao da je Zenica grad u kojem su prodali najmanje knjiga. Niti ta činjenica me nije iznenadila jer sam već davno pisao da se u ovom gradu jako malo čita, a to se itekako odražava na pismenost stanovništva. Ja sam kupio pet knjiga koje su bile po baš pristupačnim cijenama i namjeravam tri ponijeti sa sobom na more da ih na miru pročitam. Odabrao sam Čitača (The Reader, po kojem je snimljen film za koji je fantastična Kate Winslet dobila Oscara), jednu knjigu o Jadranskoj obali i memoare služavke Evite Peron. Namjerno sam odabrao tri potpuno različita žanra da mi ne bi bile dosadne na plaži.

Ostajte mi lijepo i zdravo i molim vas pročitajte bar temu o kojoj pišem kada dajete komentare.

28 July 2009

O jednoj zeničkoj porodici

Sinoć sam doživio nešto o čemu nisam ni sanjao. U toku jednog dana me presrelo više od deset ljudi koji su došli izvana i koji su htjeli da mi pruže ruku, a neki čak i da se slikaju sa Blentovenom. Znao sam da ima ljudi kojima ovaj blog dobro čini, ali da se toliko oduševljavaju nisam mogao ni zamisliti. Moram priznati da dobro dođe zagubljenoj sujeti.

U „Bordou“ sam sinoć sreo i članove jedne poznate zeničke porodice kojoj sam se ja oduvijek divio zbog sklada u kojem su živjeli, a bilo ih je osmero u obitelji. Radi se o porodici Barač. Njihov otac Vjekoslav je bio poznati zenički liječnik, specijalista za infektivne bolesti. On i njegova supruga su imali šestoro djece što je u ono vrijeme bila ''povlastica'' koju su uglavnom imale rudarske obitelji ili obitelji iz ruralnog dijela zemlje.

Poznavajući tu skromnu obitelj mogu samo reći da razumijem onu staru narodnu koja kaže da su djeca najveće blago. Sklad koji je vladao u toj porodici je bio toliko zarazan da su svi uvijek pričali o tome. Ivan-Ico je nastariji sin sa kojim sam se ja najviše družio i koji je sada liječnik u Dubrovniku, mlađa brača su Tvrtko (o kojem sam pisao kada sam pisao o svirkama u „Kabareu“), Miro i Hrvoje, a sestre su Anamarija i Iva. Čitava obitelj je završila bar srednju muzičku školu, a Tvrtko i Ana su profesori muzike. Mogli su napraviti komotno neki family band kao što su bili oni Kelly family. Svi oni redom čitaju Blentovena i jako mi je drago zbog toga. Na žalost, izuzev Tvrtka koji je zadnjih nekoliko mjeseci u Zenici, svi oni žive negdje vani. Ni pomisliti ne mogu koliko bi ovaj grad bio ljepši da su oni svi ostali da žive ovdje.

Možda će vam ovaj moj kratki post biti trivijalan i patetičan, ali ja živim sam i ne mogu da ne primijetim kako je ovakva porodica raritet u ovako blesavom vremenu kada je otuđenje unutar obitelji postao jedan od većih problema modernog života.


Korida kao glavna zabava?

Jutrošnje novine su mi prikazale realnu sliku stanja u našoj državi. Na naslovnici "Dnevnog avaza" ogromna slika neke koride ispod koje stoji natpis da ju je posjetilo 100 hiljada ljudi. Prije nekih sedam dana je u Banja Luci održan koncert Lennya Krawitza na kojem je bilo nekih dvije i po hiljade ljudi. Obično volim da kitnjasto objašnjavam neke stvari, ali mislim da za ovu disproporciju mi nisu uopće potrebne riječi.

U ovu državu ja više ni metaforički ne vjerujem kada je kultura mladih u pitanju.

Nekoliko mrcina, bikova, se bode na nekoj livadi i taj krvavi ''spektakl'' prati tolika masa, uglavnom mladih ljudi, a kada se održavaju koncerti nekih rock grupa jedva da se okupi i stoti dio toga. Lenny je čak dobro i prošao.

Nije ni čudo da je tako kada u Zenici jedina diskoteka po cijelu noć pušta ''cajke'' i neke naivne Hrvatske dance pop poskočice, a mladi koji, dokazano, vole dance muziku moraju ići u Doboj ili neko drugo obližnje mjesto da bi slušali i plesali uz muziku koju vole.

Znam mnogo mladih koji nikada ne bi otišli na mjesta gdje caruju narodnjaci, ali u Zenici je moguće popiti piće iza dvanaest samo na mjestima gdje puštaju ''cajke''. „Bordo“ i „Gjuro“ zatvaraju u ponoć, kod „Bate“ se piće može naručiti samo pola sata prije ponoći i jedino „072“ ostaje da ne moraš pit piće sa čepićima u ušima.

Taj klub mi još jedini daje snagu da bar i pomislim da ima omladine sa zdravim razmišljanjem u našem gradu. Neku noć sam se baš fino zabavio slušajući „Lana and Exhale band“ koji su prašili do iza ponoći uz oduševljenje prepunog lokala u kojem sam ja definitivno bio najstariji posjetilac. Mladi su se jako lijepo zabavili i bar na tren sam se prisjetio onih lijepih vremena kada su se mladi divno opuštali uz muziku koja je bila prikladna njihovoj generaciji.

Sutra je ponovo u "Jazz klubu" grupa "Zozophonic" i svima koji su propustili prošli koncert toplo preporučam da odu i poslušaju ovaj francuski bend koji svira neki mix soula, countrya i jazza. Bašta "Jazz kluba" je idealna za ovu vrstu muzike i svi koji dođu neće požaliti.

25 July 2009

Navike jednog Zeničanina

Jutros sam, nakon svoje uobičajene ture trčanja (namjerno neću da kažem koliko sada istrčim da neko ne bi pomislio da talasam), otišao po prvi put na kafu u maleni kafić koji se nalazi u mojoj zgradi. Iznenadio sam se kvalitetom kafe i još jače sam se zapitao zašto nikada nisam prije pio kafu na ovom mjestu jer bi bilo logično da je pijem tamo gdje mi je najbliže. Naime, ovo je prvi put da sam popio kafu u tom kafiću iako je to jedan od najstarijih kafića u cijelom gradu, po meni je i najstariji. Nekada su ga svi znali kao ''Lalićev'' lokal jer je prvi vlasnik bio Josip Lalić, nekada jedan od najpoznatijih fudbalera Čelika koji je karijeru i život nastavio u Zagrebu.

Čudna stvar su te navike koje nas tjeraju da radimo nelogične stvari. Ja cijeli život pijem jutarnju kafu isključivo u čaršiji iako mi do nje treba cca. petnaestak minuta hoda u jednom smjeru. Ista stvar je i sa frizerskim salonima u kojima se šišam. Iako se sve moje komšije već generacijski šišaju kod majstora Fadila (rahmet mu duši), a kasnije su logičnim slijedom stvari nastavili to šišanje kod njegove djece koja drže frizerski salon smješten preko puta Pravoslavne crkve sa tradicijom dugom preko 40 godina. Ali ne, moja malenkost mora ići na šišanje što dalje od kuće kao da imam neku Bog zna kako zahtjevnu frizuru. Godinama sam se šišao kod Hibe koju sam pratio gdje god da je radila, a poslije nje sam se odlučio za prijateljicu Aidu Čubaru koja je takođe, na moju nesreću, promijenila bar desetak lokacija na kojima je radila. Sve više počinjem zavidjeti svom bratu koji se već godinama sam šiša mašinicom u kući.

Slična stvar je i sa obavljanjem kupovine namirnica. Iako je ispod moje zgrade jedna jako dobro opremljena samoposluga ja svoje nabavljanje ''fasunge'' obavljam u mjestima koja se nalaze minimum kilometar daleko. Ruke su mi se otegle do zemlje noseći namirnice svakodnevno iz čaršije do kuće. Navika, opet.

Mnogi moji prijatelji odlaze uvečer na Ušće u konobu kod Bate, ali meni se ne da jer imam naviku da idem svaku večer u Bordo. I to ne Bog zna kakvu naviku, nego naviku staru preko dvadeset godina. Ok, možda sam ja malo hendikepiran zato što sam jedan od najstarijih ljudi u ovom gradu koji nemaju vozačku dozvolu pa mi odlazak na Ušće izgleda kao odlazak u Sarajevo.

Moram vam reći da ću od sada, kad sam se fino nakukao i kad radim pospremanje u svom životu, probati da promijenim i navike, jer ako sam uspio da ne pušim više od pet dana (vjerovali ili ne, čak sam i za računarom bez cigarete što mi je prije bilo ne pojmljivo) onda mogu bezbolno promijeniti i te navike.

23 July 2009

Film u Zenici

Danas je bio opako vruć dan. Nakupilo se u mom životu godina i godina, ali se ne sječam da mi je ikada u Zenici bilo vruće kao danas. Pao mi je na pamet film koji su kod nas (kao i nebrojeno puta do sada) krivo preveli kao ''Betty blue'' mada je njegov pravi naslov ''37°2 le matin'', što bih ja kao stari poznavalac francuskog jezika preveo kao, „37,2 stepena ujutro“. U njemu su se ljudi očajnički znojili i radili svakojake budaleštine pri toj nesnosnoj temperaturi.

Sreo sam danas jednog starog prijatelja i da bi mi dan prošao onako kako je i započeo pričali smo nekih dva sata o filmu. Tek kada sam njega sreo shvatio sam koliko je malo ljudi ostalo u gradu s kojima možeš pričati o filmu, kada spomeneš Larsa von Triera devedeset i pet posto ljudi pomisli da si spomenuo nekog od centarfora iz holandske nogometne lige za kojeg oni nisu čuli.

Ok, stvarno dugi period nemamo kino, ali problem je što se gase i videoteke. Prije rata je svaka ulica imala svoju videoteku, a sada ja, koji za sebe uvijek govorim da sam vrsni poznavalac filma (neskromno, ali stvarno tako mislim), zna nabrojati pet videoteka. Ima jedna prelijepa mala videoteka u Crkvicama, ispod cvječare Venezia koju drži Ilhan Krasnić, koja ima izuzetan izbor filmova i gazdu koji je jako nadaren za preporučiti film. Ubjedljivo je najbolja videoteka „Joker“ na Mokušnicama koju drže braća Nerko i Atko Lagumdžija. Izuzetno vrijedni ljudi koji su pametno nadogradili svoj biznis koji je krenuo od VHS videokazeta i jedni su od rijetkih koji pojava DVD-a nije natjerala na zatvaranje videoteka. Oni su od samog početka stavili akcent na domaće filmove i porniće, a poznavajući naš mentalitet, svi znamo da ti filmovi uvijek najbolje prolaze kod naših ljudi. Sram me priznati, ali ne znam da li u Radakovu još uvijek radi videoteka „Cobra“ koju je držao otac mog prijatelja, jučer spomenutog Kerima.

Nekada je sve bilo drugačije. Prva je otvorena videoteka u klubu distrofičara preko puta Autobuske stanice, a nedugo nakon nje je otvorena i videoteka preko puta pizzerie u obiteljskoj kući Blagiše Jefića, tadašnjeg vlasnika tog lokala. Kada su ljudi shvatili koju ekspanziju doživljava video biznis videoteke su počele nicati kao gljive poslije kiše. Otvorena je „Duga“ (koja je kasnije prerasla u video kuću „Tropik“, onda je otvoren „Corny“ na Carini pa videoteka „D“ u kojoj je radila moja malenkost sa jednim meni jako dragim momkom Arminom Šestićem i moram opet biti neskroman i reći da smo tada radili kao ludi. Bilo je posla koji nas je znao uplašiti svojim obimom i rastom. Nabrojane videoteke su prestale sa radom kada su se pojavili zakoni o autorskim pravima i gazde nisu mogle naći računicu pri nabavci kazeta (kasnije DVD-a) i kasnijoj distribuciji istih. Zatvaranju videoteka su kumovale i pojave operatera kablovske televizije koji u svojim programima nude šarene sadržaje koji privlače dotadašnje konzumente videotekarskih usluga.

Ostale su rijetke ''životinje'' poput mene da bar jednom sedmično navrate u „Joker“ i pitaju za neki normalan film koji je snimljen van Hollywooda, jer sam odavno prestao gledati te Američke limunade koje vrijeđaju inteligenciju.

Jutarnja kafa

Danima već razmišljam koji je najbolji (pri tom mislim, najlakši) način da neko ko puši dvadeset i pet godina prestane pušiti. Naravno ima tu onih flastera, ima knjiga koje pomažu nekima, ali mislim da je jaka volja jedini način da skroz ostaviš cigarete.

Danas (ovo pišem negdje oko 18:00 sati) sam postavio svoj rekord, izdržavši skoro 38 sati bez ijedne cigarete. Za dvadeset i pet godina to mi je najduži apstitnentski period u jednom komadu. Danas sam popio i svoju prvu kafu bez tog mog, godinama najboljeg druga, koji je sa mnom prošao sve nedaće i pomagao u najgorim situacijama. Stvarno, cigareta je bila tu kada su mi umrli roditelji, kada sam tumarao noću po Zenici pitajući se da li sam ja slijedeći koga će uhapsiti u racijama tokom ratnih godina i u još mnogo situacija u kojima je cigareta bila jedini drug koji djeluje bolje od bilo kojeg antidepresiva. Jučer ujutro sam odlučio da si testiram karakter i napravim najradikalniji rez u svom životu. Pio sam kafu u prelijepom ambijentu T-caffea, jedinog mjesta u staroj čaršiji koji je nastavio utabani put Žileta, Rosseta ili Porta dok je još bio živ naš rahmetli Senad Šestić. U njemu se može popiti jako dobra jutarnja kafa u društvu sa starom rajom, ljudima koji su kafe ispijali i u nabrojanim objektima. T-caffe je takođe nastavio tamo gdje su i prethodnici stali, jer ima tako malo prostora unutra da se stvori gužva kada uđe pet gostiju. Jutarnje, ljetnje kafe u ovom objektu su prelijepe jer imaju mir koji ima malo koja kafana u čaršiji. Smještene ispod krošnje stoljetnje lipe, nema izbačene zvučnike u bašti tako da kafu ponekad možete piti uz šum vode sa Konjske česme koja se nalazi u neposrednoj blizini. Vlasnik objekta je Haris Tabaković, urar koji je prekinuo sahađijsku tradiciju u obitelji koja je trajala nekoliko generacija jer slab prosperitet tog zanata nije bio dostatan za normalan život. Ovih dana T-caffe mi liči na jedan ogroman prihvatni centar za ljude koji dolaze ''izvana''. Tamo sam sreo meni lično jako drage ljude koje godinama nisam vidio. Sreo sam i neke ljude koje nisam poznavao, ali su oni mene prepoznali po slikama sa ovog sajta i prišli mi da se upoznamo. Dragi su to ljudi, a meni je posebno drago da takvim ljudima bar na ovih par minuta koliko traje čitanje ovih mojih ''umotvorina'' uljepšam život. Danas mi je jedan od tih novih ''prijatelja'' rekao da je preko moje stranice išao i na stranice mog jako dobrog prijatelja Kerima Sačaka i da je oduševljen njegovim slikama. Jako mi je drago da ljudi prepoznaju njegov rad i trud jer taj momak ima pet, šest različitih blogova u kojima redovito piše o Zenici, a nije toliko zamijećen u javnosti.

Ja vam od srca toplo preporučam da posjetite njegove blogove jer ćete imati šta vidjeti.

Meni osobno je najdraža ova http://zenicafoto.blogspot.com/, a na njoj možete naći linkove za ostale Kerimove stranice.

21 July 2009

Sportski život Zeničana

Kao što reče jedna moja ''poznanica'' vrijeme je da napravim pospremanje u svom životu.

Obzirom da je u njemu vladao poveliki nered krenuo sam od onog najbitnijeg, zdravlja,

Preko nekih veza sam napravio neke pretrage i shvatio da sam se junački uništavao ovih posljednjih godina. Danas je već treći dan kako sam počeo svako jutro trčati po Kamberovića polju i nemalo sam se iznenadio koliko ljudi ima tamo ujutro. Moj nervozni stomak me poput najtačnijeg alarma budi oko šest sati ujutro i nije mi nimalo teško otići na svoju dnevnu dozu sportskih aktivnosti. Prvi dan sam uspio pretrčati ''čitavih'' sto pedeset metara i počeo se boriti za dah koji mi je očajnički potreban za normalan rad srca. Tri dana poslije već sam mnogo bolje i dionicu od dvjesto pedeset metara mogu istrčati, a da nisam blizu infarkta. Danas sam uspio napraviti i korak dalje, otišao sam na naše Crkvičke bazene. Prvi puta od kako se Bosna i Hercegovina zove državom.

Jutro je bilo prohladno i nije bilo baš mnogo ljudi koji su dijelili moj entuzijazam. Meni je i odgovarala takva situacija. Skočio sam u olimpijski bazen i uspio ga preplivati u ''cugu'' što je za mene rezultat dostojan divljenja. Pomislih, Bože ja sam ovaj bazen nekada davno mogao preroniti, a sad smatram uspjehom ako u komadu preplivam 50 metara.

Nekada su i ovi bazeni bili mnogo drugačiji. Imali su neki čišći šmek. Roditelji su nas uvijek plašili pričama o kožnim bolestima, o nehigijeni ljudi koji su se kupali tamo, ali mislim da su u biti imali samo onaj iskonski strah da se njihovo dijete ne bi utopilo.

Činjenica, bilo je ljudi koje je babica zadnji put okupala, ali u ona vremena nije bilo nekih epidemija boleščurina koje danas haraju i rijetko se ko razbolio baš na bazenu. Mi dečkići smo uvijek sa divljenjem gledali odrasle momke koji su skakali sa ''desetke'' i smišljali lovačke priče kako smo i mi nekada skakali, a sve u cilju da bi se približili djevojčicama.

Ja sam imao skoro sličnu situaciju kada me jedne djevojka (Nives Fišer, tada priznata Zenička gimnastičarka) nagovorila da skočim ako i ona skoči. Ja papak, da ne bih ispao još veći kažem OK ako ti skočiš skačem i ja, sve u nadi da je i nju strah. Popela se djevojka i bez sekunde razmišljanja pljasss, skoči na glavu. Uf sranja, pomislih u sebi. Moju nedoumicu o skoku su riješila tri istetovirana tipa koji su mi rekli da je pametnije da ja sam skočim nego da me oni bace odozgo. Skočih i ja sa desetke mada me poslije tog skoka glava bolila bar pet dana, vjerojatno zbog obima koji je stvarao veliki otpor površini vode. Sječam se da je bilo momaka koji su skakali sa ograde famozne desetke jer im je izgleda sam skok bio prelagan zadatak pa su svoje '' kurčenje'' digli za još jedan metar.

If, kakav su oni ugled imali u gradu tih ljetnjih mjeseci. Svaki tinejdžer je u njima vidio svoje idole. Bilo je i onih papaka koji su svaku djevojku koja nije bila u pratnji momka bacali u bazen, ali nije se u tome baš pretjerivalo jer je obezbijeđenje na bazenu kao i neka druga mjesta u gradu radio Mladen Holman, poznati Zenički karatista koji je bio strah i trepet za sve ''silose'' u gradu. Sijevnula je ponekad i kakva tuča na bazenu ali nikada nekakva sa nekim težim ishodom.

To su bila vremena....

19 July 2009

Gdje ćeš na godišnji?

Ovih sparnih dana jedno od najćešćih pitanja je ovo koje se nalazi u naslovu: „Gdje ćeš na godišnji?“ Obzirom da ja godinama ne mijenjam mjesto za odmor, to pitanje se u mom slučaju modifikuje u: Kad ćeš u Trpanj? Obzirom da prošlo ljeto nisam išao, ovo ljeto me nikako neće mašiti, jer ja ne mogu naći dovoljno jake riječi kojima bih opisao svoju zaluđenost i ljubav prema tom malom mjestu na Pelješcu. Još kao mali sam otišao jednom sa mamom u Gradac jer je tamo bilo Rudničko odmaralište i probio sam joj glavu pitanjima kad ćemo na more, jer za mene je samo Trpanj bio more. Ponekad pomislim da sam hendikepiran jer nikada nisam ljetovao niti u jednom drugom mjestu, ali kada bolje razmislim i da imam mogučnost da nešto promijenim nikada ne bih promijenio Trpanj za recimo Bašku vodu ili Makarsku.

Ja sam već u godinama kada mi odlazak na more nije povod za svakonoćna žuriranja i partijanja, nego za jedan relaksirajući odmor koji provodim kupajući se i šećući se uz more. Dobrih sedamdeset posto Zeničana koji odmor upražnjavaju na Jadranu idu u neko mjesto na Makarskoj rivijeri. Sječam se da sam jednom prilikom u sezoni otišao posjetiti prijatelje u Baškoj vodi. Izašli smo pred neki lokal i ja sam se osjećao kao da sam izašao pred Žilet osamdesetih godina. Činilo mi se da se čitava čaršija preselila dole. Meni, konkretno i ne smeta naša, Zenička raja, ali kada ih vidim na okupu znam da tu nema pravog odmora. Nisu mi jasni ljudi koji 365 dana u godini tulumare po Zeničkim kafićima pa onda odu na more tražeći još provoda i koji kažu da, recimo u Trpnju, nema diskoteka za lumpovanje. Dosta je pet šest kafića i konoba koji imaju pristupačne cijene i koji rade do sasvim pristojnih dva sata ujutro. Jutarnje kafe na rivi ne bih propustio ni za koje pare, a njih sam propuštao kada sam tulumario do zore.

Ovih večeri sam se intenzivno družio sa ljudima koji su došli iz inostranstva i koji neće ići na more jer ih je ova recesija dotukla pa su zato došli provesti godišnji odmor u svoj rodni grad. Na televiziji vidim kako Hrvati kukaju i da ni oni baš ne mogu ići na more kao prošlih godina. Čudan smo mi narod ... Jedino Bosanci na bilo koji način skuckaju lovu i opale bar desetak dana na teget plavom Jadranu. Znam ja da ima ljudi koji jedva preživljavaju od prvog do prvog, ali pišem o ljudima koji se nalaze u mom okruženju.

Ja sam se nekako snašao i ako Bog da odoh 01.08. u svoj maleni raj na zemlji da napunim baterije. Od svega na ovom svijetu što volim jedino me Trpanj nikada nije iznevjerio.

17 July 2009

Nešto skoro sasvim lično

Pisanje bloga koji dosegne stanovitu čitanost ima zaista čudnih propratnih manifestacija.

Ovih dana, obzirom da je ''dijaspora'' u zenitu svoje svakogodišnje ophodnje rodnoga grada, skoro svakodnevno se susrećem sa ljudima koji mi prilaze i pružaju ruku čestitajući na mom blogu. Redoviti su hvalospijevi i one ustaljene priče o liječenju nostalgije kroz čitanje mojih švrljotina. Baš sinoć mi je prišao jedan drag dečko koji mi je rekao da je otišao iz Zenice kao dijete, ali da uživa čitajući Blentovena, tamo negdje u San Francisku. Ne mogu reči da ne gode takvi susreti, ali na žalost ima i onih susreta zbog kojih zamrzim pisanje bloga.

Danima već dobijam komentare kako sam: papak, slabić i još što šta, zbog toga što sam izbrisao linkove za sajtove moje bivše djevojke sa svoje stranice. Od kada znam za sebe navikao sam se na to da me ljudi proglašavaju najgorim na svijetu bez ikakvog razloga, ali ovoga puta ću morati prekinuti svoj Gandhijevsko-gentlmenski stav i progovoriti o svojoj bivšoj vezi.

Prije svega, linkove nisam ni postavio na svoju stranicu JA, nego ona, Hana. Ona je i izbrisala te linkove nakon jednog maila u kom smo shvatili koliko smo različiti. Ja sam oduvijek smatrao da se dvoje ljudi trebaju razići kao civilizovana gospoda, nešto poput Češke i Slovačke, a ne kao nas dvoje, kao bivša nam država Jugoslavija, sa puno bola i tuge. Hana je i nakon prekida puštala na Blentovena neke moje postove jer sam ja cyber polupismen i nikako ne uspijevam prilagoditi font pisane riječi onome koji je ona odabirala. Dokaze za to vidite na zadnjih par postova gdje se očito vidi da nema tog njenog vizualnog štiha.

Ono što mi najviše smeta je i interesovanje ljudi za razloge prekida. Prije neku noć je najpoznatiji BiH fudbaler u penziji sa svojim prijateljem čevabdžijom pokušavao analizirati moj izgled i dovodio ga u vezu sa mojim skorašnjim prekidom. Ok, znam ja da sam pisanjem bloga postao napola javna ličnost, ali mi smeta toliko zadiranje u intimu. Smršao sam deset kila jer sam u zadnjih mjesec dana dobio nekakvu neurozu želuca, ali to nema baš stoprocentne veze sa mojim ljubavnim životom. Patio sam, a moram reći da mi još uvijek nije baš svejedno jer sam se zaglavio u nekakvom tunelu. Znate ono što ste gledali u nekim filmovima (npr. Duh) u kom čovjek umre, a još nije otišao na onaj svijet, nego je zaglavio u tunelu. Dragom Bogu hvala, ja nisam umro, ali sam u sličnoj situaciji jer mi racio govori da nisam sa Hanom, ali ja to ne mogu sebi baš najbolje protumačiti. Trudim se da se ne srećemo jer me boli kada okrene glavu od mene i sam sebe dovodim u čudne situacije, poput one kada nisam htio otići na koncert za maloga Samira Dilavera koji je bio u 072, da ne bih susreo nju koja je bila jedan od organizatora tog koncerta.

Što se tiće naše veze tu će oni znatiželjniji ostati uskračeni za pobliže informacije jer sam pristalica toga da se mrtvi ostave na miru. Samo ću reći da ona nije kriva za to što nismo skupa jer sam ja konstantno radio greške koje su se godinama taložile i stvorile kod nje osječaj koji je doveo NAS do kraja.

Ovih dana ću se potruditi na naučim kako se ubacuje link pa ću ponovno postaviti njen link na svoju stranicu, a do tad vam mogu napisati samo adresu na kojoj možete naći ono što ona piše.www.bosanka.net. Nisam nikada htio pisati o svojoj intimi ali sam morao neke stvari da razjasnim, stoga vas molim da mi oprostite na uzurpaciji ovog internet prostora za moje lične nebuloze.

16 July 2009

Zenica ljeti

Ovih dana smo svjedoci brojnih kulturno sportskih događanja u našem gradu. Već danima u Titovoj ulici preko puta Borova postavljeni su izložbeno prodajni štandovi sa knjigama koji nas knjigoljupce privlače bez obzira na ove ''džehenemske'' temperature. Preksinoć je i na platou ispred ''Kamenog spavača'' bila proslava desetogodišnjice Bosnia folka (Kulturno umjetničko društvo koje njeguje plesove i običaje naših naroda i narodnosti).

Prije nekoliko dana je bio i već spomenuti humanitarni koncert A-fan benda u klubu 072 koji su uspješno organizirali ljudi iz Udruženja altruista ''Poletarac''.

Večeras je koncert jazz grupe Zozophonic u našem Jazz klubu .

Inače u Jazz klubu se u posljednje vrijeme priređuju brojne zanimljive i konceptualno različite manifestacije i moram priznati da ni veći gradovi od Zenice nemaju jedan takav objekat koji svojim ljudima skoro svaki tjedan nudi nešto novo. Kao i uvijek kada su koncertne aktivnosti u pitanju posao je odradio Elvis Dolić koji pronalazi zanimljive grupe i dovodi ih da sviraju u prelijepom ambijentu bašte Jazz kluba. Nekoliko stabala šljiva i ostalih rastinja u kombinaciji sa kamenom i željezom čine jednu cijelinu koja plijeni svojom neobičnom, ali jako ugodnom atmosferom. Sve grupe koje su dolazile na svirku u ovaj prelijepi objekat ističu ljepotu bašte i izuzetno neobičan enetrijer.

Ako je Elvis taj koji dovodi grupe onda moram spomenuti i čovjeka koji je zaslužan što Zeničani imaju objekat tipa Jazz kluba. To je Amel Beganović, mladi i uspješni čovjek koji je još prije petnaest godina pokrenuo ugostiteljski biznis otvorivši caffe Gallery naslonjen na samu Jezuitsku kuću u centru grada. Ispratio je on generacije i generacije mladih, koji su od otvaranja tog lokala najveći dio gostiju. Prije nekih pet, šest godina kupio je i kuću koja se nalazi pored Galerije i tamo otvorio novi objekat koji je namijenjen malo starijim generacijama, a koji je nazvao Jazz klub. Svake godine je ubacivao nešto novo da oplemeni sadržaje radnje i bašte koja okružuje cijeli objekat. Meni, lično, je najneobičniji potez ubacivanje golemog akvarija (po nekima najvećeg na ovim prostorima) u sami centar bašte. Slatkovodne ribe i ribetine su pravo društvo ako se zaželite da pijete prvu jutarnju kafu u prelijepom ambijentu koji ne možete naći ni u mnogo večim gradovima.

Večeras je i svečano otvaranje umjetne ''stijene'' koja će svim ljubiteljima slobodnog penjanja i ektremnih sportova biti na usluzi po cijeli dan, smještena tik pored akvarija.

Poznavajući Amela, a poznajem ga cijeli život jer je odrastao u u zgradi pored moje, on se neće zaustaviti na ovim neobičnim stvarima, pronaći će on u svojoj glavi još neku novu zajebanciju kojom će šokirati, ali i zadovoljiti Zeničane.

14 July 2009

Vruće nam je u državi

Napokon nam je došlo lijepo vrijeme. Jutra su sve ljepša i ljepša tako da na ranojutarnjim kafama sve češće viđam drage ljude koji iskorištavaju zeničku čaršiju u najljepšem svijetlu, kada su stolovi i stolice okupani nekom pastelnom svijetlošću, a mogu se čuti i ptice koje su se sakrile u krošnjama tri preostale lipe (od nekadašnjih sedam) koje su ostale u tom dijelu grada.

Ovih dana sam imao mnogo posla koji najviše mrzim, a to je ganjanje papira i kopiranje dokumenata. Ta procedura je i inače izuzetno teška i iz godine u godinu se naši gradski oci svojski trude da nam još više otežaju taj posao. Ove godine mi se po belaju potrefi da naletim na dvosatni štrajk upozorenja u MUP-u kada sam išao da vadim potvrdu o nekažnajvanju. Službenici MUP-a i Opštine su počeli sa štrajkom upozorenja jer je vlada odlučila da svim budžetskim korisnicima otkine od plate neku cifru da bi namaknuli lovu u budžet Opštine i Federacije.

Ovaj štrajk je samo početak, a da ne pričamo šta će se dogoditi kada pođu štrajkati prosvjetni radnici i medicinari, koji su također budžetski korisnici. Ne znam da li će štrajkati i miljenici općinskih struktura vlasti koji se također navale na naš skromni budžet i iz njega pokupe lovu za koncerte koji liče na seoske teferiće u centru grada. Do sad su uvijek dobijali cifre od kojih se normalnom čovjeku zavrti u glavi.

I među budžetskim korisnicima ima ljudi koji trpe stanovitu nepravdu jer je njihov rad, a posebno diploma slabo vrijednovana. Pričao sam neku noć sa jednim prijateljem, glumcem, koji je učmalu atmosferu u zeničkom KUD ( kulturno umjetničkom društvu) BNP-u promijenio i doveo do toga da se za mnoge predstave traži karta više. Ja, koji sam godinama odbijao da idem na Zeničke predstave, sada sa nestrpljenjem očekujem svaku sljedeću. Naime, taj momak koji ima diplomu Sarajevske akademije scenskih umjetnosti i par značajnih priznanja za svoj rad ima plaću koja je za nekih cca. 50 km manja od plaće čistačice u ''Prostoru'' ili za 120 km manje od portira u Telekomu BiH. Znam da nam je kultura na margini, ali da je ovako nisko pala diploma sa Pozorišne akademije to je sramotno. I kada sutra taj momak ode iz ovog grada mnogi će davati zlurade komentare i nazivati ga najpogrdnijim mogućim imenima. Ja ne vidim zašto bi on uopće ovdje ostao (mada moram naglasiti da bi mi bilo krivo kada bi otišao).

Sve dok Zenica ima ovakav stav prema kulturi, a posebno prema svojoj djeci koja rade u kulturi, za nas je najbolje da čitav grad poliju betonom i naprave jedan ogroman parking za Sarajevo. Ionako su nam svi gradski oci ''frljavi'' jer jednim okom gledaju na čaršiju, a drugim na Sarajevo.

12 July 2009

Humanosti ima i u Zenici

U našem gradu odnedavno egzistira Udruženje altruista ''Poletarac''. Nekolicina ljudi se okupila da pomaže ljudima u nevolji, a takvih je u ova bolesna vremena i previše. Loša financijska situacija koja hara ovim prostorima kao kuga onemogučava obitelji da svojim bolesnim članovima priskrbi adekvatnu liječničku pomoć. ''Poletarac'' prije svega ima za cilj pomoći da se priskrbi novac za liječenje teško oboljelih ali i da se na pravi način skrene pažnja ljudi na ovakve slučajeve jer u ovim vremenima kada su ljudi okrenuti sami sebi i svojim problemima zanemaruju tuđe probleme.

Zenica je oduvijek bio grad koji je imao sluha za humanitarnu djelatnost i jako bih volio da se isto dogodi i u ovom slučaju. Znam da mnogo ljudi čita Blentovena pa bih ovim putem pozvao sve ljude koji žive u Zenici da daju podršku ovom udruženju, a oni koji žive vani neka pronađu na svojim facebook pretraživačima njihovu stranicu i neka se upoznaju sa njihovim radom. Večeras ''Poletarac'' organizira koncert za maloga Samira Dilavera u Zeničkom ''klubu 072 '' sa početkom u 21:00h pa bih molio Zaničane da svojom posjetom doprinesu njegovom izliječenju.

Ja, na žalost, večeras neću prisustvovati ovom koncertu iz privatnih razloga ali vam ga toplo preporučam jer nikad nije kasno da dokažete svoju ljudskost.

P.S. Ovih dana sam imao nekih tehničkih problema oko realizacije postova na Blentovenu, ali čvrsto obečavam da ću od sutra pisati ponovno i sa istim žarom. Nadam se da će vizuelni izgled biti bar sličan onom starom jer od sutra svoje postove postavljam sam, a do sada mi je to radila druga osoba.

08 July 2009

Zenica noću

Znam da uz ovakav naziv posta svako normalan očekuje da vidi nekakve fotke ali nažalost ja i nisam neki fotograf nego samo revoltirani stanovnik grada kojeg beskonačno volim ali koji mi svoju ljubav ugasi negdje oko ponoći.

Još iz svojih adolascentskih dana mi je najviše smetalo to što ovaj grad umire oko ponoći i koji se kao neka urbana Pepeljuga pretvara u jednu običnu sluškinju koja je do maloprije blistala na balu. Kada „Satrijani“ odgudi svoje u Bordou u gradu ti jedino preostaje lutrija da popiješ još jedno piće na periferiji ili za one sa boljim želucem da odeš u neko od mjesta koje sakuplja ljude koji slušaju neke vrste turbo folk devijacija koje vrše centrifugu mozga. Znam, Zenica je oduvijek bila radnički grad i ljudi su morali razmišljati o sutrašnjem danu kao o danu u kojem ih očekuje crnački posao ali ipak je tu bilo i omladine i nas starijih koji volimo ostati malo duže iz raznih razloga. Čak i u doba kada je Zenica živjela najintenzivnije (moje mišljenje je da je to bilo od 1987-92) nije bilo objekata koji su radili duže od ponoći. Iza ponoći su tada radili samo semafori i jedan birc na željezničkoj stanici. Žalosno je da zenička raja mora ići na piće u susjedna mjesta (Travnik, Zavidovići ili Kiseljak) da bi im noć trajala malo duže.

Nije mi jasno da nikom od ljudi u lokalnim strukturama vlasti nije palo na pamet da je broj saobraćajki možda uvjetovan time da mladi idu tražiti zabavu koja traje duže van grada i da se pripiti počesto razlupaju pri povratku kući. Pisao sam već o situacijama u kojima normalne gazde objekata plaćaju kazne za rad iza 23 sata, iako su radili bez muzike a neki od klubova sa narodnjačkom muzikom rade uredno do 4 ujutro. Urbani svijet u ovom gradu je izgleda osuđen na propast. Klub 072 je jedan od rijetkih koji počesto bude otvoren iza ponoći i koji svojom atmosferom još uvijek prkosi najezdi novih zakona koji vrijede samo za one slijede normalnu čaršijsku atmosferu, dokazano je da narodnjački klubovi rade do kad hoće. Na ušću postoji jedan sladak mali birc sa prelijepom baštom o kom sam pisao neki dan koji isto tako mora zatvoriti u ponoć iako oko njega nema stambenih objekata. Neku noć smo jedva dobili piće iako je ponoć prošla tek nekih par minuta.

Napisah post koji nisam planirao ali sam morao napisati iz dva razloga. Prvi je taj da sam stvarno revoltiran odnosom gradskih vlasti prema mladim ljudima (i onima koji se tako osjećaju) a drugi je da me jedna moja draga prijateljica napala da sam počeo zabušavati i da pišem sve manje i manje postova .

07 July 2009

Derlingovi milioni

Ovih dana sam u par navrata otišao na piće sa jednom lijepom mladom djevojkom iz moje ulice. Zove se Milena i završila je žurnalistiku u Sarajevu a paralelno završava i drugu godinu prava. Čudna mi čuda, reći ćete, zar jedna tako obična djevojka zavrjeđuje zaseban post. Ok, nije ona baš totalno obična djevojka ali nisam ni planirao pisati o njoj nego o njenom djedu Alojzu Derlingu, nekadašnjem direktoru Vatrostalne.

Listao sam brojne monografije u Zenici ali nikada nisam našao neke pisane dokumente o pokojnom inžinjeru. Izgleda da o njemu znaju samo mi, komšije iz Travničke ulice. Ja o njemu znam da je to čovjek koji je patentirao vatrostalnu ciglu bez koje se ne može zamisliti današnji razvitak čovječanstva i da je za taj patent dobio golemu lovu. Urbane legende moje mahale su spominjale cifre od nekoliko miliona maraka. Ista legenda kaže da je on te pare držao u nekim tajnim sefovima u švicarskim bankama i to pod nekim tajnim kodom tako da je nakon njegove iznenadne smrti sva lova ostala tamo pošto nije nikom rekao kodove. Činjenica jeste da njegov sin Lojzek još uvijek vozi starog Trabanta koji se raspada i da obiteljska kuća Delingovih nije u nimalo boljem stanju. Ja se sjećam da sam kao dječak uvijek trčao na njihovu ogradu da vidim Mercedes 600 kojeg su u tadašnjoj državi, kažu, imali samo on i „bravar iz Kumrovca“. Kao vozači su mu radili moj pokojni rođak Željko Antunović i Željko Lincner kasnije poznati ugostitelj i privatnik.

Sjećam se i njega, starijeg elegantnog čikice koji je uvijek šutke izlazio iz auta dok smo mi djeca sa divljenjem gledali u njegovu „mečku“. Imao je i psa Astora koji nam je pojeo desetak lopti u vrijeme kada nije bilo ovih kineskih koje može svako dijete kupiti od polovine džeparca.

Vatrostalnu je digao do nekih respektabilnih razmjera i jedno vrijeme je bila zasigurno jedna od firmi u kojoj su se ljudi otimali za posao zbog visokih plaća. Poslije njega su se pojavili ljudi koji su razbaštinili sve ono što se razbaštinili dalo. Vatrostalna se po medijima provlačila samo po brojnim aferama a ne poslovnim uspjesima kao nekad.

Ako već nikom nije ostavio tu silnu lovu ovaj grad bi mogao bar tu njegovu malenu uličicu dugu svega tridesetak metara „krstiti“ njegovim imenom. Mnogi koji su i manje zadužili ovaj grad imaju već svoje ulice.

06 July 2009

Moja generacija

Kada su prije nekoliko godina ovi „naši“ Indijci došli u grad svi smo očekivali veliki dotok love u Željezaru a i samim time u blagajnu opštine. Ovih dana smo se uvjerili da nisu nikakvu lovu donijeli ali jesu izgleda ono svoje monsunsko sranje od vremena. Svaki dan pada kiša bar dva puta a između tih kišnih perioda su takve sparine da čovjek izludi. Čak mi je i naša ljepotica, rijeka Bosna, počela bojom ličiti na onaj njihov Ganges. Još samo da se ljudi pođu kupati u onim smiješnim bijelim haljinama i eto ga, Zenica- Mumbai.

Te sparne noći ljude, pa čak i mene, dokazanu lijenčinu, tjeraju u šetnju i posjet onim finim kafićima uz Bosnu koji svojim ambijentom i mirom privlače sve više gostiju. Prije neku noć sam otišao u jedan od njih, stid me je reći da ne znam kako se zove ali znam da ga mi svi zovemo - kod Bate. Tamo sam sreo masu poznatih ljudi, između ostalih vidio sam i masu ljudi koji su došli izvana. Za oko mi je zapala ekipa koja se uvijek dobro zabavljala i koja je uvijek bila kompaktna iako od njih osam samo jedan živi u Zenici a ostali dolaze za ljetnje praznike ovamo u posjet rodbini. To je generacija gimnazijalaca moga godišta (rođeni 1964). Iako sam ja išao jako kratko u gimnaziju (samo dva mjeseca) sa svim tim ljudima sam bio jako blizak jer smo po senzibilitetu slični. Spaha je u Pragu, Dule Sekulić u Parizu, Bučec u Australiji i da ne nabrajam dalje ali svi ti momci su zadržali kontakte jedni sa drugima i jako je lijepo vidjeti da njihova druženja nastavljaju svako ljeto, na onom mjestu gdje je i započelo, u Bordou u Zenici. Par njih je oženjeno i njihove supruge su sastavni dio ekipe koja svaku noć tulumari dok god ima otvorenih lokala u Zenici. Sinoć sam ih ja vidio i pridružio im se u klubu 072 nakon fajronta u Bordou. S njima se može pričati neusiljeno i normalno kao prije dvadesetak godina i ne osjeća se ona napetost u priči kao u nekim drugim slučajevima priče sa ljudima koji dođu izvana.

Veseli i dječački zaigrani nisu ni sjena četrdesetpetogodišnjaka kakve zamišljamo. Među njima nema isforsiranih priča o poslu, recesiji i inih tegobnih priča koje slušamo ovih ljetnjih dana.

Možda će vam ovaj post biti malo dosadan ali morao sam da napišem omaž svojoj generaciji a posebno ovim dobrim „momcima“ jer su oni pravi melem za dušu u ovakvim vremenima kada je pravo prijateljstvo tek samo riječ koju mnogi rijetko upoznaju.

01 July 2009

Kako sačuvati intimu...?

Danima od mog dolaska iz Hrvatske izlazim sam. Uglavnom sam se vratio na onu svoju omiljenu ljetnju rutu koja nalikuje polufinalu kupa UEFE Porto-Bordeaux. Srećem uglavnom drage ljude koji imaju slične navike po pitanju izlazaka u našem gradu.

Primijetio sam da ih je većina srdačnija nego inače prema meni uz neki meni neobičan,skoro sažaljiv izraz lica.Dilema mi se ubrzo razriješila kada su me ljudi ničim izazvani počeli tješiti i pričati kako im je žao zbog mene i H., da dignem glavi i hrabro krenem dalje i neke slične nebuloze. OK, za promjene mog životnog statusa sam rekao nekolicini ljudi, napisao na ovom svom blogu ali bilo ih je jako mnogo koji ne čitaju blog a ja im nisam rekao pa su opet nekako doznali.

U vom gradu se vijesti šire jako velikom brzinom, to jako dobro znam ali da nešto sasvim lično prođe toliko pari ušiju mi je stvarno bez veze. Ni to ne bi bilo najgore da se ljudi ne nađu pozvanim da zarone još dublje u vašu intimu i ne pođu čačkati po razlozima. Sve to ide ono prefidno, kao, „nije da me zanima ali šta je bilo, baš ste mi bili onako, fini?“

Kada vide da ne mogu iščačkati nikakav pikantniji odgovor udaljavaju se s onim izlizanim frazama tipa, „ma ništa se ne brini pomirit ćete se vi“. Razočaranja su bila tim veća što nisu čuli neku sočnu priču o prevari ili postojanju neke treće osobe.

Ja znam da je ljudima neobično kada nekog nakon dvije i pol godine viđanja u društvu jedne osobe pođu viđati samog. To odmah upada u oči ali i pali znatiželju. Mislim da se u nekim drugim sredinama ljudi suzdržavaju tog otvorenog ataka na intimu ali kod nas definitivno ne.

Jednako tako mi idu na živce ljudi koji šalju komentare na ovaj blog u kojima pokušavaju da zađu dublje u moj život, posebno nakon mog posljednjeg posta. Napisao sam da možda idem u Hrvatsku jer su mi tamo ponudili posao a mislim da je i što se tiče zadnjih dešavanja u mom životu to najbolja opcija. Bilo je jako lijepih komentara, napisanih od ljudi koje i inače cijenim ali i onih koji svoju mahalsku stranu nisu ostavili u Bosni nego su je ponijeli daleko, negdje na druge kontinente. Osjećaju da mogu zavirit' u moj život do te mjere da se pitaju za moje korijene i odakle mi je ko, sa kakvim političkim uvjerenjima i počeli mi maltene brojati crvena krvna zrnca (vjerojatno su nakon zadnjeg posta očekivali da im kažem da su mi crveno-bijela i još k tome na kvadratiće).

Žao mi je što ću nekom biti dosadan jer ću ponoviti kao nebrojeno puta do sada: niti jedan komentar koji vrijeđa mene ili nekoga drugoga neće biti objavljen. Takođe niti jedan komentar koji može povrijediti moju privatnost.

Večeras odoh ponovno u Bordo a nadam se da će bar neko ko pročita ovo pokušati zatomiti svoju znatiželju i u sebi zadržati neko pitanje koje je mislio postaviti .