30 August 2009

Pseći život

Ovih dana je zenička čaršija bila puna ljudi koji su došli izvana i koji su završili sa svojim ljetnim turnejama po dalmatinskoj obali. Oni kao i mi domaći stanovnici grada bili smo zatrpani rijekama malenih cigana i majki sa djecom koji ti ne daju da na miru popiješ kafu ili da se ispričaš sa osobom sa kojom si došao na kafu. Znam da sam pisao već jednom o tom fenomenu prosjačenja u našem gradu ali ovo je dobilo jednu sasvim drugu dimenziju.

Obzirom da sam u posljednje vrijeme postao ultraranoranilac u nekoliko navrata sam vidio kombije sa vojskom malih prosjaka koji se iskrcaju negdje oko muzeja i onda se razmile po gradu u raznim smjerovima. Od ljudi koji su bili u Indiji čuo sam da je Mumbai (nekadašnji Bombaj) prvi na svijetu po broju prosjaka ali mislim da bi se Zenica mogla komotno uvaliti u neki „top ten“ u svijetu, bar ako uzmemo u obzir broj prosjaka po glavi stanovnika. Neku večer sam izbrojao 9 različitih prosjačića i dvojicu koji su se prekontali pa došli dva puta za isti stol u samo petnaest minuta vremena. Ako se ukalkuliše da na njih potrošiš u prosjeku pola minuta za objašnjavanje prostom računicom dobijemo cifru od nekih 4,5 minuta za popiti kafu i porazgovarati sa društvom. Konobari i gazde kafića vode svojevrsni rat sa tim malim cigančićima jer su postali prava napast i ljudi počinju izbjegavati čaršiju kao mjesto na kojem piju kafu. Neznatno bolja je situacija u lokalima koji se nalaze na Mokušnicama i oko stadiona ali ni tamo nije bajno.

Druga pošast ovog grada je abnormalan broj pasa lutalica koji se u čoporima kreću između stolova po staroj čaršiji ali i po svim gradskim ulicama i trgovima. Do sada je bilo nekoliko slučajeva da su napali neke ljude i nanijeli im teže ozljede. Apeli na gradsku vlast da učine nešto sa ovolikim brojem pasa do sada nisu urodili plodom a ja ne vidim u skorijoj budućnosti nikakvo rješenje. Da se razumijemo, ja jako volim pse ali ovoliki broj pasa koji rovare po kontejnerima i koji se kreću u čoporima i nije baš scena koju volim vidjeti, posebno kada se kasno noću vraćam kući. Prije neki dan sam prisustvovao sceni u kojoj je jedan maleni dječačić vođen nekim posebnim instinktom ušao u jedan čopor u želji da se valjda igra sa cukama ali on onako malen nije mogao znati da su to lutalice koje i nisu baš naviknute na igru. Njegova majka se skamenila od straha i samo zahvaljujući prisebnosti jednog konobara maleni je prošao bez ijedne ogrebotine ali je moglo biti svašta pošto su psi već počeli režati na nepozvanog gosta. Jedan poznanik mi je pričao da je vidio kako neki ljudi koji stanuju u okolici grada čitava legla mladih cuka donesu u grad i ostave ih (uglavnom pokraj kontejnera) da ih ne bi morali ubijati a da ih ne ostave u svom selu.

Kao da nam nije dosta što u ovom gradu živimo pseći život trebamo još i prihvatati tuđe pse.



26 August 2009

Mladi Zeničani

Danas sam se vraćao kući sa jednom svojom malom komšinicom. Kada čovjek ima godina kao i ja ono „malom“ i gubi pravi smisao jer ona ima „već“ 18 godina. Sjećam se kada su se njeni roditelji počeli zabavljati a da ne pričamo kako se dobro sjećam njenog rođenja. Pitah je onako uzgred kako je provela ljetnji raspust a ona mi reče da ga je provela radno, perući čaše u jednom malo boljem zeničkom kafiću. Nemalo sam bio iznenađen njenim odgovorom znajući da njeni roditelji imaju love dovoljno da svoju mezimicu pošalju bar dvije sedmice na more. Ne, ona je sam htjela da radi! OK, moji stariji čitatelji i neće biti iznenađeni njenim odgovorom ali poznavajući današnju omladinu ja sam bio itekako iznenađen. Mladi više nemaju taj osjećaj da moraju razvijati radne navike i imam osjećaj da su mladi moje generacije bili u mnogo boljoj situaciji jer smo imali izuzetno dobro razrađen studentski servis koji je omogućavao svima da zarade lovu za nove udžbenike ili za odlazak na more. Ne sjećam se kada sam čuo nekoga od ove mlađe generacije da je nešto radio preko studentskog servisa a moram priznati da nisam siguran da li on još uvijek i postoji. Znam ja još jednu mladu damu koja je dvije sedmice volontirala u dječjoj biblioteci i uživala u radu sa djecom. Na žalost ove dvije prelijepe djevojke (koje sasvim slučajno idu u isti razred) su izuzetak u našem gradu.

Loših primjera ima mnogo više i poprimaju dimenzije zabrinjavajućeg.

Roditelji koji imaju love (čitaj tranzicijski, novokomponirani bogataši) svojim mezimcima ili mezimicama nemilice daju lovu jer u stvari i oni rade na šminkerskom imidžu roditelja. Kakvi bi oni „tajkuni“ bili ako bi im djeca hodala u bezveznim krpicama i vozikala se u rasklimanim krntijama?! Ta djeca su u startu hendikepirana jer ne znaju cijeniti novac i nerijetko završavaju u gabuli sa drogom ili nekom lošem društvu. Ne treba generalizirati ali poznajem jako mnogo djece roditelja koji ne stignu normalno odgajati svoju djecu pa im ljubav i pažnju pokušavaju nadoknaditi golemim količinama love.Nisu ni svjesni da ta djeca po pravilu ne znaju cijeniti novac jer ga nisu zaradili a o radnim navikama da ne pričamo.

Većina mladih ovog grada se trudi da svoju mladalačku zavist prema onima kojima roditelji kupuju sve što požele kompenzira na milion pogrešnih načina. Mladići se okreću krađama a djevojke sve češće ulaze u svijet prostitucije i svoja mlada tijela prodaju odvratnim starkeljama sve u nadi da će uspijeti doći na neki ravnopravan nivo gorespomenute „zeničke zlatne mladeži“. Neki dan mi je prijatelj, sav sablažnjen, pričao kako mu je jedna djevojka od nekih 16 godina ponudila neku vrstu seksualne usluge u zamjenu za bon za nadopunu telefona.

Strah me i pomisliti u kom smijeru ode ova zenička omladina stoga se nadam da će se mladi ugledati na ove dvije djevojke sa početka teksta. Njihov odabir životnog puta je mnogo teži ali je dugoročno gledano isplativiji.

24 August 2009

Sasvim običan dan

Danas sam se probudio sa jakim bolom u leđima i nisam se uputio na svakodnevno trčanje, samo sam lagano otišao na svoju jutarnju kaficu i na neobavezne razgovore sa ljudima koje svakodnevno srećem u T-caffeu. Malo svježije jutro i rani period Ramazana su dodatno pojačali mir u mom omiljenom kafiću tako da sam jutros prvu kaficu popio u apsolutnom miru. Kasnije su se pojavili i najvjerniji uživaoci najvrednijeg izvoznog proizvoda iz Brazila (nisu nogometaši, nego kafa) sa kojima sam mogao razmijeniti najnovije informacije (čitaj tračeve ) lokalnog i globalnog karaktera. Čuo sam da je gazda T-caffea, Haris, uspješno operiran, da nekolicina Zeničkih gazda ima ogromne financijske probleme i da su u Čeliku po ko zna koji put promijenili trenera.

Čitao sam neki dan da je Sir ALex Fergusson na klupi Manchester Uniteda već 24 godine, a doznao sam i podatak da su za njegove ''vladavine'' u našoj nogometnoj ''diki'' Čeliku za to vrijeme uspijelli promijeniti, ni manje ni više nego 57 njegovih kolega, trenera. OK, trener takvog kalibra se rijetko pojavi, ali da mi ne možemo naći trenera koji ne može odraditi sezonu, e to je već poveliki problem. Ne znam da li u tu cifru računaju i pet, šest mandata koje je odradio Kemo Hafizović kojega zovu kada mu se nakupi nekoliko kirija za lokal koji drži na istočnoj strani stadiona i nezaobilazni Omer Kopić kojega zovu uvijek kada nemaju baš neku lovu za dovođenje nekog zvučnijeg imena. Takav slučaj je i sada, Omer je ponovno trener Čelika. Kakvo nam je stanje u državi tako je i našem najgledanijem sportskom kolektivu. Mijenjaju se treneri, ali predsjedništvo i uprava je uglavnom ista. Donedavno sam imao tu ''privilegiju'' da utakmice Čelika promatram iz svečane lože, ali izgubio sam volju da ih gledam sa tog mjesta jer mi se ne sviđa ekipa koja tamo sjedi. Tamo sjede neki navijači koji bi po ponašanju, i inače po životnom profilu, trebali biti u jednoj ustanovi na Mokušnicama i da ih ja gledam sa balkona Kerimove kuće, a ne da sjede u svečanoj loži. Mislim da sam već pisao o situaciji kada zeničku legendu i možda najveće fudbalsko ime ovog grada Alojza Renića nisu pustili na stadion, a gore sjede ljudi čija imena možete redovito čuti u emisijama koje vodi Bakir Hadžiomerović. Pogled na tabelu Premier nogometne lige pokazuje u kakvom nam je stanju miljenik našeg grada. Čelik je na posljednjem mjestu!

Sve u svemu jedan sasvim običan zenički dan u kojem sam tužno primijetio da je sve manje, nekom Jadranskom bojom osunčane, dijaspore koja se polako priprema za odlazak iz našega grada ostavljajući nas da se borimo sa svakodnevnicom koja je iz godine u godinu sve gora i gora.

Ja čekam da mi se vrati ''neko'' iz Beograda i da se uvučemo u svoju čahuru u kojoj dočekujemo zimu pišući tekstove za sve vas koje interesuje šta se događa u gradu rudara i metalurga...

Nadam se da vam je bilo lijepo na godišnjem odmoru...?


22 August 2009

Ramazan

Znam da ste primijetili da dva dana nisam pisao post.

Prvi razlog je nekakva mala stvaralačka ''menopoauza'', a drugi je taj što sam opečen brojnim komentarima na moj prošli post, a planirao sam pisati o najsvetijem mjesecu muslimana, po Islamu znanom kao Ramazan. Pisat ću o njemu bez obzira na komentare.

Ramazan je počeo prije dva dana i masa mojih prijatelja je krenula u post koji će trajati tačno mjesec dana. Obzirom da se svake godine pomjera za 28 dana (nadam se da nisam pogriješio) došao je u tu fazu gdje se ''iftar'' pomjerio na 19:45 što predstavlja veliko iskušenje jer velike vrućine i jako dugačak dan predstavljaju ogroman napor za ljude koji poste. Mnogi koji me poznaju znaju da više od 15 godina nisam pio alkohol za Ramazan iz pijeteta prema mojim prijateljima muslimanima koji su taj mjesec postili, a i iz medicinskih razloga jer sam svom organizmu davao jedan mjesec da se iščisti od svakodnevnog konzumiranja gore spomenutog pića. I dan danas se trudim da ne pijem jer nije fer prema njima da ja pijem pivo, a oni sokiće. U T-caffeu, gdje ja obično pijem jutarnje kafe, već dva dana nema gužve i moram primijetiti da je ove godine mnogo više ljudi koji poste nego lanjskih godina.

Najviše mi smeta kada vidim na ''šteli'' ljude koji tamo ispunjavaju tikete i kockaju se, a na pitanje šta će popiti daju odgovor, ništa, jer poste. Koje je to licemjerje. Zna se da se ne bi trebalo kockati kada je Ramazan u toku, ali ne, kod nas u Bosni se može biti i parcijalni musliman. Roditelji nekih mojih prijatelja su postili i u ''onoj'' državi i tada mi je bilo nekako ljepše. Nije bilo ovih plakata koji masovno pozivaju na post i nije bilo toliko isforsiranosti koja sve pritišće. Po meni je Ramazan prelijep način da se ljudi iskupe za grijehe koje su načinili i ponekad mi je krivo što nisam vjernik tog tipa da i ja pokušam neke svoje grijehe oprati. Sva svetost ovog mjeseca posta postane trivijalna kada se sjetim nekih Ramazana od prije i ljudi koji su postili većinu mjeseca i onda se ko zadnji papci ''oleše'' za Bajram. Oni samo kaljaju veličinu ovog mjeseca kao i njegovu prvobitnu namjenu.

Još jednom da kažem da mi je jako drago da je ovoliko ljudi zapostilo ovaj mjesec, ali i da im kažem da poste tiho i smjerno, a da ne rade to radi drugih, jer vjera je isključivo privatna stvar i praktikuje se najviše radi sebe.

Ramazan šerif mubarek olsun svim onim koji su ovaj mjesec započeli postom...


19 August 2009

E moj ummete...

Ljudi su se upalili (kao što sam i očekivao) čitajući moj prošli post pa sam odlučio da napišem i neku vrstu odgovora svima.

Sama manifestacija mi nije smetala nimalo, kao ni šerijatsko vjenčanje, ali sam morao primijetiti da u našem gradu prolaze samo stvari koje imaju nacionalni predznak. Na početku, ismijavali smo se ljudima koji žive u sredinama sa Hrvatskim većinskim stanovništvom kada su oni svako malo organizirali neke manifestacije u kojima se veličao Hrvatski narod, a sada kada se to organizira u Zenici onda me napadate što to primjećujem. Šerijatsko vjenčanje je samo po sebi stvar odabira pojedinaca, ali znam nekolicinu koji to prakticiraju isključivo radi političkih poena koje skupljaju pošto se zna da je najmočniji čovjek u BiH reis Mustafa ef.Cerić, alfa i omega vladajuće stranke.

Moje mišljenje o šerijatskim brakovima nije baš omiljeno u krugovima ljudi koji obilaze kafiće u koje ja i ulazim, ali to je samo stvar subjektivnog stava. Smeta mi kada iznesem svoj stav, a prilijepi mi se etiketa ''vlaha'' jer se ne slažem sa većinom. Ok, ja se svakako neću vjenčati tako (kako stvari stoje, sumnjam da ću se ikako vjenčati), ali imam pravo da iznesem svoje mišljenje.

Slična stvar je i sa manifestacijom ''Moj Ummete''. Ja sam samo napisao da mi se ne sviđa okupljanje ljudi koje je određeno nacionalnom pripadnošću i nikako nisam napisao da mi se ne sviđa ta nacija koja je manifestaciju i organizirala. Kritizirat me mogu samo oni koji su me mogli vidjeti na sličnim manifestacjama koje je organizirala katolička crkva.

To znači – NIKO!

Po gradu je dosta oportunih razmišljanja o ova dva događaja, ali je činjenica da su jako uzburkali atmosferu i da su bacili u sjenu priče o pucnjavama i jako lošim rezultatima omiljenog nam nogometnog kluba.

Ja sam zadnja dva dana malo sretniji nego inače i nije mi jasno zašto se ljudi u dvadeset i prvom vijeku zamaraju sličnim stvarima. Prelijepi dani, a posebno noći, u Zenici se mogu iskoristiti za mnogo ljepše teme.

Ljubav, recimo...

17 August 2009

Moj Ummete

Sinoć je u Zenici upriličena manifestacija ''Moj Umete'' koja je, bar na kratko, ulice našeg grada učinila polupraznim i bila je propračena impozantnom posječenošću. Ja sam tek jučer doznao da fraza Moj umete znači od prilike, moj narode. Naroda je bilo i te kako, i cijelu večer se slušala muzika koju su izvodili razni izvođači ilahija, između ostalih i hor Milenka Karovića kojim je ovaj put dirigovao neki dirigent iz Turske (bar sam tako čuo). Prije tri dana na Kamberovića polju je bilo upriličeno kolektivno šerijatsko vjenčanje na kojem se u isto vrijeme vjenčalo 20 mladih parova iz cijele BiH. Počasni gost te manifestacije je trebao biti i sin Libijskog vođe Moamera el Gadafija, a parove je vjenčao sve prisutni vrhovni poglavar muslimana u nas, rejs Mustafa ef.Cerić.

Mene interesuje kako se ja mogu naći u onom Moj Umete, jer u prevodu je to moj narode. Ja sam uvijek potencirao da sam ja po narodnosti građanin BiH i mislim da ovdje živi moj narod, ali niti se mogu šerijatski vjenčat, niti mogu sebe zamisliti na manifestaciji na kojoj se izvode pjesme koje veličaju samo jednu naciju. Malo sam zbunjen,ne znam da li je to do toga što sam friško sa mora pa mi je sol oprala mozak ili...?

Sinoć sam bio skoro pa napadnut kada sam jednoj poznanici rekao da što više starim, sve mi više nedostaje more. Kada sam bio mali moj dida Frane mi je govorio da će mi se to dogoditi. Tada mi je to bilo smiješno, ali sada uviđam da je bio u pravu kao i u mnogo slučajeva do sada. Pjesme koje pjevaju po Dalmaciji znaju biti jako lijepe, ali i jako iritantne. Jedna od njih mi je uvijek posebno išla na živce. Vjerojatno ste je čuli milion puta do sada jer su je navijači Hajduka uzeli za jednu od svojih himni. To je pjesma ''Dalmatinac sam...''. Neki dan poslušam tekst te pjesme, tačnije refren, i shvatim da je potrefila moj ''filing'' koji me je prao danima dok sam bio na moru. Od prilike ide ovako:

'' Dalmatinac sam, tu sam rođen ja, tu su moji didovi svoje sidro bacili, a mene vezali...''

Toliko dubine ima u toj trivijalnoj rečenici jer ja osječam svake godine težinu tog sidra koje su moji didovi bacili i osječam da su mene njime vezali za more.

Danas sam u razgovoru sa jednom veoma dragom osobom shvatio da sam ja jedna potpuno druga osoba u Zenici, a potpuno druga, normalnija i opuštenija u Trpnju. Ovdje kao da osječam neke stege od nekih usiljenih i nametnutih normi ponašanja. Tamo sam ja samo Dado koji hoda po cijeli dan bos i koji se kupa na nudističkoj plaži, a nije ga sram to priznati, dok u svom gradu kada kažem da sam nudist automatski dobijem podrugljive poglede i ogromnu količinu nerazumijevanja. Volim ja Zenicu, volim je mnogo više nego večina čitatelja bloga, ali se ona jako promijenila u odnosu na onu koja me dočekivala emotivno ranjenog nakon mojih dolazaka iz obožavanog mjesta na obali.
Znam da će me nakon ovog posta mnogi uzeti na ''mezu'', ali sam spreman odgovoriti na svaki komentar ako nije zlonamjeran i svađalački.

15 August 2009

15. avgust

Danas je petnaesti avgust. Neki katolici bi ga znali kao praznik Velike gospe čija se centralna manifestacija već decenijama održava u Trpnju, mjestu gdje sam ja odrastao.

Večeras nisam tamo jer sam imao u planu da odem gledati premijeru filma mog najboljeg prijatelja koja se održava na ''Sandžak'' film festivalu, ali eto nešto mi se nije dalo da odem tamo tako da će i ova velika manifestacija proći bez mene. Cijeli dan gledam ove protestne blokade koje su spontana reakcija ljudi na nasilje koje se događa u našim gradovima i odlučio sam da ni ja ne idem. Ubiti momčića što im nije dao piće nakon radnog vremena se može dogoditi samo u ovoj našoj bolesnoj zemlji gdje se zločini ne kažnjavaju i procesuiraju.

Nadam se da se T.F. neće naljutiti što neću otići, ali ovo je jedini način na koji se ja mogu boriti, a njegov film ću gledati na ovaj ili onaj način.

Hajmo malo na ljepše teme.

Rekoh već da je večeras u Trpnju velika fešta i jako mi je žao što tamo neću biti. Ovih petnaestak dana koje sam proveo u mjestu koje me maksimalno nadahnjuje su mi bili kao iz bajke. Mir koji tamo vlada i pitoma atmosfera izgledaju kao da su napravljene za idealni odmor. Ne kažu uzalud stari ljudi da se ničemu ne treba rugati. Ja sam prije nekoliko postova pričao kako se na Makarskoj rivijeri okuplja toliko Zeničana da imaš osječaj kao da si pred Žilet izašao, a ta je sudbina ove godine zahvatila i Trpanj. Na svu sreću to su bili oni podnošljivi gosti sa kojima možeš popiti kafu na miru i nemaš obavezu da ih vodaš po mjestu upoznavajući ih sa lokalnim obilježjima.

Posebno se meni lako distancirati, jer na svako pitanje gdje se kupam dajem isti odgovor, na nudističkoj plaži i samim time znam da sam bar preko dana ostavljen da budem sam.

Čak i na odmoru se nisam odvojio od svojih navika koje sam započeo nekoliko dana prije polaska na more, a fascinantna je stvar da sam uspio istrčati u komadu 2200 metara, koliko je dugačka prelijepa staza uz Trpanjsku obalu. To je ogroman uspjeh za nekoga ko je u zadnjih petnaest godina potrčao nekoliko puta za tramvajem (50 posto uspješno) i za jednom djevojkom (100 posto neuspješno). Izuzev trčanja trudio sam se i da plivam mnogo pa sam i tu napravio stanoviti pomak u kondiciji. Još da mi je srediti ove probleme sa prostatom, gdje bi mi bio kraj. Šta god da unesem od tečnosti u svoj organizam, moram odmah na WC. Imam osječaj da kad bih i ukapao kapi za oči da bih ih morao ispišati (da izvinite na ovom književnom izrazu). Slobodno vrijeme, kojeg je bilo na pretek, sam provodio igrajući se sa jednom prelijepom djevojčicom, kćerkom moje stare poznanice, koja ima tek 22 mjeseca. Proveo sam i par jako lijepih dana družeći se sa jednim piscem kojeg moja bivša djevojka obožava i od njega dobio nekoliko divnih savjeta kako da riješim probleme koje sam sam sebi stvorio.

Sve u svemu, jedan jako lijep period odmora koji će se nastaviti, nadam se uskoro...

Vratia se Šime. Nakratko...

Ne znam da li me je neko i poželio, ali u svakom slučaju, vratio sam se u Zenicu, a samim time i u ovaj virtualni svijet, svijet mog alter ega Blentovena. Nedostajalo mi je pisanje u ovih petnaestak dana jer sam kontakte sa cyber svijetom u ovih petnaest dana sveo na minimum. Uglavnom sam pratio slike koje je moj prijatelj Kerim postavljao na blog i čitao svoje mailove, a priznajem pratio sam šta mi ''konkurencija'' piše.

Sam povratak u Zenicu mi je bio jako čudan i bolno otrežnjavajući jer me dočekala temperatura za nekih petnaestak stepeni niža od one koju sam imao u Trpnju.

OK, jesam proveo mnogo vremena na suncu i pokupio boju s kojom bih se mogao kandidovati za predsjednika SAD-a, ali nije mi jasno što se ljudi toliko zableje u moju novonastalu pigmentalnu zajebanciju i u starom Zeničkom stilu bacaju komentare tipa: ''aaa,bilo se na moru..?''

Nakon iščuđavanja mojoj preplanuloj boji slijedile su priče koje su imale za svrhu da me uvedu u surovu zeničku zbilju. Poginula dva motorista kod Beogradske, nastradali neki momci u autu, pronađen neki masakriran momak na Smetovima i napokon nekakva pucnjava u caffe Maredu gdje ima povrijeđenih i mrtvih kao da je 94-a. Sukobili se momci Mehe Skomorca i neki silni momci iz čaršije.

Petnaest dana na moru nisam čuo ni da je pomor ribe bio u pitanju, a kamoli da se neko ne daj Bože potukao ili za pištolje dohvatio. U kafićima na obali se jedino prepričava nekakva bolesna veza najomraženijeg čovjeka u Trpnju Dikana Radeljaka (omražen je jer je bio zadnji muž tragično preminule Gospe Trpanjske, Ene Begović) i kvazi glumice Dolores Lambaša (za nju pričaju da će dobiti salmonelu zato što je stalno na starim jajima).

U svim normalnim gradovima bi se trajno zatvorio objekat tipa Mareda, a gazda bi najvjerojatnije bio negdje u zatvoru. Ali ne, u Zenici takvi objekti rade i sinoć sam se ulazeći u naš grad uvjerio u to. U tom Maredu je do sada bilo bar pedesetak kafanskih tuča i bar deset onih u kojima su se potezali noževi i pištolji.

Ponovno se Zenica vratila u velikom stilu po broju članaka u Avazovoj crnoj hronici.

Danas sam se sreo, sa razlogom, mog skoro tri mjeseca sjebanog razdoblja i iznenađujuće lijepo se ispričao s njom. Shvatili smo da smo mi ipak na razini Češke i Slovačke koje su se rastale u gospodskom stilu. Ne postoje granice između njih, ali se i te kako poštuju i ne dozvoljava se miješanje u bilo kakvu unutarnju politiku, u našem slučaju čitaj život.

Taj današnji susret bi mi trebao i te kako uljepšati ovaj period koji namjeravam provesti u Zenici i nadam se da ću sada lakše i plodonosnije pisati svoj blog.

Namjeravao sam vam danas pisati o svom boravku u Trpnju, ali ispriječile su se neke druge stvari tako da vam sutra ne gine čitanje o mom boravku tamo.

Nedostajali su mi moji čitatelji, a nadam se i ja vama...

14 August 2009

13 August 2009

12 August 2009

11 August 2009

10 August 2009

06 August 2009

05 August 2009

04 August 2009

02 August 2009

01 August 2009

Uzavreli grad

Kraj jula dao je nazivu „uzavreli grad“ jedno sasvim drugo značenje. Sparina na zeničkim ulicama postala je nepodnošljiva. Zenički bazeni rade u najgorem mogučem periodu, od 10h do 18h. Ako se odlučiš rashladiti u Babinoj rijeci ili u Bosni, kao u neka davna vremena, rizikuješ da u toku noći otkriješ neki novi dio tijela koji ti, naravno, nije potreban.

U gradu sve više automobila, sve više ljudi. Ulice krcate ljudima koji su svoje godišnje odmore odlučili provesti u Zenici i, barem na kratko, evropsku svakodnevnicu zamijeniti „ljepotom“ zeničkih mahala.

Ja sam, s druge strane, odlučio svoje baterije puniti izvan svoga grada. Vodeći se saznanjima koje sam pokupio od ljudi iz dijaspore, a i onom starom poslovicom da čovjek i ne zna šta ima dok to i ne izgubi. Eto, izgubit ću malo Zenicu iz oka svog, ne bi li svoju inspiraciju nahranio tom kratkom nostalgijom.

Evo već sam danas zažalio za sparinom sa zeničkog asfalta. Vjerovatno i previše psihički iscrpljen u proteklih mjesec – dva, prevario me san dok sam ležao na plaži. Ne znam je li mi gore što sam ovoliko izgorio ili što u prodavnicama nema zeničkog jogurta. Ali hajde, možda nešto pozitivno proizađe iz ovog crvenila. Sad se bez problema mogu uklopiti među čehe. I čehinje, naravno.

I eto, dok ja „uživam“ i smišljam nove teme prepuštam blog svom prijatelju Kerimu na jedan kraći „INTERMEZZO“. Nadam se da čete uživati u njegovim fotografijama, a prije nego objavim prvu u nizu pohvalit ću se da mi je nedavno jedan čitalac pokonio neočekivan dar na kojem mu se neizmjerno zahvaljujem. Riječ je o knjizi „Blentoven“ u kojoj su objedinjeni svi postovi koje sam objavio do trenutka objavljivanja pomenute knjige. Još jednom hvala na ovom poklonu, a hvala i svim ostalim ljudima koji prate moje postove.

Čujemo se. Uskoro.