Mess

Neke oktobar asocira na kišu, neke na definitivni kraj ljeta a mene „na prvu“ asocira na jedan kulturni događaj koji mi redovito napuni baterije na duže vrijeme - asocira me na Mess, festival koji se svake godine održava u Sarajevu ali se nekoliko predstava uvijek odigra u našem pozorištu. Nije to zbog toga što nas Sarajlije vole pa nam dadnu poneku predstavu da vidimo nego zato što imamo izuzetno funkcionalnu scenu i najdublju binu tako da se sve zahtjevnije predstave igraju kod nas. Ove godine smo bili počašćeni sa tri izuzetne predstave koje će zasigurno biti u trci za Gran prix festivala. Prva je bila „Pakao na zemlji“ jedne, meni nepoznate, glumačke ekipe koja me oduševila energijom i fantastičnim plesom koji su bez mnogo teksta svima nama pokazali svu teškoću odrastanja u modernoj Njemačkoj, posebno odrastanja doseljenika iz drugih država i kultura.

Druga predstava je bila „Led“ Narodnog pozorišta iz Budimpešte koji su su nam prikazali fantastičnu priču po romanu Vladimira Sorokina. Mađarske predstave su kao po pravilu najbolje predstave na MESS-u i redovito osvajaju nagrade. Svaka njihova predstava iznova pomjera granice u teatarskom smislu ali u pogledu na alternativni teatar. Ovog puta su organizatori predstavu igrali u BNP Zenica ali Zeničani nisu mogli kupiti karte jer je bilo samo 120 karata koje su se prodale u Sarajevu. Morao sam se dobrano potruditi da nađem neko alternativno rješenje da bih odgledao predstavu. Uspio sam, naravno, u svom naumu i osoblje iz propagande me smjestilo na neku improviziranu stolicu koja se nalazila samo pola metra od bine na kojoj su glumci više nego pošteno glumili svoju predstavu. Da su Mađari „spaljeni“ znao sam još sa prošlih festivala ali da će čitav ansambl biti gol više od dva sata i da će se nesimulirano sexati (da izvinete) pola metra od mene, e to vala nisam ni u snu mogao pretpostaviti. Liberalnih sam shvatanja i nudista više od dvadeset godina ali to je čak i za mene bilo „too much“. Predstva je bila odlična, književni predložak fantastičan ali ne znam koliko je bilo opravdanosti za toliko skidanje. Glumci su bili pravi profesionalci i na relativno hladnoj sceni našeg pozorišta su više nego pošteno odradili predstavu koja je trajala tri i pol sata.

Treća, po mom skromnom mišljenju, najbolja predstava je bila „Večeras improviziramo“ riječkog HNK Ivan pl. Zajc u režiji Paola Magellija, po izvrsnom podlošku Luigija Pirandella. Talijanski dio riječkog HNK je maestralno odigrao zahtjevno postavljeno predstavu i pokazao da u modernom teatru moraš znati pjevati i plesati kao profesionalac a ne samo glumiti. Čekao sam da se podijele nagrade da bih dobio potvrdu onoga što sam pomislio nakon odgledanih predstava a to je da je Magelli najbolji režiser. Čovjek je igrom svjetla, muzike i jeftinom ali efektnom scenografijom fantastično dočarao gledaocima svu dramu unutar jedne talijanske obitelji.

Da ova pozorišna sezona dobro počne pored MESSA pobrinuo se i ansambl BNP koji je postavio odličnu predstavu „Sex, laži i divlje guske“ pod vodstvom naše zeničke redateljke Lajle Kaikčija po djelu Woody Alena. Tu predstavu još nisam stigao pogledati ali mi svi kažu da je odlično režirana i odglumljena od strane mlađih članova ansambla naše pozorišne kuće. Nju ću obavezno pogledati a i svima vama koji čitate moj blog toplo preporučam da ponekad odete u pozorište i nahranite svoja čula nepatvorenom umjetnošću.

Read More

Grafiti

Dobro se sjećam knjige Dragoslava Andrića u izdanju izdavačke kuće Prosvjeta iz Beograda koja se zvala „Grafiti internacional“ i moga oduševljenja njome. Tu je bio svojevrstan skup svih grafita koje je spomenuti urednik pokupio sa beogradskih zgrada ali i iz nekih drugih zemalja. Bilo je tu šaljivih komentara ali i dubokoumnih, ponekad filozofski orijentiranih zapisa sa zidova.
Šetajući Zenicom ovih dana doživljavam jedno grozno razočaranje tom formom pisane riječi. Ne, nije u pitanju sadržaj tih poruka nego odabir mjesta gdje se pojavljuju škrabotine uglavnom pisane auto - lakom u spreju. Naš grad je zahvaćen jednom epidemijom uništavanja novih fasada od strane N.N. kvazi umjetnika koji vrebaju ravni zid većih dimenzija da bi ga uglavnom pod okriljem noći unakazili. Na zidovima se može pročitati svašta - od izljeva ljubavi do političkih poruka. Najčešći motivi na koje nailazim su adresirani na naš vajni Nogometni savez, tipa „SAVEZ NAPOLJE“, i skraćenice koje su mladi pokupili iz Engleskog jezika, nešto kao A.C.A.B. što bi značilo All Caps Are Bastards (u slobodnom prevodu „svi policajci su kreteni“ tako da mislim da je to sličan profil mladih koji divljaju i po stadionima. Razmišljam kako bih ja reagirao kada bih bio u situaciji u kojoj se našao čovjek čiju sam unakaženu fasadu snimio neki dan. Nema ni deset dana da je osvanula snježno bijela fasada u koju je vlasnik vjerojatno stukao nekoliko stotina maraka, i onda se nađe neki mladi buntovnik i preko nekog šablona nacrta Dodikovu facu ispod koje piše „Wanted“. Mislim da bih na njegovom mjestu „umjetniku“ slomio ruke na par mjesta. Kada već hoće da izraze svoj bunt predlažem mladim ljudima da odu šarati zgrade opštine ili MUP, ako imaju muda.

Svaki zaljubljeni tinejdžer ovog grada je izgleda odlučio da svoju ljubav napiše na nekom vidnom mjestu trivijalnom prukama poput „Lejla, volim te“ ili slično. Takvih sam vidio bar desetak. Šta će biti kad ga ta Lejla odjebe? Ostat će samo išaran zid kao spomenik ljudskoj gluposti.

Nisam protiv svih grafita. Ima ih koji su ukrasili mnoge fasade zgrada, noseće stubove mostova ili betonirane ograde nekih objekata. Postoji grupa mladih koja uz dozvole stanara oslikava te prostore, uglavnom motivima vezanim uz Čelik ili Zenicu. Njihov rad podržavam jer svoju kreativnost izražavaju javno a ne hinjski kao ovi kvazi buntovnici koji samo prave ruglo od našeg grada.

Read More

Koliko smo zdravi?

Ovih dana sam podložan razmišljanjima o zdravlju. Sve se nekako oko toga vrti. Kolegici bolesno dijete, išao sam na tribinu o aerozagađenju, u novinama nas bombarduju vijestima o povećanoj stopi kancerogenih oboljenja...

Prije samo dvadesetak godina ljudski vijek je bio u prosjeku oko 73 godine a sada hodajući gradom sve češće viđam smrtovnice ljudi koji odu prije pedesete. Tada se čitav grad znao okupiti oko smrtovnice ako je neko umro u ranim četrdesetim a sada to više nije nikakva vijest . U doba kada su krave bile normalne a ptice i ostala perad nisu imale gripu bilo je mnogo manje kancerogenih oboljenja i mnogo manje smrti koja je izazvana problemima na kardiovaskularnoj bazi. Mnogi se vade na to da se te bolesti pojavljuju nakon rata i da su uzrokovane nagomilanim stresom. Ja mislim da nije sav problem u tome. Životinjski i biljni svijet filuju nekim supstratima i hormonima za brži rast a ti hormoni izgleda prave golem nered u našim organizmima. Neki dan sam išao na pijacu i primijetio sam paradajz veličine manje lubenice koji izgleda prelijepo ali mi kažu svi oni koji vole to povrće (ja sam alergičan na koru paradajza) da nema nikakvog ukusa. Ja sam to utvrdio na paprikama koje obožavam. Sve one koje izgledaju kao da su iz baštenske enciklopedije izašle nemaju nikakav okus a one koje su sve smežurane su daleko najbolje.

Sve više ljudi propituje prodavače voća i povrća na pijaci odakle su jer niko ne želi da se truje otrovima što ih Mittal ispušta u zrak a koji padaju po namirnicama koje kupujemo. Slična stvar je i sa mliječnim proizvodima i jajima koje tete prodaju unutar tržnice. Ja kupujem namirnice (po Haninom naređenju), samo ako znam da krave ili ovce nisu pasle travu u krugu od 50 kilometara od Zenice. Da ste i vi bili na onom Eko-forumu i vi bi slično razmišljali. Količina fine (sitna je pa se zato zove fina) prašine koja pada na naš grad i okolinu je premašena za više od 500 procenata. Ta „fina prašina“ unešena u naš organizam može da proizvede takav pičvajz da je meni iznenađenje i ako vidim nekog zdravog ko se hrani hranom koja je nastala u Zenici.

Nemojte se iznenaditi ako me vidite da nosim crvave jabuke i najružniji paradajz koji ste ikad vidjeli uzgajan u Šerićima (malo selo iza Bistričaka za one koji ne znaju bliži zavičaj), jer ja pokušavam da u svoj organizam unesem nešto bez hormona rasta i bez Mittalovih dodataka na hranu.

Read More

Neki novi klinci

Prolazim danas pored Osnovne škole „Miroslav Krleža“ koju sam i ja nekad davno pohađao dok se još zvala O.Š. „Sestre Ditrih“ i gledam momke koji su zaposleni u nekoj firmi koja se bavi jumbo plakatima. Dečki uredno postavljaju plakate duvanske industrije na mjestu koje je udaljeno od školskog dvorišta jedva pet metara. Sva djeca koja sjede pored prozora imaju cijeli dan da bleje direktno u plakat tvornice duhana Rovinj ili da se opredijele na neki novi brand cigareta koje su, navodno, uvoz iz Španije. Negdje na internetu sam čitao da u nekim normalnim zemljama duhanska industrija zabranjuje plakatiranje, čak i prodaju duhanskih proizvoda, u krugu od jednog kilometra u blizini škole. Kod nas jumbo plakati postavljeni skoro u školskom dvorištu. Doduše prošle godine je bio „bolje“ iskorišten reklamni prostor kada su djeci dali da gledaju u reklamu konjaka „Zvečevo“ pri dolasku u školu a pri odlasku su gledali u reklamu cigareta Aura. Najveći reklamni pano u gradu je na zgradi pored KŠC „Sveti Pavao“ gdje fabrika duhana Sarajevo reklamira 125 godina svog postojanja sa velikim logom njihovog najprodavanijeg branda- cigareta Drina. Da paradoks bude veći odmah ispod te ogromne reklame stoji u odnosu na nju jedva primjetno vidljiv natpis za apoteku „Pharmacia“. Loš odabir reklama na jumbo plakatima sam vidio za svog puta u Zagreb nedavno kada smo u jednom bosanskom mjestašcu vidio jumbo plakat za donje rublje Palmers na kojem dvoje prekrasnih polugolih manekena besramno stoje izloženi dvadesetak metara od obližnje džamije. Ljudi koji idu u džamiju automatski izgube abdest čim nogom kroče izvan kruga džamijskog dvorišta jer ih dočekaju polugoli manekeni i manekenke, sve u svrhu bolje reklame.




Ne mogu kriviti samo reklamne agencije ali mislim da bi se sociolozi trebali ozbiljno zabrinuti za današnju omladinu jer pri svakodnevnom prolasku pokraj škole viđam sve više djece kako puše iza fiskulturne sale na velikom odmoru. Išao sam i ja u školu i još mi je koliko toliko svježe sjećanje na te dane ali znam da su pušenja kod nas počela tek u srednjoj školi ali i tad su se učenici koji su pušili (ja ponosno izjavljujem da tada nisam pušio) išli daleko od škole da bi ispušili to svoje „zabranjeno voće“. Danas je situacija potpuno drugačija. Ispred gimnazije možete svakodnevno vidjeti učenike kako sjede na ulaznim stepenicama i hladno duvaju svoje cigarete iako profesori prolaze pored njih. U moje doba je to bilo nezamislivo.

Nezamislive su bile i mnoge druge stvari koje se sada dešavaju u školama. Gledam neki dan djecu ispred škole u Travničkoj kako na odmoru vrište, psuju i pjevaju navijačke pjesme kojih bi se posramio i najveći kočijaš. Neki nastavnik ih je izašao opomenuti ali nije stigao ni do ulaznih vrata oni su nastavili. Nastavnici više nemaju autoriteta. Kada sam ja išao u školu nama je svaki nastavnik bio utjelotvorenje „Boga“ na zemlji i svaka njihova naredba se poštovala ali danas su to obični ljudi koje djeca slušaju samo zato što moraju a ne zato što žele nešto da nauče. Djevojke koje idu u Ekonomsku školu, koje viđam skoro svaki dan jer idem putem koji prolazi pored te škole dolaze obučene kao da su neke kaskaderke u porno filmovima a ne kao učenice. U moje doba se znao kodeks normalnog učeničkog odijevanja. Ne mogu da zamislim profesore koji cijeli dan gledaju tu propupalu mladost koja cijeli dan defilira polugola ospred njihovih očiju. Mora da im je teško skoncentrisati se na nastavu. Sjećam se kada smo mi kao djeca morali nositi one plave kecelje i sad smatram da je to bila tlaka ali kada vidim današnju omladinu i anarhiju koju oni šire u potpunosti vidim opravdanost tih nastavničkih zahtjeva.

Ne bih htio generalizirati ali gledajući ove današnje učenike pada mi na pamet jedna stara izreka zeničkog čaršijskog filozofa koji je jednom prilikom iskarikirano rekao: „Narod koji ima ovakvu omladinu treba da potpiše kapitulaciju prije nego ga iko i napadne“.

Read More

Od svega po malo

Juče sam pisao o tome kako je jesen stigla u Zenicu a danas bih mogao komotno reći da je ta jesen trajala čitav jedan dan i da je umjesto nje već došla zima. Snijeg je obijelio oko Zenice tako da mislim da se na planinama sigurno može i skijati. Ne trebam napominjati da „Grijanje“ čeka onaj famozni 15. oktobar da puste svoju toplu vodu da se malo ugrijemo dok za to vrijeme Elektroprivreda zadovoljno trlja ruke jer električne grijalice „zarađuju“ dodatnu platu njihovim zaposlenim.

Sutra se na Bilinom polju igra završna utakmica naših kvalifikacija za Svjetsko fudbalsko prvenstvo i srećom smo već obezbijedili baraž pa se ona dočekuje u normalnoj atmosferi. H. se danas čitav dan pita hoće li se Torres smrznuti u Zenici pa se iskreno nadam da će naš savez Špancima bar u svlačionice ubaciti grijalice da se ne zalede. Vidio sam da je Manolo takođe sletio u Sarajevo i ovaj put se nadam da će malo bolje čuvati svoj bubanj. Znam da će naši reprezentativci odigrati dobru utakmicu a ja bih baš volio da i pobijede u njoj, onako da to bude kao šlag na sva ova prelijepa dešavanja.

Nisam vam pisao da sam u nedjelju bio na sastanku Eko foruma. Sastanak je održan „Tačno u podne“ (mislim u 12 sati tačno) u zgradi bivšeg Hotela Metalurg. Otišao sam iz radoznalosti da vidim o čemu se radi i nisam se pokajao. Činjenica, bilo nas je malo, tek 20-ak ljudi se skupilo ali razlog je jednim dijelom i u tome što je sam događaj bio slabo izreklamiran – ja sam za njega saznao putem Facebook-a. Prisutni su bili doktor Harun Drljević, Hasan Kreho i još jedn čiko koji je tu ispred Eko foruma, a pričalo se o trenutnoj ekološkoj situaciji u Zenici. Sam Eko forum je nevladina organizacija koja se bori za bolje ekološko okruženje nas Zeničana i postoje tek nekih 10 mjeseci. Još uvijek su tako reći u fazi organizovanja i ustrojavanja te se nadam da će prerasti u sve ono što su rekli da namjeravaju.

A da je situacija u našem gradu po pitanju ekologije kritična znaju svi oni koje to zanima. Sudeći po broju onih koji se odazivaju i posjećuju bilo kakve skupove sa ovom tematikom nemam baš osjećaj da to ikoga pretjerano brine. Za sada najviše trpe stanovnici Tetova i mene to sve podsjeća na onu '91. I te '91 smo svi govorili „Ma neće kod nas rat“, pa znamo šta je bilo. I sada najveći broj Zeničana misli po principu „Ma zagađeno je u Tetovu, nije kod nas i neće kod nas“. A ne razmišljamo o tome odakle je voće ili povrće koje se prodaje na pijaci, ili odakle je sir koji kupimo na Tržnici. Malo mi je falilo da povratim kad sam pomirisao neki crni mulj kojeg je Hasan izvadio prije dva dana iz Bosne (rijeke) te mi je tek sad jasno zašto se svako malo dešava neki pomor ribe u rijeci.

Ono što zagovara Eko forum je i meni jako blisko. Oni ne žele rušiti vlast ili provoditi neke revolucionarne akcije – oni samo žele da se zagađivači koji nas truju natjeraju da poštuju propise koji postoje. Najjednostavnije rečeno – ako već težimo svi toj nekoj Evropskoj uniji onda treba poštovati propise koje ta ista Unija ima za ekologiju. I svi bismo onda bili sretni i zadovoljni, i Mittal, i Indijci, a svakako i mi građani Zenice.

P.S. Za kraj vas pozivam da posjetite blog "Blentoven prodaje". Blog sam napravio kao privremen sa ciljem da prodam ove dvije nekretnine koje ćete tamo vidjeti. Razlog je najvećim dijelom onaj pravi bosanski – inat. Naime, agencija kojoj sam povjerio prodaju istih a koju ovaj put ne bih spominjao je tako sposobna da čitavu godinu dana nije mrdnula sa mrtve tačke. I ja prosto ne mogu da vjerujem da je za toliko vremena nemoguće prodati nešto ako ti je to posao. Pa evo sad da pokušam i ovako, a ako uspijem onda ću vam napisati post o tome šta sve trebate (i koga) izbjeći kod prodaje bilo kakve nekretnine.

Read More

Jesenji post

Počele su dosadne kiše i na svoj prepoznatljivi način najavile dolazak godišnjeg doba koje oduvijek najviše mrzim - jesen. Još kao dijete jesen sam zamrzio jer je njen dolazak simbolizirao kraj svega onog bezbrižnog i početak škole u koju ni jedno dijete nije išlo s pjesmom, posebno ne ja nakon obaveznih dva i pol mjeseca provedenih na moru. U jesen su mi se dešavala i neka grozna razdoblja u mom životu kao npr. gubitak oba roditelja i dva puta gubitak posla. Ovo ljeto se nenadano odužilo ali zadnja dva dana su prava jesenja, sve je u nekim pastelnim bojama svih nijansi žute, crvene i smeđe. Ova jesen bi trebala biti mnogo drugačija u mom životu jer sam počeo da živim sa jednom osobom koja mi ne dopušta da razmišljam o depresivnim kišama i koja mi sklanja misli od svih loših sjećanja na ovo godišnje doba.

Prošao je ZEPS i naš grad je uletio u svakodnevnu letargiju koja će ga držati do Božićnih praznika kada se očekuje sljedeći priliv „gostiju“. Sajam je bio i prošao i ne mogu se oteti dojmu da je nastavio tendenciju pada kvalitete i da se recesijsko vrijeme itekako osjeti čak i na izlagačima koji su došli u znatno manjem broju nego inače. Ja te sajmove i inače ne volim posjećivati jer za mene počesto i nema ništa zanimljivo ali sam primijetio par ljudi koji svakodnevno idu na ZEPS i tamo uredno doručkuju, uglavnom visočke eksponate (sudžuku i suho meso), i piju kafe na štandovima izlagača kafe. Kakav je to sajam bio najviše će vam biti jasno kada vam kažem da sam se najviše zadržao na štandu sa knjigama. Mislim da su najviše profitirali gazde lokala i vlasnici hotelskih pansiona jer se za pet dana sajma moglo vidjeti jako mnogo ljudi koji su došli u naš grad iz drugih gradova i država.

Jesen je doba kada se televizija najviše gleda jer su ljudi prisiljeni ostati duže u kući i čari kišnog vremena promatrati samo kroz prozor. Na žalost televizijski program je iz godine u godinu sve gori iako svi pretplatnici na kablovsku televiziju imaju preko četrdeset programa na izboru. Zaprepašten sam brojem tzv. „reality show“ emisija a posebno njihovim kvalitetom. Skoro svaki program ima neki svoj Big brother a odabir učesnika mi je grozan. Niti jedne zanimljive osobe nisam primijetio iako sam potrošio nekoliko sati sa upoznavanjem tih sadržaja. Bosanska inačica ove emisije mi je najgora jer su u njoj nekakve poluzvijezde koje sjede u studiju i samo oblokavaju alkoholom, puše enormne količine cigara i psuju kao kočijaši. Srpska verzija „farme“ koju su nam ukinuli, na svu sreću, je bila grozna a učesnici su bili nekakvi isluženi rokeri poput Marine Perazić i pjevačice grupe Viktorija koji su htjeli na bilo koji način vratiti popularnost iako su stvorili kontraefekt i stvorili samo osjećaj sažaljenja prema njima. Na kraju ima i klasični Big brother na TV Pink koji se polako pretvara u jedan veliki „peep show“ jer je prepun nekih srpskih starleta koje su više gole nego obučene i koje gledaoce drže prikovane za fotelje u iščekivanju prvog sexa uživo pred tv prijemnicima. Toliki broj reality show programa me baca u razmišljanje da su na ovim prostorima izumrli ljudi koji su mogli da naprave neke zanimljive emisije za

Jesen je stigla a poznavajući naše vremenske prilike neće se dugo zadržati jer se snijeg već pojavio po planinama. Nadam se samo da će nam se JP „Grijanje“ smilovati i da će nam ove godine grijanje pustiti na vrijeme a od naših vajnih televizijskih kuća očekujem znatno bolji program.

Read More

Ode još jedan veliki „čaršijski spomenik“...

Danas smo H. i ja bili na groblju jer je godišnjica smrti mog pokojnog oca i gledali smo neke friške vijence i cvijeće na dva groba. Rekao sam joj da mora da je neko od starih zeničkih porodica umro jer u Crkvicama se uglavnom sahranjuju Zeničani koji duže vremena žive u našem gradu. Moji su roditelji sahranjeni u Crkvicama, mlađi brat, djed i njegova majka.Za mene su Crkvice nekakvo staro, zeničko groblje. Nikad neću zaboraviti riječi rahmetli Senada Šestića koji mi je rekao nakon jedne dženaze: „Samo da me ne sahrane na Prašnicama, nekako mi daleko a nema mi okolo moje raje“. Na žalost nedugo zatim umro je i Senad i baš je sahranjen na Prašnicama.

Danas mi je poslijepodnevni san otjerao telefonski poziv u kojem mi je javljeno umro jedan od simbola stare čaršiije Mehmed Tuzlak, čovjek koga su svi znali kao Mehu „Žileta“. Ovoga puta nije lipa, nije ni javor, otišao je jedan čovjek pred čijim se kafićem pisala istorija Zenice koju ja pamtim. Mislim da ne postoji niti jedan čovjek moje generacije a tu mislim i na one mlađe i starije po petnaestak godina koji nisu popili bar jednu kafu u „Žiletu“. Kultno mjesto koje je radilo samo desetak godina ali dobilo status koje mu niko nikada neće preoteti. Bilo je još kafića koji su bili posjećeni i pred kojim se skupljala omladina ali nikad se više neće pojaviti kafić poput onog starog „Žileta“. Smješten u vakufskim prostorijama, površine cca 15 kvadrata taj je kafić bio poznat širem bivše države. Meho je bio priča za sebe, gazda „bonvivan“ kakvog ovaj grad nije vidio. Bio je idol mnogim mladim momcima koji su htjeli da žive lagodan život „gazde kafića“ sa svim benificijama što im to zvanje i nosi. Mi koji smo svakodnevno i više navrata dolazili u „Žilet“ Mehu nismo viđali po pet, šest mjeseci. Uvijek je organizovao posao tako da nije morao dolaziti u Zenicu i vrijeme je provodio po plažama Makarske, Lovišta ili nekih sličnih destinacija. Lovu su mu uredno slali konobari a donosili zenički taksisti. Živio je jedan život na kojem su mu mnogi pozavidjeli. Nije to dugo trajalo jer je već s početka devedestih posao u „Žiletu“ opao pa je čak on sam radio kao konobar desetak mjeseci. Nedavno smo se sreli i prvi put sam ga vidio sretnog nakon tog perioda jer je pronašao neki poslić koji ga je činio sretnim. Ne dade Bog da i u tome dugo uživa jer je sinoć legao i više se nije probudio. Umro je 60-toj godini i bit će sutra (u subotu) sahranjen na Prašnicama, tako da Senad Šestić više neće biti bez svoje raje. Imali su kafiće u neposrednoj blizini a svoj vječni dom su takođe dobili jedan blizu drugoga.

Rahmet vječni tvojoj duši, veliki „Gazdo“!

Read More

Koliko vrijedi jedan mladi život?

Još se tinta na novinama u kojima pišu o neredima Bad blue boysa, navijača zagrebačkog Dinama, nije osušila a na udarno mjesto dnevnika zemalja u ovom regionu opet je zasjela priča o navijačkim neredima u kojima je bilo čak i smrtno stradalih i desetak teže povrijeđenih. Prije pola mjeseca novine je punila vijest o ubojstvu navijača francuskog Toulousea od strane navijača Partizana dok je ovaj dečko pio kafu sa prijateljima u nekom od beogradskih restorana. Imam osjećaj da se navijačke skupine u regiji takmiče ko će napraviti veću glupost i izazvati bombastičnije pojavljivanje u javnosti.

Ti ljudi definitivno nisu prijatelji svojih klubova jer klubovi zbog njihovog divljanja gube ogromnu lovu a da ne pričamo o neprocjenjivosti mladih ljudskih života koji sve češće ginu u svojim navijačkim pohodima. U razgovoru sa nekim našim navijačima, fanovima Čelika, koji idu na sve utakmice i redovito učestvuju u sukobima sa drugim navijačkim skupinama shvatio sam da ti mladi i beskompromisni momci nemaju nikakvih skrupula kada se radi o tučama sa suparničkim navijačima. Kao što mislim da su za rastuće nasilje među mladim ljudima krivi filmovi koji prikazuju nasilnike kao heroje (npr. „Rane“ i „Do koske“) tako mislim da su za rastuće nasilje na stadionima i oko njih krivi filmovi koji veličaju nogometne navijače koji organizirano prave nered na stadionima (npr. „Huligani“ ili „Factory“).

Engleska je imala taj problem sa navijačima sredinom sedamdesetih godina i početkom osamdesetih ali je tadašnja premijerka Engleske Margaret Thatcher uvela najstrože kazne za sve izgrednike pa se stanje na njihovim stadionima drastično primirilo. Kod nas još uvijek nema takvih zakona i u tome vidim jedan ogroman problem. Narod vjeruje samo u kazne i ako nekoliko izgrednika dobije nekoliko godina strogog zatvora ostali će se sigurno dobro zamisliti pri pravljenju sljedećih nereda.

Jučerašnji neredi u Širokom brijegu su valjda ono zadnje svjetlo koje se pali kada je alarmantna situacija u pitanju. Novinarska izvješća od strane novinara iz zapadno hercegovačke županije i izjave očevidaca od strane navijača Sarajeva su dijametralno suprotni i ko ih sluša nikako ne može doći do realne slike ko je uopće započeo sukobu u Širokom brijegu. Čak se ne slažu ni oko toga kako je poginuo mladi Vedran. Sinoćnji izvještaj iz MUP-a u Širokom naglasio je da je ubijen kamenom a današnja obdukcija u Sarajevu je pokazala da je ubijen iz vatrenog oružja. Mislim da je to potpuno irelevantan podatak jer pobogu nestao je jedan mladi ljudski život a nekolicina ljudi je teže povrijeđena. Divljanje na stadionima i okolo njih su ponovno uzeli svoj danak u krvi a mi se ovdje prepiremo oko toga ko je započeo frku. Niko ne raspravlja o tome na koji se način mogu izbjeći ovakve nemile situacije.

Majka Vedrana Puljića izgubila je sina kojeg je ispratila na jednu običnu utakmicu i sada se vjerojatno, kao i majke Denisa Mrnjavca i Amara Mistrića pita ZAŠTO?

Read More