Poslovni prostori u Zenici

U gradu je u posljednjih nekoliko godina otvoreno nekoliko značajnih objekata – od Shopping centra na Kamberoviću, preko Metalurg City centra i onog centra kod pijace do Multipleks kina. Neočekivano je Zenica preplavljena poslovnim prostorima koji su moderni, super uređeni i sijaju.

U samom centru grada je prije rata napravljen tzv. Zanatski centar. U to doba je bio super moderan i nije bilo boljeg. Danas je to nešto što zjapi prilično prazno. Prolazio sam danas i uslikao kako sve skupa izgleda. Od pobrojanih 16 poslovnih prostora koji se nalaze u njemu zauzeto je i radi – 6. Ostalih 10 se izdaje. Kome i kad će se izdati – ne znam. Znam samo da takav slučaj nije samo ovdje, od Kamenog mosta do pijace sam izbrojao još 6 praznih. Vuče me nešto da izbrojim i one u Metalurg City centru i one na Kamberoviću mada me malo strah da ću se razočarati kad dođem i do te cifre.

Da se vratim na Zanatski. Po mom mišljenju za ovako slabu „posjećenost“ ovih objekata nije kriva samo loša situacija i recesija. Objekti unutar njega su jako neuslovni i loše urađeni, mene lično sve skupa najviše podsjeća na neku konjušnicu. Zatvoreni tunel koji je od samog početka djelovao prljavo i u kojem je vazduh uvijek nekako ustajao a zbog našeg mentaliteta pomiješan sa mirisom mokraće. Znam mnoge koji su uvijek izbjegavali prolaziti ovuda (naročito kad je mrak) jer im je djelovalo zavučeno i opasno. Prilično neugledno za sami i najstroži centar grada.

Nije mnogo bolja situacija ni malo niže, u ulici koja se nalazi između novog muzeja i poslovnih prostora preko puta njega. Nakon perioda u kojem su tu bile poredane kafane i u kojem je taj dio bio najposjećeniji u gradu sve je zamrlo. To se desilo nakon stupanja na snagu zakona po kojem tu moraju biti zanati na osnovu kojih su prostori i dobijani. Da ulica totalno ne umre zaduženi su Rahmet (simbolično), nekoliko frizerskih salona (mislim 4), naplatna služba Grijanja i čini mi se šnajder. Preko puta je prazna i totalno išarana grafitima kuća u kojoj je bila picerija „Stari krovovi“, Turkish Zirat banka, Ultra, kopirnica i sada neka nova picerija. Ima nekoliko praznih prostora ali i pored ovih popunjenih ulica živne jedino kad se plaća grijanje i rate za kredit u banci – oko prvog u mjesecu.

Ne mogu da ne spomenem i Zanatski centar na Jaliji – nekoliko kućica sa dosta poslovnih prostora u kojima svako malo neko nešto otvori pa nakon nekoliko mjeseci zatvori. Uglavnom takođe zjapi prazno i djeluje sumorno.

Pored svega nabrojanog ima još mnogo prostora u gradu onako sporadično raspoređenih ispod zgrada. Izdaju se, neki mjesecima, neki godinama, prodaju se... a najrjeđe od svega su popunjeni i najrjeđe svojim postojanjem opravdavaju ono zbog čega ih zovu – poslovnim prostorima.

Da li ljudima koji mogu nešto učiniti u ovom gradu ove praznine smetaju ili ih možda i ne primjećuju?

Read More

Profil novokomponovanih tajkuna

Mnogo toga me smeta u ovoj našoj maloj, na komadiće rasparčanoj zemlji. Možda ponajviše likovi koje mediji nazivaju tajkunima a čaršija ih zove gazdama. Obzirom da smo nekako sudbinski vezani za zemlje koje su zajedno s nama tvorile nekadašnju državu osuđeni smo da prateći njihove medije upoznamo i njihove tajkune. Ni kod njih situacija nije bajna. Split, meni jedan od najdražih gradova na ovim prostorima je za gradonačelnika dobio Željka Keruma koji izgleda kao malo bolji retard. Svu imovinu je stekao u ovoj novoj Hrvatskoj na misteriozan način. Ja sa ekonomijom ne stojim baš najbolje ali mislim da ne postoji način da se zaradi tolika lova ako pošteno radiš. Normalno, za njega se vežu mnoge afere oko utaje poreza, uvoženje superskupih automobila na povlasticu i još milion sličnih stvari. OK, postoje takvi ljudi ali mi nije jasno da on bude legalno izabran kao prvi čovjek jednog od najljepših gradova na Balkanu. Kakva svijest treba biti u glavama tih ljudi koji se odluče izabrati takvog čovjeka da ih predstavlja i da im on rješava vitalne probleme? U Hrvatskoj imate još takvih primjera. Ivica Todorić, najbogatiji čovjek susjedne nam zemlje a možda i na Balkanu, je prije rata imao jednu malu cvjećaru a sada je bogatiji od čitave zemlje. Luka Rajić je prije rata bio vozač kamiona da bi odmah nakon rata kupio mliječnu industriju „Dukat“. Neka mi neko objasni kako se može zaraditi toliki kapital?

Novokomponirane gazde u našem gradu su takođe priča za sebe. Jedan je prije rata radio za tezgom na pijaci, drugi se nije pomakao iz svog malog sela iznad Nemile, da ne nabrajam dalje. Danas su oni vlasnici skoro polovine objekata u našem gradu i mogu apsolutno sve. Prepoznat ćete ih po izuzetno nadmenom držanju sa cijelom svitom onih rektalnih uvlakača koji ih pozorno slušaju i povlađuju svim njihovim debilizmima. Danas sam vidio jednog od njih kako stoji kao slovo „F“ ćirilicom (znate, to je ono kada stavite ruke na kukove) i nadgleda radove na svojoj radnji za koje mi nikako nije jasno da je mogao dobiti urbanističku dozvolu. U svim normalnim zemljama se ne može graditi u strogoj gradskoj jezgri a on diže svoj postojeći objekat u tolike visine da sam na trenutak pomislio da je prekopirao nacrt od „lamele“. Taj će objekat, mislim, biti sigurno dvostruko viši od ostalih objekata u našoj glavnoj ulici. Nedavno je jedan moj prijatelj potrošio nekoliko hiljada maraka tražeći suglasnost da svoj krov podigne za samo dva metra ali je bio odbijen jer su mu opštini objasnili da se u toj istoj ulici ne može graditi kako je kome ćeif i da postoji urbanistički plan, jednak za sve.

Ove nove gazde su rado viđeni gosti svih okupljanja u gradu. Otkrili su čari pozorišta i kina u poznim srednjim godinama i nije rijetkost da ih i tamo sretnete mada od škole imaju samo veliki odmor i svojim prisustvom odudaraju od tih hramova kulture. Doduše ja se raspisao o ovom fenomenu a znam da je u Zenici dvije godine zaredom za menadžera godine izabran ćevabdžija. Možda je to nekima pokazatelj kakvo je stanje u privredi našeg grada.

Read More

Dani poslije utakmice BiH - Portugal

18.novembar 2009. će mnogi Zeničani sigurno upamtiti. Igrala se kvalifikaciona utakmica baraža za odlazak na svjetsko prvenstvo u fudbalu u Južnoj Africi. Igrali smo protiv selekcije Portugala. I prije je bilo utakmica koje su bile značajne ali ova ih je nadmašila u očekivanju pozitivnog ishoda i u još mnogo čemu. Tapkaroši su zaradili ogromnu lovu prodajući karte na crno čak i po 150 Eura. Cijeli grad je bio preplavljen ljudima u bojama nacionalne reprezentacije i vidio sam bar stotinjak ljudi obučene u dresove nacionalnih heroja Džeke i Misimovića uglavnom. Bilo je Bosanaca i Hercegovaca iz svih krajeva svijeta i mislim da je naš stadion bio kapaciteta stadiona u Portugalu da bi bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Od samog jutra, te srijede, ljudi su špartali gradom veseli i čili i spremni da troše lovu na raznorazne navijačke rekvizite i alkohol. U svom ne baš tako kratkom životu ja nisam vidio više nasmijanih ljudi i toliko pozitivne atmosfere u našem gradu. Svi objekti koji se nalaze u blizini stadiona su radili i po 300 posto više od onoga što su radili u danima kada im je promet bio na vrhuncu. Čak je i maleni fast food restoran koji se nalazi između gimanzije i Metalurg city centra bio desetak sati pun i siguran sam da vlasnik tog objekta u čitavoj godini nije imao toliko mušterija i dnevnog prometa kao te famozne srijede. Kapije stadiona su se otvorile četiri sata prije utakmice i rijeke ljudi su ga napunile u nepunih sat vremena. Počelo se sa gromoglasnim navijanjem odmah negdje oko šest sati i mislim da su se mnoga grla dobrano istrošila do samog početka utakmice.

Po ko zna koji put sam se razočarao u jedan poveći dio naše publike koja je zviždala u toku izvođenja portugalske himne. Vjerujem da se samo na području balkanskih zemalja još uvijek zviždi u toku izvođenja nacionalne himne gostujuće ekipe. Krajnji oblik primitivizma i totalno neprimjereno iskazivanje nagomilanih frustracija. Kad tome dodamo još i nekoliko neodgovornih pojedinaca koji su opet nekim predmetima gađali linijskog suca treba biti poveliki optimista pa očekivati da će FIFA dopustiti da se utakmice ponovno igraju u našem gradu. Naša repka godinama igra na Bilinom polju, imamo travnjak koji je među najgorim u Evropi a naši dični čelnici saveza nikako da odvoje poneki Euro kako bi se obnovila izuzetno dotrajala trava. Ofarbali smo tri od četiri reflektora i napravili ruglo kojemu se smije čitav grad. Sva sreća pa ima i onoh divnih ljudi i navijača koji su naše momke ispratili aplauzom nakon još jednog neuspjeha i dali im do znanja da još uvijek na ovim prostorima ima ljudi koji znaju cijeniti uloženi trud i srce.

Dan poslije srušenih snova o odlasku na mundijal naš se grad povukao u sebe i izgledao je totalno depresivno. Nikom više nije bilo do osmijeha i svi su bili maksimalno potišteni. Izjave selektora i pojedinih igrača su se secirale do iznemoglosti ali više niko nije bio siguran u kvalitetu naše izabrane vrste. Dojučerašnji heroji su sada prosječni igrači kojima su pod povećalom traže mane a zanemaruju sve vrline koje su do prije dva dana bile maksimalno apostrofirane. Klasična priča za ove prostore. Rezultat meča je uveliko doprinio da se i Zeničani povuku u kuće i da sav onaj pozitivni naboj netragom nestane. Niko i ne pomišlja na to da je to sve sport i da će nas ovi mladi iznova obradovati i da ćemo se zasigurno ponovo radovati njihovim sportskim uspjesima. Portugal je u srijedu bio bolji i sad se nadam da je matorom i izlapjelom Sepp Blatteru srce na mjestu kada zna da će onaj nalickani pederčić Ronaldo igrati na Svjetskom prvenstvu i FIFI donijeti ogromnu lovu od sponzora. Mi imamo jako mladu ekipu i vjerujem da će jednoga dana njima biti u interesu da na nekoj značajnijoj nogometnoj smotri zaigra Džeko, Pjanić ili Misimović.

Read More

Bogatiji izbor ali manje love

Neki dan sam išao u kupovinu kao i svaki priženjeni muškarac i dobio sam upute šta da kupim. Reći ćete - lak zadatak! To nije ni najmanje lagano kada uđete u naše supermarkete i budete dovedeni u milion nedoumica. Konkretno sam zapeo na kupovini praška za pranje. Prije mnogo, mnogo godina bila su samo dva do tri praška i nisi morao razmišljati. Bio je famozni „Plavi radion“ a poslije je bio „Faks“ koji je u miraz istoriji ljudi na ovim prostorima ostavio ustaljeni naziv za prašak za pranje odjeće. I dan danas čut ćete žene kada kažu muževima da im kupe „faksa“ jer nemaju deterdženta za pranje iako sigurno nisu mislile na taj artikl Saponije Osijek nego na bilo koji prašak za pranje. Godinama su se čuvale krpe koje su nastajale kada bi se pocijepala vrećica sa praškom i smio bih se zakleti da sigurno u nekim kućama još postoji takvih krpa.

Ne treba ni reći koliko vremena trošite u prodavnicama birajući trivijalne stvari poput paste za zube ili nekog sličnog artikla zbunjeni ogromnom količinom reklama kojima nas bombarduju naše televizije. Jedan skida kamenac, jedan daje automatski sjaj, jedan sprečava karijes, ma samo što ne rade i proteze. U moje doba je bilo tri vrste i mogao si za par sekundi riješiti dilemu.

Odjel sa čokoladama je posebna priča. Nekada si imao „Bracu i seku“, „Toblerone“ i Eurokrem ploče koje je proizvodilo „Takovo“ Gornji Milanovac a sada ti treba fakultet ili bar skraćeni kurs od tri dana da se odlučiš između stotina ponuđenih vrsta čokolade. Slušam neki dan jednog mladog roditelja koji mi se žali kako njegova mala kćerkica neće više da jede čokoladu. Dosadilo djetetu a vala jasno mi je i zašto. U moje doba je bio neki omanji praznik kada dobiješ čokoladu. Morao si za to dobiti bar desetak vezanih petica u školi ili ti je došla neka tetka iz susjedne države koja je htjela da malo obraduje djecu. Danas je čokolada postala sredstvo za umirenje djece koja plaču i nema više onog ushićenja kada vas neko obraduje darovanom slasticom.

Sa pivama i vinom je slična stvar. Danas svaka prigradska zadruga ima takav izbor alkohola koji Simo (pokoj mu duši) „Mrak“ ni u najluđim alkoholnim priviđenjeima nije mogao zamisliti. Nekoliko vrsta Tuborga, belgijske, njemačke i šta ti ja znam koje sve ne pive se sada mogu naći u našim radnjama. Prije j e bilo Jelen, Nektar, Sarajevsko i Nikšićko. Imali smo mi jednog komšiju koji je popio u životu sigurno bar jednu mjesečnu proizvodnju Nikšićke pive. Dok je još bio u nekom polutrijeznom stanju govorio je da će ići kući kada mu se prvi put u pijanstvu ukaže Njegoš. Uglavnom mu se ukazivala žena i ona ga je vodila kući. Kada je umro mislim da je nad Nikšićkom pivovarom bila spuštena zastava na pola koplja. Kako stvari stoje i kolika je zastupljenost danskih piva u ovom vremenu bi zasigurno čekao da mu se ukaže Hamlet.

Mogao bih nabrajati razlike danima ali to nema neku svrhu. Činjenica je da danas imamo mnogo veći izbor svih mogućih artikala ali kupovina više nije „gušt“ kao nekada jer većina ljudi nema love za uživanje u njoj.

Read More

Prenos utakmice OKK Čelik

Zamoljen sam da stavim obavijest da će na www.trebinje.info biti radijski prenos košarkaške utakmice Leotar – Čelik. Utakmica se igra 21.11. (subota) i ne znam tačno u koliko sati počinje ali čim saznam staviću i to.

Ekipa sa www.trebinje.info iza sebe ima već nekoliko sličnih prenosa koje prati i po nekoliko stotina posjetilaca i oduševio me entuzijazam i ideja za ovakve prenose. Čelik je vidim u vrhu i večeras u 19 sati u Areni igra utakmicu sa ekipom koja je prekopirala njegove rezultate – Igokeom. Što znači da bi večerašnja utakmica mogla biti jako zanimljiva.

Dakle, ukoliko u iduću subotu poželite čuti kako igra OKK „Čelik“ pravac na www.trebinje.info !

Read More

Zašto ljudi slabo izlaze?

Juče sam pročitao fantastičan tekst našeg sugrađanina Adnana Džonlića (Grad bez (dovoljno) gledalaca) koji me bacio u razmišljanje. Naime, i sam već odavno razmišljam slično i svjestan sam da ovaj grad sve više poprima oblike neke na prvi pogled neobjašnjive učmalosti. Vrtimo se u krugu između kukanja kako se ništa ne dešava u gradu do toga da i ono što se dešava prođe nezapaženo i vrlo slabo posjećeno – osim kad ne govorimo o utakmicama reprezentacije.

Razmišljam tako od juče zašto je to tako, preispitujem sebe i činjenicu da se sve teže i sam pokrećem da pogledam bilo kakvo dešavanje u gradu. Znam da nije neko objašnjenje ali meni je jako glupo kada na svim eventima gledam šačicu istih ljudi što me trajno deprimiralo i odvojilo od posjeta nekim manifestacijama. Stvarno, već ne znam koje kolo po redu planiram i nikako da odem na rukometnu utakmicu u Arenu, o košarci već odavno ne razmišljam, fudbal takođe ne pratim. Jedino sam redovan na pozorišnim predstavama i kako stvari stoje biću redovan u kinu. Pogledao sam i izložbu Safeta Zeca koja je u sklopu MESS-a održana u pozorištu. Koncerte posjećujem u skladu sa vlastitim interesovanjima, nije me bilo među publikom koja je gledala Halida ali sam gledao Čolu.

Sam Ado je naglasio jedan veliki problem našeg grada – činjenica je da su se skoro svi (moguće i svi) koncerti u Areni poklopili sa odigravanjem utakmice na stadionu, i uopšte nije čudno da se preklapaju termini održavanja bilo kakvih manifestacija. To samo za sebe govori koliko uopšte razmišljaju ljudi koji organizuju bilo šta. Moje lično mišljenje jeste da bi vrlo vjerovatno mnogo više razmišljali kad bi njihova zarada – plata – profit zavisila od broja posjetilaca. Kada bi na primjer opstanak i finansiranje Nogometnog kluba „Čelik“ zavisilo od toga koliko dođe gledalaca na stadion garantovano niko od odgovornih ne bi spavao jer bi stalno razmišljao o tome kako da dovede gledaoce na stadion. Ili na primjer kada bi plata zaposlenih ljudi – menadžera u Gradskoj Areni zavisila od toga koliko ljudi mjesečno posjeti istu tada bi ti ljudi vrlo dobro pazili kad će zakazati bilo kakav koncert. Konsultovali bi i gradske vlasti, i horoskope i onu vidovitu Aziru skupa sa kašikama.

Opštepoznata je činjenica da je sport na čitavom prostoru bivše države na jako niskim granama tako da nije izuzetak ni to što je u Zenici stanje isto. Ja se ne mogu natjerati da odem u prelijepu Arenu i da gledam košarku kad sam puno bolju igru nekada,mogao vidjeti na Kamberović polju.

Ne mogu se natjerati da gledam kojekakva prenemaganja na terenu kad sam u istom ovom gradu gledao ljude koji su igrali iz čiste ljubavi, strasti, želje, te tako dolazili do velikih karijera. Nisu kao danas sa petnaest maštali o vilamana moru, vrećama para i ostalom, maštali su da nauče da igraju, pa su i mimo standardnih treninga trenirali za sebe. Ovdje djeca sa sedam godina počnu trenirati i tad se počnu ponašati kao zvijezde. Imamo jako mnogo Salierija ali nikako da nam se u sportskom svijetu pojavi Mozart.Rezultat su nam prazne dvorane koje izgledaju prelijepo.

Zato ja ne idem na sportske događaje mada sam odlučio u petak otići u Arenu da odgledam rukomet (nadam se da neću biti sam i da će doći još ljudi). I zato sam redovan u pozorištu – tamo se sve više vidi neka nova, pozitivna energija koja i pored novčane oskudice i lošeg stanja koje vlada isplivava na površinu. Tamo se konačno okupila ekipa glumaca koja ako ništa drugo voli to što radi i rade to sa strašću. A time nadoknađuju sve ostalo – i nedostatak novca, i loše uslove, i činjenicu da u ovom gradu jako malo ljudi ima naviku da ide u pozorište, i loš marketing koji ih prati, sve. Jer nije lako spremati jednu predstavu nekoliko mjeseci i onda je igrati pred vrlo često polupraznom dvoranom. A oni je i tad igraju sa istim žarom kao i kad je premijera. Za puno manje plate i mnogo manje slave nego kojekakvi fudbalerčići iz NK „Čelik“. Nadam se da je ovakvo stanje u mom gradu samo prolazno i da će se nekad stvari odvijati u drugačijem pravcu.

A za one koji imaju volje i želje za društvena događanja da kažem da je 28. novembra u Zenici Ibrica Jusić. Koliko sam čuo gostuje u restoranu „Trubadur“ tako da se tamo možete raspitati za pojedinosti. 23. Decembra je u Areni Oliver Dragojević pa se i to može pogledati.

I da – vidimo se u petak (13. novembra) u Areni na rukometu!

Read More

Zenica napokon ima kino

Nemalo sam bio iznenađen pozivom jednog zaposlenog u preduzeću „Tropik“ Zenica koji me neki dan pozvao da prisustvujem testnoj projekciji filma u našem novonapravljenom multipleksu „Ekran“. Nisam bio iznenađen pozivom nego činjenicom da se taj „Skadar na Bojani“ ipak završio. H. i ja smo tu subotnju večer odlučili provesti sa prijateljima u ambijentu ustanove koju smo toliko željno iščekivali. Da grad od 130 hiljada stanovnika nema kino je bila sramota koju su čelni ljudi „Tropika“ na radost svih Zeničana napokon ispravili.

Zgrada je u potpunosti renovirana i sam prilaz od trga sada izgleda mnogo ljepše pa se obnovljenim stepenicama kao po crvenom tepihu penjete do samog ulaza u kino. Na sredini ulaznog foajea dominira prostor koji je predviđen za igraonicu društvenih igara (bilijar, stoni nogomet i slične stvari) a ispod njega je prostor koji je namijenjen kao igraonica za djecu. Sa desne i lijeve strane su šankovi koji će vršiti okrepu vječito žednih građana Zenice koji vole da imaju pogled na centralni zenički trg. Na spratu je ogroman prostor koji je predviđen za kafe slastičarnicu i za restoran sa toplom linijom (šta god to trebalo biti) i ono što smo svi toliko željno iščekivali - tri kino dvorane. Iste su napravljene u amfiteatarskom stilu i imaju kapacitete od 80, 120 i 170 mjesta (tako nekako, nemojte mi ove brojke uzimati kao 100% tačne). Koliko sam uspio primijetiti dvorane se osim po broju stolica razlikuju i po boji zidova što sve opet možete pogledati u galeriji slika na „Zenica-blogu“.

Kao „probni“ film smo gledali „Prisilu na brak“ (The proposal) sa Sandrom Bullock i na žalost se nije radilo o DVD projekciji tako da nismo testirali i taj ugođaj. No svejedno, bilo je lijepo ponovo u svom gradu gledati veliki ekran i to sjedeći na mekanim foteljama i moram naglasiti – u toplom kinu (za sve one koje se sjećaju nekadašnjih projekcija iz onog starog).

Lično sam zadovoljan sveukupnim izgledom, vidi se da se uložilo dosta novca i truda u sve što je napravljeno. Jedinih par zamjerki koje imam odnose se na mali razmak između redova – bilo bi mnogo ugodnije i komotnije da tu postoji bar još nekih 10 cm. A druga zamjerka se odnosi na veličinu ekrana (ili se tu možda radi o tome da je ekran preblizu). Hoću reći da je meni je bilo malo teško pratiti toliki ekran i sasvim sam siguran da ću prilikom sljedećih posjeta bježati u zadnje redove. U svakom slučaju sve što sam vidio prilikom ove posjete zaslužuje jednu visoku ocjenu.

Glavno i pravo otvaranje je 12. novembra kada će premijerno biti prikazan film „2012“ (dan prije nego u SAD-u). Načuo sam da će cijene karata imati tri verzije – 3, 4 i 5 KM za različite termine. Nadam se da će i pored loše platežne moći Zeničani redovno posjećivati ovaj objekat. Ja znam da hoću i to ne samo zbog filmova nego i zbog ostalih različitih i zanimljivih sadržaja koji se nalaze u njegovom sastavu. „Tropik“ je već odavno stvorio reputaciju koja svima garantuje dobru zabavu.

Read More

Mi na Balkanu ili Balkan u nama?

Evo upravo na TV-u počinje utakmica između zagrebačkog Dinama i slavnog Ajaxa iz Amsterdama. Bilo je za očekivati da će stadion biti ispunjen do posljednjeg mjesta ali ne, najveći hrvatski stadion zjapi prazan, nema niti jednog gledatelja. Grozna financijska situacija, loše igre Dinama ili ne daj Bože neatraktivan suparnik? Nijedno, Dinamo je kažnjen sa tri utakmice igranja pred praznim tribinama i sa „uslovom“ da će u slučaju ponavljanja stvari zbog koji je kažnjen biti izbačen iz Uefine lige. Naime, zagrebački je klub kažnjen zbog divljanja njegovih navijača na svim mogućim gostovanjima. Nevjerojatno mi zvuči podatak da su hrvatski huligani, zajedno sa poljskim i ruskim, davno pretekli one po kojima se huliganstvo tako i zove - Engleze. Nema samo Dinamo probleme sa navijačima. Njihovi najveći suparnici u susjednoj nam državi Hajduk iz Splita takođe ima problema, činjenica druge vrste. Njihovi navijači su prošli vikend bojkotirali derbi protiv Dinama i prvi put u šezdeset godina, od kad postoji navijačka grupa Torcida nisu došli da bodre svoj klub.

Kod nas je slična situacija što i nije iznenađujuće jer mi sve ružne stvari kopiramo sa zapada. Doduše nisam baš siguran koliko je ovo ružno ili loše ali ponos našeg grada Čelik zadnje dvije domaće utakmice igra bez prisustva svojih najvjernijih navijača, Robijaša. Razumljivo mi je da su navijači ogorčeni jer njihovi ljubimci ne pružaju ništa da bi opravdali njihovu ljubav a svima je poznato da se ljubav mora i zaslužiti. Da ne pričamo o groznom stanju na relaciji uprava kluba - navijači. Već godinu dana tu ništa ne štima ali kod nas je uvaženo pravilo da će prije u Visokom pronaći Kleopatrinu tetku nego što će neko svojevoljno dati otkaz na neku funkciju koja mu donosi lovu, tako da su svi u upravi ostali u svojim foteljama. Igrači se nemilice prodaju a na njihova mjesta se postavljaju mladi momci iz juniorskog pogona ili dovode neke igrače koje su platili „dvije tone ćumura“ stoga ne čudi da su navijači ogorčeni na vlast u klubu.

Čitam nedavno da je Bivši golman Čelika, Burić, u zadnje dvije utakmice bio proglašen najboljim igračem svog kluba u poljskoj ligi a svi koji prate izvještaje iz Norveške znaju da je naš Fenan Salčinović jedan od najboljih igrača u Sandjefordu. Tu dolazi do izražaja onaj naš „Balkanski“ mentalitet. U našoj ligi igrači imaju veći radijus kretanja kada oblače šorc nego na utakmici a kada odu vani onda lete po terenu koda ih sto vragova ganja. Nije stvar samo kod ovih gorespomenutih igrača nego je to slučaj i sa mnogima koje sam gledao u našoj ligi koji dožive fascinantnu tranformaciju svojim odlaskom u inostranstvo.

Znam da će mnogi reći da je to do love koju igrači primaju ovdje i vani ali ako je tako onda nek se i zapitaju zašto ih niko više i ne gleda. Svaka ljubav prestane kada se shvati da je riječ o interesu a ne nekom ljudskijem osjećanju.

Read More

Tetovljani i Zeničani u pripremama za sudski proces

Zamoljen sam da postavim ovu anketu da bi što više ljudi ovo vidjelo i možda uzelo učešće.

MJESNA ZAJEDNICA TETOVO Tetovo, 29.10.2009
72000 ZENICA

ANKETA POVODOM TUZBE PROTIV ARCELORMITTALA

Postovani prijatelji,

Vise mjestana Tetova uz saglasnost odbornika Mjesne zajednice pokrenula je inicijativu za podizanje tuzbe protiv Arcelor Mittalla zbog velike stete koju svakodnevno nanosi svim gradjanima Zenice, a stanovnicima Tetova posebno.

Svi smo mi svjedoci strahovitog zagadjenja i terora kojeg ta kompanija provodi nad nama i to u svim mogucim oblicima. Udisemo i gutamo velike kolicine prasine i otrovnih plinova, buka nas izludjuje, prljavstina nam ugrozava imovinu a zbog ovakvog Mittalovog djelovanja vrijednost nase imovine pada do bescijenja. I pored nasih brojnih poziva u pomoc raznim institucijama, Mittal nemilosrdno nastavlja da zagadjuje sve sto stigne, zrak, tlo, biljni svijet, rijeku Bosnu... Svi pokusaji da se ta kompanija urazumi i pocne instalirati zastitne uredjaje su ostali bez uspjeha. Nacelnik opcine Zenica umjesto da nas zastiti, stavlja se, suprotno svojoj funkciji i to sasvim otvoreno na stranu Mittala, a Federalna inspekcija ne radi svoj posao na efikasan nacin. Kaznjava tu kompaniju simbolicnim novcanim kaznama koje ova namiri vec u narednom satu, eksploatisuci nas radni narod na najbeskrupulozniji nacin.

Mittal nema nikakvog respekta za nase zdravlje i zivote nase djece. To je jedna primitivna kolonizatorska kompanija kojoj je samo profit vazan. Zdravlje preko 700 nase djece iz tetovske osnovne skole ili brojnih beba koje majke izvode u setnju tetovskim mahalama, za Mittala nema ama bas nikakvog znacaja. Ta kompanija smatra da smo mi primitivni Balkanci od kojih moze da radi sta hoce. Na nama je dam tim ljudima dokazemo suprotno.

Posto ne mozemo racunati na zastitu vlastitog zdravlja i zdravlja nasih ukucana od strane bilo koga, preostaje nam da uzmemo stvari u svoje ruke i da se na legalan nacin izborimo za nase zakonsko pravo da zivimo u zdravoj sredini. Jedan od tih legalnih nacina je tuzba u kojoj bi trazili financijsko obestecenje za sve nedace i stetu koju nam je Mittal nanio i koju nam i dan-danas nanosi. Zakon o zastiti okolisa predvidja princip da zagadjivac placa za stetu koju nanosi. Pored financijskog obestecenja trazicemo obustavu ili smanjenje proizvodnje zagadjujucih pogona do dozvoljenih normi, definitivno zaustavljanje buke koja nas vec godinu i po dana izludjuje kao i odvozenje troske nagomilane pozadi nasih kuca i basta u Tesanjskoj ulici na sta se Mittal vec davno pismeno angazovao a to nikada nije uradio.

Ako u principu pristajete da budete jedan od ucesnika u ovoj tuzbi, molimo vas da nas obavjestite time sto cete najkasnije do 10.11.2009. dostaviti u Mjesnu zajednicu ili na adresu predsjednika skupstine MZ (Tesanjska 40) ovaj anketni list popunjen i potpisan. Od vas ce se traziti definitivni pristanak tek nakon sto budemo u mogucnosti da vas obavjestimo o kostanju tuzbe kao i o financijskom ucescu svakog od ucesnika u tuzbi. Naravno, sto budemo brojniji, to ce troskovi tuzbe biti pojedinacno manji. Predvidjeli smo da trazimo obestecenje od najmanje 100 000KM po domacinstvu.

Bicemo u mogucnosti da vas obavjestimo o svemu ovome nakon konsultacije sa advokatima koji ce nas zastupati, a u tu svrhu cemo sazvati skupstinu na koju ce biti pozvani svi potpisnici ove ankete.

Posto se ovdje radi o jednom velikom i za nase zdravlje i kvalitet zivota vaznom poduhvatu, molimo vas da sa svom potrebnom ozbiljnoscu razmotrite znacaj ove tuzbe. Kad vec ne mozemo racunati na druge, moramo racunati na nas same. Inace, zlo nam se pise. Ako nista ne poduzmemo, ovakva situacija moze potrajati godinama.


Uz topli selam i pozdrav Mensudin Bajramovic, predsjednik skupstine


Vase ime i prezime Adresa Kontakt telefon



Datum i potpis

Read More