31 January 2010

Noć muzeja

Prije dva dana u susjednoj nam Hrvatskoj je bila manifestacija nazvana neobičnim imenom – Noć muzeja. To je jedna dobra zamisao vlade Republike Hrvatske na čelu sa njenim ministarstvom kulture koji su odlučili da taj dan svi muzeji diljem države budu otvoreni do jedan sat poslije ponoći i da ulaz u sve spomenute bude slobodan. Divan primjer kako država radi na popularizaciji kulture.

Odvratan osjećaj u mom želucu stvara komparacija te manifestacije sa kulturnom učmalošću našeg grada. Kod nas muzej radi do 17 h svakim radnim danom a tek nedavno su počeli raditi subotom. Nije mi jasno kako bilo ko stigne da pogleda neke izložbe koje se tamo postavljaju. Ljudi rade uglavnom do 16 ili 17 sati i ne stignu da odu tamo a posebno ne da svoju djecu odvedu u razgledanje izloženih eksponata.

Kad smo već kod eksponata mislim da svi oni koji su tamo izloženi stoje još od vremena doajena prikupljanja zeničke muzejske građe, rahmetli Fiće Ibrahimspahića. Opština je izdvojila ogromna sredstva da se napravi zgrada koja zaista reprezentativno izgleda izvana ali unutra je blago rečeno kaos. Na ulazu vas dočekaju djevojke koje rade na porti i ljubazno vas usmjere na razgledanje eksponata ali od kustosa ni traga. Već sam pisao o tome kako je kamera koja ima izuzetnu priču (njom su fotografirani pripadnici Mlade Bosne na suđenju u Sarajevu) stavljena u neki zametnuti ćošak gdje sam ga ja jedva pronašao. Naprijed su izložene neke replike ustaških i njemačkih uniformi sa svom pripadajućom opremom.

Marketing muzeja je očigledno negdje dobrano zapeo jer plakatiranje izložbi i izlaganja novih muzejskih postavki je svedeno samo na stavljanje plakata na ulazna vrata muzeja i možete ga primijetiti samo ako ste u prolazu. U prolazu možete biti samo ako idete na neku od molitvi u čaršijsku džamiju ili ako idete nekom na dženazu jer je taj dio grada poodavno postao mrtav za zeničke šetače. Prije nekih tri mjeseca je bila upriličena retrospektiva nezavisnog evropskog filma za koju sam ja doznao tek nekoliko dana nakon prikazivanja a imao sam jaku želju da pogledam neki dobar film. Sličnih primjera je napretek. Uglavnom čovjek bi morao dežurati ispred vrata da bi bio obaviješten o događanjima u tom precijenjenom zdanju.

Ne znam koliko je Zeničane koji su primorani da pune budžet opštine koštao ovaj „hram kulture“ u bojama prijeratnog Holiday Inna ali znam da su za te pare mogli da naprave nešto što bi našem gradu bilo mnogo rentabilnije. Na primjer neki novi KP dom jer su postojeći kapaciteti odavno popunjeni pa smo dovedeni do ruba apsurda da imamo čak i osuđene za ratni zločin koji čekaju na odlazak na izvršenje kazne zato što nema slobodnih kreveta u kaznionicama. Ostalo je jako mnogo kasarni po našim gradovima koje bi se uz minimalna sredstva mogle preurediti u kaznionice pa da kriminalci imaju gdje prenoćiti a ne da nekom novom naraštaju dajemo nova krila u kaznenim djelima zbog nemogućnosti sankcionisanja istih.


25 January 2010

Indijansko pleme u Zenici

Nedavno sam u razgovoru sa prijateljem koji je postao otac ušao u raspravu oko davanja imena djeci. Veliki sam poštovalac davanja tradicionalnih imena djeci a on je zagovornik teze da se treba dati upečatljivo ime koje ne pripada baš svakodnevnici. Sada mladi roditelji često zavire u knjige sa imenima ili još gore „googlaju“ po netu da bi pronašli dovoljno različito ime koje će njihov potomak nositi do kraja života. Sto ljudi, sto ćudi, što bi rekao naš narod. Ok zaviriti u knjige sa starim persijskim ili arapskim imenima, ali imena tražiti u knjigama Karla Maja ,poznatog pisca knjiga o indijancima, to je stvarno raritet.

U Sarajevu je postojala stara porodica Arnaut čiji je „pater familijas“ bio gospodin Ibrahim, poznat između ostalog i po tome što je bio osnivač i prvi direktor DOZ-a, prve osiguravajuće kuće sa ovih prostora. Njegov sin Nešet Arnaut, priznati liječnik specijaliziran za plućna oboljenja je napustio Sarajevo i nakon dužeg lutanja (Travnik, Zavidovići...) odlučio da svoje gnijezdo svije u Zenici. U naš grad je sa suprugom Danicom, prosvjetnom radnicom, doselio početkom pedesetih godina prošloga stoljeća.

Pokojni gospodin Nešet je bio pasionirani sakupljač knjiga i nazvanično saznajemo da je imao knjiga otprilike kao naša gradska biblioteka. Kažu da je pred smrt svojoj djeci podijelio sve knjige i to, pazite, svakom po 6000 komada. Obzirom da ih je imao troje to je jedna zavidna cifra od 18000 knjiga. Među toliko knjiga najdraže su mu bile one Karla Maja a da ta njegova ljubav prema knjigama o indijancima ostane zapamćena odlučio je svoju djecu nazvati po indijanskim poglavicama. Prvi i najstariji sin Unkas Arnaut, donedavni predsjednik kantonalnog suda u Zenici je bio prvi. Poslije njega se rodila Kamiah Arnaut, profesorica engleskog jezika koja je sada i Karović (udata za profesora Milenka Karovića ) i naposlijetku se rodio Kočiz, sada poznati zenički advokat. Unkas je nastavio sa tradicijom i svoju je djecu nazvao Onahti (kćer) i Naiče (sin). Kočiz je svojoj djeci takođe odabrao indijanska imena. Kćerke se zovu Sonsirej i Tila a sin je Načiz. Jedino je profesorica Kamiah (vjerojatno zbog svog muža, tradicionlanog Crnogorca) svom sinu dala ime Goran.

Danas pokojni čika Nešet (koji je, istini za volju, i sam imao pomalo čudno ime) bi vjerojatno bio ponosan na svoju poveliku familiju koja se pokazala veoma uspješnom u svim sferama života. On je umro 1998. godine a teta Danica je još uvijek živa i uživa u svojoj penziji u zgradi preko puta Papirne. Penziju je zaradila radeći u nekadašnjoj školi Sead Škrgo (ubijte me ali ne znam kako se sada zove).

Ovo je bila priča o jednoj netipičnoj zeničkoj porodici za koju se ja iskreno nadam da će nastaviti svoju tradiciju jer je itekako zanimljiva. Ko zna, možda na red dođe i neki Winnetou?


14 January 2010

Jeste li već čitali ove tekstove na Zenica Online?

Za par dana će biti puni mjesec od kako je sa radom počeo Zenica-Online. Do sada smo zadovoljni razvojem stranice, a kako sam primijetio još uvijek svi redovni čitaoci Blentovena nisu svratili na Zenica-Online da vide o čemu se tu radi. Zato vam ovdje donosim pregled nekih tekstova sa pomenute stranice koji su pobudili veliko interesovanje čitalaca.

Najčitaniji tekst je bio Intervju sa Sašom Domuzom, ujedno i reportaža o "Djeci Perviza". Intervju sam lično uradio a možete ga pročitati na
"Pervizova djeca 1969 – 2009"

Razgovor sa Saladinom Pašalićem je takođe zainteresovao mnoge. Saladin nam je pričao o sebi i svojim zanimanjima, a sve to možete pročitati na
Razgovor sa Saladinom Pašalićem

Imamo i zanimljivu rubriku, zove se "Intervju 3 u 1". U njoj su na pitanja o tome šta vole i ne vole u Zenici već odgovarali - Safet Mangić, Almir Alić, Harun Bošnjak, Amir Japaur, Siniša Zrnić, dr. Harun Šestić, Jasmin Burić i Zlatan Alispahić. Sve to možete naći na -
Intervju 3 u 1

Zanimljive tekstove o istoriji Zenice nam piše Mirsad Đulbić. Tako imamo priču o bazenima -
Bazeni u Zenici nekad i sad, tu je priča o naselju Kanal - Zenica – naselje Kanal i skretanje toka rijeke Bosne, kao i priča o Zenici iz 1785. godine. Stara i lijepa, vrijedi je pročitati i vidjeti lijepu sliku Kamenog mosta - Zenica – 1785. godine Mirsad nam je pisao i o tome kako je Ivo Andrić boravio u Zenici od 1915. do 1917. godine. Ne znam je li ga neko sreo ali tekst o tome pročitajte ovdje - Ivo Andrić u Zenici 1915-17 g.

Miro Vinduška nas je podsjetio na zeničke alpiniste -
Sjećanje na zeničke alpiniste, a ja sam u skladu sa aktuelnim dešavanjima radio intervju sa studenticama Zdravstvenog fakulteta - Peticijom do priznanja diplome i priču o radnicama RK "Bosna" - Lud, zbunjen, normalan- slučaj radnica RK “Bosna”

Osim toga, imamo i rubriku
"Najave dešavanja" u kojoj bilježimo sve što se u narednim danima treba desiti u Zenici.

A ukoliko imate neki prijedlog, sugestiju ili ideju slobodno nam pišite.

Do idućeg javljanja - veliki pozdrav!

Vaš Blentoven

09 January 2010

Zenička pijaca


Dovoljno sam star da se sjećam pijace koja je bila na samom ušću Kočeve u Bosnu, mjesta koje i dan danas ljudi nazivaju starom pijacom. Negdje početkom osamdesetih pijaca se preselila na današnje mjesto a prije pet, šest godina je dobila današnji izgled. Proputovao sam ja mnogo gradova na prostorima bivše države i šire ali ne znam da li sam vidio pijacu koja je bolje urbanistički riješena. Ogromni pijačni „kišobran“ koji dominira panoramom tog dijela grada je jedno od boljih arhitektonskih rješenja jer štiti prodavce i kupce od vremenskih neprillika a dovoljno je odignut od zemlje da ne bi stvarao efekat staklene bašte. Dobro snabdjevena pijaca je smještena sa jedne strane pijačnog prostora dok se s druge strane nalaze štandovi sa odjevnim artiklima i obućom sumnjivog kvaliteta. U sredini se nalazi tržnica koja nudi mesne i mliječne proizvode privatnih proizvođača iz regije. Meni je to postalo omiljeno mjesto za kupovinu jer sam odnedavno shvatio razliku između domaćeg putera i pavlake od onog što se proizvodi industrijskim putem. Smeta mi jedino navalentnost prodavača koje je nemoguće pogledati u oči a da ti ne pođu uvaljivati svoju robu na jedan jako agresivan način. Kroz praksu i upotrebu logike sam skontao da je najbolje kupiti kod onih koji mirno sjede i čekaju svoje mušterije. Kontam da oni znaju koliko im je kvalitetna roba i znaju da će je prodati na ovaj ili onaj način. Ne znam da li mi je ispravna logika ali mislim da pali.

Zamjerke pijaci su i nemogućnost prilaska autom do same pijace jer se masu puta desi da kupuješ neke stvari u većim količinama pa se moraš okilaviti tegleći kese uz ili niz Titovu, ovisno o mjesto stanovanja. U primjedbe spada i ta da je pijaca dobrano „iscurila“ na našu glavnu ulicu i nerijetko moraš izvoditi slalom da zaobiđeš tezge koje su razbacane po Titovoj od Zeničanke do Kamenog mosta. Ok, ljudi nemaju alternativu pa izbace tezgu na sred ceste ali mislim da bi i naši organi gonjenja u suradnju sa opštinskom inspekcijom trebali uraditi nešto pa ih maknuti sa ceste. Kroz dva prolaza na koja se ulazi u pijacu, kroz novootvoreni promašaj naših arhitekata, zamišljen kao mali tržni centar je skoro nemoguće proći o naslaganih tezgi koje prodaju sve, od gaća do keksa kojem je istekao rok trajanja. Znam da i ljudi koji se smrzavaju tu nemaju alternativu ali oni rade tu za bidnu nadnicu za nekoga većeg i mislim da bi opštinski čelnici trebali da urade nešto po tom pitanju. Doduše pokušali su sa podjelom kontejnera na pijaci koje su nazivali poslovnim prostorima. Dodjeljivali su ih porodicama šehida, demobilisanim borcima i ratnim vojnim invalidima. Zanimljiva je to odluka bila. Daš ljudima poslovne prostore veličine cca 3 kvadrata i misliš da si riješio sve njihove probleme. Kako svi od njih i nisu baš neki stručnjaci za biznis i nisu imali početni kapital uvaljivali su se u kredite koje sad na jedvite jade vraćaju a nerijetko vidimo i da ih iznajmljuju ili prodaju. Na žalost ovaj pokušaj rješavanja problema je obuhvatio samo jedan mali procenat navedenih grupacija.

Bez obzira na sve nedostatke ja mislim da je naša pijaca među ljepšim pijacama u regiji.

Više fotografija možete vidjeti na Zenica-Online.

04 January 2010

Stara salon kamera


Prije više od dvadeset godina sam, ubijajući vrijeme, pričao sa Muratom Jašarevićem, starim zeničkim fotografom. Tada su, koliko me sjećanje služi, u našem gradu bila samo tri foto - studia: studio Kratina na početku Titove, studio Imamović i onaj Muratov u staroj čaršiji ispod „Škrtine slastičarne“.

Pričao mi je Murat tada da je imao kameru koja je stara više od sto godina i kojom su u Sarajevu slikali pripadnike Mlade Bosne, ekipe koja je upucala Ferdinanda. Aha, kontam u sebi, dobro nemaš i uniformu rahmetli prestolonasljednika sa sve rupom od metka. Pođe rat na ovim prostorima, Murat zatvori svoju radnju koja nestade otprilike kao i njeno skraćeno ime (SFRJ – samostalna fotografska radnja Jašarević) a ja zaboravih na tu priču. Prije neki dan, jedan naš prijatelj donese nekoliko fotki da vidimo da li neku možemo iskoristiti za naš site. Među prvima koju sam zapazio je bila slika stare salon kamere koja je izložena u našem gradskom muzeju. Danas sam otišao do muzeja da je vidim i da se raspitam da li iko zna nešto više o njoj. Jedva sam našao kustosa koji me olako otkantao rekavši da nema pojma o tome i da mi sve piše na nekom papiriću ispod slike.

Tamo pročitah:
„Salon - kamera koja je pred vama, dragi sugrađani, izrađena je vjerojatno prije 1895. godine u jednoj od bečkih radionica. U Bosnu i Hercegovinu ju je 1910. godine donio austrijski fotograf Walter Tausch. Između ostalog njime je fotografirana sudnica i sudionici sudskog procesa pripadnicima Mlade Bosne 1914. godine neposredno nakon atentata na Franca Ferdinanda.

Tausch je svoj uređaj iza 1920. godine prodao rahmetli Dervišu Imamoviću, prvom muslimanu fotografu u Zenici. Imamović je ovom salon - kamerom izradio značajan broj fotografija Zenice i Zeničanina u periodu između dva svjetska rata.

Od 1955. do 1969. godine bila je vlasništvo uglednog travničkog fotografa gosp. Hazima Hadžiemrića. Od 1969. godine je u vlasništvu gospodina Murata Jašarevića iz Zenice.

On je kameru poklonio Muzeju grada Zenice i stalnoj historijskoj postavci kao relikt prošloga vremena i svjedoka burnih događaja na tlu Bosne i Hercegovine“.

I tako, nakon više od dvadeset godina ja se sjetih priče sa Muratom u bašči slastičarne kod Škrte i shvatih da me čovjek nije lagao. Stvarno je imao tu staru kameru koju je poklonio gradu i koja sada stoji zabačena u jednom ćošku našeg „high tech“ muzeja. Nimalo lijepo mjesto za nešto što je bilo svjedokom nastanka prvog svjetskog rata, za nešto što je uhvatilo izraz lica Gavrila Principa i njegove ekipe. Ta kamera je poslala svijetu lice čovjeka koji je pokrenuo lavinu zvanu prvi svjetski rat, koja je u smrt odnijela nekoliko miliona ljudi.


Više slika pogledajte na zenica-online.



01 January 2010

Dođe i nova godina

Kada sam počeo raditi ovaj novi projekt nisam pomislio da ću pisati ovoliko o vremenskim prilikama. A kako da ne pišem kada me prvo ovogodišnje jutro dočekalo sa plus 16, temperaturom koja je primjerenija nekim proljetnim mjesecima. Nešto kontam, mi smo i dobar narod kakvu klimu imamo. Prošle sedmice temperaturne razlike unutar 48 sati su bile nevjerovatnih 40 stepeni. Dva dana prije Božića je bilo -19 a na samo Božićno jutro je bilo +21.Što bi rekao jedan moj poznanik: “Na ovakvoj temperaturi se i šaraf pokvari a da neće insan...“. Jutros su bašte u Staroj čaršiji vrvile od ljudi. Sjećam se da je proteklih godina najveći problem bio gdje popiti prvu jutarnju kafu koja liječi novogodišnji mamurluk. Ove godine to nije bio slučaj jer su radile gotovo sve kafane u gradu. Atmosfera mi nikako nije ličila na onu na koju sam navikao nakon burnih dočeka Nove godine. Mislio sam da je to do mene ali sam se ubrzo razuvjerio kroz priču sa mnogim mojim poznanicima koji su novu dočekali u krugu porodice i prijatelja. Oni su istog mišljenja. Ovaj doček je bio mnogo kokuzniji od svih dosadašnjih i to se osjetilo na atmosferi u gradu. Zbog financijske krize nije bilo organiziranog dočeka na trgu ispred kina a ni kafane nisu baš bajno prošle. Sve je to rezultiralo relativno mirnim dočekom gdje su najviše profitirali zaposleni u našim zdravstvenim ustanovama koji su imali relativno mirnu noć. Pirotehnika je radila kao luda i ove godine. U neka doba su se od siline udara petardi počeli paliti alarmi na nekim automobilima i radnjama. Bilo je kao u Bejrutu ali i to je imalo neku pozitivnu stvar jer sam jutros gradom prošao a da nisam vidio niti jednog psa lutalicu. Valjda su se povukli u neke svoje jazbine uplašeni zbog prejake kanonade petardi.

Naša država se pobrinula da na sebi svojstven način svim svojim građanima priredi prelijepo iznenađenje u sami osvit nove godine. Od jutros su cigarete skuplje na trafikama za od prilike 20 procenata. Sada Marlboro košta cijele 4,00 KM a cigarete koje ja pušim su sa 1,80 skočile na 2,20 KM. Morat ću definitivno prestati pušiti. Kad smo već kod zdravijeg života moram spomenuti dvojicu ljudi koji su jutros izmamili osmijehe i nenormalan interes prolaznika. Hamid Begovac i Emilijano „Mile“ Knežević su se danas okupali u Bosni slaveći tako dolazak nove godine. Gospodin Begovac nam je ustvrdio da se on svakog prvog januara kupa u Bosni i da ga to čini znatno zdravijom osobom. Ja mu vjerujem ali se ne bih okupao ni za sve pare ovog svijeta.

Uredništvo našega portala vam želi Sretnu novu godinu i čvrsto vam obećava mnogo zanimljivih tekstova i fotografija.