22 February 2010

Zeničani

Već danima čitam komentare ljudi na ovoj našj stranici i ne mogu da se načudim. Koju god temu da odaberem nakon par normalnih komentara vezanih za nju obavezno slijede prepucavanja na svima omiljeno - Zeničani i oni drugi. Ovaj grad izgleda ima veći problem od aerozagađenja i nezaposlenosti, a sve više mislim da je to animozitet između starih Zeničana (ma ko da su oni), izbjeglica i onih koji su došli sa sela. Makar moram rizikovati posjećenost i to da ne budem shvaćen ja ću vam napisati šta mislim o tome.

Kroz mnogo stvari sam se dokazao kao pravi Zeničanin ali se moram zapitati kada čitam prepucavanja na našoj stranici da li ja uopće pripadam tu. Moj otac je u Zenicu doselio 61. godine prošlog vijeka a mamini su Botići sa Brista, obitelj koja više od 150 godina živi tamo. Pišem, po mnogima „najzeničkiju stranicu“, borim se na sve načine da popravimo situaciju u našem gradu ali mislim da ni to ne bi bio nekakav teg koji bi morao prevagnuti u moju korist na nekom nevidljivom kantaru kojim se mjeri ko je ko.

Ko su uopće stari Zeničani?

Jesu li to potomci onih starih familija koje sam spominjao u jednom od svojih postova na Blentovenu? Zenica je netom iza prvog svjetskog rata brojala samo 3200 stanovnika. Jesu li njihovi potomci jedini koji se mogu ubrojati u privilegovanu skupinu ljudi koja se naziva starim Zeničanima. E ja ću vam reći da su oni po meni jedini krivci što je stanje u našem gradu ovakvo kakvo je. Oni sjede po svojim kafićima, uglavnom kraj prozora, i komentarišu bilo koga ko prođe, uglavnom riječima "vidi seljaka, ja ga znam kada se u grad spustio". Ti ljudi su uglavnom iz bogatih porodica i nikada im se nije dalo da uđu neke političke vode ili ne daj Bože da se eksponiraju u borbi za svoj grad. Lakše je svakoga prozivati iza leđa i kukati nad sudbinom.

Pokušavao sam se sjetiti značajnih ljudi iz ovog grada, da li među njima ima neko ko je potomak neke od tih porodica ali nijedno ime mi nije palo na pamet. Ezher Ezo Arnautović je čovjek koji ovom gradu dao obrise grada i za njegove vladavine su napravljeni: bulevar, kino, banka, željeznička stanica i Bog te pitao šta. Po mjerilima koje čitam na ovom siteu niije Zeničanin jer je rođen u Travniku. Alojz Renić, najbolji fudbaler svih vremena u Čeliku je takođe Travničanin. Nabrajanje bi moglo potrajati u nedogled.

Ovaj val ksenofobije se pojavio kod nas sa nastankom ove naše nove države, početkom devedesetih godina prošloga vijeka. Nevolja je mnoge ljude iz ratom zahvaćenih prostora natjerala da dođu u naš grad a mi smo ih dočekali sa prezirom i sa jednom skoro pa otvorenom mržnjom. Neki "majmun" iz Jajca napravi sranje u izbjegličkom logoru ili u gradu i odmah smo spremni generalizirati pa reći kako su svi iz Jajca lopovi, neradnici i nekulturni. Jajce ima toliku istorijsku vrijednost i kulturno naslijeđe kakvo Zenica nikada neće imati ali ne, mi smo spremni tvrditi da su Jajčani najveći seljaci. Molio bih građane Jajca da se ne naljute na slučajnom odabiru njihovog grada za primjer.

Postoji i animozitet prema seljacima iz okoline Zenice. Nebrojeno puta sam čuo kako za jednog našeg fudbalera odmah iza imena spomenu i rodno selo njegovog oca. Čovjek se namijenjao država i gradova u kojima je živio ali ne, ostaće mu kao neki nevidljivi žig ime sela njegova oca. To se prije nije nikada dešavalo u našem gradu. Po meni su seljaci i oni koji redovito ističu starost svoga prezimena a ništa za ovaj grad nisu preduzeli nego samo iz okola pljuju po onima koji su sa sela došli u gradove i stvorili oko sebe jedno moćno okruženje. U takvoj situaciji se događa da nam je glavni privrednik (ako izuzmemo Salku Džananovića) famozni vlasnik nekoliko supermarketa poznat po odjevnoj kombinaciji trenirka i špicaste cipele. On je došao i napravio imperiju samo zato što se niko od famoznih "Zeničana" nije sjetio da se udruže i naprave nešto čime bi mogli parirati tim novim privatnicima. Ovdje na našem site-u jako često vidim i neku vrstu šovinizma prema nekima koji su rasli u prigradskim naseljima.

Ko je uopće pozvan da sudi ko je Zeničanin a ko ne? Molio bih da me ne shvate krivo ali ponekad mislim da su najgori oni koji se pozivaju na to da moraju prigovoriti nekom za njegovo mjesto rođenja. Neki dan sam pričao sa jednim momkom koji je od rata na ovamo u Zenici i znam za sigurno da je napravio više od stotina Zeničana za ovaj grad i koji mi kaže da do sada nije prošao ni jedan dan a da mu na nos nisu nabili to što je rodom iz jednog gradića 80 km sjeverno od Zenice. Moram navesti primjer stomatologa Ashara Kazazića, iako će se on možda naljutiti što ga imenujem. Doselio je u naš grad sredinom osamdesetih. Cijeli rat je proveo u Zenici. Ne postoji niti jedna sportska ili kulturna manifestacija kojoj nije prisustvovao ili dao neki svoj prilog. Veliki navijač Čelika u svim sportovima iako je rođen i fakultet završio u Sarajevu. Ko ima pravo da njemu ukine to da se naziva Zeničaninom?

Kada sam bio mali učili su nas da je najveća vrijednost Zenice u tome što je to jedan multietnički grad koji je otvorenog srca primao ljude koji su dolazili da izgrade Željezaru i uvijek smo se spominjali kao grad koji je znao dočekati ljude sa strane.

Ponekad se zapitam da li su nas krivo učili ili smo se ipak mi promijenili...?

P.S. Ostao sam dužan svoju definiciju "pravog Zeničanina". Po meni je to svako ko ovaj grad osjeća svojim i voli ga, bez obzira od kud i kada je došao, ili kada i gdje je otišao.


16 February 2010

Ruglo u centru grada


Neki dan sam pisao o tome kako je pijaca iscurila na Titovu ulicu.

Danas sam stvarno totalno poludio zbog toga. Od Kamenog mosta do Zeničanke razastrte su kartonske kutije sa raznim sadržajem i sa nenormalno glasnim prodavačima. Otac mog prijatelja koji ima radnju blizu Zeničanke je na rubu živaca od neshvatljivo kreštavog glasa jedne Romkinje koja se od ranih jutarnjih sati dernja kao da joj neko kožu guli. Jedan dan prodaje DVD-ove po marku, drugi dan prodaje gaće, treći dan nešto treće, ali se ne prestaje derati. Danas su prevazišli sami sebe i svoje improvizovane štandove su zavili na slovo L u Masarykovu ulicu i prodavali su nekakve store i čaršafe.

Ne razumijem gdje je ta naša policiija i inspekcija da provjeri papire tih ljudi koji su zakrčili glavnu zeničku ulicu i doveli je do toga da niko normalan neće da kupi ili uzme u najam prostor koji se tu nalazi. Sve češće nailazim na Zeničane koji u čaršiju idu bulevarom iako im je mnogo bliže ići Titovom jer nemaju živaca provlačiti se između kartonskih kutija i naguravati se sa drskim prodavačima.

Posebna je priča o artiklima koji se prodaju. Sve je to roba sumnjivog porijekla a posebno je sumnjiv rok trajanja. Prodaju se nekakvi keksovi za koje nikada niste čuli, mliječni proizvodi kojima je rok trajanja opasno blizu isteka i milioni baterija, gaća i ostale trikotaže.

Ko god da dođe u naš grad s gađenjem okreće glavu kada prolazi kroz našu glavnu ulicu. Nedavno mi je neko napisao komentar da su to ljudi koji su ratni vojni invalidi i demobilisani borci i da im opština ne može ništa ali ja odgovorno tvrdim da to nije istina jer sam sto posto ubijeđen da ona Romkinja sa kreštavim glasom i još nekoliko njenih prijateljica sigurno nisu ratovale. Oni rade za neke švercere koji robu dovlače sa koridora i iz Kine.

Inspekcija redovito dolazi da pokupi harač od privatnika koji imaju radnje i svako malo ih opasno lupi po džepu a ruglo koje im se prostire pod nosom uporno ignorira iako ono stvara nelojalnu konkurenciju ljudima koji imaju prijavljene trgovine.


05 February 2010

Zoran Savić – veliki momak iz Blatuše

Ovih dana se rade razne ankete u kojima se biraju sportaši godine, desetljeća, svih vremena i slično. Kao i uvijek ja sjedim po kafićima i opipavam puls ljudi koji se takmiče da iz rukava izvuku nekog svog favorita za najboljeg sportaša u bilo kojoj kategoriji. Neko od prisutnih me upitao šta ja mislim o tome. Niti jednu sekundu nisam razmišljao kada sam rekao da je po meni najbolji zenički sportaš svih vremena Zoran Savić.

Zašto Zoran Savić?

Taj visoki dečko iz Blatuše je osvojio toliko trofeja da bi mi trebalo pola dana da ih sve nabrojim. Više puta prvak Evrope sa nekoliko timova, sa dvije reprezentacije je bio prvak Evrope i svijeta. Bio je sportski direktor u Bologni i u Barceloni. Ma moglo bi se to nabrajati danima. Ja sam ponosan što Zoku poznajem lično i mogu odgovorno tvrditi da je uz sve to i divan čovjek. Potrudio sam se da dođem do njega i da za naš portal napravim jedan intervju sa čovjekom koji to definitivno zaslužuje.

Intervju u cjelini možete pročitati klikom na
Zoran Savić – veliki momak iz Blatuše