Kulturnu žabokrečinu koja vlada našim gradom je definitivno razbila manifestacija Zeničko proljeće. Vrhunac te manifestacije je bio sinoćnji koncert našeg sugrađanina Ede Džananovića aka Karamazova i makedonske dive anđeoskog glasa i pojave, Kaliopi.
Koncert su počeli prelijepom izvedbom Melodie sentimental, braziskog genija Heitora Villa-Lobosa. Pjesmu je na portugalskom prelijepo odpjevala Kaliopi uz pratnju Ede, takođe našeg Zeničanina Davorina Bošnjakovića na na basu i Darka Pelužana na gitari. Za njom su slijedile pjesme Oblivion (tako se zove i album Ede i Kaliopi), Cinema Paradiso, A boy named Hiroshima i Imagine.
Poslije tog tematski zaokruženog dijela u kom su svirali i pjevali pjesme iz filmova na red su došle dvije kompozicije u kojima je briljirala gošća iz Makedonije - Bachova "Wachet auf ruft uns die stimme" i meni najbolja pjesma večeri "Ne plači" koju je napisala Kaliopi. Redale su se tako melodija za melodijom i sat vremena uz ovo dvoje umjetnika je proletio kao u trenu. Plašio sam se prije koncerta da ne bude nekih dosadnih dijelova gdje bi se publika mogla dosađivati ali niti jednog trena muzičari nisu bili ni blizu tome.
Izuzetna interakcija između Ede i Kaliopi i publike je davala jedan strašno intiman štimung čitavom koncertu. Samo na kraju, u posljednjoj pjesmi (So maki sum se rodila) Edo je uzeo u ruke lutnju, instrument koji ga je planetarno proslavio. Na gromoglasno pljeskanje publike muzičari su na bis izveli naslovnu pjesmu "Oblivion" još jedan put.
Nakon koncerta muzičari su održali kratku press konferenciju i još jednom pokazali svu svoju toplinu i pristupačnost. Edo je naglasio da svaki zenički koncert za njega ima poseban značaj jer to je grad u kom se rodio i počeo svirati gitaru. Kada to čujete od čovjeka koji je svirao u svim većim svjetskim gradovima i najpoznatjim muzičkim halama onda vam definitivno ne može biti svejedno.
Edin Džananović ili Karamazov, kako vam je volja, je zasigurno čovjek kojim se naš grad treba i mora ponositi!
Koncert su počeli prelijepom izvedbom Melodie sentimental, braziskog genija Heitora Villa-Lobosa. Pjesmu je na portugalskom prelijepo odpjevala Kaliopi uz pratnju Ede, takođe našeg Zeničanina Davorina Bošnjakovića na na basu i Darka Pelužana na gitari. Za njom su slijedile pjesme Oblivion (tako se zove i album Ede i Kaliopi), Cinema Paradiso, A boy named Hiroshima i Imagine.
Poslije tog tematski zaokruženog dijela u kom su svirali i pjevali pjesme iz filmova na red su došle dvije kompozicije u kojima je briljirala gošća iz Makedonije - Bachova "Wachet auf ruft uns die stimme" i meni najbolja pjesma večeri "Ne plači" koju je napisala Kaliopi. Redale su se tako melodija za melodijom i sat vremena uz ovo dvoje umjetnika je proletio kao u trenu. Plašio sam se prije koncerta da ne bude nekih dosadnih dijelova gdje bi se publika mogla dosađivati ali niti jednog trena muzičari nisu bili ni blizu tome.
Izuzetna interakcija između Ede i Kaliopi i publike je davala jedan strašno intiman štimung čitavom koncertu. Samo na kraju, u posljednjoj pjesmi (So maki sum se rodila) Edo je uzeo u ruke lutnju, instrument koji ga je planetarno proslavio. Na gromoglasno pljeskanje publike muzičari su na bis izveli naslovnu pjesmu "Oblivion" još jedan put.
Nakon koncerta muzičari su održali kratku press konferenciju i još jednom pokazali svu svoju toplinu i pristupačnost. Edo je naglasio da svaki zenički koncert za njega ima poseban značaj jer to je grad u kom se rodio i počeo svirati gitaru. Kada to čujete od čovjeka koji je svirao u svim većim svjetskim gradovima i najpoznatjim muzičkim halama onda vam definitivno ne može biti svejedno.
Edin Džananović ili Karamazov, kako vam je volja, je zasigurno čovjek kojim se naš grad treba i mora ponositi!
