Ovih dana je Mediha napisala fantastičan tekst o ljudima u Zenici i njihovom animozitetu prema „dijaspori“. Potpisujem svaku njenu napisanu riječ ali moram napisati tekst da bih pokazao da nije to usamljen slučaj.
Mržnje i zavisti se nakupilo u našim ljudima u zabrinjavajućoj mjeri. Mrze se „Šapa“ i oni koje ne vole pse, mrze se rokeri i turbofolkeri, mrze se tzv. „stari Zeničani“ i oni koji su doselili u ratu a svi zajedno mrze „Babince“... I dalo bi se nabrajati još mnogo toga ali mi se ne da da vas zamaram.
Nekad davno sam pisao (još dok sam bio Blentoven) o animozitetu naših ljudi naspram ljudi koji su postigli nešto u životu. Jedan moj prijatelj je davno rekao da bi volio da uspije u životu ali da to ne bude ono, previše, jer bi ga odmah proglasili nafurnaim, papkom, pederom ili šta ti ja znam čime već. Sjećam se kada je za miss BiH proglašena Alisa Šišić, odmah su počele priče o njoj. Te nije dovoljno lijepa, te nije podobna, pa onda ona frka sa slikama i odjednom smo se počeli stiditi djevojke koja je imala „certifikat“ da je najljepša u državi. Slična stvar se događala i sa Danijelom Vinš i ,nekada davno, sa Dinkom Delić. Uglavnom uvijek je bilo ljepših i uspjeh tih djevojaka je bio pripisan pukoj sreći ili nekom povolljnom političkom momentu. Neki drugi gradovi bi bili ponosni na svoje ljepotice ali ne, mi svakoj pronađemo manu.
Uspješni sporisti su takođe bili na meti čaršijskih priča i tračeva. Sjećam se kakva je frka bila za Elvirom Bolićem. U Turskoj je imao satus božanstva, u Sarajevu je posmatran sa divljenjem ali kod nas je svako imao neku primitivnu primjedbu i neku priču koja bi ukaljala njegovo ime. U Sarajevu ljudi ustaju kada se spomene ime pokojnog Haseta Ferhatovića a kod nas jedan Alojz Renić ne može ući na utakmicu jer ga ni redari ne prepoznaju. Svi se furaju na nekakvu tradiciju koja je istini za volju skoro nikakva, a niko da pokrene neku incijativu da podržimo ljude koji su vrijedili ili još uvijek vrijede u ovom gradu.
Ovih dana na nekim internet forumima je posebno aktualna prepiska između aktivistica udruženja za zaštitu životinja Šapa sa ljudima koji ne dijele njihov stav. Ja se nisam htio nikako uljučivati u raspravu jer pse volim ali kao Zeničanin sam svjestan alarmantne situacije koja je sada u našem gradu. Pasa ima stvarno mnogo i počesto postanu agresivni. Poštujem rad djevojaka iz udruženja ali im jako zamjerim što ne poštuju tuđe mišljenje i postale su agresivne skoro kao i njihovi štićenici. Zamjeram ljudima koji napadaju Šapu jer su totalno promašili mjesto gdje će kukati na velik broj agresivnih pasa lutalica jer ovo udruženje nešto radi ali ne rade oni koji bi se za naš grad trebali brinuti i koji primaju plaće za to. Po meni je glavni krivac stanja u gradu kabinet načelnika i čitava bulumenta ljudi koji ga okružuje jer su oni ti koji bi trebali riješavati problem. Ovih dana je nekako IN napadati Šapu pa to mnogi po inerciji čine. Kao što rekoh ja im zamjeram samo pomanjkanje takta u korespodenciji i ništa više.
Ovih nekoliko primjera koje sam nabrojao su samo kap u moru ali su prvi koji su mi pali na pamet kada sam htio pokazati koliko su naši ljudi zavidni i nerijetko spremni da mrze. Naravno da nisu svi takvi ali je ta mržnja toliko preplavila ovaj grad da je rijetkost da neke ljepše emocije isplivaju na površinu.
Mržnje i zavisti se nakupilo u našim ljudima u zabrinjavajućoj mjeri. Mrze se „Šapa“ i oni koje ne vole pse, mrze se rokeri i turbofolkeri, mrze se tzv. „stari Zeničani“ i oni koji su doselili u ratu a svi zajedno mrze „Babince“... I dalo bi se nabrajati još mnogo toga ali mi se ne da da vas zamaram.
Nekad davno sam pisao (još dok sam bio Blentoven) o animozitetu naših ljudi naspram ljudi koji su postigli nešto u životu. Jedan moj prijatelj je davno rekao da bi volio da uspije u životu ali da to ne bude ono, previše, jer bi ga odmah proglasili nafurnaim, papkom, pederom ili šta ti ja znam čime već. Sjećam se kada je za miss BiH proglašena Alisa Šišić, odmah su počele priče o njoj. Te nije dovoljno lijepa, te nije podobna, pa onda ona frka sa slikama i odjednom smo se počeli stiditi djevojke koja je imala „certifikat“ da je najljepša u državi. Slična stvar se događala i sa Danijelom Vinš i ,nekada davno, sa Dinkom Delić. Uglavnom uvijek je bilo ljepših i uspjeh tih djevojaka je bio pripisan pukoj sreći ili nekom povolljnom političkom momentu. Neki drugi gradovi bi bili ponosni na svoje ljepotice ali ne, mi svakoj pronađemo manu.
Uspješni sporisti su takođe bili na meti čaršijskih priča i tračeva. Sjećam se kakva je frka bila za Elvirom Bolićem. U Turskoj je imao satus božanstva, u Sarajevu je posmatran sa divljenjem ali kod nas je svako imao neku primitivnu primjedbu i neku priču koja bi ukaljala njegovo ime. U Sarajevu ljudi ustaju kada se spomene ime pokojnog Haseta Ferhatovića a kod nas jedan Alojz Renić ne može ući na utakmicu jer ga ni redari ne prepoznaju. Svi se furaju na nekakvu tradiciju koja je istini za volju skoro nikakva, a niko da pokrene neku incijativu da podržimo ljude koji su vrijedili ili još uvijek vrijede u ovom gradu.
Ovih dana na nekim internet forumima je posebno aktualna prepiska između aktivistica udruženja za zaštitu životinja Šapa sa ljudima koji ne dijele njihov stav. Ja se nisam htio nikako uljučivati u raspravu jer pse volim ali kao Zeničanin sam svjestan alarmantne situacije koja je sada u našem gradu. Pasa ima stvarno mnogo i počesto postanu agresivni. Poštujem rad djevojaka iz udruženja ali im jako zamjerim što ne poštuju tuđe mišljenje i postale su agresivne skoro kao i njihovi štićenici. Zamjeram ljudima koji napadaju Šapu jer su totalno promašili mjesto gdje će kukati na velik broj agresivnih pasa lutalica jer ovo udruženje nešto radi ali ne rade oni koji bi se za naš grad trebali brinuti i koji primaju plaće za to. Po meni je glavni krivac stanja u gradu kabinet načelnika i čitava bulumenta ljudi koji ga okružuje jer su oni ti koji bi trebali riješavati problem. Ovih dana je nekako IN napadati Šapu pa to mnogi po inerciji čine. Kao što rekoh ja im zamjeram samo pomanjkanje takta u korespodenciji i ništa više.
Ovih nekoliko primjera koje sam nabrojao su samo kap u moru ali su prvi koji su mi pali na pamet kada sam htio pokazati koliko su naši ljudi zavidni i nerijetko spremni da mrze. Naravno da nisu svi takvi ali je ta mržnja toliko preplavila ovaj grad da je rijetkost da neke ljepše emocije isplivaju na površinu.
