Tabaković Haris (1968 – 2011)

Ljudi na ovim prostorima imaju običaj reći da je smrt kao kragna na košulji s kojom živiš čitav život.

Iz godine u godinu sve češće smo svjedoci kako umiru mladi ljudi, a posebno je bolno kada umre neko koga znaš skoro čitav život. Sinoć je oko ponoći prestalo da kuca bolešću izmučeno srce jednog od takvih ljudi, Harisa Tabakovića.

Cijeli svoj život je proveo u čaršiji gdje je i rođen i gdje mu je bila i obiteljska urarska radnja. Kuća i radnja Tabakovića su bili na mjestu današnje Stare čaršije i generacije mladih koji se kafe pili u “Žiletu” su se vremenski orijentisali po velikom satu koji je bio okačen u izlogu te radnje. Kada je srušena ta radnja Harisov otac, rahmetli Fadil, je dobio u zamjenu za nju jednu malu radnju direktno preko puta, smještenu tik uz poznati frizerski salon “Pod lipom”. Kada je Fadil umro njegov zanat je nastavio mladi Haris ali obzirom na novo doba u kojem se satovi sve rjeđe popravljaju, a češće zamjenjuju novim, jeftinijim, on je odlučio da otvori kafić. Nazvao ga je “T-caffe”.

Iako je lokal imao kvadrata toliko da je zimi i sa pet gostiju gužva u njemu taj caffe je postao odmah omiljen među zeničkom rajom. Usudio bih se reći da je to jedini lokal koji je po nekoj inerciji nastavio tamo gdje je “Žilet” stao. Nedugo zatim Haris je počeo osjećati tegobe i bolove u leđima. Svi smo mislili da je to neka od povreda koju je dobio na rekreaciji na koju je često išao sa svojom rajom. Nakon toga umire i jedan od njegovih najvećih prijatelja, Senad Šestić, a Harisovo stanje se rapidno pogoršava. Išao je na preglede u Tuzlu, Dubrovnik, Zagreb, i na još nekoliko mjesta, ali ta rijetka bolest ga je svakim danom objedala i bio je fizički sve slabiji. Zadnjih godinu i pol je već bio prikovan za postelju i u jako rijetkim trenucima je sa svojim prijateljima smogao snage da nakratko izađe iz kuće. Prije nekih petnest dana je posljednji put izašao, mada već nije imao snage ni da priča, ali morao je još jednom da vidi svoju čaršiju.

Cijeli život je proveo uz satove ali na žalost njegov životni sat je bio jako kratko navijen i ostavio je nas sve duboko ožalošćenim u 44-oj godini života.

Ako je istina da postoji raj ili dženet onda je Haris već sigurno tamo i sa svojim starim prijateljem Šestom mjerka neku livadu na kojoj će razbaciti fudbal.

Počivaj u miru, majstore moj!

Read More

Josip Dujmović – čovjek koji je mene i mnoge Zeničane inficirao rockom

Zavolio sam knige čitajući Mešu i njegovu „Tvrđavu“ , film gledajući Fellinijeve uratke a ko zna da li bih sada slušao Cece i Brene da nije bilo čovjeka koji se zove Josip Dujmović. On je definitivno uticao na to da se muzički opredijelim i definiram kao neko ko voli rock muziku.

Rođen u Zenici sredinom pedesetih godina u ranoj mladosti je bio više sklon sportu i bio je jedan od talentiranijih mlađih odbojkaša u BiH. Čak i tada je volio slušati rock i posredstvom nekih ljudi koji su živjeli u Hamburgu dolazio je do raritetnih izdanja svjetske diskografije. Na studij književnosti u Zagrebu odlazi 1973. i studirao je do 1976. godine kada se zajedno sa budućom (a Boga mi i sadašnjom suprugom Vesnom) vraća u rodni grad.

Obzirom da je i u Zagrebu volontirao i odrađivao pripravnički staž u „Večernjem listu“ logičnim slijedom pronalazi posao u „Našoj riječi“. Danas jako često apostrofira „personality“ nekadašnjeg urednika Ivice Milešića koji je donekle i uticao na njegov daljnji razvoj kao novinara i čovjeka uopšte. Tih godina su „Naša riječ“ i „Radio Zenica“ tvorile jedno preduzeće i dolaskom mladog direktora naprednih shvatanja, Paneta Škrbića, Josip je zbog specifičnosti glasa i široke elokvencije prebačen na radio. O trošku preduzeća je poslan na kratko usavršavanje na beogradski radio „Studio B“ koji je tih godina bio najnapredniji u državi. Mladi Josip je bio posebno oduševljen jutarnjim programom koji je vodio Duško Radović i noćnim programom koji je vodio tada poznati Marko Janković. Došao je u Zenicu sa idejom da napravi jutarnji program koji bi ličio na „Dobro jutro, Beograde“ kontakt emisijom koju je vodio pokojni Duško Radović. Novi direktor mu je to dopustio i ubrzo je to postala jedna od najslušanijih emisija na zeničkom radiju. Tadašnje rukovodstvo je zamolio da mu puste da radi i jednu emisiju posvećenu rock muzici. Tada je nastala famozna emisija koje se generacije još uvijek sjećaju – „Nedeljne vibracije“. Sve džinglove a čak i nekoliko emisija je Josip snimio u prostorijama „Studija B“ u Beogradu gdje je 1979. služio i vojsku.

Nedugo nakon toga, svjestan da je zenička publika gladna rock’n rolla odlučio je da zamoli uredništvo da mu dopuste da napravi „Noćni program“, prvu kontakt emisiju tog tipa na BH prostorima. Bum koji je ta emisija doživjela naš grad nije upamtio. „Libertas“, lokalni kafić koji se nalazio udaljen nekih desetak metara od „Radio Zenice“ je bio poluprazan kada sa emitovanjem počne noćni program. Ja sam lično znao trčati kući da bih slušao muziku koju si mogao čuti jedino na radiju jer se tada do ploča jako teško dolazilo.

Za petnaesti rođendan „Radio Zenice“ organizovan je i „Rock maraton“ koji je Josip uredio i vodio te realizirao sa tadašnjim stalnim saradnikom, toncem a sada uspješnim organizatorom velikih koncerata, Tomislavom Kašljevićem. Emisija je trajala mislim negdje oko 55 sati i njih dvojicu je nakon tog maratona dočekalo dvjestotinjak ljudi ispred zgrade tadašnjeg radija.

Josip je mnogo toga ostavio iza sebe ali mislim da će ga Zeničani najviše pamtiti po koncertima koji su se održavali na dan osnivanja „Radio Zenice“, a počeli su na deseti rođendan 1979. godine. Te godine je Josip bio u vojsci u Beogradu ali je koordinirao organizacijom i on je najzaslužniji što su ti koncerti postali tradicionalni i jedini rock festivali u Jugoslaviji nakon „Boom festivala“ koji su se prestali održavati 1978. godine. Kada sam ga pitao ima li uvid ko je sve učestvovao na tim koncertima on mi je rekao da je lakše reći da nisu učestvovali samo „Azra“, „Bijelo dugme“ i „Parni valjak“. Sve ostale grupe jesu. Među kuriozitete spada i to da je „Riblja čorba“, koja se prometnula u jednu od najznačajnijih grupa u bivšoj državi, svoj prvi veliki koncert imala baš na prvom rođendanu „Radio Zenice“ u junu 1979. a njihov prvi album je izašao tek tri mjeseca poslije.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina Josip se okreće video industriji i sa prijateljom Nedžadom Galijaševićem otvara preduzeće „Tropik“ koje je bilo prvo privatno preduzeće koje se bavilo video izdavaštvom u Bosni i Hercegovini.
Da bi zaokružio neku rock cjelinu, nakon pisanja u novinama i radio voditeljstva Josip je prije nekoliko godina krenuo u jedan ogroman pothvat. Počeo je pisati antologiju popularne muzike na balkanskim prostorima u periodu od 1901-2001 godine i ovih dana ju je i završio. U toj knjizi će biti obuhvaćeni svi detalji o popularnoj muzici koja se slušala na ovim prostorima. Nazvana je „Doživjeti stotu“ a ja ne sumnjam u kvalitet pisane riječi jer ju je pisao jedan od najvećih autoriteta kada je pop i rock muzika u pitanju. Ne znam za vas ali ja jako nestrpljivo iščekujem da pročitam tu knjigu jer sam u razgovoru sa Josipom doznao mnogo stvari koje nisam znao.

Iz godine u godinu je sve manje ljudi koji slušaju isključivo rock ali za te svojevrsne „dinosaure“ Josip je otvorio „Hard rock caffe“ u obiteljskoj kući svoje supruge u samom centru grada i nerijetko ga možete vidjeti u šetnji sa unučićima i djecom. Svaki put kada čujem njegov specifični glas pojavi mi se neka pozitivna jeza i vrati mi film na neke bolje dane kada smo noći i noći provodili uz radio prijemnike željno iščekujući muzičke novitete.

Jako mali broj ljudi je tako dugo ostao u vezi sa rock scenom kao Josip Dujmović i zbog toga, a i zbog svega što je uradio za naš grad mi, Zeničani, treba da budemo ponosni na njega.

Ne znam za druge ali u svoje ime moram reći jedno veliko „Hvala majstore, za svo rock obrazovanje koje si nam godinama davao!“

Read More

Jubilej vrijedan pažnje

Kao da je bilo jučer kada me prijatelj, Kerim Sačak, pozvao da pravim društvo njemu i njegovoj ženi na kvizu u kuglani. Ja, koji sam uvijek bio željan znanja i volio izazove svake vrste, nisam ni sekundu razmišljao. Ne moram vam ni pričati da su me kupili svojom pozitivnom energijom i fantastičnom atmosferom. Na okupu sam vidio toliko dobrih ljudi kao rijetko kada na jednom mjestu.

Bilo je tu mladih, tek svršenih školaraca, a Boga mi i nas malo starijih koji se škole kao kroz maglu sjećamo. Svi ti divni ljudi su se takmičili sa takvim žarom kao da je ispred njih T.F. i pitanja bar za milijun kuna. Redale su se pobjede ekipa: “Unbelievable”, “Braniac”, “Otkud vi ovdje”, “Vitezovi”… ali moram naglasiti da je naša ekipa (“Nismo bili na tom času”) bila među najuspješnijim dok je kviz bio u kuglani.

Kviz se kasnije preselio u “Club 072″ i tamo su došli „neki novi klinci“. Prije svega tu mislim na ekipe koje su obilježile drugu polovinu postojanja ove omiljene zeničke razbibrige: “Babinci” (koji su često mijenjali imena ) i naravno vječiti pobjednici, ekipa “ZPO”. Bilo je tu još „starosjedioca“ poput “Kokuza”, “Halo Bing kako brat”, “Džins”, “Mamurluk”, “Tehnološki višak” i mnogi drugi koje bih zamolio da mi ne zamjere što ih nisam spomenuo jer je kroz ovaj kviz stvarno prošlo toliko ekipa da bih morao kuckati cijeli dan da ih sve nabrojim. Mislim da su čak i sami organizatori iznenađeni stalnim „novoregrutovanim ekipama“ koje dolaze iz kola u kolo što bi trebalo značiti da je budućnost ovog kviza izvjesna bar u narednih deset godina.
Žalosno je što opštinske i kantonalne vlasti nisu nikada primijetile i adekvatno podržale ovo okupljanje mladih ljudi jer po mom skromnom mišljenju ovakav način zabave je mnogo svrsishodniji i učinkovitiji od mnogih akcija za mlade koje je ova vlast obilato pumpala lovom iz gradskog proračuna. Mladi su na jednom mjestu na kojem uče i takmiče se i Edo i Seno su pokazali svima da kafić ne mora prvenstveno biti mjesto koje štetno utiče na mlade ljude. Da su čelni ljudi iz opštine bili na ovom stotom, jubilarnom kvizu, vjerojatno bi bili postiđeni, ako ih još išta može zastidjeti.

Seno i Edo su napravili jednu sjajnu feštu potpomognuti brojnim sponzorima i prijateljima kviza i nagradili su sve takmičare, a ovog puta je bilo 32 ekipe. Mnogo sredstava su izdvojili iz svojih džepova te pokazali svoju altruističku stranu u najboljem svjetlu. Ne moram naglašavati da su sve sponzore sami prikupili i uložili mnogo truda i vremena da bi sve igledalo besprijekorno. Ovo je bio prvi kviz u kojem nije bilo toliko natjecateljskog duha i mislim da su svi prezadovoljni izašli iz “Cluba 072″ noseći slike za uspomenu sa ovog događaja kojeg će svi zasigurno upamtiti.

Počeo sam ovaj kviz pratiti još dok sam pisao samo Blentovena a nastavio sam to raditi na ovom našem portalu. Ovog puta se zaklinjem da ću ih pratiti sve dok ovaj naš magazin bude postojao. Namjerno nisam napisao dok traje “Edoteka” jer sam siguran da će ona trajati još jako, jako dugo. Jedna gerneracija srednjoškolaca je još malo pa teoretski mogla učestvovati u “Edoteci” od prvog dana do mature. Nadam se da će trajati bar dok ta imaginarna generacija ne završi fakultet.

U ime svih nas koji smo uvijek znali gdje ćemo otići četvrtkom uvečer i odlično se zabaviti jedno ogromno HVALA upućujemo Edinu Sinanoviću i Senadu Džaniću. To je još najmanje što možemo učiniti…

Read More

Luda kuća

Danima već slušam razne ljude koji pretresaju svakojake priče uz jutarnju kaficu. Naglašavam da su to ljudi različitih profila, radnici, studenti, šaneri i veliki broj nezaposlenih. U zemlji u kojoj radnici nemaju skoro nikakava prava, gdje im plate kasne i po nekoliko sedmica oni raspravljaju da li je Osama Bin Laden ubijen ili je to nekakva CIA-ina igra.

Svakodnevno se po medijima provlače domaće afere i problemi ali to njih ne dira. Lakše je bistiriti svjetske nebuloze i misterije nego pričati o onome što je maltene u njihovoj avliji. Jedna od omiljenih tema im je i trakavica oko ustrojstva u nogometnom savezu države a to što nemamo formiranu vladu već devet mjeseci nikog nije briga. Bitno je da li će u foteljama sjediti i dalje Sulejman Čolaković ili neko drugi, a da li će zemlja otići u helać, nikog nije briga.

Shvatam da kafana i nije mjesto za ozbiljnije teme ali nikako ne mogu shvatiti da je bitnije ko je bio grublji na lokalnom derbiju između Čelika i Želje nego to što pezioneri nisu imali para ni kokoš da okrenu za Prvi maj jer je penzija došla sedam dana kasnije. Nikog ne dodiruje lokalna ni politička a ni ekonomska situacija. U toku je nekoliko štrajkova ali to nikome nije zanimljivo čak i da pomene u razgovoru.

Svi se ograničavaju na tračeve i trivijalne stvari poput priča o vlasniku lokalne firme za prodaju nekretnina koji je zavrnuo nekoliko ljudi i pobjegao iz grada. OK, i ja sam za to da se taj pronađe i kazni ali nije mi jasno kako niko ne priča o tome šta nam rade čelni ljudi grada, kantona ili države. Oni klepaju mnogo veće cifre i financijski ubijaju mnogo, mnogo više ljudi. Osim toga, baš takvi kakvi su omogućili su postojanje ljudi poput njega, jer običan čovjek nije zaštićen ni na koji način a i kad mu se desi belaj nema kome da se obrati za pomoć.

Nakon onih nekoliko propalih protestnih mitinga tek mi je sada jasnije o čemu se radi. Letargija koja se uvukla u ljude koji sjede i čekaju da im se stvari poboljšaju same od sebe je u zadnjih godinu dana kulminirala i poprimila nestvarne dimenzije. Razumijem one koji su zaposleni u nekoj firmi na državnoj sisi jer oni i da im nešto smeta ne smiju polemisati javno da ne bi izgubili posao ali masa je nezaposlenih koji i dalje sjede i pričaju o nogometu i čekaju neki dar s neba.

Ponekad mi Zenica izgleda kao da su vrata od psiihijatrije ostala širom otvorena. Doduše možda ni ja nisam u redu kada mi sve ovo smeta…

Read More

Srce grada Zenice

Već mjesecima trpim pridike od ljudi kada poredim vremena od prije rata i ova današnja u kojima jedva sastavljamo kraj s krajem. Na sam Dan nezavisnosti drage nam države sam krenuo na jutarnju kaficu i za oko su mi zapala stakla radnje koja se nalazi na staroj pijaci. Kao i mnoga druga u okolini izlijepljena su krep papirom sa vidljivo istaknutim natpisom „Izdaje se“. Nije mi đavo dao mira pa sam krenuo brojati prazne prostore u dijelu grada koji se nekada zvao Stara čaršija. Na potezu od Kamenog mosta do robne kuće nabrojao sam ih 29.

Devedesete godine se suhim zlatom plaćao poslovni prostor u ovoj zoni, čak se ni garaže nisu mogle pronaći, a sada gazde lokala kume i mole nekoga da ih iznajmi, često po bagatelnim cijenama. Zjape prazne i kuće koje su vijekovima imale nekakav obrt u svojim prostorima. Na slikama možete vidjeti Šestića kuću u kojoj su donedavno bili kafići Porto i Papagaj a nekada davno i urarska radnja. Do njih je zatvorena i slastičarna Specijal a ZOO hoby koji je smješten u Zildžića kuću ne radi već odavno. Nekadašnje Slatko čoše takođe zjapi prazno a nedavno smo pisali i o kovačkoj radnji rahmetli „Laufera“ koja je u vlasništvu porodice Skopljak više od sto dvadeset godina. I na njoj stoji natpis da se prodaje ili izdaje.

Mislim da nema Zeničanina starijeg od dvadeset godina koji se nije bar jednom ošišao u frizerskom salonu „pod lipom“. E vala, ko se šišao, šišao se, jer je i ta najstarija frizerska radnja u čaršiji zatvorena. Sa donje strane ulice, pored muzeja ostalo je samo nekolicina radnji koje izgledaju jako neuredno (izuzetak je par frizerskih salona) ali zanatlija po kom se taj dio grada tako izvao nema ni za lijeka (opet su izuzeci frizerski saloni ako to spada u zanatlije). Devedestih godina su tu bili krojači, tapetari, tašnari i firmopisci. Sada ih više nema. Nekom genijalcu je pala na pamet ideja da se izgradi namjenski zanatski centar koji sada prije liči na konjušnicu nego na urbani sklop poslovnih prostora, što mu je bila namjena.

Svi gradovi na svijetu (posebno u Bosni) čuvaju svoju staru gradsku jezgru i oko starih kuća i zanata prave turističke atrakcije, samo kod nas se to sistematski uništava. Ako je „Stara čaršija“ bila srce Zenice onda moramo biti svjesni da imamo velikih srčanih problema jer je ova vlast napravila „pejsmejker“ grada na Kamberovića polju. Izgleda da je došao pokvaren, kao da su mu prebrzo iscurile baterije.

P.S. Napomena za sve one koji se pitaju zašto ovako rijetko pišem - moje tekstove možete čitati i na www.zenica-online.com - mom internet magazinu

Read More

2010 sumarum

Ovih dana smo svjedoci brojnih sumiranja protekle godine pa sam se i ja odlučio pokušati sagledati šta smo ostavili iza sebe.

Zenica je u prošloj godini prošla kroz jedno od najcrnjih razdoblja od drugog svjetskog rata naovamo. Broj nezaposlenih se povećavao iz mjeseca u mjesec a samim tim i broj socijalno ugroženih osoba. Redovi pred narodnom kuhinjom su sve veći a penzioneri su mi i dalje najveći fenomen. Sedamdeset procenata penzionera prima minimalnu penziju od nepunih tristo maraka a uvijek su prvi u redovima za plaćanje komunalija. Na sudovima su hiljade i hiljade građana koji se tuženi zbog neizmirenih obaveza prema grijanju, telekomu ili komunalnom preduzeću ALBI. Grijanje nam je preskupo ali ni po jada, od šest mjeseci minimalno mjesec dana ne rade zbog raznih kvarova. ALBA nas guli svakog mjeseca a ulaganja su im minimalna. Još uvijek rabe stare i prepravljene Komradove kamione. O telekomu ne bih trošio riječi jer i mala djeca znaju da situacija u kojoj oni imaju monopol dozvoljava da nas deru k’o mlade majmune.

Sve bi to bilo u redu da nemamo i opštinsko rukovodstvo koje je u prošloj godini baš nabacilo sedlo na građane i junački nas zajahalo. Bisera prvog čovjeka opštine i njegovih suradnika je bilo toliko da se mogla jedna podugačka ogrlica napraviti. Počelo je sa ugovorom o termoelektrani sa firmom KTG koju vodi čovjek koji ima zabranu ulaska u desetak država, Brankom Montenegrom (nekada se prezivao Crnogorac). Cijelu godinu smo bili taoci napuštenih pasa koji su zagospodarili svim važnijim ulicama u gradu. Gradski oci su obećali izgraditi azil za napuštene pse ali kako stvari stoje to se neće riješiti ni za par godina. Zato je užurbano aktualizirana izgradnja GGM-a (glavne gradske magistrale) i siguran sam da će se ona početi graditi za mandata ovog nam gradonačenika jer se tu vrti ogromna lova a zna se – gdje je velika trpeza mrvice padaju na sve strane. A da ne pričamo koliko nam je ta magistrala uopće i potrebna. Koliko sam ja upoznat gužve u sabraćaju se stvaraju na mjestima koje GGM neće ni dodirnuti. Sam kraj godine je obilježila vrhunska mudrost naših čelnih ljudi da preimenuju (po četvrti put) naš bulevar i da mu daju ime „zaslužnog“ nam gradonačelnika Eshera Eze Arnautovića.

O lošim stvarima bi se dalo pisati danima ali neću da mi čitav osvrt bude u crnim tonovima.

Prethodnu godinu su obilježile brojne akcije u sakupljanju novca za liječenje našeg mladog sugrađanina Kenana Kremića. Moram pohvaliti skupinu entuzijasta koji su organizirali brojne manifestacije ali i građane koji su se odazvali dajući svoj doprinos. Iskreno, ja sam bio pozitivno iznenađen odazivom ljudi jer je to rijetkost u ovim vremenima kada se svako o sebi zabavio. U prošloj godini su se građani navikavali na kino nakon dvadesetak godina. Ljudi su se malo odvikli od tog načina zabave ali polako i to dolazi na svoje mjesto. Dobili smo i novog direktora pozoišta koji je bar na početku pokazao da možemo očekivati neke nove vjetrove u tom našem hramu kulture. Naš renomirani pisac Selvedin Avdić je izbacio roman “Sedam strahova” i s njim je ušao u konkurenciju za roman godine u skor

o svim balkanskim zemljama. Pobrao je brojne nagrade i dobre kritike za taj roman.

Prošla godina je bila i godina afirmacije nekih mladih Zeničana. Ivan Jelić je održao dva koncerta za pamćenje u BNP-u a naša sugrađanka, mlada glumica Alma Terzić je odglumila nekoliko značajnih uloga i dobila ulogu u novom filmu Angeline Jolie. U sportu smo dobili mladu Pašu Šehić koja je postigla izuzetne rezultate u bacanju kladiva i vlasnica je juniorskog i seniorskog rekorda u toj disciplini.

Sport nam je u prošloj godini bio grozan. Fudbaleri Čelika su ponovno u zadnjim kolima izborili opstanak u premier ligi dok su rukometaši ispali odmah nakon ulaska u društvo najboljih. Košarkaši su u velikim financijskim problemima dali maksimum od onoga što su mogli dati.

Bilo je tu još mnogo stvari koje bi se trebale spomenuti ali mnogo je više onih ružnih pa ih ne bih sada spominjao nego Vam svima želim mnogo sretniju 2011-u. Skoro sam siguran da bi i trebala biti jer gora od predhodne teško može biti.

Read More