Zavolio sam knige čitajući Mešu i njegovu „Tvrđavu“ , film gledajući Fellinijeve uratke a ko zna da li bih sada slušao Cece i Brene da nije bilo čovjeka koji se zove Josip Dujmović. On je definitivno uticao na to da se muzički opredijelim i definiram kao neko ko voli rock muziku.
Rođen u Zenici sredinom pedesetih godina u ranoj mladosti je bio više sklon sportu i bio je jedan od talentiranijih mlađih odbojkaša u BiH. Čak i tada je volio slušati rock i posredstvom nekih ljudi koji su živjeli u Hamburgu dolazio je do raritetnih izdanja svjetske diskografije. Na studij književnosti u Zagrebu odlazi 1973. i studirao je do 1976. godine kada se zajedno sa budućom (a Boga mi i sadašnjom suprugom Vesnom) vraća u rodni grad.
Obzirom da je i u Zagrebu volontirao i odrađivao pripravnički staž u „Večernjem listu“ logičnim slijedom pronalazi posao u „Našoj riječi“. Danas jako često apostrofira „personality“ nekadašnjeg urednika Ivice Milešića koji je donekle i uticao na njegov daljnji razvoj kao novinara i čovjeka uopšte. Tih godina su „Naša riječ“ i „Radio Zenica“ tvorile jedno preduzeće i dolaskom mladog direktora naprednih shvatanja, Paneta Škrbića, Josip je zbog specifičnosti glasa i široke elokvencije prebačen na radio. O trošku preduzeća je poslan na kratko usavršavanje na beogradski radio „Studio B“ koji je tih godina bio najnapredniji u državi. Mladi Josip je bio posebno oduševljen jutarnjim programom koji je vodio Duško Radović i noćnim programom koji je vodio tada poznati Marko Janković. Došao je u Zenicu sa idejom da napravi jutarnji program koji bi ličio na „Dobro jutro, Beograde“ kontakt emisijom koju je vodio pokojni Duško Radović. Novi direktor mu je to dopustio i ubrzo je to postala jedna od najslušanijih emisija na zeničkom radiju. Tadašnje rukovodstvo je zamolio da mu puste da radi i jednu emisiju posvećenu rock muzici. Tada je nastala famozna emisija koje se generacije još uvijek sjećaju – „Nedeljne vibracije“. Sve džinglove a čak i nekoliko emisija je Josip snimio u prostorijama „Studija B“ u Beogradu gdje je 1979. služio i vojsku.
Nedugo nakon toga, svjestan da je zenička publika gladna rock’n rolla odlučio je da zamoli uredništvo da mu dopuste da napravi „Noćni program“, prvu kontakt emisiju tog tipa na BH prostorima. Bum koji je ta emisija doživjela naš grad nije upamtio. „Libertas“, lokalni kafić koji se nalazio udaljen nekih desetak metara od „Radio Zenice“ je bio poluprazan kada sa emitovanjem počne noćni program. Ja sam lično znao trčati kući da bih slušao muziku koju si mogao čuti jedino na radiju jer se tada do ploča jako teško dolazilo.
Za petnaesti rođendan „Radio Zenice“ organizovan je i „Rock maraton“ koji je Josip uredio i vodio te realizirao sa tadašnjim stalnim saradnikom, toncem a sada uspješnim organizatorom velikih koncerata, Tomislavom Kašljevićem. Emisija je trajala mislim negdje oko 55 sati i njih dvojicu je nakon tog maratona dočekalo dvjestotinjak ljudi ispred zgrade tadašnjeg radija.
Josip je mnogo toga ostavio iza sebe ali mislim da će ga Zeničani najviše pamtiti po koncertima koji su se održavali na dan osnivanja „Radio Zenice“, a počeli su na deseti rođendan 1979. godine. Te godine je Josip bio u vojsci u Beogradu ali je koordinirao organizacijom i on je najzaslužniji što su ti koncerti postali tradicionalni i jedini rock festivali u Jugoslaviji nakon „Boom festivala“ koji su se prestali održavati 1978. godine. Kada sam ga pitao ima li uvid ko je sve učestvovao na tim koncertima on mi je rekao da je lakše reći da nisu učestvovali samo „Azra“, „Bijelo dugme“ i „Parni valjak“. Sve ostale grupe jesu. Među kuriozitete spada i to da je „Riblja čorba“, koja se prometnula u jednu od najznačajnijih grupa u bivšoj državi, svoj prvi veliki koncert imala baš na prvom rođendanu „Radio Zenice“ u junu 1979. a njihov prvi album je izašao tek tri mjeseca poslije.
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina Josip se okreće video industriji i sa prijateljom Nedžadom Galijaševićem otvara preduzeće „Tropik“ koje je bilo prvo privatno preduzeće koje se bavilo video izdavaštvom u Bosni i Hercegovini.
Da bi zaokružio neku rock cjelinu, nakon pisanja u novinama i radio voditeljstva Josip je prije nekoliko godina krenuo u jedan ogroman pothvat. Počeo je pisati antologiju popularne muzike na balkanskim prostorima u periodu od 1901-2001 godine i ovih dana ju je i završio. U toj knjizi će biti obuhvaćeni svi detalji o popularnoj muzici koja se slušala na ovim prostorima. Nazvana je „Doživjeti stotu“ a ja ne sumnjam u kvalitet pisane riječi jer ju je pisao jedan od najvećih autoriteta kada je pop i rock muzika u pitanju. Ne znam za vas ali ja jako nestrpljivo iščekujem da pročitam tu knjigu jer sam u razgovoru sa Josipom doznao mnogo stvari koje nisam znao.
Iz godine u godinu je sve manje ljudi koji slušaju isključivo rock ali za te svojevrsne „dinosaure“ Josip je otvorio „Hard rock caffe“ u obiteljskoj kući svoje supruge u samom centru grada i nerijetko ga možete vidjeti u šetnji sa unučićima i djecom. Svaki put kada čujem njegov specifični glas pojavi mi se neka pozitivna jeza i vrati mi film na neke bolje dane kada smo noći i noći provodili uz radio prijemnike željno iščekujući muzičke novitete.
Jako mali broj ljudi je tako dugo ostao u vezi sa rock scenom kao Josip Dujmović i zbog toga, a i zbog svega što je uradio za naš grad mi, Zeničani, treba da budemo ponosni na njega.
Ne znam za druge ali u svoje ime moram reći jedno veliko „Hvala majstore, za svo rock obrazovanje koje si nam godinama davao!“
Rođen u Zenici sredinom pedesetih godina u ranoj mladosti je bio više sklon sportu i bio je jedan od talentiranijih mlađih odbojkaša u BiH. Čak i tada je volio slušati rock i posredstvom nekih ljudi koji su živjeli u Hamburgu dolazio je do raritetnih izdanja svjetske diskografije. Na studij književnosti u Zagrebu odlazi 1973. i studirao je do 1976. godine kada se zajedno sa budućom (a Boga mi i sadašnjom suprugom Vesnom) vraća u rodni grad.
Obzirom da je i u Zagrebu volontirao i odrađivao pripravnički staž u „Večernjem listu“ logičnim slijedom pronalazi posao u „Našoj riječi“. Danas jako često apostrofira „personality“ nekadašnjeg urednika Ivice Milešića koji je donekle i uticao na njegov daljnji razvoj kao novinara i čovjeka uopšte. Tih godina su „Naša riječ“ i „Radio Zenica“ tvorile jedno preduzeće i dolaskom mladog direktora naprednih shvatanja, Paneta Škrbića, Josip je zbog specifičnosti glasa i široke elokvencije prebačen na radio. O trošku preduzeća je poslan na kratko usavršavanje na beogradski radio „Studio B“ koji je tih godina bio najnapredniji u državi. Mladi Josip je bio posebno oduševljen jutarnjim programom koji je vodio Duško Radović i noćnim programom koji je vodio tada poznati Marko Janković. Došao je u Zenicu sa idejom da napravi jutarnji program koji bi ličio na „Dobro jutro, Beograde“ kontakt emisijom koju je vodio pokojni Duško Radović. Novi direktor mu je to dopustio i ubrzo je to postala jedna od najslušanijih emisija na zeničkom radiju. Tadašnje rukovodstvo je zamolio da mu puste da radi i jednu emisiju posvećenu rock muzici. Tada je nastala famozna emisija koje se generacije još uvijek sjećaju – „Nedeljne vibracije“. Sve džinglove a čak i nekoliko emisija je Josip snimio u prostorijama „Studija B“ u Beogradu gdje je 1979. služio i vojsku.
Nedugo nakon toga, svjestan da je zenička publika gladna rock’n rolla odlučio je da zamoli uredništvo da mu dopuste da napravi „Noćni program“, prvu kontakt emisiju tog tipa na BH prostorima. Bum koji je ta emisija doživjela naš grad nije upamtio. „Libertas“, lokalni kafić koji se nalazio udaljen nekih desetak metara od „Radio Zenice“ je bio poluprazan kada sa emitovanjem počne noćni program. Ja sam lično znao trčati kući da bih slušao muziku koju si mogao čuti jedino na radiju jer se tada do ploča jako teško dolazilo.
Za petnaesti rođendan „Radio Zenice“ organizovan je i „Rock maraton“ koji je Josip uredio i vodio te realizirao sa tadašnjim stalnim saradnikom, toncem a sada uspješnim organizatorom velikih koncerata, Tomislavom Kašljevićem. Emisija je trajala mislim negdje oko 55 sati i njih dvojicu je nakon tog maratona dočekalo dvjestotinjak ljudi ispred zgrade tadašnjeg radija.
Josip je mnogo toga ostavio iza sebe ali mislim da će ga Zeničani najviše pamtiti po koncertima koji su se održavali na dan osnivanja „Radio Zenice“, a počeli su na deseti rođendan 1979. godine. Te godine je Josip bio u vojsci u Beogradu ali je koordinirao organizacijom i on je najzaslužniji što su ti koncerti postali tradicionalni i jedini rock festivali u Jugoslaviji nakon „Boom festivala“ koji su se prestali održavati 1978. godine. Kada sam ga pitao ima li uvid ko je sve učestvovao na tim koncertima on mi je rekao da je lakše reći da nisu učestvovali samo „Azra“, „Bijelo dugme“ i „Parni valjak“. Sve ostale grupe jesu. Među kuriozitete spada i to da je „Riblja čorba“, koja se prometnula u jednu od najznačajnijih grupa u bivšoj državi, svoj prvi veliki koncert imala baš na prvom rođendanu „Radio Zenice“ u junu 1979. a njihov prvi album je izašao tek tri mjeseca poslije.
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina Josip se okreće video industriji i sa prijateljom Nedžadom Galijaševićem otvara preduzeće „Tropik“ koje je bilo prvo privatno preduzeće koje se bavilo video izdavaštvom u Bosni i Hercegovini.
Da bi zaokružio neku rock cjelinu, nakon pisanja u novinama i radio voditeljstva Josip je prije nekoliko godina krenuo u jedan ogroman pothvat. Počeo je pisati antologiju popularne muzike na balkanskim prostorima u periodu od 1901-2001 godine i ovih dana ju je i završio. U toj knjizi će biti obuhvaćeni svi detalji o popularnoj muzici koja se slušala na ovim prostorima. Nazvana je „Doživjeti stotu“ a ja ne sumnjam u kvalitet pisane riječi jer ju je pisao jedan od najvećih autoriteta kada je pop i rock muzika u pitanju. Ne znam za vas ali ja jako nestrpljivo iščekujem da pročitam tu knjigu jer sam u razgovoru sa Josipom doznao mnogo stvari koje nisam znao.
Iz godine u godinu je sve manje ljudi koji slušaju isključivo rock ali za te svojevrsne „dinosaure“ Josip je otvorio „Hard rock caffe“ u obiteljskoj kući svoje supruge u samom centru grada i nerijetko ga možete vidjeti u šetnji sa unučićima i djecom. Svaki put kada čujem njegov specifični glas pojavi mi se neka pozitivna jeza i vrati mi film na neke bolje dane kada smo noći i noći provodili uz radio prijemnike željno iščekujući muzičke novitete.
Jako mali broj ljudi je tako dugo ostao u vezi sa rock scenom kao Josip Dujmović i zbog toga, a i zbog svega što je uradio za naš grad mi, Zeničani, treba da budemo ponosni na njega.
Ne znam za druge ali u svoje ime moram reći jedno veliko „Hvala majstore, za svo rock obrazovanje koje si nam godinama davao!“
