Izgubljene generacije 2

Autor: Damir Vučak 

U prvom dijelu ovog serijala sam pisao o košarkašima koji su otišli iz Zenice. Od nekoliko ljudi sam dobio još neke informacije a poneki su mi tek nakon objavljenog teksta pali na pamet.

 

Da ispravim nepravdu moram spomenuti i dvojicu “švaba”, Almira Đevlana i Miloša “Struju” Perovića koji su (vjerovali ili ne) do prije tri sezone aktivno igrali u Njemačkoj. Nisam spomenuo ni Željka Laketu koji je u Kanadi. Takođe od mlađih generacija znam da je Vladimir Đačić u Novom Sadu a Siniša Bencun uspješan poslovan čovjek u Beogradu. 

Da ne bi sve odmah bilo samo o sportu nastavit ću sa glumcima koji su radili  u našem BNP-u i živjeli u Zenici. 

Nedavno je umro Žarko Mijatović, a nedugo nakon njega i velika glumica i još veća žena Radmila Prajninger. Tako su se pridružili galeriji velikana koji više nisu sa nama poput Ivice Kukića, Faruka Zadića i još mnogo njih koji su umrli prije rata. Eh da, umalo da načinim nepravdu i ne spomenem takođe umrlog, velikog i perspektivnog mladog glumca Elvedina Avdića “Efketa” i poslije rata preminulog Sanela Agića.

Od starih glumaca zanimljiva je životna priča koju sam čuo nedavno, da možda najbolji glas BNP-ove scene, Nenad Inđić, živi u SAD-u i radi kao pekar. Iso Porović se i dalje bavi glumom ali u Sundsvalu u Švedskoj. Dino Palangić je HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci gdje je već dugo godina i Zeničanin koji je prvi završio akademiju dramskih umjetnosti Zdenko Botić (čiji je sin Matko ove godine predsjedevao žirijem Dana BH drame).

Sa Zdenkom je počeo studirati i Predrag Jokanović Juta koji je ove godine otišao u više nego zasluženu penziju. Neki dan sam vidio i Anu Đorđević  i spopala me golema tuga. Oboljela je (izgleda) od skleroze multipla i dovezli su je u kolicima u dvoranu. Jasna Bašić je takođe u Zenici ali je i ona oboljela. U Zenicu se nakon nekog vremena vratila i Ermina Nišić Kurevija “Beba” ali nema stalni angažman u BNP-u nego s vremena na vrijeme uleti u ponekoj predstavi. Oni koji su otišli prije rata teško da bi prepoznali ijednog glumca na sceni osim Mugdima Avdagića i njegove supruge Fakete, te Ištvana Gabora koji je pred penzijom. Sve su tu sada mladi glumci.

Od mladih glumaca iz perioda prije rata u Zenici je ostala samo Sabina Kulenović i Miroljub Mijatović koji je sada rukovodilac omladinske i lutkarske scene. Najpoznatiji glumac iz te generacije a i uopšte glumac iz Zenice, Tarik Filipović je od 1991. u Zagrebu. Dalida Balta (djevojački Hodžić) je već dugo vremena u Beču gdje radi u jednoj farmaceutskoj kući. Renata Dabić je nakon uspješne karijere modela i manekenke, takođe u Beču, korijene pustila u SAD-u gdje se udala i dobila dijete. Brankica Drašković radi kao novinar u Novom Sadu gdje je i Bojana (zaboravih joj prezime) koja radi kao uspješan stomatolog.

Eto ja se sjetih nekoh likova a neka mi “halale” oni koje sam propustio spomenuti jer me demencija malkice načela. A i ne mogu se sjetiti baš svih ljudi u jednoj večeri kada kuckam ovaj tekst. Oni koji nisu spomenuti nisu namjerno izostavljeni nego su plod umora i pada koncentracije.

Za nekoliko dana nastavljamo sa prisjećanjima onih kojih se trebamo sjećati...

Read More

Osvrt na dešavanja u protekloj sedmici

Autor: Damir Vučak 

Kao što sam i obećao evo mene sa novim sedmičnim pregledom, po meni zanimljivih događaja.

 

Protekla sedmica je bila kilava kao i vrijeme i nije se nešto posebno značajno dešavalo u našem gradu. Najbitnija stvar za mnoge Zeničane se dešavala u Sarajevu u nedjelju gdje je Čelik odigrao najvažniju utakmicu sezone protiv Olimpika i unatoč pobjedi nije osigurao izlazak u Evropu. Po meni (iako već godinama i nisam baš redovan posjetilac tekmi) crveno-crni su prokockali šansu kada su igrali prije 3 kola sa Radnikom iz Bijeljine i prosuli 3 boda koja bi im kasnije bila od krucijalne važnosti. Ipak se mora odati priznanje treneru Vladi Jagodiću i njegovim pulenima na prikazanoj borbenosti i igri, posebno u drugom dijelu prvenstva, jer je Čelik po broju osvojenih bodova u proljeće odmah iza nedostižnog Želje. Izgleda da se u klubu stvorila neka pozitivna atmosfera i možda se i ja vratim na gledanje tekmi nakon višegodišnje pauze. Ono kokošarenje prije me nikako nije moglo dovući do tribina Bilinog polja.

Izuzetno hladno vrijeme je mnoge tokom sedmice držalo u kući jer je vani bilo hladno kao da je mart mjesec a ne kraj maja. Volio bih da je u kući ostao i “majmun” koji je u mojoj ulici, na samom rubu instituta prema Sušića mlinu, ostavio kartonsku kutiju sa pet malih kučića koji su stari manje od sedam dana. Koji monstrum moraš biti kada možeš odvojiti tako male štence od kuje kada jedva vide i hodaju. Kada se spominje problem pasa lutalica niko, ama baš niko, ne piše o glavnom problemu. To su definitivno seljaci koji donose sa sela kučiće i samo ih ostave negdje u gradu jer na selu toliki broja pasa pravi velike probleme. U gradu je većina kuja sterilisana i ne može imati male kučiće ali ovi sa sela ne kastriraju svoje pse pa ih samo istresu da se “građani” bore s njima. I da se napravi famozni azil problem se ne bi riješio jer imamo konstantan priliv malih kučića sa sela. Možda se nekad gradske structure i sjete da pokrenu svoje famozne inspekcije koje bi zašle po selima i natjerale seljake da sterilišu svoje pse. Tek tada bismo imali šansu da ovaj problem stavimo pod kontrolu.

Ove se sedmice nije pojavio niti jedan projekat za novu džamiju što je u neku ruku vijest a čujem da se ljudi iz “Borisa Kidrič džemata” organizuju i traže da vide ko je odobrio projekat da se džamija koju namjerava financirati gazda Fantasy namještaja napravi baš na tom mjestu, tačno između zgrada na dječjem igralištu, gdje su se djeca decenijama igrala.

Za ovu sedmicu toliko a javim se ja opet i sljedeće sedmice...

Read More

Izgubljene generacije

Autor: Damir Vučak

Maj je i uveliko se spremaju maturalci a oni stariji, posebno oni skloniji nostalgiji, pripremaju obljetnice matura (famozni “reunioni”). Nekoliko generacija u rasponu 1955-1975 su po meni nekako “izgubljene generacije” jer kada se okupe i pođu vaditi pasoše shvatiš da je minoran procenat gradske raje ostao da živi u Zenici. Radi se tu o frapantnim procentima, po mojim procjenama 5-10 %. Uglavnom se protežu ona famozna pitanja: “Gdje je onaj, zaboravio sam mu ime i šta sad radi?” Odlučio sam da u nastavcima pišem o ljudima koje ja poznajem iz raznih “faza” mog života. Naravno, ni ja ne znam o svakom sve. Možda se potkrade i neka greška a volio bih da mi i vi pomognete svojim informacijama koje možete postavljati u komentare, jer ovakva demografska promjena definitivno zaslužuje jedan seriozan pristup.

Jedan prošlogodišnji reunion me nagnao da pišem o ovome. Za jednim stolom u lokalnoj buregdžinici na “after partyju” sam primijetio četvero ljudi. Od njih četvero niti jedno ne živi u Zenici. Bili su tu Goran Vrdoljak, čovjek koji je nekada radio sa mnom na Rudniku a sada živi u Splitu, Dinka Delić, moja školska kolegica i nekadašnja Miss Jugoslavije koja je dugo godina živjela u Njemačkoj a sada živi i radi u Sarajevu, Emir Kulenović, uspješan poslovni čovjek koji većinu vremena provodi u Sloveniji gdje ima firmu i čovjek kojeg nisam vidio više od dvadeset  godina i koji je možda direktan povod da pišem ovako dugačak tekst - Žejlko Janjetović, momak kojeg poznajem iz gimnazije i sa košarke. Nemalo sam se iznenadio kada sam ga pitao gdje je i šta radi. Čovjek je ambasador BiH u Mađarskoj a prije toga je bio ambasador u Indiji i Rusiji.

Obzirom da sam Želju znao preko košarke ovaj svoj podsjetnik ili šta god da je počet ću sa košarkašima. U KK Čelik sam proveo nekoliko lijepih godina i tamo sam upoznao jako drage ljude.

Čovjek sa kojim sam počeo raditi kao tehniko ili asistent trenera je Davor Šestak. On je po mojim zadnjim informacijama u Zagrebu i jedno vrijeme je bio trener Cedevite pa i Hrvatske kadetske reprezentacije. Malo ko zna da je Davorova mama bila čevrta sestra Ditrich (po ostale tri je nazvana škola u koju sam išao). Nedavno je umrla, pokoj joj duši!

Drugi trener, Ranko Đurić Cici je sada u Australiji i nemam informacije da li se i dalje bavi košarkom. U Australiji je i Dado Čaušević, nekadašnji košarkaš kojeg viđam skoro svako ljeto u Trpnju gdje ima obiteljsku kuću.

Dva trenera, dvojica arhitekata su još uvijek u Zenici - Boris Britvar “Brico” i Rašo Martinović. Još jedan nekadašnji veliki potencijal koji se takođe bavi arhitekturom je ostao u Zenici i radi kao profesor u Građevinskoj školi. To je Emir Vilić “Vili”. 

U Kanadi su Dragan Kisin “Kisa” i Slaviša Lukić. Oni su u Vancouveru a na istočnoj obali su Slobodan Arčon “Arči” i Niče Selimović.

Menso Bajramović, možda i najpoznatiji trener iz Zenice je donedavno bio u Siriji ali se iz razumljivih razloga vratio u Bosnu. Sada je u Sarajevu (bar tako sam čuo a provjerit ću sigurno jer se trebamo vidjeti ovih dana). 

Emir Mutapčić je još u Berlinu gdje je dugo godina igrao za Albu Berlin i radio kao trener, a mislim da mi je rekao da i sada radi nešto u košarci, ali sam zaboravio šta. Svako ljeto on i njegova porodica provedu u Zenici mjesec dana u posjeti najbližima.

Najpoznatiji i najtrofejniji košarkaš iz Zenice, Zoran Savić je u Barceloni sa suprugom Anitom i preslatkom kćerkicom i obnaša funkciju managera u KK Barcelona. 

Teoaman Alibegović je donedavno bio sportski direktor KK Snaidero Udine (možda je još uvijek, nemam novijih informacija jer smo se vidjeli prije par godina).

Dževad Alihodžić, popularni Dževdo, je u Zagrebu gdje mu djeca idu u školu, a Boga mi i on pod stare dane završava Višu trenersku. Viđam ga skoro svaki mjesec jer počesto navraća da vidi mamu i svog starijeg brata Kemu, takođe nekada dobrog košarkaša.

Fascinantna je generacija 1966. koja je iznjedrila izuzetne ljude i jako dobre košarkaše koji su sportsku karijeru podredili neki višim ciljevima. 

Iz te generacije (Teomana i Zoku Savića sam već spomenuo) je i Dr. Asim Tarabar koji je je profesor medicine na YALE univerzitetu u SAD-u, prof. dr. Slaven Jurić koji drži katedru na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Ivan Ico Barač koji radi kao priznat ljekar specijalist otorinolaringologije u Dubrovniku, Nijaz Alić (on je ja mislim 1965. godište) koji dugo godina radi kao prevodilac na tribunalu u Hagu, Slavko Todorović, jedan od mojih najboljih prijatleja, dipl .ing. mašinstva koji ima uspješnu firmu u Novom Sadu. Mile Nežić je, koliko sam čuo, negdje u Italiji i ne znam čime bavi.

Postoji još mnogo njih koje nisam spomenuo ali ovaj post bi bio predugačak kada bih spomenuo sve. Moram napomenuti i dvojicu meni posebno dragih ljudi koji više nisu sa nama a to su Boban Žeravčić i pokojni Zlatan Šahmić Šahmo koji su nas prerano napustili ali su ostavili veliki trag u zeničkoj košarci.

Molio bih vas da ako neko zna još ponešto o nekim košarkašima neka slobodno napiše komentar koji ćemo objaviti a i ja ću odgovarati na vaša pitanja, ukoliko budem znao odgovor na njih.

Ovo je samo prvi dio, nastavak je uskoro...

Read More

Moji utisci o prošloj sedmici

Autor: Damir Vučak

Odlučih da naše čitaoce pokušam izvijestiti o događajima koji su se desili u prošloj sedmici i potrudit ću se da to postane redovna rubrika ovdje. 
 

Kao što i priliči čovjeku mojih godina, a i zahvaljujući mačku kojeg imam (ima krizu identiteta - nafuran je da pijetao) počeo sam jako rano ustajati i ići na kafu. Kada hoću apsolutni mir onda odaberem novootvoreni Street caffe uTitovoj ulici a ako se u meni pojavi želja za socijalizivanjem onda odaberem Bordeaux gdje uvijek ima sagovornika za jutarnju kafu (čitaj: jutarnju priču). 

Ovih dana se prepričava kako je nastradao Amir B. zvani Burek, iza legendarnog Šileta možda i najpoznatiji motorista u gradu. Sjećam ga se kada se nekih prvih poratnih godina pojavio u gradu, dolazio je u videoteku u kojoj sam radio. Famozna okuka i donekle neoprezni taksista koji se okretao na punoj liniji uzeše još jedan mladi život. Naravno da Zenica ne bi bila Zenica da nema nekoliko verzija i mišljenja o tom događaju. Jedni se kunu da je vozio preko 180 na sat (znate ono famozno: nisam ja vidio ali mi je najbolji jaran baš tada prolazio tu) , drugi govore da je taksista kriv… U svakom slučaju stara zenička priča - jedan događaj, a stotinu verzija. Činjenica je da je ovo najmanje deseta osoba koju znam da je poginula na tom potezu cca. dvadesetak metara uzvodno ili nizvodno od cafea Obala. I činjenica je da očito na tom mjestu postoji problem koji zahtijeva rješenje. Nemoguće da nema rješenja. 

Završeni su dani BH drame i normalno je da i tu ima podijeljenih mišljenja. Jedni su sretni što je pobijedila predstava našeg pozorišta dok su drugi oni koji misle da je to bila najgora predstava i da su pobjedu trebali odnijeti neki drugi. Lično je meni drago da Sulejman “veličanstveni” Kupusović nije dobio nagradu kao ni Emir Hadžihafizbegović koji su nadmeno hodali po holu BNP-a i samo razmatrali koliko će njihove predstave nagrada osvojiti. Po meni je Emirova predstava  koju je režirao u HNK Osijek (Cijena sreće) bila jedna od najgorih koju sam gledao u zadnjih nekoliko godina dok Kupusovićevu predstavu nisam ni otišao pogledati jer je ona svojevrsni remake predstave koja se prikazivala prije deset godina. Ne znam koliko se ljudi slažu sa mnom ali stvarno predstave koje skoro dokumentaristički pokazuju zlostavljanja iz proteklog rata nisu više za moj želudac i mislim da se trebamo okrenuti nekim novim stvarima i problemima koji su prigodni vremenu u kojem živimo. 

Selma Spahić i njena predstava “Grebanje” na svojevrstan način predstavlja jednu izgubljenu generaciju mladih ljudi i probleme njihovog okruženja. Mlada Lana Delić, glumica zeničkog BNP-a je sasvim zasluženo dobila nagradu za najbolju ulogu jer je dala 150 % sebe u toj ulozi. Po meni je jedino možda neku nagradu trebao dobiti i Oliver Frljić čiji je jedinstveni stil režiranja i osebujan dramaturški prikaz problema “izbrisanih” u Sloveniji jedna od najbolje režiranih predstava koje sam gledao u prošloj godini. 

Ali moram naglasiti da sam ja samo pasionirani gledatelj pozorišnih predstava a nikako ne kritičar niti član žirija. Ove godine sam sticajem nekih okolnosti društvo provodio sa članovima žirija i mogu reći da su to bili sjajni ljudi koji su stoprocentno odluke donosili po sopstvenom nahođenju.

Ovo je bio minijaturni osvrt na dvije teme o kojima se pričalo u zadnjih nekoliko dana a sljedeći osvrt ću napisati kada osjetim potrebu da opet prokomentarišem događanja za koje pomislim da su bila zanimljiva i našim čitaocima i meni.

Read More

Zaslužuje li ovaj grad manifestaciju kakva je festival Dani BH drame?

Autor: Damir Vučak

Prije nekoliko dana su u Zenici otvoreni Dani BH drame, dvanaesti po redu. Lijepa brojka za jedan festival koji, moram priznati jer inače počesto kritikujem rad našeg pozorišta, je organizovan sa jako malim budžetom ali izuzetno dobro štimaju sve stavke u organizaciji. Od propratnih programa do savršeno dobro izreklamiranih predstava.

U čemu je onda problem? 

Bio sam na dvije predstave do sada i bola me u oči ona poluprazna sala u kojoj se predstave odigravaju. Od ljudi koji su zaposleni u BNP sam saznao da je bila puna jedino kada je Dragan Marinković Maca imao svoju predstavu, znakovitog naslova - Mahalac. O kvaliteti ostalih predstava ne mogu suditi ali žalosno je da dvorana BNP-a zjapi prazna tokom ovakve manifestacije umjesto da naši sugrađani, polaskani činjenicom da se kod nas (a ne u Sarajevu na primjer) već po dvanaesti put održava ovakav značajan kulturni događaj.

Zenica je po ko zna koji put pokazala svoju kulturnu neosviješćenost i sve dublje tone u kulturološku žabokrečinu iz koje izlaza nema. Ljudi danima prepričavaju da li je Ava pokazala sise u Big brotheru, da li je Ekrem nacionalista ili nije ili da li je Mancini idiot što mu Džeko ne igra u startnih jedanaest. Kultura je kod nas uvijek na margini. Na predstavama se smijem zakleti da znam dvadesetak ljudi koje ću sigurno vidjeti a sve ono preko je neki bonus koji se tu slučajno pojavio. Ni cijena karata nije Bog zna kako velika (5 KM) da bi to bila izlika ali opet “plava sala” našeg pozorišta šljašti baš tom plavom bojom jer nema ljudi da bi joj dali neku drugu koloristiku. Ove godine je u žiriju i jedan moj rođak koji nikada prije nije bio u Zenici i jako je iznenađen (čitaj razočaran) slabim odzivom zeničke inertne publike. Karte se još uvijek mogu nabaviti za predstavu Olivera Frljića, trenutno jednog od najznačajnijih redatelja u regionu, koja se daje u subotu 18.05. Za Macu su bile rasprodate u trenu.

Ovom gradu, definitivno, treba Čevljanska korida, teferič na Kamberovića polju ili neka slična manifestacija ali pozorišni festival Zenica teško da zaslužuje. Dobre predstave se nekako i mogu napraviti ali publika, preko noći, defintivno ne može.

Read More