Naša posla

Smijem se kladiti da ste svi vi koji čitate moj blog bar jednom bili primorani da odete u opštinu na ovjeru nekih dokumenata ili vađenje rodnog lista. Desetak metara dugi redovi su neminovnost a kada i prozovu vaš broj budete oguljeni kao da plaćate vizu za Englesku. Svaka ovjera košta najmanje 4 KM a većinu dokumenata morate ovjeriti u više primjeraka tako da je to ozbiljan udarac za ionako tanak zenički džep.

Jedan moj poznanik mi je pričao da je on neki dan izovjeravao masu nekih papira u Sarajevu i ja se hudnik zabrinem za njegov novčanik. Upitah ga dobronamjerno koliko ga je to koštalo jer sam mislio da je u Sarajevu sve skuplje. On me pogledao tako čudno kao da sam ga pitao nešto iz domena kvantne fizike i rekao mi je da to u Sarajevu ništa ne košta. Meni je malo trebalo da padnem u nesvijest a stanje mi je pogoršalo i kad je rekao da kod njih apsolutno nikad nema redova u šalter sali.
Zapitam se onda ko je ovdje lud?

Sarajevo ima skoro pa duplo viši standard od našeg grada pa ne plaćaju nikakve pristojbe a Zeničani koji jedva preživljavaju moraju dobrano odriješiti kesu kada odluče da iskopiraju i ovjere neke dokumente. Bog dao za svaku sitnicu ti traže ovjereni dokument.

Od jednog prijatelja u opštini sam doznao da se u prosjeku ovjeri u prosjeku oko 500 dokumenta što prostom računicom dovodi do brojke od preko deset hiljada ovjera mjesečno a što daljnjom računicom dovodi do cifre od 40.000 KM. Pitam se samo kuda idu te pare?

Vrhunac paradoksa je nedavno uveden za prijavu na biro za zapošljavanje. Svaki prijavljeni Zeničanin mora otići u sud, tamo platiti 10 KM da bi dobio potvrdu da nema prijavljenu firmu ili obrt. Nije mi jasno zašto se to plaća jer da imam prijavljen obrt vjerojatno bi to ti isti ljudi na birou znali i tada ne bih bio prisiljen tražiti posao.

Po meni najodvratnija stvar je „guljenje“ ljudi pri smrtnim slučajevima. Navest ću vam svoj primjer.
Meni je prije dvije i pol godine umro otac. Mi smo kupili parcelu na gradskom groblju u Crkvicama kada mi je umrla mama (1989. godine) i podigli smo porodičnu grobnicu. Moj brat i ja smo nakon očeve smrti otišli da platimo neke pristojbe koje se moraju platiti za ukop. Kada smo dobili račun ja se umalo nisam pridružio svojim roditeljima. Iznosio je negdje oko 400 KM sa milion, običnom mozgu, neshvatljivih stavki: dezinfekcija kapele u kojoj se nalazi kovčeg 20 KM, iznošenje lijesa 20 KM, upotreba kolica 40 KM, kopanje rake 150 KM i mnogo toga još. Da to ne bio bilo sve pobrinuo se i upravnik groblja koji nam je naplatio još 800 KM za rezervaciju grobnog mjesta. Da, dobro ste pročitali - rezervacija grobnog mjesta koje smo uredno platili 3000 KM sedamnaest godina prije. Još nam je rekao da se neće moći sahraniti ako to odmah ne uplatimo. Kao šlag na kraju još nam je obračunao održavanje groblja 144 KM po godini. Užas !!!

Nego dragi moji bolje vam je svoje najbliže pazite još više jer ne dao Bog da im se šta desi, računajte da ima lešinara koji jedva čekaju da iskoriste vašu tužnu situaciju da bi napunili svoje novčanike.

Read More

Prof. Dr. Mustafa Omanović

Jučer je Zenica izgubila jednog od svojih najvećih ljudi.

Umro je divan čovjek, suprug, otac i djed - prof. dr. Mustafa Omanović. Iako je rođen u Mostaru a školovao se u Travniku i Sarajevu, čika Mustafa je bio jedan od zaštitnih znakova našeg grada. Izuzetan stručnjak koji je bio cijenjen mnogo više svugdje drugdje nego u svom gradu danas je bio ispraćen na gradskom groblju Crkvice od strane više stotina ljudi.

Veliki stručnjak iz oblasti kemije i zaštite okoline bio je 1995. proglašen „Humanistom decenije“ u izboru Internacionalne lige humanista. Kao veliki humanista darivao je krv 122 puta. Bio je istaknuti borac u „Eko pokretu“ i osnivač stranke „Zelenih“. Sjećam se da sam glasao za njega na prvim lokalnim izborima na koje sam izašao ali gle čuda - nisu imali dovoljno glasova da uđu Općinsko vijeće.

Čika Mustafu sam upoznao na jednom posve drugom mjestu koje nije bilo tipično za znanstvenika njegovog tipa. Upoznao sam ga u jednoj podrumskoj prostoriji hotela „Metalurg“ gdje se igrao karambol. On je sa nekolicinom tadašnjih starih Zeničana svoje rijetko slobodno vrijeme provodio igrajući tu plemenitu igru.

Još mi je u sjećanju priča mog prijatelja koji je studirao kemiju i koji je imao problem sa ispitom koji je polagao desetak puta. Vidno iznerviran i jako blizu odluke da napusti fakultet otišao je do čika Mustafe da ga zamoli za pojašnjenje tog problema. Nakon nekoliko dana je otišao na ispit i na svim vježbama dao tačne odgovore. Profesorica nije mogla da vjeruje da ima neko ko rješava kemijske jednačine na taj način pa ga je upitala od kud mu to znanje. Odgovorio je da je instrukcije imao kod prof. dr. Mustafe Omanovića na šta je profesorica ustala u znak poštovanja prema jučer preminulom profesoru. Tom mom prijatelju za uspomenu na ovog divnog čovjeka ostaje jedna jedina desetka u njegovom indexu.

Bio je mentor mnogim danas utjecajnim Zeničanima a jedan od njih, Senad Oprašić, se oprostio od njega danas na groblju izuzetno dirljivim govorom.

Ne sjećam se da sam na jednom mjestu ikada vidio više Zeničana koje znam. Došli su mnogi njegovi vršnjaci i suradnici, prijatelji njegovog sina Gorana a bilo ih je mnogo koji su prijatelji njegove unučadi Tee i Saše. Pokopan je u grob u kojem je prije dvadesetak godina sahranjen i njegov prerano preminuli sin Zoran „Koki“ Omanović.

Ovaj grad je izgubio još jednog čovjeka na kojeg je morao biti ponosan jer čika Mustafa Omanović je sav svoj život podredio za dobrobit i prosperitet Zenice, a njegovi naučni radovi će biti garant podsjećanja na njegovo ime i djelo.

Nikada nisam volio biti pokretač nekih akcija ali iz ovih stopa potpisujem da budem pokretač ideje da se nekoj ulici ili trgu dodijeli ime po pokojnom profesoru. Taj divni čovjek je to svakako i zaslužio.

Počivaj u miru profesore, mi Zeničani te nikada nećemo zaboraviti.

Read More

Putovanje

Možda su neki od vas primijetili da nisam pisao post tri dana. Ovim putem se izvinjavam vjernim čitateljima ako su bili uskraćeni za svoju dozu „antinostalgina“ (ako već postoji antidepresiv, ne vidim razlog zašto ne bi postojao i antinostalgin).

Blentoven je bio u Zagrebu preko vikenda da obavi neke posliće i da posjeti brojne prijatelje u tom gradu. Ponekad se zapitam da li ja imam više prijatelja u Zagrebu nego u gradu u kom živim. Mnogi meni dragi ljudi žive u glavnom gradu susjedne nam države ali i u Beogradu i Novom Sadu. Shvatio sam da mi je tri dana bilo malo da obiđem sve koje sam htio. U Zagrebu su Slaven Jurić i Zlatko Šestak, ljudi s kojima sam odrastao a da ne pričamo o Marijanu Tomljanoviću Maši i Tariku koji su mlađa generacija ali sa kojima sam takođe proveo dobar dio svog života. Mogao bih nabrajati imena i prezimena bar još pola sata ali ne bih da vas gnjavim time.

Lijepi i sunčani dani su izmamili hiljade i hiljade Zagrepčana na njihove uređene ulice i trgove. Iako se i kod njih osjeti recesija i monetarna kriza ljudi su tamo mnogo veseliji nego ovdje. Svi negdje žure i s osmjesima na licima pozdravljaju jedni druge. Kod nas su ljudi usporeni i uvijek namrgođeni. H. je iznijela zanimljivu opservaciju da je to zato što oni tamo nisu imali mnogo dodira sa ratnim dejstvima a naši ljudi jesu. Slažem se s njom ali i prije rata je naša usporenost dolazila do izražaja i kada bi uporedio naš život sa životom ljudi u Zg ili Bg onda dobiješ onaj osjećaj kao da se vrtimo na brzini za LP ploče a oni na brzini singlica. Oduševila me i njihova predanost čistoći i ljubavi prema gradu. Onolike ceste i trgovi a nisam vidio ni jedan opušak niti papirić na betonu. Činjenica je da imaju korpe za otpatke na svakom koraku a mi u cijeloj Titovoj ulici imamo samo dvije (brojao ja sinoć). Nisam vidio ni jedan grafit u užoj gradskoj jezgri a kod nas su fasade išarane tako da se jedva raspoznaje originalna boja neke zgrade. Iznenadila me i revnost i pridržavanje zakona o pušenju. Mada zakon počinje sa primjenom od prvog maja, kod njih se puši samo u baštama kafića.

Jedina stvar koja mi nikako nije bila jasna je ta famozna „neradna nedjelja“. Ne d'o dragi Bog da i mi prihvatimo neki sličan zakon (a skloni smo prepisivanju). U cijelom gradu nemaš gdje kupiti cigare, novine, bonove za telefon i slično. Čuo sam mnoge Zagrepčane koji spominju Sanaderovu užu obitelj a poneki psuju, gluho bilo, i Kaptol tj. crkvu u Hrvata jer u njoj vide uzrok neradne nedjelje.

Sve u svemu, ne znam da li je do lijepog vremena ili do globalne krize ali povratak u naše „tamne vilajete“ mi nikad nije teže pao. Nadam se da će i nas obasjati sunce prosperiteta pa da se i mi pođemo sa osmjesima pozdravljati.

U Zenici se sa prvim proljetnim suncem nisu pojavile samo visibabe i prdavci na vespama. Na žalost na ulicama su se pojavile rijeke nezadovoljnih radnika koji prosvjedima pokušavaju istjerati pravdu. Svim srcem sam uz njih.

Read More

Šutnja je zlato ili...?

I danas su radnici „ArcelorMittala“ Zenica protestovali ispred direkcije preduzeća. Od 1. aprila 1500 radnika ovog preduzeća je na čekanju i trebaju dobiti 55% plaće.

Ono što je meni zanimljivo jeste to što već dva dana radnici protestuju ispred direkcije a niko im se nije obratio. Ignorišu ih rukovodioci, čak su rekli da „poštuju pravo radnika da mirno protestuju sve dok to ne ometa njihove poslovne aktivnosti“. I tu ne bi bilo ništa sporno da ti radnici nisu poslati na čekanje jer Mittal kao treba da smanji proizvodnju. Mislim da je ipak istina da oni pokušavaju smanjiti troškove proizvodnje, ne zbog recesije nego da bi ostvarili veći profit. Treba vjerovatno Lakshmiju za neki novi dernek, poput onog kad je za šestodnevnu svadbu svoje kćerke zakupio Versajsku palaču i potrošio skoro 80 miliona dolara.

Naravno, ove radnike ignoriše i Vlada Federacije koja je vlasnik 8 posto kapitala u ArcelorMittalu. Nije premijer Branković stigao da im se obrati jer je morao danas pred Kantonalnim sudom objašnjavati kako je došao do stana. Ako ne bude na nekom drugom sudskom procesu možda se u ponedjeljak pojavi pred radnicima u Zenici. Mada iskreno – ne treba od ovakve Vlade i premijera očekivati ništa, oni i jesu najveći krivci za ovakvo stanje radnika u Mittalu.

Od koga očekivati i kakvo rješenje ne znam ni sam. Znam samo da me od tog nedostatka rješenja više brine to što svi okreću glavu i ignorišu ove ljude. Danas su u problemima i protestuju oni, a sutra se u takvoj situaciji može naći bilo ko.

Read More

BiH - Belgija 2:1

Bogu hvala prođe i taj dan. Prošla je utakmica bez neke ozbiljnije frke. Iskreno, kolika je gužva bila u gradu, ja sam je očekivao. Cijeli grad je „bio na kuglagerima“. Na stadion stane 20.000 ljudi ali ja sam imao osjećaj da je u grad jučer došlo preko pedeset hiljada. Cijeli grad je bio u plavo-žutim bojama a navijači su počeli piti odmah ujutro.

Najbolje su profitirali vlasnici ugostiteljskih objekata oko stadiona i u tržnom centru „Bananović“. Tamo su rijeke ljudi ogrnute u državne zastave ili u majicama reprezentacije tražile okrepu i počeli su zagrijavanje pred utakmicu. Jedan prijatelj mi je obezbijedio pozivnice nogometnog saveza pa sam morao otići u restoran „Dubrovnik“. Tamo je bila „creme de la creme“ ekipa koja mi je izgledala pomalo smješno u navijačkim dekoracijama jer sam ih uvijek viđao „nafitiljene“ i maksimalno skockane. Sve u svemu - svi su bili upaljeni kao da se igralo za prvaka svijeta a ne tek utakmica sa Belgijom koju smo prije samo pet dana razvalili na njihovom terenu.

Iako sam imao pozivnicu za ložu nisam uspio ući na stadion jer je ispala frka sa ulazom pa su kapije stadiona zatvorili sat i pol prije početka. Bilo je kažu 3000 više naštampanih karata, ne znam da li u aranžmanu vrlog nam Saveza ili je neki domišljati „privatni prevarant“ odlučio malo zaraditi. Oko stadiona je bila povelika gužva iako je stadion bio dupke pun. Na Kamberovića polju je Forum građana postavio veliki video zid na kojem je tekmu (kažu) pratilo nekih pet - šest hiljada ljudi. Bilo je i onih koji tekmu nisu gledali jer su prepili pa su otrežnjenje čekali u MUP-u ali je takvih bio jako mali broj.

Ovakvo interesovanje nije bilo čak ni kad smo igrali sa Špancima iako su oni daleko veće ime od Belgije. Na žalost, jutros sam čuo da (iako smo pokazali zavidnu umješnost u organizovanju velikih utakmica) domaćin utakmica protiv Turske i Španije će biti naš glavni grad. Činjenica je da na Bilino polje stane svega 20.000 hiljada ljudi a na Koševo stane 60.000 ali isto tako oni nikad ne mogu napraviti ovakvu atmosferu kao uvijek u Zenici. Naši gradski oci i funkcioneri u N.K. „Čeliku“ bi trebali poraditi na kvaliteti trave na Bilinom polju jer se mnogi igrači žale na neravan teren.

Sinoć to nije smetalo velikim majstorima Džeki, Misimoviću i ostalim našim momcima da ponovno pobijede nadmene Belgijance. Mladi Edin Džeko pred kojim je zasigurno velika karijera je sa dva gola donio našoj repki pobjedu a hiljadama ljudi razlog da je proslavljaju do duboko u noć. Kružilo se autima po gradu, pjevalo na Kamberoviću a centralno okupljanje je, kao i uvijek, ispred Beogradske gdje se vidno pripiti mladi Zeničani raduju i dobrano promukli pjevaju neke svoje himne (našoj himni još uvijek ne znaju riječi).

Ne bih da se ponavljam ali opet moram završiti post kao i prošli put - riječima zahvale velikom majstoru Ćiri Blaževiću i svim našim reprezentativcima na ponovno vraćenom nacionalnom ponosu i - bar na kratko, prividu jedinstvenosti naše zemlje.

Read More