Moji utisci o prošloj sedmici

Autor: Damir Vučak

Odlučih da naše čitaoce pokušam izvijestiti o događajima koji su se desili u prošloj sedmici i potrudit ću se da to postane redovna rubrika ovdje. 
 

Kao što i priliči čovjeku mojih godina, a i zahvaljujući mačku kojeg imam (ima krizu identiteta - nafuran je da pijetao) počeo sam jako rano ustajati i ići na kafu. Kada hoću apsolutni mir onda odaberem novootvoreni Street caffe uTitovoj ulici a ako se u meni pojavi želja za socijalizivanjem onda odaberem Bordeaux gdje uvijek ima sagovornika za jutarnju kafu (čitaj: jutarnju priču). 

Ovih dana se prepričava kako je nastradao Amir B. zvani Burek, iza legendarnog Šileta možda i najpoznatiji motorista u gradu. Sjećam ga se kada se nekih prvih poratnih godina pojavio u gradu, dolazio je u videoteku u kojoj sam radio. Famozna okuka i donekle neoprezni taksista koji se okretao na punoj liniji uzeše još jedan mladi život. Naravno da Zenica ne bi bila Zenica da nema nekoliko verzija i mišljenja o tom događaju. Jedni se kunu da je vozio preko 180 na sat (znate ono famozno: nisam ja vidio ali mi je najbolji jaran baš tada prolazio tu) , drugi govore da je taksista kriv… U svakom slučaju stara zenička priča - jedan događaj, a stotinu verzija. Činjenica je da je ovo najmanje deseta osoba koju znam da je poginula na tom potezu cca. dvadesetak metara uzvodno ili nizvodno od cafea Obala. I činjenica je da očito na tom mjestu postoji problem koji zahtijeva rješenje. Nemoguće da nema rješenja. 

Završeni su dani BH drame i normalno je da i tu ima podijeljenih mišljenja. Jedni su sretni što je pobijedila predstava našeg pozorišta dok su drugi oni koji misle da je to bila najgora predstava i da su pobjedu trebali odnijeti neki drugi. Lično je meni drago da Sulejman “veličanstveni” Kupusović nije dobio nagradu kao ni Emir Hadžihafizbegović koji su nadmeno hodali po holu BNP-a i samo razmatrali koliko će njihove predstave nagrada osvojiti. Po meni je Emirova predstava  koju je režirao u HNK Osijek (Cijena sreće) bila jedna od najgorih koju sam gledao u zadnjih nekoliko godina dok Kupusovićevu predstavu nisam ni otišao pogledati jer je ona svojevrsni remake predstave koja se prikazivala prije deset godina. Ne znam koliko se ljudi slažu sa mnom ali stvarno predstave koje skoro dokumentaristički pokazuju zlostavljanja iz proteklog rata nisu više za moj želudac i mislim da se trebamo okrenuti nekim novim stvarima i problemima koji su prigodni vremenu u kojem živimo. 

Selma Spahić i njena predstava “Grebanje” na svojevrstan način predstavlja jednu izgubljenu generaciju mladih ljudi i probleme njihovog okruženja. Mlada Lana Delić, glumica zeničkog BNP-a je sasvim zasluženo dobila nagradu za najbolju ulogu jer je dala 150 % sebe u toj ulozi. Po meni je jedino možda neku nagradu trebao dobiti i Oliver Frljić čiji je jedinstveni stil režiranja i osebujan dramaturški prikaz problema “izbrisanih” u Sloveniji jedna od najbolje režiranih predstava koje sam gledao u prošloj godini. 

Ali moram naglasiti da sam ja samo pasionirani gledatelj pozorišnih predstava a nikako ne kritičar niti član žirija. Ove godine sam sticajem nekih okolnosti društvo provodio sa članovima žirija i mogu reći da su to bili sjajni ljudi koji su stoprocentno odluke donosili po sopstvenom nahođenju.

Ovo je bio minijaturni osvrt na dvije teme o kojima se pričalo u zadnjih nekoliko dana a sljedeći osvrt ću napisati kada osjetim potrebu da opet prokomentarišem događanja za koje pomislim da su bila zanimljiva i našim čitaocima i meni.

Read More

Zaslužuje li ovaj grad manifestaciju kakva je festival Dani BH drame?

Autor: Damir Vučak

Prije nekoliko dana su u Zenici otvoreni Dani BH drame, dvanaesti po redu. Lijepa brojka za jedan festival koji, moram priznati jer inače počesto kritikujem rad našeg pozorišta, je organizovan sa jako malim budžetom ali izuzetno dobro štimaju sve stavke u organizaciji. Od propratnih programa do savršeno dobro izreklamiranih predstava.

U čemu je onda problem? 

Bio sam na dvije predstave do sada i bola me u oči ona poluprazna sala u kojoj se predstave odigravaju. Od ljudi koji su zaposleni u BNP sam saznao da je bila puna jedino kada je Dragan Marinković Maca imao svoju predstavu, znakovitog naslova - Mahalac. O kvaliteti ostalih predstava ne mogu suditi ali žalosno je da dvorana BNP-a zjapi prazna tokom ovakve manifestacije umjesto da naši sugrađani, polaskani činjenicom da se kod nas (a ne u Sarajevu na primjer) već po dvanaesti put održava ovakav značajan kulturni događaj.

Zenica je po ko zna koji put pokazala svoju kulturnu neosviješćenost i sve dublje tone u kulturološku žabokrečinu iz koje izlaza nema. Ljudi danima prepričavaju da li je Ava pokazala sise u Big brotheru, da li je Ekrem nacionalista ili nije ili da li je Mancini idiot što mu Džeko ne igra u startnih jedanaest. Kultura je kod nas uvijek na margini. Na predstavama se smijem zakleti da znam dvadesetak ljudi koje ću sigurno vidjeti a sve ono preko je neki bonus koji se tu slučajno pojavio. Ni cijena karata nije Bog zna kako velika (5 KM) da bi to bila izlika ali opet “plava sala” našeg pozorišta šljašti baš tom plavom bojom jer nema ljudi da bi joj dali neku drugu koloristiku. Ove godine je u žiriju i jedan moj rođak koji nikada prije nije bio u Zenici i jako je iznenađen (čitaj razočaran) slabim odzivom zeničke inertne publike. Karte se još uvijek mogu nabaviti za predstavu Olivera Frljića, trenutno jednog od najznačajnijih redatelja u regionu, koja se daje u subotu 18.05. Za Macu su bile rasprodate u trenu.

Ovom gradu, definitivno, treba Čevljanska korida, teferič na Kamberovića polju ili neka slična manifestacija ali pozorišni festival Zenica teško da zaslužuje. Dobre predstave se nekako i mogu napraviti ali publika, preko noći, defintivno ne može.

Read More

Upravljati gradom nije slagati Lego kockice

Jako je teško biti objektivan kada pišete o nekom koga znate cijeli život. Takva je situacija meni sada, jer se ja i Ismet Sarajlić znamo više od 35 godina. Da mi je ko rekao da ću ja na ovim lokalnim izborima glasati za SBB-ovog čovjeka, rekao bih mu da ode na centriranje glave. Onda sam shvatio da neću glasati za F.R. niti za njegovu stranku nego za čovjeka koji zna i spreman je promijeniti mnogo toga našem gradu.

Ismo to zna, a svjestan sam da bi to i uradio jer dugo nismo imali gradonačelnika koji je obrazovan i rođen u centru grada i koji toliko voli Zenicu. Ovdje je krajnje vrijeme da se nešto promijeni jer u protivnom će Zenica doživjeti egzodus i ovo malo ljudi koji razmišljaju na jedan urban i normalan način koji priliči dvadeset i prvom vijeku. Vjerujte mi da su urednici ovog portala među njima. Još jedan ciklus ovih “katila” koji su nas doveli do nivoa na kojem smo sada bi bio udarac od kojeg se Zenica ne bi mogla oporaviti nikada.

Obrazovan, situiran, srčan i nadasve susretljiv on je čisti antipod onome koga imamo sada za načelnika. Ovo nam je zadnja prilika da probamo izabrati nešto drugačije. Ja sam ZA!

P.S. Ovo je samo moje mišljenje o kandidatu na sljedećim izborima i želim da ga kao takvog i prihvatite.

Ovo je moj uvod u intervju koji smo Hana i ja radili sa Ismetom Sarajlićem, kandidatom za načelnika Zenice. A čitav intervju možete pročitati na  http://zenica-online.com/2012/09/ismet-sarajlic-kandidat-za-nacelnika-zenice-upravljati-gradom-nije-slagati-lego-kockice/#ixzz25VgFRj00

Read More

Princip obrnutih vrijednosti

Bliži se škola pa školarci, svjesni nadolazećeg “belaja” koriste svo vrijeme u igranju i druženju na otvorenom. Puni su priča sa ferija i nekako mi bezbrižno izgledaju jer nisu svjesni da su lišeni svih problema koje odrastanje donosi.

Ja nemam djece ali imam mnogo prijatelja koji ih imaju i nimalo im ne zavidim kada dođe septembar. Nekada su se K-karte i krediti dizali kada se išlo na more, a sada mnogi roditelji moraju zaviriti u neku od mikrokreditnih organizacija da bi svoje mališane kvalitetno opremili za predstojeću školsku godinu.

Možda je najveći problem u tome kako sada motivirati dječije male mozgove i objasniti im šta dobijaju učeći. Sjetim se svojih pokojnih roditelja i mog brata kada je sa balkona gledao komšiju, doktora, kako uparkirava Alfa Romeo (tada je to bio jedan od najboljih auta u gradu) u garažu. Otac mu je rekao: “Vidiš sine, on je doktor i vozi dobro auto. Završi i ti školu pa ćeš i ti tako“. Danas bijesne aute voze oni koji su ih stekli na milion načina ali nijedan nije pošteni rad. Naravno, ima i neki promil izuzetaka.

Padne mi na pamet i onaj famozni vic kada je otac pokušavao sinu objasniti zašto bi trebao bolje učiti kad prolaze dvije super “ribe” i sin pita oca: “Jel’ tata, ko ovo kara?” a otac mu uz obaveznu ćušku kaže: “Odlikaši, sine, odlikaši…!” Uz svu moju sposobnost imaginacije ne mogu da zamislim facu oca kada bi ga sin pitao isto pitanje, danas.

Odlikaši više nemaju šanse, danas su tu babini sinovi koji imaju IQ visine sobne temperature ali i bijesne aute, nabrekle novčanike pune babinih para i rijetko koja riba će ih odbiti.

Problem koji se takođe nameće je i kako naći posao kada završiš fakultet. Poznajem masu mladih ljudi koji su već godinama na fakultetu a imaju višu ili visoku stručnu spremu. Djevojka koja radi kao konobarica a završila je pedagogiju, momak koji radi kao skladištar a završio mašinstvo i mnogi drugi primjeri su mi stalno pred očima.

Roditelji stalno šalju svoju djecu u školu sa zebnjom kako će im naći posao kada tu istu školu završe. Koliko sam ja uspio vidjeti jedini način je ubaciti se u stranku na vlasti i onda po osnovama nepotizma potražiti nekog od rođaka ili kolega iz stranke.

Sve su to problemi koje očekuju naše mališane ovog i narednih septembara i nakon svega napisanog moram im reći:
Sretno vam bilo u školi, maleni moji, i neka vam je Bog u pomoći kada je završite!

Objavljeno i na Zenica-Online

Read More

111 joj je godina tek

Kada bi vas neko pitao koja je najstarija škola u Zenici, vrlo vjerovatno ne bi znali tačan odgovor. Da se pravim pametan i ne ide jer sam i sam to saznao prije neki dan.

Prolazio sam pored Osnovne škole “Miroslav Krleža” (za starije Zeničane će to uvijek ostati O.Š. “Sestre Ditrich”) i vidio da se ispred škole nešto događa, neko slavlje. Zapitah jednog profesora kojeg poznajem o čemu je riječ a on odgovori da se slavi 111-ti rođendan ove škole. Ostao sam zabezeknut jer ni sanjao nisam da je ta škola toliko stara.

Naime 1901. godine Austrougarska vlast je otvorila “djevojačku školu“ nekih dvadesetak metara od pozicije koju danas zauzima sadašnja zgrada a nakon drugog svjetskog rata se škola preselila na današnju lokaciju. Ova škola ima i svoju podružnicu, školu u Čajdrašu koja se zove istim imenom i predaju uglavnom nastavnici koji su radili ili još uvijek rade u O.Š. “Miroslav Krleža”.

Zanimljivo je koliko imam intenzivna sjećanja na dane kada nam uspomene i nisu značile Bog zna šta, kada smo kao razigrana dječurlija skakali po školskom dvorištu lišeni svih problema koje odrastanje nosi sa sobom. Mnogo se bolje sjećam te škole nego srednje koju sam završio kasnije. Sve sposobnosti koje imam naučio sam u toj školi. Kažu da ih čovjek nadogradi u srednjoj ali to kod mene i nije slučaj. Ok, popune se neke praznine ali ona osnovna materija koja vam treba za život se stekne u osnovnoj školi.

Do dana današnjeg mi nije jasno zašto su “pametne gradske glavešine” promijenile ime ovoj školi. Nemam ja ništa protiv Miroslava Krleže ali u Jasenovcu streljane sestre Ditrich su po meni više zaslužile da se škola zove po njima. Ako ništa drugo bile su Zeničanke kojima bi se građani ovog grada trebali ponositi.

Ovu školu su završili mnogi poznati Zeničani: Zdenko Botić (priznati glumac riječkog HNK, prvi Zeničanin koji je završio dramsku akademiju), onaj “faraon” Semir Osmanagić, košarkaši Emir Mutapčić i Dževad Alihodžić, posljednja zenička missica u SFRJ Dinka Delić, kompozitor Asmir Spahić – Spaha, Edin Džananović “Karamazov” i mnogi drugi čija mi imena trenutno ne padaju na pamet.

Znam za mnoge koji su stanovali u mom komšiluku i patili što nisu išli u IGK ili neku drugu školu koja je u centru grada, ali ja sam oduvijek bio ponosan što sam išao baš u ovu školu!

Sretan vam rođendan od srca!
Vaš učenik

Read More