"Opšta bolnica"

Nakon dugog nagovaranja moje djevojke da odemo u pozorište na kraju sam pristao. Ja imam problem da često idem u Zagreb i tamo gledam dobre predstave pa su mi kriteriji previsoko postavljeni. Ne kažem, greška je do mene, kriva je moja razmaženost zato što gledam isključivo predstave MESS-a i strana pozorišta dok naše uporno izbjegavam.

Moje iznenađenje je nakon odgledane predstave „Opšta bolnica“ bilo ogromno. Režiser Goran Bulajić i pisac teksta Hristo Bojčev su tako zorno prenijeli atmosferu iz Formanovog „Leta iznad kukavičjeg gnijezda“ da sam zanijemio. Fantastično izbalansirani likovi, dobra scenografija i idealan odabir scene su me jako dojmili.

Od prije sam znao da je Robert Krajinović jako dobar glumac ali da može tako maestralno odglumiti kompleksan lik Kontuzova nisam mogao ni zamisliti. Svaka gesta, pokret i govor su mu dovedeni do savršenstva. On je kao Jack Nicholson u Formanovom filmu jednostavno „ukrao“ predstavu drugim glumcima. Treba biti pošten i spomenuti jako dobre Jutu Jokanovića (Bratoj), Mugdima Avdagića (Dedo), Adisa Mehanovića (Vilijam) i izvrsnu minijaturu Snježane Marković u ulozi Pepeljuge.

Sve u svemu jedno prelijepo iskustvo koje me podsjetilo na prijeratni period BNP-a i koje me tjera da svima toplo preporučim ovu predstavu.

Kad smo već kod BNP-a osjećam jaku potrebu da napišem da je jučer u Zagrebu u 81-oj godini života preminuo poznati kipar Dušan Džamonja. Znam sad ste se svi zabrinuli za moje psihičko stanje (hvala na pitanju, dobro) i pitate se kakve veze ima spomenuti, pokojni kipar i BNP? Odgovor je - velike. Sredinom sedamdesetih godina kada je izgrađeno naše pozorište, na samom ulazu je postavljena jedna impozantna umjetnička instalacija koja simbolizira vezu između pozorišta i našeg grada. To djelo se zove „Čelična zavjesa“.

Mnogi od nas su prošli pored nje stotinama puta a da nisu znali da je to djelo Dušana Džamonje koje postoji u svim njegovim umjetničkim monografijama i figurira kao jedno od njegovih značajnijih djela. Sama zgrada pozorišta je impozantno zdanje ali taj Džamonjin rad joj daje još mnogo ljepšu vizuru.

Počivali u miru, maestro.

Read More

Bradonja

Sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća u naš grad je tiho (mislim da je to jedina tiha stvar koju je učinio u životu) došao jedan golobradi profesor muzike iz Nikšića. Namjerno sam stavio floskulu "golobradi" jer ga rijetki, pa čak ni njegov sin ne pamte bez brade.
Pogodili ste, Milenko Karović, maestro, alfa i omega Omladinskog hora Zenica.

Nedugo nakon dolaska oženio je prelijepu djevojku iz jedne od eminentih Zeničkih obitelji, Kamijah Arnaut i odlučio je da ostane zauvijek u našem gradu. Paradoksalno kako se i inače u Zenici odvijaju stvari, taj mi je bradonja sinoć podario davno zamrli osjećaj da sam ponosan što sam Zeničanin.

Omladinski hor je sinoć izveo “Potpuri” (šta god to značilo) sastavljen iz dva dijela - svjetske i balkanske muzike. Hor je bio potpomognut izvrsnim muzičarima iz Sarajeva i sa par gostujućih solista (koji su takođe svi iz Zenice). Eh da, bio je tu i plesni studio "Shadows" koji su ponekad smetali na sceni ali su uglavnom ambijentalno popunjavali binu.

Maestro se namjerno odlučio za običnom smrtniku nepoznate arije iz poznatih opera. Tako je Mirza Hrustanović pjevao arije iz "Trubadura" koje nismo navikli slušati. Mora se priznati da je određena vrsta hrabrosti bila odluka da se obradi i Hrvatska rock opera "Gubec beg". Taj dio koncerta mi i jest bio najprijatnije iznenađenje. Već odavno sam svjestan kvaliteta mladoga Ivana Jelića koji je maestralno otpjevao, odglumio i otplesao "Figara", ali Emina Karović koja je izvela "Janino ludilo" je "pomela" scenu. Moram priznati da mi je proizvela jedan davno zaboravljeni osjećaj - naježio sam se od ugode gledajući njenu izvedbu. Svi mi znamo da Emina pjeva fantastično ali ono njeno odglumljeno ludilo je najbolja gluma na našim pozorišnim daskama od rata naovamo. Vidio sam tokom večeri mnoge glumce Zeničkog BNP-a u publici i nadam se da su vidjeli isto ono što i ja - fantastičnu glumu djevojke koja nije po vokaciji glumac.

Za kraj je Milenko ostavio pjesmu iz mjuzikla "Jalta, Jalta" koja je svojom euforičnom melodijom (fantastičan aranžman, majstore) podigla dupke punu salu pozorišta na noge. Sve u svemu Milenka možete voljeti ili mrziti ali njegov rad morate poštovati...

Samo naprijed Maestro!

Read More

Kako se ono zvaše....?

Nadimci su stvarno čudna stvar.

Ovih dana svi mogući mediji bombarduju javnost o (samo)ubistvu Ismeta Bajramovića Ćele. Upališ TV da gledaš dnevnik i skontaš da je važnije od poplava koje su uhakale pola Bosne i od recesije koja razvaljuje planetu to što se Ćelo ubio. Naravno sve je to popraćeno mnoštvom fotografija i video materijala. Gledam i nešto kontam – da mi je znati zašto su ga zvali Ćelo kada i svaka domaćica u BiH zna da je imao kosu do pola leđa.To bi bilo otprilike kao da mene zovu Damir Vučak - Dugački.

Ti nadimci vjerojatno u mladosti imaju neko značenje ali kada ljudi zađu u godine haman da služe samo da zbune ljude. OK mi je kada nekog Senada zovu Seno ili neku Dubravku - Buba jer to ima nekog smisla, ali nadimci koje susrećemo znaju biti bez ikakvog smisla.

Pola grada zna Sandokana ali od te mase ljudi pet posto zna da se on zove Dragan. Mnogo ljudi je popilo kafu kod Maketa ali jako malo njih zna da se on zove Miroslav. Imamo mi tako i Kekeca, Šarafa i još stotine drugih nadimaka koje su ljudi prihvatli i bilo je mnogo zbunjenih faca kada bi neko slučajno upotrijebio pravo ime spomenutih.

U zemlji u kojoj je klađenje omiljena vrsta zabave znam ljude koji bi pola svog imetka uložili na to da se gazda pizzerije Amicci zove Omer. Ne znam istorijat dobijanja tog nadimka ali sasvim pouzdano znam da se čovjek zove Edin Fišek.

Prošlo ljeto sasvim ozbiljna jedna moja dugogodišnja prijateljica pitala me kako se ja prezivam. Ni po jada da me nije pitala: "Vučak, kako se ti ono prezivaš?" Vjerojatno je mislila da mi je to nadimak, nešto kao "skraćenica od čovjek"....

Read More

Pozorište i mi

Imamo najljepše pozorište u državi.
Ma da, nisam ništa novo napisao. Ali to mi i nije bila namjera.

Kao i svake godine u desetom mjesecu (izuzev prošle godine) u BNP Zenica se održavaju predstave sa Sarajevskog MESS-a. Ove godine smo imali čast da pratimo i aktivno učestvujemo u svečanom otvaranju festivala kao i da na samom otvaranju propratimo izuzetnu predstavu. Naime, predstava ''Istina u prijevodu'' je osvojila ovogodišnji grand prix u Edinburghu i nezvanično je proglašena najboljom predstavom u tekućoj godini. Pun entuzijazma i neskrivenog ponosa sam otišao te subote u naš ''hram kulture'' i doživio najbolnije moguće otriježnjenje. Sala BNP-a je bila ispunjena nekih 70 procenata.

Zeničani imaju uvriježeno mišljenje da smo zakinuti za sve moguće vidove prezentacije kulture i onda dođe takav spektakl a prazne plave sjedalice bodu u oči svakog pravog poštovatelja Talijine umjetnosti. Ovog puta nam nije krivo Sarajevo i Dino Mustafić - krivi smo sami sebi i bit će u redu kada to sami priznamo.

Sljedeće subote se davala predstava sa ''naših prostora'', preciznije predstava sa glumcima iz Sarajeva i Beograda. Što je najbitnije igrala je Mirjana Karanović. Pozorište je bilo prepuno, nisi mogao naći niti jednu praznu stolicu. Predstava je bila, blago rečeno, slobodnijeg sadržaja i kada je Mrjana ogolila grudi to je već bilo previše. Dobrih deset procenata publike je istog momenta napustilo salu.
Pitam se nakon svega imamo li mi još uvijek pozorišnu/kazališnu publiku ili smo mi koji volimo pozorište istinski osuđeni da gledamo trivijalne komedije koje kao da su pisane za subotnje večeri u Domu kulture nekih prigradskim naselja.

Ne gospodo, nije nam krivo Sarajevo ni Dino Mustafić...

Read More