Veče za pamćenje uz Edu i Kaliopi

Kulturnu žabokrečinu koja vlada našim gradom je definitivno razbila manifestacija Zeničko proljeće. Vrhunac te manifestacije je bio sinoćnji koncert našeg sugrađanina Ede Džananovića aka Karamazova i makedonske dive anđeoskog glasa i pojave, Kaliopi.

Koncert su počeli prelijepom izvedbom Melodie sentimental, braziskog genija Heitora Villa-Lobosa. Pjesmu je na portugalskom prelijepo odpjevala Kaliopi uz pratnju Ede, takođe našeg Zeničanina Davorina Bošnjakovića na na basu i Darka Pelužana na gitari. Za njom su slijedile pjesme Oblivion (tako se zove i album Ede i Kaliopi), Cinema Paradiso, A boy named Hiroshima i Imagine.

Poslije tog tematski zaokruženog dijela u kom su svirali i pjevali pjesme iz filmova na red su došle dvije kompozicije u kojima je briljirala gošća iz Makedonije - Bachova "Wachet auf ruft uns die stimme" i meni najbolja pjesma večeri "Ne plači" koju je napisala Kaliopi. Redale su se tako melodija za melodijom i sat vremena uz ovo dvoje umjetnika je proletio kao u trenu. Plašio sam se prije koncerta da ne bude nekih dosadnih dijelova gdje bi se publika mogla dosađivati ali niti jednog trena muzičari nisu bili ni blizu tome.

Izuzetna interakcija između Ede i Kaliopi i publike je davala jedan strašno intiman štimung čitavom koncertu. Samo na kraju, u posljednjoj pjesmi (So maki sum se rodila) Edo je uzeo u ruke lutnju, instrument koji ga je planetarno proslavio. Na gromoglasno pljeskanje publike muzičari su na bis izveli naslovnu pjesmu "Oblivion" još jedan put.

Nakon koncerta muzičari su održali kratku press konferenciju i još jednom pokazali svu svoju toplinu i pristupačnost. Edo je naglasio da svaki zenički koncert za njega ima poseban značaj jer to je grad u kom se rodio i počeo svirati gitaru. Kada to čujete od čovjeka koji je svirao u svim većim svjetskim gradovima i najpoznatjim muzičkim halama onda vam definitivno ne može biti svejedno.

Edin Džananović ili Karamazov, kako vam je volja, je zasigurno čovjek kojim se naš grad treba i mora ponositi!

Read More

Zašto ljudi slabo izlaze?

Juče sam pročitao fantastičan tekst našeg sugrađanina Adnana Džonlića (Grad bez (dovoljno) gledalaca) koji me bacio u razmišljanje. Naime, i sam već odavno razmišljam slično i svjestan sam da ovaj grad sve više poprima oblike neke na prvi pogled neobjašnjive učmalosti. Vrtimo se u krugu između kukanja kako se ništa ne dešava u gradu do toga da i ono što se dešava prođe nezapaženo i vrlo slabo posjećeno – osim kad ne govorimo o utakmicama reprezentacije.

Razmišljam tako od juče zašto je to tako, preispitujem sebe i činjenicu da se sve teže i sam pokrećem da pogledam bilo kakvo dešavanje u gradu. Znam da nije neko objašnjenje ali meni je jako glupo kada na svim eventima gledam šačicu istih ljudi što me trajno deprimiralo i odvojilo od posjeta nekim manifestacijama. Stvarno, već ne znam koje kolo po redu planiram i nikako da odem na rukometnu utakmicu u Arenu, o košarci već odavno ne razmišljam, fudbal takođe ne pratim. Jedino sam redovan na pozorišnim predstavama i kako stvari stoje biću redovan u kinu. Pogledao sam i izložbu Safeta Zeca koja je u sklopu MESS-a održana u pozorištu. Koncerte posjećujem u skladu sa vlastitim interesovanjima, nije me bilo među publikom koja je gledala Halida ali sam gledao Čolu.

Sam Ado je naglasio jedan veliki problem našeg grada – činjenica je da su se skoro svi (moguće i svi) koncerti u Areni poklopili sa odigravanjem utakmice na stadionu, i uopšte nije čudno da se preklapaju termini održavanja bilo kakvih manifestacija. To samo za sebe govori koliko uopšte razmišljaju ljudi koji organizuju bilo šta. Moje lično mišljenje jeste da bi vrlo vjerovatno mnogo više razmišljali kad bi njihova zarada – plata – profit zavisila od broja posjetilaca. Kada bi na primjer opstanak i finansiranje Nogometnog kluba „Čelik“ zavisilo od toga koliko dođe gledalaca na stadion garantovano niko od odgovornih ne bi spavao jer bi stalno razmišljao o tome kako da dovede gledaoce na stadion. Ili na primjer kada bi plata zaposlenih ljudi – menadžera u Gradskoj Areni zavisila od toga koliko ljudi mjesečno posjeti istu tada bi ti ljudi vrlo dobro pazili kad će zakazati bilo kakav koncert. Konsultovali bi i gradske vlasti, i horoskope i onu vidovitu Aziru skupa sa kašikama.

Opštepoznata je činjenica da je sport na čitavom prostoru bivše države na jako niskim granama tako da nije izuzetak ni to što je u Zenici stanje isto. Ja se ne mogu natjerati da odem u prelijepu Arenu i da gledam košarku kad sam puno bolju igru nekada,mogao vidjeti na Kamberović polju.

Ne mogu se natjerati da gledam kojekakva prenemaganja na terenu kad sam u istom ovom gradu gledao ljude koji su igrali iz čiste ljubavi, strasti, želje, te tako dolazili do velikih karijera. Nisu kao danas sa petnaest maštali o vilamana moru, vrećama para i ostalom, maštali su da nauče da igraju, pa su i mimo standardnih treninga trenirali za sebe. Ovdje djeca sa sedam godina počnu trenirati i tad se počnu ponašati kao zvijezde. Imamo jako mnogo Salierija ali nikako da nam se u sportskom svijetu pojavi Mozart.Rezultat su nam prazne dvorane koje izgledaju prelijepo.

Zato ja ne idem na sportske događaje mada sam odlučio u petak otići u Arenu da odgledam rukomet (nadam se da neću biti sam i da će doći još ljudi). I zato sam redovan u pozorištu – tamo se sve više vidi neka nova, pozitivna energija koja i pored novčane oskudice i lošeg stanja koje vlada isplivava na površinu. Tamo se konačno okupila ekipa glumaca koja ako ništa drugo voli to što radi i rade to sa strašću. A time nadoknađuju sve ostalo – i nedostatak novca, i loše uslove, i činjenicu da u ovom gradu jako malo ljudi ima naviku da ide u pozorište, i loš marketing koji ih prati, sve. Jer nije lako spremati jednu predstavu nekoliko mjeseci i onda je igrati pred vrlo često polupraznom dvoranom. A oni je i tad igraju sa istim žarom kao i kad je premijera. Za puno manje plate i mnogo manje slave nego kojekakvi fudbalerčići iz NK „Čelik“. Nadam se da je ovakvo stanje u mom gradu samo prolazno i da će se nekad stvari odvijati u drugačijem pravcu.

A za one koji imaju volje i želje za društvena događanja da kažem da je 28. novembra u Zenici Ibrica Jusić. Koliko sam čuo gostuje u restoranu „Trubadur“ tako da se tamo možete raspitati za pojedinosti. 23. Decembra je u Areni Oliver Dragojević pa se i to može pogledati.

I da – vidimo se u petak (13. novembra) u Areni na rukometu!

Read More

Mess

Neke oktobar asocira na kišu, neke na definitivni kraj ljeta a mene „na prvu“ asocira na jedan kulturni događaj koji mi redovito napuni baterije na duže vrijeme - asocira me na Mess, festival koji se svake godine održava u Sarajevu ali se nekoliko predstava uvijek odigra u našem pozorištu. Nije to zbog toga što nas Sarajlije vole pa nam dadnu poneku predstavu da vidimo nego zato što imamo izuzetno funkcionalnu scenu i najdublju binu tako da se sve zahtjevnije predstave igraju kod nas. Ove godine smo bili počašćeni sa tri izuzetne predstave koje će zasigurno biti u trci za Gran prix festivala. Prva je bila „Pakao na zemlji“ jedne, meni nepoznate, glumačke ekipe koja me oduševila energijom i fantastičnim plesom koji su bez mnogo teksta svima nama pokazali svu teškoću odrastanja u modernoj Njemačkoj, posebno odrastanja doseljenika iz drugih država i kultura.

Druga predstava je bila „Led“ Narodnog pozorišta iz Budimpešte koji su su nam prikazali fantastičnu priču po romanu Vladimira Sorokina. Mađarske predstave su kao po pravilu najbolje predstave na MESS-u i redovito osvajaju nagrade. Svaka njihova predstava iznova pomjera granice u teatarskom smislu ali u pogledu na alternativni teatar. Ovog puta su organizatori predstavu igrali u BNP Zenica ali Zeničani nisu mogli kupiti karte jer je bilo samo 120 karata koje su se prodale u Sarajevu. Morao sam se dobrano potruditi da nađem neko alternativno rješenje da bih odgledao predstavu. Uspio sam, naravno, u svom naumu i osoblje iz propagande me smjestilo na neku improviziranu stolicu koja se nalazila samo pola metra od bine na kojoj su glumci više nego pošteno glumili svoju predstavu. Da su Mađari „spaljeni“ znao sam još sa prošlih festivala ali da će čitav ansambl biti gol više od dva sata i da će se nesimulirano sexati (da izvinete) pola metra od mene, e to vala nisam ni u snu mogao pretpostaviti. Liberalnih sam shvatanja i nudista više od dvadeset godina ali to je čak i za mene bilo „too much“. Predstva je bila odlična, književni predložak fantastičan ali ne znam koliko je bilo opravdanosti za toliko skidanje. Glumci su bili pravi profesionalci i na relativno hladnoj sceni našeg pozorišta su više nego pošteno odradili predstavu koja je trajala tri i pol sata.

Treća, po mom skromnom mišljenju, najbolja predstava je bila „Večeras improviziramo“ riječkog HNK Ivan pl. Zajc u režiji Paola Magellija, po izvrsnom podlošku Luigija Pirandella. Talijanski dio riječkog HNK je maestralno odigrao zahtjevno postavljeno predstavu i pokazao da u modernom teatru moraš znati pjevati i plesati kao profesionalac a ne samo glumiti. Čekao sam da se podijele nagrade da bih dobio potvrdu onoga što sam pomislio nakon odgledanih predstava a to je da je Magelli najbolji režiser. Čovjek je igrom svjetla, muzike i jeftinom ali efektnom scenografijom fantastično dočarao gledaocima svu dramu unutar jedne talijanske obitelji.

Da ova pozorišna sezona dobro počne pored MESSA pobrinuo se i ansambl BNP koji je postavio odličnu predstavu „Sex, laži i divlje guske“ pod vodstvom naše zeničke redateljke Lajle Kaikčija po djelu Woody Alena. Tu predstavu još nisam stigao pogledati ali mi svi kažu da je odlično režirana i odglumljena od strane mlađih članova ansambla naše pozorišne kuće. Nju ću obavezno pogledati a i svima vama koji čitate moj blog toplo preporučam da ponekad odete u pozorište i nahranite svoja čula nepatvorenom umjetnošću.

Read More

Kritika rukovodiocima pozorišta

Zbog "tehičkih" problema i danas preuzimam tekst sa http://www.jefimijinsvijet.com/


Poštovani rukovodioci pozorišta,

uopšte ne očekujem da će Vas moje obraćanje zabrinuti ili natjerati na razmišljanje ali bez obzira na to osjećam potrebu da Vam pišem. Naime, prije dva dana je u našem hramu kulture zvanom Bosansko narodno pozorište upriličen koncert pjevačke legende koja se odaziva na ime Aki Rahimovski i čula sam da je sala bila popunjena do pola, tačnije da je koncertu prisustvovalo najviše 250 ljudi. I od kako sam čula tu informaciju mene je stid.

Moram priznati da lično nisam prisustvovala pomenutom događaju zbog toga što sam imala namjeru posjetiti koncert benda „Letu štuke“ koji je zbog kiše odgođen, a mislila sam da je kasno za Akijev koncert jer sam bila ubijeđena da su karte odavno rasprodate. Nisam ni slutila da pjevač za kojeg znam skoro od kako znam i za sebe nije imao prepunu salu.

Ko je kriv za to? Pretpostavljam da ćete reći da su krivi Zeničani, da bi sala bila puna da je došao neko ko pjeva uz pratnju harmonike ili neki od sličnih izgovora kojim najčešće pravdate svoj nerad. Da, baš to gospodo, u pitanju je Vaš nerad! Ja sam od tog 30. aprila pričala sa najmanje 5 osoba koje uopšte nisu znale za Akijevo gostovanje i koje bi garantovano sjedile u sali pozorišta samo da su uspjele nekako doći do informacije o pomenutom dešavanju. Činjenica, svi oni koji su razočarani zbog toga što nisu znali za koncert su sami krivi zbog toga što od 24. aprila (nedjelja) nisu nikako prošli pješice kroz grad pored onog stuba za oglašavanje na kojem je bio zalijepljen plakat. Možda su i prošli ali sa pogrešne strane. Krivi su i zbog toga što ne prolaze ispred pozorišta pa nisu uspjeli plakat vidjeti ni tamo.

Niste u gradu od preko 100.000 ljudi uspjeli naći 500 onih koji su voljeli „Parni valjak“ i koji vole Akija?! Smiješno! Priznajem, Zenica danas nije ni slična onoj nekadašnjoj, ali i u ovoj ovakvoj postoji najmanje nekoliko hiljada ljudi koji vole takve stvari. Samo ih treba obavijestiti, treba doprijeti do njih. Kako?

Smjela bih se kladiti da bi svako od Vas našao način kako samo da svoju platu treba dobiti od zarađenih para. Da ne živite na grbači poreskih obveznika ne biste svaki svoj neuspjeh pravdali pričama poput „kultura je neprofitabilna“, „nema zainteresovanih“, „situacija je teška“. Da ste uložili svoj novac garantovano biste hodali po gradu vukući za rukav ljude da im kažete kako se u pozorištu dešava nešto što vrijedi pogledati, sigurno biste visili po Facebooku, forumima i sličnim mjestima na internetu obavještavajući potencijalne zainteresovane, ne čekajući da ljudi sami dođu na Vašu www.bnp.com.ba i pogledaju koja je predstava na repertoaru. Vjerovatno Vama udobno zavaljenim u budžetske fotelje i ne pada na pamet da i u ovakvoj Zenici ima ljudi koji sjednu u automobil i odu u Sarajevo gledati Nenu Belana, Massima Savića i druge, čak i za puno više para.

Ima i onih koji odu pogledati predstave ne čekajući da nam iz Sarajeva pošalju one koje se ne mogu izvesti na njihovoj sceni u vrijeme Messa. Ja sam ranije mislila da su kod nas jedino premijere popunjene, sve dok nisam otišla na premijeru predstave „Copy“ i vidjela da ima praznih fotelja. Organizovali ste premijeru pred Uskrs, koncert Akija pred 1. maj. Je li se to trudite da uvijek izaberete najnepovoljniji datum da biste kasnije imali opravdanje za lošu posjetu?

Bilo bi lijepo (a istovremeno znam da je nemoguće) da Vas ova moja kritika natjera na razmišljanje koje bi rezultiralo Vašim boljim radom i većim angažovanjem. Umjesto toga pretpostavljam da ćete reći da ne bih ni ja bila bolja na Vašem mjestu i da Vi dajete sve od sebe. Tačno, ne bih vrlo vjerovatno. Ali jedno je sigurno – ja se ne bih ni prihvatila posla kojeg ne znam raditi.

S poštovanjem

Jefimija Treća – Hana Kazazović

Read More