Pisati o starinama u Zenici je zaista teško. Obilazio sam muzeje, pričao sa kustosima ali nisam našao ništa posebno. Od doba Kulina bana nije ostalo ništa vrijedno spomena izuzev one famozne povelje koja se jedno vrijeme mogla kupiti kao suvenir. Iz Osmanlijskog doba također nemamo nekih valjanih uspomena izuzev par mezarja za koje niko ne zna iz kog perioda datiraju.
Velika zabluda (u kojoj sam i ja donedavno bio) je da famozna konjska česma datira iz tog perioda. Mislio sam da je ona postavljena za vrijeme Turske vladavine. Ali nije.
Austrijska česma, kako joj je najpravilniji naziv je postavljena 1910. godine u čast cara Franje Josipa koji je te godine prolazio vozom kroz Zenicu. Česma je postavljena na mjesto gdje se i sad nalazi tako da je pokojni Franjo nije mogao ni vidjeti obzirom da je željeznička stanica bila smještena prekoputa današnje stare opštine, na mjestu gdje je danas Park rudara. Istorijski fakti nepobitno dokazuju da je Franc Jozef bio mnogo sretniji od njegovog potomka Franje Ferdinanda kojem je posjet ovim prostorima bio posljednje putovanje u životu.
Druga znamenitost ovog grada je famozna Hadži Mazića kuća. Ona je nastala sredinom devetnaestog stoljeća, podaci variraju od 1830. do 1850. godine. Po nekim saznanjima u njoj je 1878. godine general Josip Filipović u ime Austro-Ugarske vojske pregovarao sa sarajevskim begovima o predaji Sarajeva u ruke Austrougarske monarhije. Ta kuća je srušena do temelja a 1972. godine je Fićo Ahmetspahić, poznati zenički kustos i povjesničar dao izgraditi do detalja istu kuću koju je pretvorio u muzej. Danas se u toj kući nalazi Mešihat Islamske vjerske zajednice.
Od starina vjernih pomena tu su i Čaršijska džamija koja datira iz sličnog perioda kao i gore spomenuta kuća i stari Sušića mlin koji se nalazi na obali Kočeve tik iza Carine. Pod kraj devetnaestog vijeka izgrađena je i Župa Svetog Ilije tako da i ona spada u starije znamenitosti našeg istorijskim činjenicama siromašnog grada.
Ovaj post bi bio i duži da imamo još neke istorijske spomenike u gradu ali na žalost ovaj grad je sačuvao tek spomenike iz dvadesetog stoljeća. Mada primjećujem da i oni nestaju. Bar sam vam ispričao priču koja vam je otvorila vidike i sad znate da ste bar jednom pili vodu sa Austrougarske česme.
