Gledao sam prije neki dan meč Jelene Dokić na Australian open turniru u Melbournu. Svim srcem sam navijao za tu djevojku koja je osjetila svu kalvariju pretjerane roditeljske ambicije. Djevojka više nema nacionalni identitet a mislim da je i svoj osobni pogubila već odavno. Njen otac Damir je početkom rata izbjegao iz Slavonije u Beograd i svoju maloljetnu kćer tjerao da igra tenis. Vremenom je djevojčica počela ostvarivati značajnije rezultate čime su porasli i apetiti njenog oca, sadiste koji je dobio zabranu prisustvovanja na svim važnijim turnirima. Jelena se odrekla svog oca i prebjegla u Australiju čije je državljanstvo i uzela. U međuvremenu je pogubila sve kontakte sa ostatkom obitelji i pala u groznu psihičku krizu iz koje se vratila dobrim igrama tek ove godine.
Ovo pišem iz razloga što i u našem gradu ima roditelja koji svoju djecu tjeraju da igraju tenis. Nekada se tenis igrao isključivo iz ljubavi. Danas se igra zbog bolesnih ambicija roditelja koji sve češće guraju djecu u taj sport imajući pred očima slike roditelja Ane Ivanović, Monike Seleš ili nekih drugih roditelja tenisera koji se smiješe iz VIP loža poznatih turnira i koji imaju bezobrazno velike račune po mnogim bankama u Švici. Jadna djeca i krenu,vjerojatno, iz ljubavi ali nakon sati i sati torture zaborave zbog čega su uopće tu.
Ja sam prestao igrati tenis kada sam prije nekih desetak godina doživio scenu u kojoj su dvojica lokalnih moćnika istjerali sa terena dvoje djece koja su se pripremala za turnir uz obrazloženje da oni imaju uplaćene termine za tri mjeseca i da ih ne interesuje nikakav kompromis u vidu čekanja da djeca završe trening.
Promijenila se i kultura navijanja na terenima. Sve više teniski mečevi imaju atmosferu nogometnih utakmica. Prije nekih tridesetak godina, dok sam ja još trenirao tenis, za trenera su nam doveli nekog Čeha po imenu Jirži (baš čudno da se jedan Čeh tako zove). Kada bi se igrao meč i ti zaplješćeš ako je neko od naših dobio poen na grešku protivnika, trener nas je slao na trčanje po pet krugova oko terena. Taj sport je stvarno bio džentlmenski u svojim manirima. Danas samo što se janje ne okreće na terenima.
Na početku svake sezone omladinski pogon kluba je radio i po tri sedmice na pripremanju terena za sezonu. Time bismo zaradili za pripreme i takmičenja. Današnja djeca se već u dobi od trinaest godina ponašaju kao zvijezde i od svojih, ambicijama zaslijepljenih roditelja dobijaju basnoslovno skupu opremu.
Ja još nisam čuo da je dijete nekog od takvih roditelja napravilo neku karijeru. Dvije najbolje igračice u povijesti Zeničkog tenisa su iz radničkih obitelji. Mervana Jugić je trenirala tenis a da njeni roditelji nisu ni znali šta im dijete trenira. Jasna Rošer, koja je svojevremeno bila druga igračica u Jugoslaviji (prva je bila Mima Jaušovec, prva osvajačica Rolland Garrosa iz bivše države) je bila kćer željezničara koja je tenis igrala zato što je stanovala na Kamberovića polju.
Zenički tenis je nekada bio izuzetno cijenjen na ovim prostorima ali dolaskom ovih ljudi kojima tenis simbolizira statusni simbol a ne ljubav prema igri više ni u skučenim prostorima Bosne i Hercegovine ne predstavlja neko značajnije ime.
Žalosno za sve one koji vole ovaj sport.