Kada sam započeo sa pisanjem ovog posta obećao sam svojoj djevojci i sebi da neću pisati o stereotipnim temama i da nikako neću zalaziti u patetiku. Kako zaobići patetiku a napisati posljednji pozdrav prijatelju? I to ne običnom prijatelju nego prijatelju kojeg poznaješ dvadeset i pet godina i s kojim si popio cisternu kafa.
Od onog dana kada sam počeo dolaziti u Čaršiju prošlo je više od četvrt stoljeća. Među prvim ljudima koje sam upoznao bio je i Senad Šestić. Čovjek sa istančanim smislom za humor koji je o samoj čaršiji znao sve. Kako i ne bi kada je prve korake napravio na kaldrmi ispred "Šestića kuće" (kuće u kojoj je danas caffe “Porto”). U meni, znatiželjnom po prirodi, je pronašao fantastičan medij koji je upijao sve njegove priče o samom duhu Čaršije i njenim tabijatima. Na početku je imao urarsku radnju koju je na nagovor brojnih prijatelja pretvorio u caffe "Sunčani sat". Poslije toga je neko kratko vrijeme radio kao zlatar-juvelir da bi pred kraj prošlog stoljeća otvorio caffe "Porto" koji je iznajmio dugogodišnjem prijatelju Akifu Vejzoviću. Tek ove godine je ponovo preuzeo "Porto" ali sudbina mu nije dopustila da ga dugo vodi.
Kao i svi mi koji smo bili u ratu u Zenici i on je plaćao hipoteku na nagomilani stres koji se taložio u nama, a kada je sve prošlo ostale su rupe koje su popunile razne bolesti. Cijeli život je proveo na relaciji Lonđa (gdje je stanovao) i stara Čaršija. Sudbina je htjela da taj isti život izgubi baš na pola puta - ispred robne kuće Beograđanke. Mogao bih ja pisati o Senadu još mnogo toga ali neću da zađem u patetiku stoga: POČIVAJ U MIRU MAJSTORE...
