Indijansko pleme u Zenici

Nedavno sam u razgovoru sa prijateljem koji je postao otac ušao u raspravu oko davanja imena djeci. Veliki sam poštovalac davanja tradicionalnih imena djeci a on je zagovornik teze da se treba dati upečatljivo ime koje ne pripada baš svakodnevnici. Sada mladi roditelji često zavire u knjige sa imenima ili još gore „googlaju“ po netu da bi pronašli dovoljno različito ime koje će njihov potomak nositi do kraja života. Sto ljudi, sto ćudi, što bi rekao naš narod. Ok zaviriti u knjige sa starim persijskim ili arapskim imenima, ali imena tražiti u knjigama Karla Maja ,poznatog pisca knjiga o indijancima, to je stvarno raritet.

U Sarajevu je postojala stara porodica Arnaut čiji je „pater familijas“ bio gospodin Ibrahim, poznat između ostalog i po tome što je bio osnivač i prvi direktor DOZ-a, prve osiguravajuće kuće sa ovih prostora. Njegov sin Nešet Arnaut, priznati liječnik specijaliziran za plućna oboljenja je napustio Sarajevo i nakon dužeg lutanja (Travnik, Zavidovići...) odlučio da svoje gnijezdo svije u Zenici. U naš grad je sa suprugom Danicom, prosvjetnom radnicom, doselio početkom pedesetih godina prošloga stoljeća.

Pokojni gospodin Nešet je bio pasionirani sakupljač knjiga i nazvanično saznajemo da je imao knjiga otprilike kao naša gradska biblioteka. Kažu da je pred smrt svojoj djeci podijelio sve knjige i to, pazite, svakom po 6000 komada. Obzirom da ih je imao troje to je jedna zavidna cifra od 18000 knjiga. Među toliko knjiga najdraže su mu bile one Karla Maja a da ta njegova ljubav prema knjigama o indijancima ostane zapamćena odlučio je svoju djecu nazvati po indijanskim poglavicama. Prvi i najstariji sin Unkas Arnaut, donedavni predsjednik kantonalnog suda u Zenici je bio prvi. Poslije njega se rodila Kamiah Arnaut, profesorica engleskog jezika koja je sada i Karović (udata za profesora Milenka Karovića ) i naposlijetku se rodio Kočiz, sada poznati zenički advokat. Unkas je nastavio sa tradicijom i svoju je djecu nazvao Onahti (kćer) i Naiče (sin). Kočiz je svojoj djeci takođe odabrao indijanska imena. Kćerke se zovu Sonsirej i Tila a sin je Načiz. Jedino je profesorica Kamiah (vjerojatno zbog svog muža, tradicionlanog Crnogorca) svom sinu dala ime Goran.

Danas pokojni čika Nešet (koji je, istini za volju, i sam imao pomalo čudno ime) bi vjerojatno bio ponosan na svoju poveliku familiju koja se pokazala veoma uspješnom u svim sferama života. On je umro 1998. godine a teta Danica je još uvijek živa i uživa u svojoj penziji u zgradi preko puta Papirne. Penziju je zaradila radeći u nekadašnjoj školi Sead Škrgo (ubijte me ali ne znam kako se sada zove).

Ovo je bila priča o jednoj netipičnoj zeničkoj porodici za koju se ja iskreno nadam da će nastaviti svoju tradiciju jer je itekako zanimljiva. Ko zna, možda na red dođe i neki Winnetou?

Read More

Stara salon kamera

Prije više od dvadeset godina sam, ubijajući vrijeme, pričao sa Muratom Jašarevićem, starim zeničkim fotografom. Tada su, koliko me sjećanje služi, u našem gradu bila samo tri foto - studia: studio Kratina na početku Titove, studio Imamović i onaj Muratov u staroj čaršiji ispod „Škrtine slastičarne“.

Pričao mi je Murat tada da je imao kameru koja je stara više od sto godina i kojom su u Sarajevu slikali pripadnike Mlade Bosne, ekipe koja je upucala Ferdinanda. Aha, kontam u sebi, dobro nemaš i uniformu rahmetli prestolonasljednika sa sve rupom od metka. Pođe rat na ovim prostorima, Murat zatvori svoju radnju koja nestade otprilike kao i njeno skraćeno ime (SFRJ – samostalna fotografska radnja Jašarević) a ja zaboravih na tu priču. Prije neki dan, jedan naš prijatelj donese nekoliko fotki da vidimo da li neku možemo iskoristiti za naš site. Među prvima koju sam zapazio je bila slika stare salon kamere koja je izložena u našem gradskom muzeju. Danas sam otišao do muzeja da je vidim i da se raspitam da li iko zna nešto više o njoj. Jedva sam našao kustosa koji me olako otkantao rekavši da nema pojma o tome i da mi sve piše na nekom papiriću ispod slike.

Tamo pročitah:
„Salon - kamera koja je pred vama, dragi sugrađani, izrađena je vjerojatno prije 1895. godine u jednoj od bečkih radionica. U Bosnu i Hercegovinu ju je 1910. godine donio austrijski fotograf Walter Tausch. Između ostalog njime je fotografirana sudnica i sudionici sudskog procesa pripadnicima Mlade Bosne 1914. godine neposredno nakon atentata na Franca Ferdinanda.

Tausch je svoj uređaj iza 1920. godine prodao rahmetli Dervišu Imamoviću, prvom muslimanu fotografu u Zenici. Imamović je ovom salon - kamerom izradio značajan broj fotografija Zenice i Zeničanina u periodu između dva svjetska rata.

Od 1955. do 1969. godine bila je vlasništvo uglednog travničkog fotografa gosp. Hazima Hadžiemrića. Od 1969. godine je u vlasništvu gospodina Murata Jašarevića iz Zenice.

On je kameru poklonio Muzeju grada Zenice i stalnoj historijskoj postavci kao relikt prošloga vremena i svjedoka burnih događaja na tlu Bosne i Hercegovine“.

I tako, nakon više od dvadeset godina ja se sjetih priče sa Muratom u bašči slastičarne kod Škrte i shvatih da me čovjek nije lagao. Stvarno je imao tu staru kameru koju je poklonio gradu i koja sada stoji zabačena u jednom ćošku našeg „high tech“ muzeja. Nimalo lijepo mjesto za nešto što je bilo svjedokom nastanka prvog svjetskog rata, za nešto što je uhvatilo izraz lica Gavrila Principa i njegove ekipe. Ta kamera je poslala svijetu lice čovjeka koji je pokrenuo lavinu zvanu prvi svjetski rat, koja je u smrt odnijela nekoliko miliona ljudi.

Više slika pogledajte na zenica-online.

Read More

Austro - Ugarska

Moj prošli post o vladavini Turaka na ovim prostorima mi je donio jutrošnju prepirku uz prvu kafu, o tome da li su Turci uopće bili okupatori na ovim prostorima. Jedan od mojih jutrošnjih debatnih protivnika je čak rekao da su prototip agresora na ovim prostorima bili Austro-Ugari a da su Osmanlije bili dobročinitelji.

U ovom postu ne bih više zalazio u period turske vladavine nego ću pisati o „agresoru“ na ovim prostorima, Austro-Ugarskoj monarhiji.

Ako su oni bili agresori ja bih sada potpisao odmah da nas opet pokore. U samo par godina krajem devetnaestog stoljeća u Zenici su izgrađene četiri i te kako važne stvari za budući razvoj Zenice kao grada. Napravljeni su KP dom Zenica, željezara, fabrika papira (popularna Papirna) i rudnik mrkog uglja u Zenici. Stare monarhijske zgrade, stare preko stotinu godina, u boljem su stanju nego građevine pravljene u nekom neosocijalističkom dobu. U samoj Titovoj ulici postoji nekoliko kuća koje su napravljene za vladavine Franje Josifa i dan danas prkose vremenu i svojom ljepotom zasjenjuju mnoge kuće koje su napravljene pedesetak godina poslije. Da ne spominjemo njihov ustroj koji je državne službenike i administraciju dovodio do savršenstva. U današnjoj eri kompjutora ne mogu se pronaći katastarski dokumenti o vlasništvu zemlje a za samo 50 eura u Beču vam službenici u roku od par minuta pronađu sve papire u svojim arhivama.

Prije neki dan sam čuo jednu fascinantnu stvar. Prijatelj mi je rekao da su 1907. godine vlada Austrije i sarajevski gradonačelnik potpisali ugovor koji vrijedi sto godina u kojem se Austrija obavezuje da plaća studiranje i daje stipendiju studentima sa sarajevskog fakulteta koji žele da studij nastave u Beču. Prije dvije godine je taj ugovor istekao. Takođe mi je jedan prijatelj pričao kako je upravi Željeznica BiH stigao dopis u aprilu 2005. da austrijska vlada više neće besplatno servisirati uskotračnu prugu koja je vodila do Višegrada. Servisirali su je i održavali punih sto godina, a njihove pruge su se koristile sve do šezdesetih godina prošlog vijeka.

I sam sam se uvjerio u njihovu pedanstnost jer sam radeći u arhivi Rudnika Zenica masu puta nalijetao na crteže iz vladavine cara Franje Josifa koji su me ostavljali bez daha jer su bili tako precizno urađeni da nisam mogao povjerovati da su oni crtali guščjim perima a ne ovom sadašnjom rotring tehnikom.

Moja jedina zamjerka školstvu moga vremena je ta što smo učili da je Gavrilo Princip bio heroj koji je oslobodio ovaj narod od strašnog neprijatelja a istina je da je on ubio Carevog sina i njegovu trudnu suprugu što se itekako kosi sa mojim poimanjem herojskog.

Read More

Istorija - povijest

Još kao mali i naivan mislio sam da je istorija iliti povijest jedna egzaktna nauka koja stoji nepromijenjena od pamtivijeka. Kasnije sam slušao onu famoznu krilaticu da povijest pišu pobjednici i u to sam se nebrojeno puta uvijerio. Ali da se istorija može mijenjati svakih pedeset godina to se može samo na ovom trusnom balkanskom tlu.

Nedavno sam imao priliku pogledati knjigu istorije za srednje škole i moj se sredovječni mozak zapitao da nisam možda postao sklerotičan ili ne daj ti Bože da nisam pukao. Bar desetak stvari koje smo mi u školi učili sad su drugačije protumačene. Ako krenemo od najranijih vremena na ovim prostorima ispada da su Bosanci nastali na taj način što su kupili licencu direktno od ameba jer se sasvim šturo spominju bogumili i iliri koji su bili na ovim prostorima ali se zato akcenat stavlja na period turske vladavine i mladi dječji mozak jako teško iz knjiga može zaključiti da je ta sila ovdje bila 500 godina okupator koji je silovao, palio, haračio i šta ti ja znam šta sve nije radio. Još gore je ako slušate „reis against maschine“ Mustafu efendiju Cerića koji je neki dan na televiziji rekao da Bosna mora da bude ponosna na sve što joj je Turska kroz vijekove usadila. Ne kontam gdje nestadoše ona silna nabijanja na kolac i odsijecanja glava o kojima smo mi u školama učili. OK, ostalo nam je neko kulturno naslijeđe, prelijepe ćuprije koje su sad pod zaštitom UNESCO-a i masa riječi koje koristimo ali da naš vjerski poglavar prećuti o strašnim događanjima u Bosni tokom tih petsto godina, meni nije normalno.

U udžbeniku istorije nema ni zapisa o tome koliko je zla nanijela inkvizicija koja je pod patronatom katoličke crkve ubila više ljudi nego čitav nacistički režim tokom vijekova. Ne, gospodo, ni uzoriti kardinal Vinko Puljić nije to nikad spomenuo u svojim govorima. U moje doba se učilo kako je, takođe kardinal, Alojzije Stepinac davao blagoslov ustaškim jedinicama tokom drugog svjetskog rata a danas ga u knjigama maltene prikazuju kao sveca. Vjekoslav Max Luburić je, učili su nas, bio jedan od najvećih koljača u Jasenovcu a danas u Mostaru imaju ulicu sa njegovim imenom. U isto vrijeme partizani i nekada najveći sin naših naroda i narodnosti su spomenuti na par stranica u knjigama, a i to vjerovatno dok nas ne napuste i njihovi posljednji preživjeli pripadnici.

Ne želim ulaziti u ispravnosti teza iz ovog ili onog vremena samo mi nije jasno da se u jednom tako kratkom vremenskom periodu istorija mogla toliko promijeniti i da sada ljudi barataju sasvim različitim informacijama od onih kojima su nas učili.

Istoričari sa ovih prostora imaju pune ruke posla tako da vjerojatno nikako ne stignu doći u ni u posjed najvrjednijeg dokumenta naše mlade države pa se zbog toga povelja Kulina bana još uvijek šeta između Moskve (nije mi jasno šta će tamo?) i Dubrovnika.

Read More