Dani poslije utakmice BiH - Portugal

18.novembar 2009. će mnogi Zeničani sigurno upamtiti. Igrala se kvalifikaciona utakmica baraža za odlazak na svjetsko prvenstvo u fudbalu u Južnoj Africi. Igrali smo protiv selekcije Portugala. I prije je bilo utakmica koje su bile značajne ali ova ih je nadmašila u očekivanju pozitivnog ishoda i u još mnogo čemu. Tapkaroši su zaradili ogromnu lovu prodajući karte na crno čak i po 150 Eura. Cijeli grad je bio preplavljen ljudima u bojama nacionalne reprezentacije i vidio sam bar stotinjak ljudi obučene u dresove nacionalnih heroja Džeke i Misimovića uglavnom. Bilo je Bosanaca i Hercegovaca iz svih krajeva svijeta i mislim da je naš stadion bio kapaciteta stadiona u Portugalu da bi bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Od samog jutra, te srijede, ljudi su špartali gradom veseli i čili i spremni da troše lovu na raznorazne navijačke rekvizite i alkohol. U svom ne baš tako kratkom životu ja nisam vidio više nasmijanih ljudi i toliko pozitivne atmosfere u našem gradu. Svi objekti koji se nalaze u blizini stadiona su radili i po 300 posto više od onoga što su radili u danima kada im je promet bio na vrhuncu. Čak je i maleni fast food restoran koji se nalazi između gimanzije i Metalurg city centra bio desetak sati pun i siguran sam da vlasnik tog objekta u čitavoj godini nije imao toliko mušterija i dnevnog prometa kao te famozne srijede. Kapije stadiona su se otvorile četiri sata prije utakmice i rijeke ljudi su ga napunile u nepunih sat vremena. Počelo se sa gromoglasnim navijanjem odmah negdje oko šest sati i mislim da su se mnoga grla dobrano istrošila do samog početka utakmice.

Po ko zna koji put sam se razočarao u jedan poveći dio naše publike koja je zviždala u toku izvođenja portugalske himne. Vjerujem da se samo na području balkanskih zemalja još uvijek zviždi u toku izvođenja nacionalne himne gostujuće ekipe. Krajnji oblik primitivizma i totalno neprimjereno iskazivanje nagomilanih frustracija. Kad tome dodamo još i nekoliko neodgovornih pojedinaca koji su opet nekim predmetima gađali linijskog suca treba biti poveliki optimista pa očekivati da će FIFA dopustiti da se utakmice ponovno igraju u našem gradu. Naša repka godinama igra na Bilinom polju, imamo travnjak koji je među najgorim u Evropi a naši dični čelnici saveza nikako da odvoje poneki Euro kako bi se obnovila izuzetno dotrajala trava. Ofarbali smo tri od četiri reflektora i napravili ruglo kojemu se smije čitav grad. Sva sreća pa ima i onoh divnih ljudi i navijača koji su naše momke ispratili aplauzom nakon još jednog neuspjeha i dali im do znanja da još uvijek na ovim prostorima ima ljudi koji znaju cijeniti uloženi trud i srce.

Dan poslije srušenih snova o odlasku na mundijal naš se grad povukao u sebe i izgledao je totalno depresivno. Nikom više nije bilo do osmijeha i svi su bili maksimalno potišteni. Izjave selektora i pojedinih igrača su se secirale do iznemoglosti ali više niko nije bio siguran u kvalitetu naše izabrane vrste. Dojučerašnji heroji su sada prosječni igrači kojima su pod povećalom traže mane a zanemaruju sve vrline koje su do prije dva dana bile maksimalno apostrofirane. Klasična priča za ove prostore. Rezultat meča je uveliko doprinio da se i Zeničani povuku u kuće i da sav onaj pozitivni naboj netragom nestane. Niko i ne pomišlja na to da je to sve sport i da će nas ovi mladi iznova obradovati i da ćemo se zasigurno ponovo radovati njihovim sportskim uspjesima. Portugal je u srijedu bio bolji i sad se nadam da je matorom i izlapjelom Sepp Blatteru srce na mjestu kada zna da će onaj nalickani pederčić Ronaldo igrati na Svjetskom prvenstvu i FIFI donijeti ogromnu lovu od sponzora. Mi imamo jako mladu ekipu i vjerujem da će jednoga dana njima biti u interesu da na nekoj značajnijoj nogometnoj smotri zaigra Džeko, Pjanić ili Misimović.

Read More

BiH – Turska

Obzirom da većina mojih čitalaca živi vani potrudit ću se da vam dočaram atmosferu koja je vladala u našem gradu tokom jučerašnjeg dana.

Rijeke ljudi obučenih u žuto-plavo-bijele kombinacije počele su se okupljati u centru grada još od ranih jutarnjih sati. Sva sreća pa je Ramazan u toku pa nije bilo baš mnogo pijanih teturanja po gradu ali deranja i izvikivanja domoljubnih parola nije ni najmanje nedostajalo. Iz svih kafića po gradu su se orile navijačke pjesme a većina konobara radila je u dresovima reprezentacije ili u nekim majicama koje izgledaju kao da su od zastave sašivene. Mladi i stari navijači koji su došli iz cijele BiH a mnogi iz inostranstva nabrijani do usijanja su odbrojavali sate do utakmice. Hiper emocije koje su Ćirohito i njegovi momci zapalili u inače razjedinjenom BiH stanovništvom su fascinantne i bilo je jako lijepo vidjeti ljude koji su za trenutak zaboravili na sve nedaće koje nam zbilja u ovim odvratnim recesijskim vremenima nudi. Na moju veliku žalost saznao sam da su se sinoć u Bijeljini i ostalim dijelovima republike Srpske na svim gradskim trgovima gledali prenosi utakmice iz Beograda gdje je igrala reprezentacije Srbije protiv Francuske dok su se u dijelovima BiH u kojima je dominantno hrvatsko stanovništvo gledala tekma iz Londona u kojoj su igrali Hrvatska i Engleska. Čak sam pročitao da je u Mostaru bilo nekih nereda nakon te utakmice što me ni najmanje ne čudi ali me jako žalosti.

Duh Bosne je ostao da živi izgleda samo u nekolicini gradova gdje živi većinom bošnjačko stanovništvo. Iako je meni bilo interesantno gledati navijače koji su do jučer navijali za Tursku kako mijenjaju svoje stavove i kako u žaru borbe psuju sve Turske svetnije počevši od Ataturka pa do bližnje obitelji. Shvatio sam da su navijali za Tursku ne radi Turske nego da bi navijali protiv Hrvatske sa kojom je igrala prije dvije godine. Mo'š me jebat ali ja ne kontam ovaj narod.

Ali hajmo politiku na stranu i da pišemo o lijepim stvarima. Po ko zna koji put naši „zmajevi“, kako ih od milja zovu po novinama, su nas obradovali i doveli do toga da ne razmišljamo da li je Nemanja Supić, golman reprezentacije, Srbin ili da li je Zvjezdanu Misimoviću otac ili majka te vjere. Oni su u naša srca i naše izmučene duše ulili jednu dozu zadovoljstva koja će, nadam se, trajati do neke tamo sljedeće utakmice i nekog novog buđenja nacionalnog ponosa.

Sjećam se jedne izjave Milorada Dodika koji je izjavio da bi za BiH navijao jedino ako bi igrala protiv reprezentacije Turske ali svoju dosljednost je pokazao po ko zna koji put ne došavši na sinoćnju utakmicu iako je bio pozvan od strane našeg stručnog rukovodstva. Nema veze, zato su na utakmicu došli oni koji su pokazali da znaju navijati od srca i koji su pokazali da naš grad pored KP doma i željezare ima i tvrđavu koju ni Turski „osvajači“ nisu uspjeli osvojiti - Bilino polje!

Read More