Jučerašnji dan je bio jedan od očekivanijih dana u godini u mojoj obitelji. Moj djed (mamin otac), moji pokojni roditelji a na kraju i ja desetak godina, smo plaću zarađivali na rudniku. Mnoge stvari sam radio tokom mog čudnog života ali jedna od onih na koju sam najviše ponosan je rad u Rudniku mrkog uglja Zenica. Ok, ja nisam bio od onih koji su silazili u jamu ali sam bio jako blizak sa ljudima koji su svoj kruh zarađivali na najteži način. Marginalizaciju svog doprinosa u privredi rudari su počeli da doživljavaju koncem osamdesetih godina prošloga vijeka. Tadašnja vlast, a posebno ova kvazidemokratska, su značajno devalvirali značaj rudarstva iako svaki laik zna da bi život bez tog energenta bio nezamisliv. Sredinom osamdesetih godina sam posjetio tadašnju Čehoslovačku i vidio sam da tamo rudari imaju plaće kao doktori jer u svakoj normalnoj zemlji se plaćaju ogromni dodaci na otežane uslove rada.
Naše, zeničke jame, su među najopasnijim u Evropi. Toliku zgađenost metanom koji je najveći neprijatelj rudara imaju samo dvije jame u Ukrajini. Nedavno je bila jedna nesreća u jami Stranjani u kojoj je nestao jedan mladi ljudski život. Tehnologija se razvija brzinom koju je nemoguće pratiti ali zenički rudari i dalje rade u uvjetima kakvim u su njihovi „komorati“ koji rade u zapadnim zemljama,radili prije pedeset godina.Mnogi stariji Zeničani se sjećaju velikih nesreća koje su zadesile naše ugljenokope. Najveće su bile 1954. a posebno ona iz maja 1982. kada je život izgubilo 39 rudara. U tadašnje vrijeme se mnogo toga radilo po socijalnom pitanju tako da je svaka porodica poginulog imala ogromnu pomoć od strane države. Danas nažalost nije tako pa moramo čekati koncert Dine Merlina da skrene pažnju na nastradalog rudara.
Juče su svi zaposleni na rudniku svojim kućama donijeli po 250 KM svote koju država daje kao lijek za smirenje grižnje savjesti svakog 21.decembra. Bilo bi mnogo bolje kada bi im počeli plaćati ono što zarade i da im plaće niveliraju prema kilovatu energije kao što njihov sindikat već godinama traži. Ovi ljudi prljavog lica ali uvijek čistog obraza to zasigurno zaslužuju.
Sretno vam bilo, komorati moji!
Naše, zeničke jame, su među najopasnijim u Evropi. Toliku zgađenost metanom koji je najveći neprijatelj rudara imaju samo dvije jame u Ukrajini. Nedavno je bila jedna nesreća u jami Stranjani u kojoj je nestao jedan mladi ljudski život. Tehnologija se razvija brzinom koju je nemoguće pratiti ali zenički rudari i dalje rade u uvjetima kakvim u su njihovi „komorati“ koji rade u zapadnim zemljama,radili prije pedeset godina.Mnogi stariji Zeničani se sjećaju velikih nesreća koje su zadesile naše ugljenokope. Najveće su bile 1954. a posebno ona iz maja 1982. kada je život izgubilo 39 rudara. U tadašnje vrijeme se mnogo toga radilo po socijalnom pitanju tako da je svaka porodica poginulog imala ogromnu pomoć od strane države. Danas nažalost nije tako pa moramo čekati koncert Dine Merlina da skrene pažnju na nastradalog rudara.
Juče su svi zaposleni na rudniku svojim kućama donijeli po 250 KM svote koju država daje kao lijek za smirenje grižnje savjesti svakog 21.decembra. Bilo bi mnogo bolje kada bi im počeli plaćati ono što zarade i da im plaće niveliraju prema kilovatu energije kao što njihov sindikat već godinama traži. Ovi ljudi prljavog lica ali uvijek čistog obraza to zasigurno zaslužuju.
Sretno vam bilo, komorati moji!
P.S. Isti post možete pročitati i na Zenica-Online.com
