Zenička naselja - Crkvice

Mnogo se ustalasalo onim mojim postom o homofobiji pa sam odlučio napisati jedan laganini post a obećao sam da ću pisati o zeničkim mahalama.

Prva koju sam opisao je Travnička, što je i logično, a ni oko toga koja će biti druga nisam imao dilemu. Ne samo zbog toga što tamo stanuje H. nego što je to naselje u kojem sve nastaje i prestaje. Svi oni koji su svijet ugledali u Zenici morali su posjetiti Crkvice a veliki broj ih tamo i završava na gradskom groblju.

O nastanku Crkvica se ne zna baš mnogo sem da su ga sredinom šesnaestog vijeka naselili Hrvati iz Dalmacije koji su došli na ove prostore u potrazi za plodnijom zemljom od one koju su ostavili. Od tuda vjerojatno i naziv Crkvice, mada nisam siguran u ovaj navod. Sredinom šezdesetih godina prošloga vijeka ovo naselje se urbanizovalo i sagrađeno je mnogo zgrada na desnoj obali Babine rijeke.

Sjećam se kada sam bio mlađi uvijek su mi nekako čudno zvučali ljudi koji su „Crkvičane“ gledali kao neke opasne momke i ljude sa kojima se nije bilo podobno družiti. Meni su uvijek bili OK, štaviše uvijek su mi se sviđalo to njihovo „autonomaško“ okupljanje ispred zgrada i na raskršćima. Crkvice su uvijek obilovale mangupima koji su bili pravi mangupi a ne kao ovi danas koji sve svoje probleme rješavaju kukavičkim potezanjima pištolja.

Na vrhu Crkvičkog brda smještena je škola koja se nekada zvala „1.maj“ a danas se zove „Mak Dizdar“. Ona je iznjedrila mnoge značajne Zeničane, vrsne sportiste i uspješne poslovne ljude.
Početkom osamdesetih godina je na lijevoj strani Babine rijeke napravljeno naselje kojem je ostalo ime Novo naselje iako je staro tridesetak godina. Prelijepe sedmokatnice nisu ni malo narušile pitomi pejzaž uz samu obalu Babine rijeke. U ljetnim mjesecima lijepo je otići prošetati i vidjeti roditelje koji se šeću sa djecom uz rječicu ili gledati penzionere kako bacaju boće na jedinom boćalištu u gradu.

U prošlom postu sam nahvalio Travničku ali moram reći da Crkvice imaju sve što jednom naselju i treba. Mnoštvo samoposluga, poštu, nekoliko apoteka i sportskih kladionica, tako da razumijem ljude koji mi kažu da godinu dana nisu sišli u čaršiju. Ništa im i ne treba iz čaršije kada već sve imaju u svom naselju. Čak imaju i svoju policijsku stanicu.

Ako već Crkvičani ne moraju silaziti u grad, mi moramo dolaziti kod njih. Ja zbog djevojke, mnogi radi pregleda ili posjeta bolnici ili groblju a ljeti svi idu na bazen.

Sve u svemu Crkvice su jedno prelijepo naselje za normalan život.

update: podsjeti me Majsu na to da sam zaboravio pomenuti dva doma u Crkvicama - Dom za nezbrinutu djecu i Starački dom, takođe dvije suprotnosti. I naravno, i to sam zaboravio - Srednja medicinska škola i kako Majsu reče - lijepe djevojke iz te škole.

Read More

Zenička naselja - Travnička ulica

U razgovoru sa jednim prijateljem prije neki dan odlučio sam pisati o zeničkim mahalama. Od kud bih i krenuo nego od svoje mahale - Travničke i okolnih ulica.

Već sam pisao o tome kako nikada ne bih napustio ovu ulicu jer me njen sklad sa prirodom totalno opušta a buka u gradskom centru me izluđuje. Travnička je od samog početka (od raskršća kod Pravoslavne crkve) omeđena sa dva brda - Zmajevcem i Golupkom, i čitavom se dužinom naslanja na tok rječice Kočeve. Od proljeća do jeseni čitava ulica se doima kao jedan ogromni zeleni tunel zbog stabala čije se krošnje na sredini ulice stapaju u jedno. Nedavno je kompletan asfalt u ulici renoviran i vožnja tom ulicom predstavlja golemi užitak. Uživaju i pješaci jer više nema rupa koje su bile uzrok brojnim prskanjima od strane automobila a i trotoari se izuzetno dobro uređeni.

Sjećam se da sam kao momak uvijek bio sretan kada sam išao kući jer su pored mene prolazile mlad i lijepe djevojke jer u našoj mahali su smješteni svi fakulteti u gradu. Sama Travnička je dala mnogo poznatih ljudi iz raznih oblasti. Tu su rođeni Emir Mutapčić i braća Alihodžić (Dževad i Kemal) - poznati košarkaši, Amila Fetahagić - poznata teniserka a sada poduzetnica u USA, akademska slikarka Danijela Hrgić, čovjek koji je otkrio bosanske piramide Semir Osmanagić i mnogi drugi.

Ova mahala je uvijek smatrana jednom od najmirnijih u gradu i bila je idealna za ljude koji od života traže mir i lagodan život. U njoj imate sve što vam treba za život: poštu, apoteke, ćevabdžinice, nekoliko snabdjevenih prodavnica i kafića i nezaobilazne kladionice. U njoj se nalazi i Institut sa okružen prelijepim kestenima, a moram napomenuti da je ovo jedna od rijetkih ulica koju nije zahvatio urbicid – u njoj su smještene samo tri stambene zgrade i prepuna je zelenih površina. Kao djeca mi iz Travničke smo se kupali u Kočevi a zimi sanjkali po Zmajevcu što je bilo nezamislivo djeci iz Centra. Sada mladi imaju i odličan teren za košarku i nogomet u sklopu dvorišta škole „Miroslav Krleža“ (nekadašnja OŠ „Sestre Ditrih“). Možda jedini problem naše mahale je, kao i svugdje u Zenici, nedostatak parking prostora pa djeca moraju izvoditi vratolomije da se probiju na putu od škole do kuće jer se ljudi parkiraju po trotoarima, posebno u blizini centralne samoposluge „Bingo“.

Na Travničku se nastavljaju naselja Broda i Čajdraš kroz koje takođe prolazi put koji vodi prema Vitezu i Travniku. Uz desnu obali Kočeve se nalaze i naselja Rujev do i Vardište koja su smještena na samim obroncima brda Golubak i koja su tako malo udaljena od centra grada ali imaju onaj rustikalni mir prigradskih naselja.

Pisah ja o svojoj ulici i napisah podosta ali ne rekoh ono po čemu je sada ta ulica najpoznatija. U njoj se nalazi i ćevabdžinica „Bešlić“ koja je mnogima glavni orijentir kada se spomene Travnička ulica.

Read More

Titova ulica

Mislim da nije bilo ulice u gradu koja je toliko puta mijenjala ime. Ok, ona i jeste najstarija ali kako je i glavna ulica u gradu morala je nositi i najzvučnija imena. Do prvog svjetskog rata zvala se ulica Franje Josifa, između dva rata se zvala Ulica kralja Petra a poslije drugog svjetskog rata nosila je ime „najvećeg sina naroda i narodnosti“. Netom nakon ovog zadnjeg nesretnog rata neki ljudi (mislim da se radilo o profesoru Salihu Jalimamu, mada nisam siguran u to) su pokušali dati ime toj ulici po Kulinu Banu i čak se tako i zvala neko vrijeme. Na kraju je ipak, Bogu hvala, Kulin ban dobio bulevar koji mu više priliči, a ova ulica je ostala pod istim imenom.

Proteže se od Carine do Kamenog mosta koji je je bio svjedok svim mijenjanima imena ulice na čijem se kraju on nalazi više od 160 godina. Po nekim novim promjenama Titova ulica se nastavlja lijevom stranom iza Kamenog mosta, uz nekadašnju robnu kuću „Borac“ i proteže se do same robne kuće (nekada Beograđanke a sada Bosanke). S desne strane ulice,na samoj Jezuitskoj kući stoji natpis Trg Alije Izetbegovića i mislim da se odnosi samo na desnu stranu gdje je caffe „Galerija“ i ona mala kuća među narodom poznata kao Mejdan.

Prije pet –šest godina renovirana je kompletna površina stajnog dijela Titove ulice na šta su se potrošile velike pare ali moja zamjerka je da gradski oci nisu ništa uradili po pitanju rješavanja fasada brojnih kuća u toj ulici. Svaka normalna zemlja ili grad bi stimulisali vlasnike radnji ili kuća u glavnoj ulici jer groteskno izgleda ono popločavanje ako su fasade u poluraspadajućem stanju. Posebno to dolazi do izražaja sada kad su napravljene prelijepe zgrade banaka („Reiffeisen“ i „Procredit bank“) koje su savršeno napravljene i odudaraju od ruina zgrada koje su u njihovoj neposrednoj blizini.

Posebna priča su radnje koja su u novije vrijeme nikle u toj ulici koja bi trebala biti dika našeg grada. Deseci kladionica, radnje sa rabljenom robom i neki butici sa jeftinom turskom i kineskom robom dominiraju ulicom koja je nekad bila žila kucavica našeg grada. Na prste se mogu nabrojati vlasnici radnji koji su tu duže od trideset godina. Napomenut ću samo čika Ahmu Kratinu, urarsku radnju Gladan i nekolicinu zlatarskih radnji.

Prije nekoliko dana sam uz jutarnju kafu pričao sa Rasimom Salčinovićem i doznao da je u zadnje tri godine u Titovoj ulici bez posla ostalo 320 ljudi a naš gradonačelnik na sva usta hvali potez u kom se u tržnom centru Bananović zaposlilo 270 ljudi (od kojih je i tu u nekoliko zadnjih mjeseci otkaz dobilo mnogo zaposlenih). Imam osjećaj da su tu igri neki „talovi“ i da zatvaranje ulice od mosta do Beogradske ima neki skriveni značaj. Ok, reći ćete da je ta ulica davno zatvorena za promet ali prošle godine su na opštinskom vijeću privrednici iz grada izašli sa molbom da se ponovno pusti u promet ali su tu inicijativu gradske vlasti hladno odbile.

Ruglo Titove ulice dodatno pojačavaju i ulični prodavci koji od centralnog mjesta u gradu prave seoski teferič. Nije mi jasno kako gradski oci ne urade ništa po tom pitanju jer rijetki turisti koji navrate u naš grad ostaju frapirani agresivnom „trgovinom“.

I na kraju ono što mene najviše smeta a to su trgovci devizama. Njihova dernjava navlači one lijene ljude kojima je mrsko otići do banke da kupe ili prodaju devize. Ja sam neki dan zamijenio Hrvatske kune po znatno povoljnijem kursu u banci nego kod tih ljudi koji stoje duž čitave Titove ulice.
U svijetu je poznato da se za lovu brine Wall street a kod nas je tu Marshal street.

Read More