Zenički bazeni

Zenički bazeni se otvaraju pekosutra, u četvrtak 10. juna. Kako je danas bilo vruće mogli su se komotno i danas otvoriti. Moram priznati da u ovom stoljeću nisam išao gore a nekad sam visio na bazenima. Nekog su roditelji plašili zaraznim bolestima, nekom se gadilo kupanje u bazenima koji su imali i po dvjestotinjak ljudi u isto vrijeme ali mene ništa nije smetalo. Obzirom da sam kao mali trenirao plivanje to mi je bila jedna od omilljenih stvari koje sam ljeti radio u Zenici. Naljepše mi je bilo doći rano ujutro dok su bazeni poluprazni a voda čista. Doduše, bila je i izuzetno hladna ali bar mi niko nije smetao dok plivam.

Pokojna mama mi je uvijek davala lovu za bazen ali sam se uvijek nekako solidarisao sa prijateljima koji nisu imali para pa smo se dovijali na razne načine da upadnemo bez plaćanja. Svako ljeto bi se pojavila neka rupa u ogradi kroz koju bi se provlačila balavurdija a Boga mi i neki odrasli. Počesto su me puštali i redari koje sam skoro sve znao jer su uvijek radili braća Fafulić, Dževdo i Ahmo, koji su stanovali u Travničkoj, kod škole. Sjećam se i garderobe na kojoj je uvijek bila gužva i na broj se znalo čekati po pola sata. Redari su vraćali one koji su se htjeli kupati u sportskim šorcevima, mada su se poneki znali prošvercovati. Obzirom na broj ljudi koji se svakonevno gore okupljao, frke i nije bilo u znatnijem obliku. Bilo je onih koji su zgodnije djevojke bacali u vodu ali bi se uglavnom na tome završavalo.

Kao djeca smo znali sve istetovirane mladiće koji su redom bili abonenti KP doma i sklanjali smo se od njih da ne bi slučajno ušli u konflikt s njima. Naši heroji su bili oni koji skaču sa „desetke“ i svaki je od nas sebe vidio u mislima na toj najvišoj platformi skakaonice. Najbolji su skakači bili Miki Zlatarević (dok nije nastradao), Karač „Garinča“, Tešnjak „Prco“ i neki drugi kojima se ne mogu sada sjetiti imena. Ja sam skočio nekoliko puta ali mi je u sjećanju prvi skok na koji sam se odlučio na nagovor Nives Fišer, nekadašnje gimnastičarke. Rekla mi je: „Ako ja skočim skočit ćeš i ti“. Ja, naivni Bosanac zaboravio da je cura gimnastičarka i pristanem sve u nadi da neće skočiti. Ona je s lakoćom skočila a ja ostadoh gore s nepovjerenjem gledajući u bazen koji mi se činio malen kao kutija za cipele. Obzirom da mi je glava poveća odlučih da je pametnije skočiti na glavu nego na noge koje su mi uvijek bile lohotnije. Pad (namjerno ne pišem skok) je za mene trajao vječnost i znam da me glava bolila dva dana od siline udara od vodu. Kako li je tek onim što skaču sa mostarskog mosta?

Nekada su se na bazenu, mislim da je to bilo početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, održavali koncerti pa čak i festivali popularne muzike. Sjećam se da me mama vodila da gledamo tada najveće zvijezde, Mišu Kovača, Terezu Kesoviju i još neke pjevače. Sada bazeni nemaju tu draž kao nekada i čisto vape za preuređenjem kojeg nam je obećao naš gradonačelnik i njegov stručni tim.

Read More

Čelik ostade u ligi a ja ostadoh bez živaca

Čelik se ponovo izvukao! To više nikako nije vijest jer se ponavlja svake godine i prelazi u dosadu. Klub koji ima tradiciju i sa ponosom naglašava osvajanje onog kupa koji su osvojili sredinom sedamdesetih i čija je ogromna replika stajala jedno vrijeme na istočnoj tribini se svake godine bori za opstanak. Neko će reći da više nema kvalitenog igračkog kadra ali bilo je takvih situacija i ranije a Čelik se nalazio pri vrhu ove naše (Bože sačuvaj) Premier lige. Žao mi je ove djece koja sad stasavaju da prate tekme. Treba da idu gledati kada im dođe Rudar iz Ugljevika ili Zvijezda iz Gradačca i još uzmu bodove na stadionu koji za njih izgleda kao Nou camp.

Nekada su na ovom stadionu igrali evropski prvaci (Crvena zvezda) i nekoliko ekipa koje su spadale u sam vrh evropskog nogometa. Imao je čovjek zbog čega kupiti kartu i guštati u nogometu. Danas gledamo neuhranjene momke koji se muče da iz kornera loptu ubace u šesnaesterac. Nakon gledanja utakmice koje gledamo na TV u, tekme Čelika mi izgledaju kao neki slow motion. Svaki igrač koji iole stasa za neku od malo jačih liga odlazi iz Zenice početkom maja, ponekad čak i prije prelaznog roka. Postalo je pravilo da istrošeni igrači koji više nigdje ne mogu igrati potpisuju godišnje ugovore za Čelik i na tekmama se trude kao da je neki trening. Nikada mi nije bilo jasno kako Čelikov mlađe kategorije uvijek budu među najboljima u državi a kada odrastu dovoljno za prvi tim zagubi se 90 procenata te ekipe. Ne može me Bog ubijediti da se na transferima ne mulja jer se kupuju isluženi igrači a oni koji iole vrijede odlaze u inostranstvo dok se njihovi transferi uvijek drže u tajnosti.

Sve ovo što se događa u našem najvećem sportskom kolektivu me natjeralo da ove sezone niti jednom ne odem na utakmicu. Još uvijek stoji moje ime na spisku onih koji mogu tekmu gledati iz svečane lože ali meni se ne da da trošim živce svake godine po istom scenariju. Zadnjih pet do šest godina uvijek je neizvjesno do posljednjih kola da li će najfudbalskiji stadion biti mjesto gje se igraju premijerligaške tekme ili one iz razreda niže, prve lige federacije.

Ta svečana loža je priča za sebe. U njoj nema mjesta za legende kluba ali ima za one koji su redovni posjetioci sudskih čekaonica. Zadnju tekmu koju sam gledao (prošle godine) pratio sam sa zapadne tribine u društvu dvojice ljudi koji su bili u upravi kluba ali im je bilo iz poniženja da sjede u loži dok se tamo nalaze ljudi koji su na sramotu grada a ne samo Čelika. Da nešto ne štima u Čeliku pokazuje i činjenica da legende kluba poput Bolića i Hibića uporno izbjegavaju ići na utakmice. Da ne pominjem Čelikova dugovanja koja iznose nekih 3,5 miliona maraka te je jedan od najzaduženijih sportskih kolektiva u BiH.

Rasprodaja ugleda našeg sportskog giganta se nastavlja i ove godine. Neka ih prati ko god hoće ali ja zasigurno neću više jer mi se sve to skupa gadi. Žao mi je navijača koji su sigurno najbolji u ligi jer se svake godine bore i strepe za opstanak njihovih ljubimaca.

P.S. Uzgred, ako to nekoga još i zanima, Čelik je jučer pobijedio Slaviju 3:1. Dva gola je dao Kapetan a jedan Purić. Tom pobjedom je naš klub ostao u „društvu najboljih“ a iz lige ispadaju Modriča i Laktaši.

Read More

Zločin koji se ne zaboravlja - Bruno Čalić

Prije nekoliko dana je neko spomenuo zločin koji se odigrao sedamdesetih godina prošlog vijeka, ubistvo malenog dječaka Brune Čalića. Vjerujem da svi vi imate neko sjećanje iz djetinjstva koje uvijek budi nelagodu u vama. Ja i dan danas osjetim ružne trnce kada prođem pored starog i napuštenog groblja iznad škole u Travničkoj. Na tom mjestu je ubijen maleni Bruno.

Otac pokojnog Brune je radio kao šofer i nesretnim slučajem mu se otkinula prikolica kamiona koja je usmrtila dječaka u Crnoj Gori. Sud je donio oslobađajuću presudu ali nevjenčana supruga oca nastradalog dječaka, Višnja Pavlović, nije. Iz samo njoj znanih razloga je za veliku svotu novca unajmila ubojicu Dragomira Bajčetu i zaputila se u Zenicu da na svoj monstruozni način pokuša da „kroji pravdu“. Unajmila je sobu u blizini porodične kuće Čalićevih i u par navrata je dolazila da se upozna sa obitelji malenog Brune. Pomno je pratila sve kretnje malenog, čak i njegov raspored u školi. Tog kobnog dana je sačekala Brunu na obližnjim stepenicama, netom iznad škole „Sestre Ditrih“ i zamolila ga da joj pokaže put prema nekom groblju. Maleni, kao i sva lijepo vaspitana djeca tog vremena, je bez razmišljanja krenuo da pokaže toj monstruoznoj seljanki put ka groblju. Tamo su ona i Dragomir Bajčeta sa devet uboda kuhinjskim nožem ubila dječačića koji je tada imao, ako me sjećanje dobro služi, desetak godina.

Uplašena majka, Anka Čalić, je u panici krenula da traži Brunu jer je kasnio više od pola sata iz škole, što nije nikada bio slučaj. Čak je i prošla pored sinovljevih ubojica i ne sluteći kakav su zločin njih dvoje napravili. Višnja i Bajčeta su se dali u bijeg ali je tadašnja policija blokirala grad i uhvatili su ih u vozu negdje oko Vranduka. Odvezeni su u Sarajevo u centralni zatvor, gdje su bili do izvršenja smrtne kazne. Strijeljani su negdje u šumama oko Trebevića na nekom neoznačenom mjestu tako da se i dan danas ne zna za njihov grob.

Porodična grobnica u kojoj su sahranjeni moji roditelji je jako blizu groba Brune Čalića i uvijek osjetim posebnu tugu kada moram proći pored njegovog posljednjeg prebivališta. Teta Anka, njegova mama, je godinama radila u trafici u Travničkoj ulici. Kod nje sam svakodnevno kupovao novine i cigarete ali sam uvijek osjećao tugu gledajući u tu tihu ženu koja nikada nije skinula crninu. Prije nekih pet, šest godina je umro i Brunin otac tako da je teta Anka ostala sama sa svojom tugom u porodičnoj kući na Zmajevačkoj cesti.

Read More

Još jedna sramota našeg fudbala

Davno nekad sam pisao kako me je otac kao petogodišnjaka vodio na Blatušu da gledamo Čelik. Meni su ta sjećanja itekako jaka i imaju nekako poseban značaj u mom životu. Četrdeset godina poslije, meni zaljubljeniku u fudbal, se desi da prođe čitava sezona a da nisam otišao ni na jednu utakmicu. Nije stvar u Čelikovoj trenutnoj formi niti o kvaliteti lige nego isključivo u tome što su se pojavile neke zakulisne radnje koje nemaju nikakve veze sa sportom.

Prije par minuta sam doznao da su se nakon utakmice Čelik – Leotar potukli igrači i rukovodstvo klubova i to, kažu zbog toga što se gosti nisu držali unaprijed dogovorenog scenarija. Nimalo čudno jer se u našem fudbalu događa mnogo toga ljigavog a posebno pred kraj sezone kada se bodovi kupuju i prodaju nemilice. Danima (tačnije od ponedjeljka) Hana i ja gledamo fudbalere Leotara koji „španciraju“ pored njene radnje. Igrali su tekmu u srijedu protiv Travnika a danas protiv Čelika pa su bili ugodno smješteni u pansionu Fontana šest dana. Ja sam ih svakodnevno gledao kako piju kafe u kafićima u čaršiji pa sam se čak u šali pitao da neće možda i Cipsove potvrde o prebivalištu izvaditi u Zenici koliko su dugo tu. Njihove smiješno plave trenirke su upadale u oči svim stalnim posjetiteljima Stare čaršije. Već nekoliko godina nama Leotar dolazi u završnoj fazi lige i kao po pravilu dobijamo tu utakmicu koja uvijek smrdi na prevaru. Ne treba biti Bog zna kakav fudbalski ekspert pa skontati kako se te utakmice lažiraju ali se danas izgleda Trebinjci nisu držali dogovora. Jedna velika sramota koja je udarila ogroman i ružan pečat na naš klub.

Nedavno su Čeliku bila tri moja prijatelja u predsjedništvu i tada sam išao na tekme ali su jedan po jedan napustili klub u nekoliko mjeseci kada su vidjeli kakvo je stanje u klubu. Za njih trojicu znam koliko vole Čelik ali isto znam i njihove moralne vrijednosti pa mi je jasno zašto su istupili iz kluba. Ovaj tekst pišem oko 20 sati i čujem da su navijači još uvijek ispred istočne tribine i zahtijevaju smjenu rukovodstva. Po meni je to sizifovski posao jer to traže zadnjih deset godina i nakon svake smjene se dešava isto. Po meni je možda jedino rješenje da se klub privatizuje pa bi se vjerojatno tada znalo u klubu „ko kosi a ko vodu nosi“. Nedavno je bio štrajk najvjernijih navijača koji je trajao par mjeseci pa su se pred dvije tri sedmice ponovno vratili ali mislim da se jaz između uprave i navijača toliko produbio da se mora nešto konkretno učiniti.

Možda se nekad Čelik i vrati na staze stare slave kada smo svi mi Zeničani bili ponosni na njega. Možda se vrate i neka vremena kada je Čelik svoje protivnike pobjeđivao na terenu a ne naganjao po tunelu i hodniku oko svlačionica. Ja se iskreno nadam da će na Bilinom polju zaigrati opet neki nogometaši koji će mene natjerati da svog sina (ako Bog da) povedem na utakmice kao što je moj pokojni otac vodio mene.

Read More

Sjećanje na 19. april

Ne volim se sjećati ratnog perioda i trudim se iz svog pamćenja pobrisati što više ružnih stvari - tako je lakše i ljepše putovati ovim svijetom. Međutim, postoje datumi koji se urežu u pamćenje toliko da ih nikako ne možete izbrisati ni zaboraviti.

Takav je 19. april, današnji dan. Za one koji ne znaju, na današnji dan je 1993. godine u centru grada Zenice od granate poginulo 16, a ranjeno mnogo više osoba. To je dan koji svi Zeničani pamte i svi se sjećaju gdje su se u tom momentu nalazili.

Da je onaj idiot iz Viteza koji je taj dan bio zadužen za minobacačke granate samo jedan mikron spustio svoj nišan neko drugi bi vam pisao ovaj tekst. Ja sam bio u čaršiji u nekadašnjem caffeu "Sunčani sat" (sada Porto). Granata je udarila metar i pol iznad naših glava, tačno u prozor kafića koji se nalazio iznad. Osim ogromne buke i nenormalne količine prašine nisam ništa osjetio. Čak ni strah. Desetak minuta kasnije, kada se skoro sve primirilo, pogledao sam u mjesto gdje je granata udarila i ostao sam skoro paraliziran. Nisam mogao niti jedan korak napraviti.

Neko je rekao da je pred "Beogradskom" pravi pokolj i nas nekolicina smo otišli da vidimo. Te slike će me pratiti do kraja života. Raskomadana tijela su unosili u auta koji su se nalazili u blizini. Nekolicinu ljudi sam lično poznavao i nebrojeno puita sam kupovao cigarete kod njih. Shrvani groznom materijalnom situacijom i neimaštinom bili su prinuđeni da prodaju cigarete da bi prehranili svoje porodice a izgubili su glavu.

Smetalo mi je nepravda koju su tek ove godine naše vlasti ispravilie jer na našem monumentalnmom i precijenjenom "Kamenom (staklenom) spavaču" nije pisalo njihovo ime. Danas, sedamnaest godina poslije nepravda je ispravljena i imena svih civilnih žrtava rata stoji pored imena boraca koji su poginuli u ratu.

Read More