Jubilej vrijedan pažnje

Kao da je bilo jučer kada me prijatelj, Kerim Sačak, pozvao da pravim društvo njemu i njegovoj ženi na kvizu u kuglani. Ja, koji sam uvijek bio željan znanja i volio izazove svake vrste, nisam ni sekundu razmišljao. Ne moram vam ni pričati da su me kupili svojom pozitivnom energijom i fantastičnom atmosferom. Na okupu sam vidio toliko dobrih ljudi kao rijetko kada na jednom mjestu.

Bilo je tu mladih, tek svršenih školaraca, a Boga mi i nas malo starijih koji se škole kao kroz maglu sjećamo. Svi ti divni ljudi su se takmičili sa takvim žarom kao da je ispred njih T.F. i pitanja bar za milijun kuna. Redale su se pobjede ekipa: “Unbelievable”, “Braniac”, “Otkud vi ovdje”, “Vitezovi”… ali moram naglasiti da je naša ekipa (“Nismo bili na tom času”) bila među najuspješnijim dok je kviz bio u kuglani.

Kviz se kasnije preselio u “Club 072″ i tamo su došli „neki novi klinci“. Prije svega tu mislim na ekipe koje su obilježile drugu polovinu postojanja ove omiljene zeničke razbibrige: “Babinci” (koji su često mijenjali imena ) i naravno vječiti pobjednici, ekipa “ZPO”. Bilo je tu još „starosjedioca“ poput “Kokuza”, “Halo Bing kako brat”, “Džins”, “Mamurluk”, “Tehnološki višak” i mnogi drugi koje bih zamolio da mi ne zamjere što ih nisam spomenuo jer je kroz ovaj kviz stvarno prošlo toliko ekipa da bih morao kuckati cijeli dan da ih sve nabrojim. Mislim da su čak i sami organizatori iznenađeni stalnim „novoregrutovanim ekipama“ koje dolaze iz kola u kolo što bi trebalo značiti da je budućnost ovog kviza izvjesna bar u narednih deset godina.
Žalosno je što opštinske i kantonalne vlasti nisu nikada primijetile i adekvatno podržale ovo okupljanje mladih ljudi jer po mom skromnom mišljenju ovakav način zabave je mnogo svrsishodniji i učinkovitiji od mnogih akcija za mlade koje je ova vlast obilato pumpala lovom iz gradskog proračuna. Mladi su na jednom mjestu na kojem uče i takmiče se i Edo i Seno su pokazali svima da kafić ne mora prvenstveno biti mjesto koje štetno utiče na mlade ljude. Da su čelni ljudi iz opštine bili na ovom stotom, jubilarnom kvizu, vjerojatno bi bili postiđeni, ako ih još išta može zastidjeti.

Seno i Edo su napravili jednu sjajnu feštu potpomognuti brojnim sponzorima i prijateljima kviza i nagradili su sve takmičare, a ovog puta je bilo 32 ekipe. Mnogo sredstava su izdvojili iz svojih džepova te pokazali svoju altruističku stranu u najboljem svjetlu. Ne moram naglašavati da su sve sponzore sami prikupili i uložili mnogo truda i vremena da bi sve igledalo besprijekorno. Ovo je bio prvi kviz u kojem nije bilo toliko natjecateljskog duha i mislim da su svi prezadovoljni izašli iz “Cluba 072″ noseći slike za uspomenu sa ovog događaja kojeg će svi zasigurno upamtiti.

Počeo sam ovaj kviz pratiti još dok sam pisao samo Blentovena a nastavio sam to raditi na ovom našem portalu. Ovog puta se zaklinjem da ću ih pratiti sve dok ovaj naš magazin bude postojao. Namjerno nisam napisao dok traje “Edoteka” jer sam siguran da će ona trajati još jako, jako dugo. Jedna gerneracija srednjoškolaca je još malo pa teoretski mogla učestvovati u “Edoteci” od prvog dana do mature. Nadam se da će trajati bar dok ta imaginarna generacija ne završi fakultet.

U ime svih nas koji smo uvijek znali gdje ćemo otići četvrtkom uvečer i odlično se zabaviti jedno ogromno HVALA upućujemo Edinu Sinanoviću i Senadu Džaniću. To je još najmanje što možemo učiniti…

Read More

Luda kuća

Danima već slušam razne ljude koji pretresaju svakojake priče uz jutarnju kaficu. Naglašavam da su to ljudi različitih profila, radnici, studenti, šaneri i veliki broj nezaposlenih. U zemlji u kojoj radnici nemaju skoro nikakava prava, gdje im plate kasne i po nekoliko sedmica oni raspravljaju da li je Osama Bin Laden ubijen ili je to nekakva CIA-ina igra.

Svakodnevno se po medijima provlače domaće afere i problemi ali to njih ne dira. Lakše je bistiriti svjetske nebuloze i misterije nego pričati o onome što je maltene u njihovoj avliji. Jedna od omiljenih tema im je i trakavica oko ustrojstva u nogometnom savezu države a to što nemamo formiranu vladu već devet mjeseci nikog nije briga. Bitno je da li će u foteljama sjediti i dalje Sulejman Čolaković ili neko drugi, a da li će zemlja otići u helać, nikog nije briga.

Shvatam da kafana i nije mjesto za ozbiljnije teme ali nikako ne mogu shvatiti da je bitnije ko je bio grublji na lokalnom derbiju između Čelika i Želje nego to što pezioneri nisu imali para ni kokoš da okrenu za Prvi maj jer je penzija došla sedam dana kasnije. Nikog ne dodiruje lokalna ni politička a ni ekonomska situacija. U toku je nekoliko štrajkova ali to nikome nije zanimljivo čak i da pomene u razgovoru.

Svi se ograničavaju na tračeve i trivijalne stvari poput priča o vlasniku lokalne firme za prodaju nekretnina koji je zavrnuo nekoliko ljudi i pobjegao iz grada. OK, i ja sam za to da se taj pronađe i kazni ali nije mi jasno kako niko ne priča o tome šta nam rade čelni ljudi grada, kantona ili države. Oni klepaju mnogo veće cifre i financijski ubijaju mnogo, mnogo više ljudi. Osim toga, baš takvi kakvi su omogućili su postojanje ljudi poput njega, jer običan čovjek nije zaštićen ni na koji način a i kad mu se desi belaj nema kome da se obrati za pomoć.

Nakon onih nekoliko propalih protestnih mitinga tek mi je sada jasnije o čemu se radi. Letargija koja se uvukla u ljude koji sjede i čekaju da im se stvari poboljšaju same od sebe je u zadnjih godinu dana kulminirala i poprimila nestvarne dimenzije. Razumijem one koji su zaposleni u nekoj firmi na državnoj sisi jer oni i da im nešto smeta ne smiju polemisati javno da ne bi izgubili posao ali masa je nezaposlenih koji i dalje sjede i pričaju o nogometu i čekaju neki dar s neba.

Ponekad mi Zenica izgleda kao da su vrata od psiihijatrije ostala širom otvorena. Doduše možda ni ja nisam u redu kada mi sve ovo smeta…

Read More

Srce grada Zenice

Već mjesecima trpim pridike od ljudi kada poredim vremena od prije rata i ova današnja u kojima jedva sastavljamo kraj s krajem. Na sam Dan nezavisnosti drage nam države sam krenuo na jutarnju kaficu i za oko su mi zapala stakla radnje koja se nalazi na staroj pijaci. Kao i mnoga druga u okolini izlijepljena su krep papirom sa vidljivo istaknutim natpisom „Izdaje se“. Nije mi đavo dao mira pa sam krenuo brojati prazne prostore u dijelu grada koji se nekada zvao Stara čaršija. Na potezu od Kamenog mosta do robne kuće nabrojao sam ih 29.

Devedesete godine se suhim zlatom plaćao poslovni prostor u ovoj zoni, čak se ni garaže nisu mogle pronaći, a sada gazde lokala kume i mole nekoga da ih iznajmi, često po bagatelnim cijenama. Zjape prazne i kuće koje su vijekovima imale nekakav obrt u svojim prostorima. Na slikama možete vidjeti Šestića kuću u kojoj su donedavno bili kafići Porto i Papagaj a nekada davno i urarska radnja. Do njih je zatvorena i slastičarna Specijal a ZOO hoby koji je smješten u Zildžića kuću ne radi već odavno. Nekadašnje Slatko čoše takođe zjapi prazno a nedavno smo pisali i o kovačkoj radnji rahmetli „Laufera“ koja je u vlasništvu porodice Skopljak više od sto dvadeset godina. I na njoj stoji natpis da se prodaje ili izdaje.

Mislim da nema Zeničanina starijeg od dvadeset godina koji se nije bar jednom ošišao u frizerskom salonu „pod lipom“. E vala, ko se šišao, šišao se, jer je i ta najstarija frizerska radnja u čaršiji zatvorena. Sa donje strane ulice, pored muzeja ostalo je samo nekolicina radnji koje izgledaju jako neuredno (izuzetak je par frizerskih salona) ali zanatlija po kom se taj dio grada tako izvao nema ni za lijeka (opet su izuzeci frizerski saloni ako to spada u zanatlije). Devedestih godina su tu bili krojači, tapetari, tašnari i firmopisci. Sada ih više nema. Nekom genijalcu je pala na pamet ideja da se izgradi namjenski zanatski centar koji sada prije liči na konjušnicu nego na urbani sklop poslovnih prostora, što mu je bila namjena.

Svi gradovi na svijetu (posebno u Bosni) čuvaju svoju staru gradsku jezgru i oko starih kuća i zanata prave turističke atrakcije, samo kod nas se to sistematski uništava. Ako je „Stara čaršija“ bila srce Zenice onda moramo biti svjesni da imamo velikih srčanih problema jer je ova vlast napravila „pejsmejker“ grada na Kamberovića polju. Izgleda da je došao pokvaren, kao da su mu prebrzo iscurile baterije.

P.S. Napomena za sve one koji se pitaju zašto ovako rijetko pišem - moje tekstove možete čitati i na www.zenica-online.com - mom internet magazinu

Read More

Mrzim mržnju

Ovih dana je Mediha napisala fantastičan tekst o ljudima u Zenici i njihovom animozitetu prema „dijaspori“. Potpisujem svaku njenu napisanu riječ ali moram napisati tekst da bih pokazao da nije to usamljen slučaj.

Mržnje i zavisti se nakupilo u našim ljudima u zabrinjavajućoj mjeri. Mrze se „Šapa“ i oni koje ne vole pse, mrze se rokeri i turbofolkeri, mrze se tzv. „stari Zeničani“ i oni koji su doselili u ratu a svi zajedno mrze „Babince“... I dalo bi se nabrajati još mnogo toga ali mi se ne da da vas zamaram.

Nekad davno sam pisao (još dok sam bio Blentoven) o animozitetu naših ljudi naspram ljudi koji su postigli nešto u životu. Jedan moj prijatelj je davno rekao da bi volio da uspije u životu ali da to ne bude ono, previše, jer bi ga odmah proglasili nafurnaim, papkom, pederom ili šta ti ja znam čime već. Sjećam se kada je za miss BiH proglašena Alisa Šišić, odmah su počele priče o njoj. Te nije dovoljno lijepa, te nije podobna, pa onda ona frka sa slikama i odjednom smo se počeli stiditi djevojke koja je imala „certifikat“ da je najljepša u državi. Slična stvar se događala i sa Danijelom Vinš i ,nekada davno, sa Dinkom Delić. Uglavnom uvijek je bilo ljepših i uspjeh tih djevojaka je bio pripisan pukoj sreći ili nekom povolljnom političkom momentu. Neki drugi gradovi bi bili ponosni na svoje ljepotice ali ne, mi svakoj pronađemo manu.

Uspješni sporisti su takođe bili na meti čaršijskih priča i tračeva. Sjećam se kakva je frka bila za Elvirom Bolićem. U Turskoj je imao satus božanstva, u Sarajevu je posmatran sa divljenjem ali kod nas je svako imao neku primitivnu primjedbu i neku priču koja bi ukaljala njegovo ime. U Sarajevu ljudi ustaju kada se spomene ime pokojnog Haseta Ferhatovića a kod nas jedan Alojz Renić ne može ući na utakmicu jer ga ni redari ne prepoznaju. Svi se furaju na nekakvu tradiciju koja je istini za volju skoro nikakva, a niko da pokrene neku incijativu da podržimo ljude koji su vrijedili ili još uvijek vrijede u ovom gradu.

Ovih dana na nekim internet forumima je posebno aktualna prepiska između aktivistica udruženja za zaštitu životinja Šapa sa ljudima koji ne dijele njihov stav. Ja se nisam htio nikako uljučivati u raspravu jer pse volim ali kao Zeničanin sam svjestan alarmantne situacije koja je sada u našem gradu. Pasa ima stvarno mnogo i počesto postanu agresivni. Poštujem rad djevojaka iz udruženja ali im jako zamjerim što ne poštuju tuđe mišljenje i postale su agresivne skoro kao i njihovi štićenici. Zamjeram ljudima koji napadaju Šapu jer su totalno promašili mjesto gdje će kukati na velik broj agresivnih pasa lutalica jer ovo udruženje nešto radi ali ne rade oni koji bi se za naš grad trebali brinuti i koji primaju plaće za to. Po meni je glavni krivac stanja u gradu kabinet načelnika i čitava bulumenta ljudi koji ga okružuje jer su oni ti koji bi trebali riješavati problem. Ovih dana je nekako IN napadati Šapu pa to mnogi po inerciji čine. Kao što rekoh ja im zamjeram samo pomanjkanje takta u korespodenciji i ništa više.

Ovih nekoliko primjera koje sam nabrojao su samo kap u moru ali su prvi koji su mi pali na pamet kada sam htio pokazati koliko su naši ljudi zavidni i nerijetko spremni da mrze. Naravno da nisu svi takvi ali je ta mržnja toliko preplavila ovaj grad da je rijetkost da neke ljepše emocije isplivaju na površinu.

Read More

Ćevap naš nasušni

Stotinu puta sam se pitao šta to ima u ćevapu pa da kod nas u Zenici imaju taj povlašten status, status kultne hrane? OK, Turci imaju kebab, Zagorci štrukle, Talijani pizzu i lazagne a mi imamo ćevap.

Moja sjećanja na ćevape sežu do kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća kada su me moji roditelji vodili kod Vranješa na ćevape. Ta ćevabdžinica više ne postoji a mislim, mada nisam siguran, da je vlasnik među živima, čika Ranko Vranješ. Bila je smještena na samom ušću Kočeve u Bosnu gdje je sada parking u zgradu Kantona. Znam da sam, takođe sa roditeljima, išao na ćevape u baštu KP doma koja je radila kao restoran a najviše mi je u sjećanju ostala jedna mala ćevabdžinica iza pravoslavne crkve za koju nisam nikada znao kako se zvala ali se jako dobro sjećam imena vlasnika – Husagić Faik. Sjećam se da su me roditelji nagrađivali ćevapima kada bih dobio petice u školi i obavezno pitanje mame kada bih bio bolestan: „Možeš li išta jesti, hoćeš ćevape?“

Kasnije se pojavio rivalitet između dvije radnje u Masarykovoj ulici, između Rasima Salčinovića i Omeragića. Dijelilo ih je nekoliko metara i imali su pravu vojsku poklonika. Redovite su bile svađe između njih čiji su ćevapi bolji. Tu bitku je, bar naizgled dobio Rasim jer su se njegovi proizvodi održali do današnjih dana. Svakom Zeničaninu je zasigurno ostalo u sjećanju čekanje u redovima i izuzetna snalažljivost radnica za roštiljom. Povlašteni (oni koji su znali radnice ili vlasnika ) su imali prostoriju iza roštilja i dobijali su ćevape preko reda. Svaki kvart je imao neku svoju ćevabdžinicu sve do pred sami rat. U nekim poratnim godinama se pojavio famozni Bešlić o čijim se proizvodima već bajke pričaju. Konkurenciju mu, bar donekle, danas pravi jedino ćevabdžinica „kod Seje“ koju drži sin rahmetli Seje Pruščanovića, Senad.

Kult ćevapa je dosegao tolike razmjere da je postalo neizbježno mjesto za pokazati nekom ko vam dođe u goste. Probao sam Travničke ćevape , Banjalučke tzv. „redenik ćevape“, Sarajevske ali niti jedni mi nisu kao naši, zenički. Nedavno sam pričao sa jednim prijateljem iz Mostara i pokušavao mu objasniti gdje stanujem. On bukvalno ne zna gdje je stadion, Stara čaršija ili novoizgrađeni centar ali jako dobro zna gdje je Bešlićeva radnja. Zahvaljujući njemu promet u Travničkoj je sigurno uduplan. Zanimljiv mi je bio i prijatelj koji već godinama živi u Danskoj i koji je ljetos direktno sa aerodroma otišao na naše ćevape pa tek onda svojoj kući, da vidi roditelje.

Vjerujem da bi jako visoko na ljestvici kotirali ćevapi kada bi se pravila anketa među ljudima koji žive vani , na pitanje , šta vam najviše nedostaje iz Zenice?

Read More

Veliki sajam organske hrane u Zenici

U centru Zenice u Titovoj ulici su osvanule bijele šatre pod kakvima se nekada održavao ZEPS. Otvoren je sajam poljoprivrede i organske proizvodnje pod pokroviteljstvom Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva. Na štandovima su se rasporedili proizvođači koji nam nude razne proizvode od voća i povrća, meda, heljde kao i ljekovite kreme i proizvode. Vidio sam najmanje desetak raznih proizvođača meda i mnogo ljudi koji su prodavali trave koje liječe ama baš sve. Okupljena gomila je kao i uvijek samo razgledala proizvode a tek rijetki su se mašili za novčanik i nešto kupili.

Ja sam u posljednje vrijeme redoviti konzument meda pa mi smeta jedna činjenica. Imamo toliko prozvođača i najniži standard u regiji ali nam je cijena meda najviša u regiji a nerijetko sam u priči sa ljudima iz EU čuo da je med jeftiniji kod njih nego u BiH. Ogroman broj ljudi koji su prolazili kroz šatre bi dao naslutiti da su se kod nas ljudi počeli hraniti zdravo ali mislim da je to samo privid.

Općenito mislim da nešto nije u redu sa prehranom na ovim prostorima. Nikada ljudi nisu više obraćali pažnju na to šta jedu a sve je više malignih bolesti i srčanih tegoba. Sada na raspolaganju imate nekoliko margarina obogaćenih Omegom 3 i sličnim derivatima koji bi trebali razbijati masnoće u krvi a sve je više ljudi sa povećanim masnoćama. Nekada su se na policama mogli naći samo margarini proizvedeni od dva ili tri proozvođača pa su ljudi bili opet zdraviji. Slična stvar je i sa dijetetskim prozvodima. Sve više je pretile omladine a na raspologanju imamo neke „diet“ proizvode poput kole, raznih umjetnih sladila i slično.

Dok su nam krave bile normalne a svinje i ptice nisu bile gripozne jelo se meso nemilice ali su sada ljudi isprepadani tim novonastalim boleščurinama pa se ustručavaju jesti bilo koje meso. Karcinomom pluća se plaše pušači pa se na tržištu pojavljuju neke varijante light cigareta a maligna oboljenja su bez obzira na njih u velikom porastu. Uvijek mi pred očima slika neke bakice iz Hercegovine koja je za stoti rođendan pričala kako ima pušački staž od 85 godina i zdravlje je još uvijek služi. Ona nije nikad zapalila neku cigaretu sa filterom. I ja sam svjestan da je duhan veliko zlo ( iako sam strastveni pušač ) ali moram priznati da mi nije jasno kako je toliki porast karcinoma pluća od pedeset i neke godine na ovamo a zna se da je duhan na ovim prostorima omiljena „zabava“ dvjesto godina.

Najsmješniji su mi oni nadriljekari koji prodaju trave i meleme koji liječe sve a lakovjerni narod, kupuje li kupuje. Nekakav konjski gel, pa čurukot u svim oblicima i brusnica koju niko nije spomenuo do prije desetak godina a sada ispade najzdravije voće na svijetu. Apoteke su nam zatrpane papirima A4 formata koji nam objašnjavaju moći ovih ljekovitih preparata.

Na našu veliku žalost smrtovnice koje pokazuju kako umire sve mlađi i mlađi svijet govore nešto sasvim drugo.

Read More

Jesen stiže, Dunjo moja…

Naglo zahlađenje u naš grad je donijelo poznatu letargiju koja je posebno izražena jer je došla u doba Ramazanskog posta kada mnogi vjernici izbjegavaju hodanje po čaršiji a oni drugi „vjernici“ zaobilaze čaršiju da ih ne bi slučajno neko vidio u ispijanju kafe kada bude išao u džamiju. A zna se da u čaršijsku džamiju idu uglavnom šefovi i viši kadrovici vladajućih stranaka. U već nekoliko navrata sam pisao da Zenica ponekad stvarno liči na onaj grad sa početka devedesetih godina prošlog stoljeća jer se znatan broj „dijasporaca“ pojavi u obilasku svojih najmilijih tokom ljeta. Ovih dana se na ulicama jako rijetko može zamijetiti poneki egzemplat ove kategorije jer su svi otišli u svoje zemlje a nas ostavili na milost i nemilost samim sebi. Morat ćemo čekati skoro godinu dana na gužve po ulicama i susrete sa dragim osobama koji svoj kruh zarađuju negdje vani. Kafići koji su ljeti radili punom parom će morati „podvući refu“ i vidjeti sa kolikim štekom će čekati sljedeću sezonu jer ovi prvi dani jeseni su im veliki pokazatelj šta ih očekuje u narednim mjesecima. Sada nam se valja okrenuti stalnim zeničkim problemima i pokušati uživati u onom što nam naš grad sprema za ovu „mrtvu sezonu“.

Mnogi će utjehu tražiti na Bilinom polju i iznova trošiti živce na jedanaest crvenocrnih momaka koji su i ovu sezonu počeli po starom receptu toplo-hladno. Nije mi jasan entuzijazam navijača koji svake godine u prvim utakmicama igrače dižu u zvijezde da bi ih nakon nekoliko kola pljuvali naokolo. Velike nade polažem u kulturni život grada, posebno u naše pozorište jer je novi direktor, mladi ali ne i naivni Hazim Begagić, počeo sa ozbiljnim radom mnogo ranije nego je to prije bila praksa. Mnogi obožavatelji Talijine umjetnosti polažu velike nade baš u ovog mladog čovjeka. Kino i Arena će nam ponuditi (valjda) poneki koncert ili neki kino hit koji će me natjerati da se odvojim od fotelje i zaputim se u te ustanove. Krajem septembra je najavljen koncert „Tribute to Indexi“ koji ću vjerojatno posjetiti a nadamo se i još ponekom dobrom hepeningu kojih je u prošloj sezoni, bar po mom mišljenju, manjkalo.

Septembar sa svim svojim depresijama je počeo a ja se ne mogu oteti utisku da sam ostao ono dijete koje uvijek ronda jer mu je neka viša sila ukrala bezbrižni ljetnji raspust i tjera ga da postane neki ozbiljniji čovjek.

Read More

Ljeto u Zenici

Vjerojatno su svi redovniji posjetioci našega portala primijetili stanovitu stanku u pisanju kolumni dvoje ljudi koji su zaduženi za pisanje priča iz Zenice. Razloga što nismo pisali ima mnogo. Vrućine, pomanjkanje vremena, preokupiranost poslovima u Džungli, ali i ono najslađe – česte posjete dragih nam ljudi koji su okupirali naš grad u ovim ljetnjim mjesecima. Nekada davno, još na Blentovenu, sam pisao kako se Zenica pretvara u mala primorska mjesta koja prodišu kada im stignu turisti. Kod nas je stanje drugačije, mi živimo mnogo intenzivnije kada se u naš grad sjati silna „dijaspora“ koja u ljetnjim mjesecima dođe obići rodbinu. Normalno, oni sa sobom donesu i lovu tako da razni ugostitelji i ini vlasnici radnji sretno trljaju ruke brojeći pazare koji su značajni veći nego u ostalim mjesecima.

Susreti sa dragim ljudima mene duševno nahrane i tek kada se pojave skontam koliko mi oni u biti znače. Obzirom da je Hanina radnja u samom centru grada tako smo izloženi najezdama poznatih. Svi oni kao po inerciji govore kako su jako sretni što su se vratili u rodni grad ali su jako rijetki oni koji to oduševljenje sačuvaju duže od sedam dana. Slijedi obavezan odlazak na more, povratak, opraštanje sa rodbinom i prijateljima pa do opet neke nove prilike. Ciklično i jako predvidivo!

Ja kao čovjek koji jako sporo (ili nikako) ne mijenja navike, sve svoje prijatelje vodim u Bordo na noćne izlaske. Žalosti me činjenica da taj prepotopski kafić, star dvadeset i pet godina, pokazuje znake umora. Ove godine je jako malo ljudi koji su se odlučili provesti večer u tom najdugovječnijem kafiću u gradu. Nisam siguran ali mislim da je veliki broj stalnih gostiju odvukao niz od nekoliko barova na „ušću“. Ja sam nekoliko puta pisao o famoznom „Batinom kutku“ ali ne dijelim više ono oduševljenje s početka. Tamo je bilo prelijepo dok je bila oaza mira i ljudi koji se nisu okupljali u velikom broju ali sada je tamo haos koji bi se mogao usporediti sa špicom u nekim hrvatskim top morskim destinacijama. Nagomilani auti su poredani kao sardine duž obale Bosne i samo mazohisti pokušavaju naći parking od 20 – 23 h. Nerijetko se parking traži kod garnizona ili na početku Bilmišća. Šarm ljupkog mjesta za mirni provod je ova lokacija izgubila onog momenta kada su nabildani i silni mladići shvatili da se tamo okuplja veća količina lijepih i mladih djevojaka. Tako su propala mnoga mjesta u našem gradu. Na žalost, poznavajući naše ljude i njihov mentalitet, samo je pitanje vremena kada će tamo ispasti neka frka jer se mnogo različitih profila ljudi skupilo na malom mjestu.

Sve u svemu ja ću i dalje ići u Bordo jer sam to navikao ali se nekako tamo osjećam kao i kod svoje kuće.

Read More

Sjećanje na 19. april

Ne volim se sjećati ratnog perioda i trudim se iz svog pamćenja pobrisati što više ružnih stvari - tako je lakše i ljepše putovati ovim svijetom. Međutim, postoje datumi koji se urežu u pamćenje toliko da ih nikako ne možete izbrisati ni zaboraviti.

Takav je 19. april, današnji dan. Za one koji ne znaju, na današnji dan je 1993. godine u centru grada Zenice od granate poginulo 16, a ranjeno mnogo više osoba. To je dan koji svi Zeničani pamte i svi se sjećaju gdje su se u tom momentu nalazili.

Da je onaj idiot iz Viteza koji je taj dan bio zadužen za minobacačke granate samo jedan mikron spustio svoj nišan neko drugi bi vam pisao ovaj tekst. Ja sam bio u čaršiji u nekadašnjem caffeu "Sunčani sat" (sada Porto). Granata je udarila metar i pol iznad naših glava, tačno u prozor kafića koji se nalazio iznad. Osim ogromne buke i nenormalne količine prašine nisam ništa osjetio. Čak ni strah. Desetak minuta kasnije, kada se skoro sve primirilo, pogledao sam u mjesto gdje je granata udarila i ostao sam skoro paraliziran. Nisam mogao niti jedan korak napraviti.

Neko je rekao da je pred "Beogradskom" pravi pokolj i nas nekolicina smo otišli da vidimo. Te slike će me pratiti do kraja života. Raskomadana tijela su unosili u auta koji su se nalazili u blizini. Nekolicinu ljudi sam lično poznavao i nebrojeno puita sam kupovao cigarete kod njih. Shrvani groznom materijalnom situacijom i neimaštinom bili su prinuđeni da prodaju cigarete da bi prehranili svoje porodice a izgubili su glavu.

Smetalo mi je nepravda koju su tek ove godine naše vlasti ispravilie jer na našem monumentalnmom i precijenjenom "Kamenom (staklenom) spavaču" nije pisalo njihovo ime. Danas, sedamnaest godina poslije nepravda je ispravljena i imena svih civilnih žrtava rata stoji pored imena boraca koji su poginuli u ratu.

Read More

20. mart - Dan Zenice

Da, dragi moji čitatelji koji desetljećima živite u inostranstvu, dobro ste pročitali - danas je 20. mart, dan našeg grada. Neki veliki mozgovi u opštinskom rukovodstvu grada su skontali da 12. april i nije baš prikladan da bi ga slavili kao Dan Zenice pa su donijeli odluku da se svečanost prebaci na današnji dan. Još se ne mogu čudom načuditi kako vrli prof. Salih Jalimam nije promijenio ime ulice 12. aprila (mada ju je dobrano skratio) u ulicu 20-og marta. Ova nova događanja povodom promjene termina koji obilježava rođendan našeg grada su i mene doveli u dilemu da li je još uvijek vjerodostojna i dvanaestoaprilska nagrada koju je prije dvadesetak godina dobio moj pokojni otac. Ne znam za druge ali meni će dok god sam živ Dan Zenice biti onaj stari datum jer mi ni do danas nije jasno kome je palo na pamet i zašto je promijenjen. Stidimo li se mi to naše antifašističke istorije i dana kada smo grad očistili od njemačkog okupatora? Trebamo li tek tako, kao nekom nevidljivom gumicom, da izbrišemo istoriju koju smo učili u školi a mnogo ih je i učestvovalo u stvaranju iste. Poštujem ja i one lijepe priče koje se vežu za današnji dan ali su one istorijski neutemeljene i po nekim relevantnim istoričarima proizvoljne. Prošle godine, na današnji dan, sam napisao jedan od meni dražih tekstova na Blentovenu na ovu temu pa bih vas molio da ga pročitate.

Neki dan mi je jedan prijatlej u šali rekao da će „ovi novi Zeničani“ vrijeme računati „prije i poslije Arene“. Elem danas je prvi rođendan našem prelijepom i mnogo puta osporavanom sportskom objektu. Bilo je u njoj nekoliko, po mom skromnom mišljenju premalo, manifestacija koje je vrijedilo posjetiti. Nekoliko koncerata i sportskih događaja su napunili Arenu ali mislim da je to premalo da bi se izvukla neka finansijska opravdanost. Zeničani su zaslužili ovako zdanje definitivno, ali se mora nešto napraviti na većoj popularizaciji ovog objekta inače će i ono postati balast na ionako financijiski krahiran budžet našeg grada.

Danas počinje i Zeničko proljeće koje ove godine vrvi od zanimljivih sadržaja i pozivam kulture željne Zeničane da u što većem broju posjete manifestacije kojima će obilovati naš grad u narednih mjesec dana. Nemojte da se sve završi na Čimburijadi kao prethodnih godina.

Svim Zeničanima koji se takvim i osjećaju od srca želim sretan ovaj najnoviji Dan našeg grada!

Read More

Zeničani

Već danima čitam komentare ljudi na ovoj našj stranici i ne mogu da se načudim. Koju god temu da odaberem nakon par normalnih komentara vezanih za nju obavezno slijede prepucavanja na svima omiljeno - Zeničani i oni drugi. Ovaj grad izgleda ima veći problem od aerozagađenja i nezaposlenosti, a sve više mislim da je to animozitet između starih Zeničana (ma ko da su oni), izbjeglica i onih koji su došli sa sela. Makar moram rizikovati posjećenost i to da ne budem shvaćen ja ću vam napisati šta mislim o tome.

Kroz mnogo stvari sam se dokazao kao pravi Zeničanin ali se moram zapitati kada čitam prepucavanja na našoj stranici da li ja uopće pripadam tu. Moj otac je u Zenicu doselio 61. godine prošlog vijeka a mamini su Botići sa Brista, obitelj koja više od 150 godina živi tamo. Pišem, po mnogima „najzeničkiju stranicu“, borim se na sve načine da popravimo situaciju u našem gradu ali mislim da ni to ne bi bio nekakav teg koji bi morao prevagnuti u moju korist na nekom nevidljivom kantaru kojim se mjeri ko je ko.

Ko su uopće stari Zeničani?

Jesu li to potomci onih starih familija koje sam spominjao u jednom od svojih postova na Blentovenu? Zenica je netom iza prvog svjetskog rata brojala samo 3200 stanovnika. Jesu li njihovi potomci jedini koji se mogu ubrojati u privilegovanu skupinu ljudi koja se naziva starim Zeničanima. E ja ću vam reći da su oni po meni jedini krivci što je stanje u našem gradu ovakvo kakvo je. Oni sjede po svojim kafićima, uglavnom kraj prozora, i komentarišu bilo koga ko prođe, uglavnom riječima "vidi seljaka, ja ga znam kada se u grad spustio". Ti ljudi su uglavnom iz bogatih porodica i nikada im se nije dalo da uđu neke političke vode ili ne daj Bože da se eksponiraju u borbi za svoj grad. Lakše je svakoga prozivati iza leđa i kukati nad sudbinom.

Pokušavao sam se sjetiti značajnih ljudi iz ovog grada, da li među njima ima neko ko je potomak neke od tih porodica ali nijedno ime mi nije palo na pamet. Ezher Ezo Arnautović je čovjek koji ovom gradu dao obrise grada i za njegove vladavine su napravljeni: bulevar, kino, banka, željeznička stanica i Bog te pitao šta. Po mjerilima koje čitam na ovom siteu niije Zeničanin jer je rođen u Travniku. Alojz Renić, najbolji fudbaler svih vremena u Čeliku je takođe Travničanin. Nabrajanje bi moglo potrajati u nedogled.

Ovaj val ksenofobije se pojavio kod nas sa nastankom ove naše nove države, početkom devedesetih godina prošloga vijeka. Nevolja je mnoge ljude iz ratom zahvaćenih prostora natjerala da dođu u naš grad a mi smo ih dočekali sa prezirom i sa jednom skoro pa otvorenom mržnjom. Neki "majmun" iz Jajca napravi sranje u izbjegličkom logoru ili u gradu i odmah smo spremni generalizirati pa reći kako su svi iz Jajca lopovi, neradnici i nekulturni. Jajce ima toliku istorijsku vrijednost i kulturno naslijeđe kakvo Zenica nikada neće imati ali ne, mi smo spremni tvrditi da su Jajčani najveći seljaci. Molio bih građane Jajca da se ne naljute na slučajnom odabiru njihovog grada za primjer.

Postoji i animozitet prema seljacima iz okoline Zenice. Nebrojeno puta sam čuo kako za jednog našeg fudbalera odmah iza imena spomenu i rodno selo njegovog oca. Čovjek se namijenjao država i gradova u kojima je živio ali ne, ostaće mu kao neki nevidljivi žig ime sela njegova oca. To se prije nije nikada dešavalo u našem gradu. Po meni su seljaci i oni koji redovito ističu starost svoga prezimena a ništa za ovaj grad nisu preduzeli nego samo iz okola pljuju po onima koji su sa sela došli u gradove i stvorili oko sebe jedno moćno okruženje. U takvoj situaciji se događa da nam je glavni privrednik (ako izuzmemo Salku Džananovića) famozni vlasnik nekoliko supermarketa poznat po odjevnoj kombinaciji trenirka i špicaste cipele. On je došao i napravio imperiju samo zato što se niko od famoznih "Zeničana" nije sjetio da se udruže i naprave nešto čime bi mogli parirati tim novim privatnicima. Ovdje na našem site-u jako često vidim i neku vrstu šovinizma prema nekima koji su rasli u prigradskim naseljima.

Ko je uopće pozvan da sudi ko je Zeničanin a ko ne? Molio bih da me ne shvate krivo ali ponekad mislim da su najgori oni koji se pozivaju na to da moraju prigovoriti nekom za njegovo mjesto rođenja. Neki dan sam pričao sa jednim momkom koji je od rata na ovamo u Zenici i znam za sigurno da je napravio više od stotina Zeničana za ovaj grad i koji mi kaže da do sada nije prošao ni jedan dan a da mu na nos nisu nabili to što je rodom iz jednog gradića 80 km sjeverno od Zenice. Moram navesti primjer stomatologa Ashara Kazazića, iako će se on možda naljutiti što ga imenujem. Doselio je u naš grad sredinom osamdesetih. Cijeli rat je proveo u Zenici. Ne postoji niti jedna sportska ili kulturna manifestacija kojoj nije prisustvovao ili dao neki svoj prilog. Veliki navijač Čelika u svim sportovima iako je rođen i fakultet završio u Sarajevu. Ko ima pravo da njemu ukine to da se naziva Zeničaninom?

Kada sam bio mali učili su nas da je najveća vrijednost Zenice u tome što je to jedan multietnički grad koji je otvorenog srca primao ljude koji su dolazili da izgrade Željezaru i uvijek smo se spominjali kao grad koji je znao dočekati ljude sa strane.

Ponekad se zapitam da li su nas krivo učili ili smo se ipak mi promijenili...?

P.S. Ostao sam dužan svoju definiciju "pravog Zeničanina". Po meni je to svako ko ovaj grad osjeća svojim i voli ga, bez obzira od kud i kada je došao, ili kada i gdje je otišao.

Read More

Zenička pijaca

Dovoljno sam star da se sjećam pijace koja je bila na samom ušću Kočeve u Bosnu, mjesta koje i dan danas ljudi nazivaju starom pijacom. Negdje početkom osamdesetih pijaca se preselila na današnje mjesto a prije pet, šest godina je dobila današnji izgled. Proputovao sam ja mnogo gradova na prostorima bivše države i šire ali ne znam da li sam vidio pijacu koja je bolje urbanistički riješena. Ogromni pijačni „kišobran“ koji dominira panoramom tog dijela grada je jedno od boljih arhitektonskih rješenja jer štiti prodavce i kupce od vremenskih neprillika a dovoljno je odignut od zemlje da ne bi stvarao efekat staklene bašte. Dobro snabdjevena pijaca je smještena sa jedne strane pijačnog prostora dok se s druge strane nalaze štandovi sa odjevnim artiklima i obućom sumnjivog kvaliteta. U sredini se nalazi tržnica koja nudi mesne i mliječne proizvode privatnih proizvođača iz regije. Meni je to postalo omiljeno mjesto za kupovinu jer sam odnedavno shvatio razliku između domaćeg putera i pavlake od onog što se proizvodi industrijskim putem. Smeta mi jedino navalentnost prodavača koje je nemoguće pogledati u oči a da ti ne pođu uvaljivati svoju robu na jedan jako agresivan način. Kroz praksu i upotrebu logike sam skontao da je najbolje kupiti kod onih koji mirno sjede i čekaju svoje mušterije. Kontam da oni znaju koliko im je kvalitetna roba i znaju da će je prodati na ovaj ili onaj način. Ne znam da li mi je ispravna logika ali mislim da pali.

Zamjerke pijaci su i nemogućnost prilaska autom do same pijace jer se masu puta desi da kupuješ neke stvari u većim količinama pa se moraš okilaviti tegleći kese uz ili niz Titovu, ovisno o mjesto stanovanja. U primjedbe spada i ta da je pijaca dobrano „iscurila“ na našu glavnu ulicu i nerijetko moraš izvoditi slalom da zaobiđeš tezge koje su razbacane po Titovoj od Zeničanke do Kamenog mosta. Ok, ljudi nemaju alternativu pa izbace tezgu na sred ceste ali mislim da bi i naši organi gonjenja u suradnju sa opštinskom inspekcijom trebali uraditi nešto pa ih maknuti sa ceste. Kroz dva prolaza na koja se ulazi u pijacu, kroz novootvoreni promašaj naših arhitekata, zamišljen kao mali tržni centar je skoro nemoguće proći o naslaganih tezgi koje prodaju sve, od gaća do keksa kojem je istekao rok trajanja. Znam da i ljudi koji se smrzavaju tu nemaju alternativu ali oni rade tu za bidnu nadnicu za nekoga većeg i mislim da bi opštinski čelnici trebali da urade nešto po tom pitanju. Doduše pokušali su sa podjelom kontejnera na pijaci koje su nazivali poslovnim prostorima. Dodjeljivali su ih porodicama šehida, demobilisanim borcima i ratnim vojnim invalidima. Zanimljiva je to odluka bila. Daš ljudima poslovne prostore veličine cca 3 kvadrata i misliš da si riješio sve njihove probleme. Kako svi od njih i nisu baš neki stručnjaci za biznis i nisu imali početni kapital uvaljivali su se u kredite koje sad na jedvite jade vraćaju a nerijetko vidimo i da ih iznajmljuju ili prodaju. Na žalost ovaj pokušaj rješavanja problema je obuhvatio samo jedan mali procenat navedenih grupacija.

Bez obzira na sve nedostatke ja mislim da je naša pijaca među ljepšim pijacama u regiji.

Više fotografija možete vidjeti na Zenica-Online.

Read More

Kakva nam je bila 2009-a?

Godinama sam gledao kako ozbiljne revije i magazini prave osvrt na godinu koja prolazi pa sam odlučio da to i ja napravim za naš portal.

Godina koja je na izmaku u Zenici nije donijela nešto pretjerano novoga izuzev veće besparice i lošijeg platežnog stanja građana. Kao i druge zemlje u regionu ni mi nismo prošli neokrznuti kada je svjetska recesija u pitanju. Jako mnogo privatnih poduzetnika je zatvorilo radnje a mnogi su ostali bez posla i u društvenom sektoru. Tržni centar Džananović se prepolovio kada je u pitanju broj radnji koje su radile prošle godine. Da se nije otvorila niti jedna značajnija firma ne moram naglašavati tako da je i zapošljavanje svedeno na minimum. Naš grad je počeo živjeti kao mala primorska mjesta koja znake živosti pokazuje u ljetnim mjesecima kad se u njega sliju rijeke ljudi koji žive vani a dođu posjetiti svoje rodno mjesto i familiju.

U ovoj godini ponovili smo se Arenom i spomenikom poginulim borcima u posljednjem ratu, zvanim Kameni spavač. Lokalna vlast je dobila ogromne pluseve kod biračkog tijela a kod onih koji su spremni da kritiziraju dobili su motive da se priča o financijskoj isplativosti istih. Činjenica je da su spomenute investicije povelike i da se njihova rentabilnost tek treba dokazati. Arena između koncerata zjapi prazna a Kameni spavač, čija je svrha neupitna, mami pitanje da li se to moglo napraviti za manje novca i para. Mnogo pozitivnija stvar je otvaranje multiplexa Ekran. Sramota da grad od 130 hiljada nema kino je napokon ispravljena. Dobili smo zdanje kog se ne bi posramio niti jedan grad na svijetu i ono što je najbitnije - kompletno financiran iz džepova vlasnika a ne iz džepova poreskih obveznika kao prethodno spomenute investicije.

U godini koja prolazi zauvijek su nas napustili neki ljudi koji su po mnogo čemu obilježili ovaj grad. Prije svega mislim na prof.dr.Mustafu Omanovića, legendarnog Mehu Tuzlaka „Žileta“ i još mnoge druge poznate Zeničane. Mene osobno je takođe veoma rastužila smrt mlade Selme Kovačević koja se utopila u nabujaloj Bosni. Jedan mladi život se ugasio nakon bezazlene zabave na Kamberovića polju.

Sport u našem gradu je u prošloj godini bio na jednom nezavidnom nivou. Nogometaši Čelika više i nisu vijest koja nas može iznenaditi jer godinama su pri dnu tabele. Te razmažene zvijezde nikako da opravdaju povjerenje najvjernijih navijača koji su pred kraj sezone počeli bojkot domaćih utakmica. Kako stvari stoje oni se ne namjeravaju vratiti dok se uprava ne smijeni. Košarkaši i rukometaši su u jesenju sezonu krenuli u jakom ritmu ali su naglo pali u formi i sada se nalaze u donjem dijelu tabele. Neki su me ljudi ubjeđivali da će se stvari pokrenuti na bolje kada dobijemo Arenu pa bih volio da me sada uvjere u to. Oduvijek smo imali najbolji stadion pa nismo igrali najbolji nogomet. Možda je greška u ljudima. Činjenica je da su naši ragbisti uvijek najuspješniji a nemaju skoro nikakve uvjete za rad i trening. I nije neka vijest da su oni opet pokazali najveće uspjehe kada je timski sport u pitanju.

Nakon duge stanke naš grad su počele obilaziti i neke zvijezde sa područja bivše nam države. Dino Merlin (dvije noći za redom), Halid Bešlić, Zdravko Čolić i Oliver Dragojević su bez problema napunili Arenu. Prije neki dan to je isto pošlo za rukom i Milenku Karoviću i njegovom Omladinskom horu. Tokom godine su bili i zapaženi koncerti bendova Letu štuke i Dubioza kolektiv koji na žalost nisu bili adekvatno posjećeni. Slična stvar je i sa pozorišnim premijerama koje su takođe bile izuzetno kvalitetne ali jako slabo propraćene od strane naših sugrađana. Posebne pohvale idu na adresu Bosanskog narodnog pozorišta koje nas je počastilo sa nekoliko izuzetnih predstava. Ansambl našeg pozorišta se znatno podmladio i odmah su se pokazale dobre strane te ideje. Posebno treba istaknuti predstave „Opšta bolnica“ i „Švedsko srce moje majke“ koje su čak dobile i nekoliko nagrada na pozorišnim festivalima.

Pisati o protekloj godini a ne spomenuti aero zagađenje bi bilo bespredmetno. U godini iza nas Indijci su se junački trudili da nas pobiju svim mogućim štetnim tvarima koje mogu izaći kroz dimnjake Mittala. Moram posebno pohvaliti ekipu „Eko foruma“ na čelu sa dr.Harunom Drljevićem koja se energično bori za čišći zrak ali i tu je zakazala podrška naših građana. Prisustvovao sam na dvije sjednice koje su bile tako slabo propraćene da me bilo sram u ime onih koji samo gunđaju i čekaju da se stvari riješe same od sebe.

Sve u svemu bila je to jedna jako teška godina i stvarno se nadam da će sljedeća biti bolja jer je jako teško izvesti da bude gora.

Read More

Nije zlato sve što sja

Zadnjih dvadesetak godina mnogo se toga promijenilo ali nisam vjerovao da će se i situacija sa zlatom i zlatarima promijeniti. Nekada je to bio jedan od najcjenjenijih zanata i znalo se da su zlatari uvijek bili među onima koji imaju „cash“. Zanimljivo je da se taj zanat gotovo uvijek prenosio sa oca na sina pa nije rijetkost da poznajemo nekoliko generacija zlatara. Prije rata u Zenici je bilo samo pet, šest zlatarskih radnji ali sada ih ima na svakom ćošku. Bili su tu: obitelj Dominik Ljona čije je sve troje dijece krenulo njegovim stopama i nastavili se baviti zlatarskim zanatom, kćer Pina i sin Ljorenc kojeg svi u Zenici znaju kao Ljolju i Robert koji je otvorio zlatarnicu u Travniku. Tik pored njihove radnje bio je zlatar kog smo svi znali kao Dofija ali je on pred sam početak rata odselio u Sloveniju. Slična situacija je bila i sa zlatarom Džoni preko puta sadašnjeg ulaza u Zeničanku. I sam Džoni je negdje početkom devedesetih odselio za Australiju ali je nastavak zlatarskog posla nastavila još jedna obitelj koja se bavila generacijama tim poslom, obitelj Čivljak, koja se doselila iz Banja Luke. U čaršiji su oduvijek bili braća Sofići sa svojim zlatarama. Kenan i Adnan Sofić su i jedini Zeničani koji se bave i proizvodnjom zlatnog nakita tako da oni kako tako i prosperiraju. Proizvodnjim se bave i zlatari Osmići koji imaju ogromnu fabriku u Matuzićima kod Doboja. Oni spadaju u one koji su svoje radnje otvorili nakon rata. Imali su dvije radnje u Titovoj ulici ali su jednu napustili, vrlo vjerojatno zbog slabe prodaje. Naglasio sam da se zlatarski zanat prenosio sa koljena na koljeno veće generacijama ali mislim da će se nažalost mnogi zaustaviti na ovoj generaciji.

Danas sam pričao sa Adnanom Sofićem sa željom da doznam više o razlozima pada interesa ljudi za kupovinu zlata. Nagađao sam da je i za to kriva ova recesijska kriza koja pogađa sve ljude koji prodaju svoje artikle. Donekle sam pogodio ali mi je rekao i da su oni žrtve nelegalne konkurencije koja robu dovlači iz Turske. Nije rijetkost vidjeti sređene „tete“ koje naoružane stotinama prstenova, lančića, narukvica i naušnica ulaze u bolnice, opštinu i druge ustanove koje su na „državnoj sisi“ i nude svoje proizvode zaposlenim u njima sa mogućnošću otplate na kredit. One se svakog prvog u mjesecu, tačne poput kakvog kamatara, pojavljuju sa svojim „knjigama dužnika“ i naplaćuju svoje rate. Nikom ne plaćaju porez i mogu da nude svoj nakit po malo nižim cijenama od zlatara koji u cijenu svoje robe moraju ukalkulisati harač koji daju državi. Neki od zlatara imaju i sekundarna zanimanja koja im donose extra profit pa se time krpaju ali oni koji nemaju prolaze kroz teško razdoblje tranzicije.

Mnogi su zanati izumrli u našem gradu ali stvarno ne bih volio da i ovaj izumre jer od kako znam za sebe svakodnevno prolazim kraj izloga zlatara pa, iako nisam od onih koji uživaju u njihovim proizvodima, ne mogu da zamislim da prođem pored Sofića, Dominika ili Čivljaka a da se ne pozdravim sa starim majstorima.Ipak i oni su ljudi koji su dali pečat ovom našem gradu, posebno onom zanatskom dijelu grada. Ostavili su zlatan pečat.

Read More

Prelijep snježni dan

Ja sam junsko dijete a kažu da te to obilježi u afinitetima prema godišnjem dobu. Činjenica je da mnogo više volim ljeto od zime ali današnji dan mi je bio kao dan koji sam živio u nekom svijetu sa onih kičastih zimskih razglednica. Prelijep, kristalno čist bijeli snijeg me izmamio u jutarnju ophodnju gradom. Moje oduševljenje idiličnim ambijentom izgleda nisu dijelili zaposleni u „Albi“ jer su sve naše ulice bile dobrano natrpane snijegom. Na radiju sam neki dan slušao čiku koji je odgovoran za čišćenje prometnice koji je za glavni argument izabrao nepripremljenost uposlenih nenadanim snijegom. Mislio sam da se nalazim u „zoni sumraka“ jer ko bi stvarno očekivao snijeg krajem decembra? Ne znam za druge ali moje je mišljenje da se prije rata naš „Komrad“ mnogo bolje nosio sa zimskim nedaćama od ove „Albe“ koja jedino ekspeditivno zna ispostaviti povelike račune. Danas sam u našoj glavnoj ulici vidio petoricu ljudi koji su obučeni u svoja civilna odijela čistili ulicu koja bi trebala biti ponos našega grada. Prišao sam im da ih slikam ali mi nisu dali i tek kada je to isto predložio Enes Begičević, stari novinarski lisac, pristali su. To su ljudi koji za dvadeset maraka dnevnice čiste lopatama snijeg sa naših glavnih ulica i trgova. Nekada su to radili radnici „Albe“ ili njihova mehanizacija za koju ne znam gdje je nestala u ovih zadnjih par godina.

Prelijepo, sunčano, nedjeljno jutro su iskoristili roditelji koji su svoju djecu izveli na sanjkanje na livadu ispred kineskog zida, pored novootvorenog kina. Iako je bilo četiri stepena ispod nule stekao sam dojam da djeca uživaju jer je i zrak izgleda ovaj snijeg pročistio. Na Titovoj ulici su se pojavili i šatori koji prodaju dječje paketiće ali čisto sumnjam da će ti jadni ljudi nešto i profitirati u ovo odvratno kokuzno, recesijsko vrijeme. U par navrata sam prošao pored šatri i nisam vidio niti jednog kupca da se zadržao pored njih. Sve je ove godine mnogo drugačije nego prethodnih godina. Po kafićima više nisu tako česta pitanja o tome gdje će ko slaviti novu godinu nego se jedino komentariše grozna financijska situacija i povisoke cijene organizovanih dočeka. Koliko sam ja mogao da shvatim cijene su ostale iste ali ljudi imaju mnogo manje para nego prošlih godina. Niko više i ne pomišlja da angažuje neku estradnu zvijezdu za doček pa je ogromna jagma za lokalnim „tamburašima“ koji i inače sviraju po zeničkim kafićima. Egzotične zimske destinacije tipa Vlašića ili Jahorine će moći posjetiti jedino sinovi tajkuna ili neki sretnici koji su dobili lovu na lotu. U ovim pretprazničnim danima se još više osjeti jaz koji se stvorio između bogatih i one srednje klase koja je skoro na izdisaju u našem gradu.

Smoren ovim crnim mislima brzo sam popio jutarnju kaficu i zaputio se šetnju Zenicom koja mi je jako rijetko ovako lijepo izgledala. Uživao sam jer sam mogao normalno disati a pred mojim očima se vrtjela slika velike radosti djece koja su uživala u snježnim radostima. Danas je Zenica bila posebno lijepa.

P.S. Isti tekst sa malo više fotografija možete pogledati na zenica-online.com

Read More

Jesmo li postali grad džibera?

Prolazim danas sa renomiranim profesorom muzike pokraj kafića koji se nalaze pored naše najdugovječnije i najkvalitetnije edukativne ustanove, zeničke gimnazije i ne mogu sebi doći od muzike koja trešti iz sva tri kafića. Iznutra se čuje neka „džigera“ koja zvuči tako kao da je neko na orijentalne samplove pustio neku žensku da se dernja u porođajnim mukama. Pjesme su o nesretnoj ljubavi koliko sam uspio skontat' ali u njima nema ništa elegičnog ili laganog. Moram naglasiti da su svi ti objekti puni gimnazijske djece koja upija tu muziku i lagano njišu tek zakrivljenim bokovima u orijentalnim ritmovima.

U moje doba je bilo pet do šest ljudi koje je slušalo Lepu Brenu (pritom mislim na društva u kojim sam se ja kretao) i nisu baš bili omiljeni među ljudima kada se kvalifikovao muzički ukus. Kada danas, nakon dvadeset i pet godina, uporedim Brenu i ovo što danas mladi slušaju mislim da je Brena Beethoven za ovu današnju muziku. Pričao sam sa jednom djevojkom koja je iz urbane familije i kojoj znam roditelje i pitao je od kud to da ona sluša ove turbo nebuloze? Rekla mi je da si totalno izopćen iz društva ako ne znaš nabrojati bar neke od izvođača i prepoznati ko arlauče koju pjesmu (ako se to može i nazvati pjesmom). Situacija u gradu je takva da jedan Dino Merlin napravi dva koncerta jedan za drugim i napuni Arenu a da na Partibrejkersima bude dvjestotinjak ljudi, a i to nisam siguran da bi bilo da nije bilo rokera sa motorijade. Nemamo niti jedan klupski prostor u kojem bi se moglo skupiti nekih dvije hiljade ljudi da bi se održao nekakav rock hepening. Doduše i ne znam koji će nam k...c kada nemamo kritične mase za to. U „Klubu 072“ su se do sada najviše potrudili i dovodili su dobre muzičare, npr. Elemental, Pips chips i videoclips i Ramba ali koja vajda kada u taj klub može stati osamdesetak ljudi sa sve konobarima. Ljetna pozornica kod Bate je jedno slatko malo mjesto koje ljeti bude oaza kulturnih dešavanja ali mislim da je i sam Bato digao ruke od organiziranja nekih evenata kada zna da mu neće doći dovoljno ljudi da pokrije svoje troškove. U „Jazz klubu“ o kojem sam već pisao nekoliko puta su pokušavali sa izuzetno urbanim tematskim večerima na kojima je DJ Alić puštao light jazz ali i to se ugasilo jer mladima to i nije nešto posebno interesantno. Elvis Dolić, jedan od rijetkih mladih momaka koji se trudi da pokrene učmalu alternativnu scenu, je takođe pokušavao na mnogo načina da ovaj grad probudi iz letargije u koju je uvučen ispiranjem mozga od strane inih zvjezdica iz srbijanske „Grand produkcije“. Izuzev nekoliko koncerata koje je organizirao mislim da i nije uspio nešto značajnije promijeniti. Kako će i promijeniti kada svi čitamo kako je Dubioza kolektiv jedan od najznačajnijih alternativnih grupa na ovim balkanskim prostorima a u našem i njihovom gradu je totalno na margini. Neki dan sam čitao na netu da su rasprodali unaprijed čitavi slovenačku turneju a na koncertima u Zenici ih gleda tek par stotina ljudi.

Arena je posebna priča. Telekom operateri sa ovih prostora su po ključu (a kako bi drugačije?) bili glavni sponzori na tri velika koncerta koji se tamo održavaju. „BH telecom“ je bio sponzor Dini Merlinu i Halidu, „M-tel“ je bio sponzor i dijelio CD-ove i svoje startne pakete Zdravku Čoliću i dobro se sjećam kada je Hana rekla: „Vidjet ćeš da će i „Eronet“ dovesti Olivera!“ Shvatio sam da živim sa „vidovitom Džemilom“ kada sam neki dan na radiju Zenit čuo da se karte za njihov rođendanski koncert ovog dalmatinskog Safeta Isovića mogu kupiti u svim poslovnicama Eroneta i da se uz njih dobije „Hej-paket“ gratis.

Na žalost nisu nam uveli još strane telekom operatere pa da se možemo nadati i nekom stranom, kvalitetnijem izvođaču.

Read More

Frustracije

Danima, pa skoro već i mjesecima se susrećem sa pitanjem zašto ne pišem češće ovaj svoj blog. U početku ni sam ni sam znao šta je razlog tome ali sam razmišljao te danas nakon stotinu puta postavljenog istog pitanja, ničim izazvan rekao: „Frustriran sam činjenicom da me svako živ hvali ali mi niko ni u šali ne nudi neki posao vezan za pisanje!“. Pisao sam molbe i brojne zahtjeve tražeći posao u preduzećima gdje se nudi pisana riječ, na radio stanicama, i nema gdje sve nisam slao. Svugdje je bio isti odgovor. Znate, ona famozna fraza „Trenutno nema posla ali javit ćemo ti ako šta bude, ti samo nastavi sa pisanjem“. Pokušavao sam nuditi i našoj opštini da im vodim web stranicu ili da radim bilo šta što ima veze sa pisanjem, internetom i Zenicom. Ni to nije prošlo iako imaju stranicu koja je jedna od najnezanimljivijih na kugli zemaljskoj. Tražio sam minornu plaću za to ali opet nisu pristali. Da sam član „stranke“ vrlo vjerojatno bih dobio neki posao ali ovako...

Evo sad će pune dvije godine kako sam bez posla i kako se svim silama trudim da nađem posao u svom gradu. U gradu kojeg sam godinu častio jednim blogom koji je za samo nekoliko mjeseci dostigao fantastičnu posjećenost. Pokušavao sam razgovarati i sa nekim ljudima koji imaju svoje firme da im ustupim prostor za reklamu koji bi naplaćivao neku simboličnu cifru. I sami vidite efekat. Niti jedan „banner“ nije postavljen izuzev „Džungle“ koji svakako ne mogu naplatiti. Očito nikom nije u interesu da se reklamira na jednom blogu koji ima stvarno veliki broj posjeta dnevno. Ili je možda u pitanju neprepoznavanje koristi od takve vrste reklame?

H. i ja smo s takođe razmišljali da ponudimo nekim firmama koje nemaju svoju web stranicu da im napravimo i održavamo internet prezenzaciju. Rezultat je bio isti kao i ostalim pokušajima. Moje frustracije su tim veće što znam desetke firmi koje bi mogle poboljšati svoje poslovanje ako bi imale svoje mjesto pod suncem u ovom našem internet dobu. Nezamislivo mi je da, recimo, novootvoreno kino nema svoju stranicu na kojoj bi obavještavalo svoje posjetioce o rasporedu filmova, kritikama filmova ili o svim sadržajima koje kino nudi. Pretpostavljam da je najveći dio publike koja ide u kino nakopčana na internet i time bi za mizernu lovu napravili jako dobar marketing. Slična stvar je i sa pozorištem, imaju stranicu ali po mom ličnom mišljenju mogli bi je iskoristiti na puno bolji način.

Ja sam namjeravao da napravim neku vrstu portala na kojoj bi objedinio sve zanimljive događaje u gradu i sve ono što što nam grad u narednim danima nudi. Imam mnogo ideja za tekstove i priče kakve ne možete pročitati niti u jednom mediju ovog grada. U „Našoj riječi“ od juče čitam na primjer o onom famoznom paru koji je ušetao na večeru u Bijelu kuću – vijest koju su objavili svi mogući mediji i koja mi je totalni višak u novinama koje bi trebale ponuditi priče iz ovog grada. Koncept sam pisao i nudio ljudima u opštini ali nikada nisam dobio adekvatan odgovor. Valjda im nije u interesu.

Morao sam da istresem ovo iz sebe i mislim da će mi nakon ovog posta biti lakše sjesti za računar da nastavim sa svojim pisanjem. Ko zna, možda nekad i uspijem realizovati ideju o portalu ili web stranici. Znam da bih mogao napraviti zanimljivu stranicu o Zenici skupa sa H. koja takođe voli i zna pisati kao i ja. Dokazali smo svojim blogovima da ne pričam na pamet i bez osnove.

A dok ne uspijem materijalizovati ovu svoju „vještinu“ nastaviću pisati isključivo radi ljudi koji nisu krivi za stanje u kojem se sada nalazim.

Read More

Poslovni prostori u Zenici

U gradu je u posljednjih nekoliko godina otvoreno nekoliko značajnih objekata – od Shopping centra na Kamberoviću, preko Metalurg City centra i onog centra kod pijace do Multipleks kina. Neočekivano je Zenica preplavljena poslovnim prostorima koji su moderni, super uređeni i sijaju.

U samom centru grada je prije rata napravljen tzv. Zanatski centar. U to doba je bio super moderan i nije bilo boljeg. Danas je to nešto što zjapi prilično prazno. Prolazio sam danas i uslikao kako sve skupa izgleda. Od pobrojanih 16 poslovnih prostora koji se nalaze u njemu zauzeto je i radi – 6. Ostalih 10 se izdaje. Kome i kad će se izdati – ne znam. Znam samo da takav slučaj nije samo ovdje, od Kamenog mosta do pijace sam izbrojao još 6 praznih. Vuče me nešto da izbrojim i one u Metalurg City centru i one na Kamberoviću mada me malo strah da ću se razočarati kad dođem i do te cifre.

Da se vratim na Zanatski. Po mom mišljenju za ovako slabu „posjećenost“ ovih objekata nije kriva samo loša situacija i recesija. Objekti unutar njega su jako neuslovni i loše urađeni, mene lično sve skupa najviše podsjeća na neku konjušnicu. Zatvoreni tunel koji je od samog početka djelovao prljavo i u kojem je vazduh uvijek nekako ustajao a zbog našeg mentaliteta pomiješan sa mirisom mokraće. Znam mnoge koji su uvijek izbjegavali prolaziti ovuda (naročito kad je mrak) jer im je djelovalo zavučeno i opasno. Prilično neugledno za sami i najstroži centar grada.

Nije mnogo bolja situacija ni malo niže, u ulici koja se nalazi između novog muzeja i poslovnih prostora preko puta njega. Nakon perioda u kojem su tu bile poredane kafane i u kojem je taj dio bio najposjećeniji u gradu sve je zamrlo. To se desilo nakon stupanja na snagu zakona po kojem tu moraju biti zanati na osnovu kojih su prostori i dobijani. Da ulica totalno ne umre zaduženi su Rahmet (simbolično), nekoliko frizerskih salona (mislim 4), naplatna služba Grijanja i čini mi se šnajder. Preko puta je prazna i totalno išarana grafitima kuća u kojoj je bila picerija „Stari krovovi“, Turkish Zirat banka, Ultra, kopirnica i sada neka nova picerija. Ima nekoliko praznih prostora ali i pored ovih popunjenih ulica živne jedino kad se plaća grijanje i rate za kredit u banci – oko prvog u mjesecu.

Ne mogu da ne spomenem i Zanatski centar na Jaliji – nekoliko kućica sa dosta poslovnih prostora u kojima svako malo neko nešto otvori pa nakon nekoliko mjeseci zatvori. Uglavnom takođe zjapi prazno i djeluje sumorno.

Pored svega nabrojanog ima još mnogo prostora u gradu onako sporadično raspoređenih ispod zgrada. Izdaju se, neki mjesecima, neki godinama, prodaju se... a najrjeđe od svega su popunjeni i najrjeđe svojim postojanjem opravdavaju ono zbog čega ih zovu – poslovnim prostorima.

Da li ljudima koji mogu nešto učiniti u ovom gradu ove praznine smetaju ili ih možda i ne primjećuju?

Read More

Bogatiji izbor ali manje love

Neki dan sam išao u kupovinu kao i svaki priženjeni muškarac i dobio sam upute šta da kupim. Reći ćete - lak zadatak! To nije ni najmanje lagano kada uđete u naše supermarkete i budete dovedeni u milion nedoumica. Konkretno sam zapeo na kupovini praška za pranje. Prije mnogo, mnogo godina bila su samo dva do tri praška i nisi morao razmišljati. Bio je famozni „Plavi radion“ a poslije je bio „Faks“ koji je u miraz istoriji ljudi na ovim prostorima ostavio ustaljeni naziv za prašak za pranje odjeće. I dan danas čut ćete žene kada kažu muževima da im kupe „faksa“ jer nemaju deterdženta za pranje iako sigurno nisu mislile na taj artikl Saponije Osijek nego na bilo koji prašak za pranje. Godinama su se čuvale krpe koje su nastajale kada bi se pocijepala vrećica sa praškom i smio bih se zakleti da sigurno u nekim kućama još postoji takvih krpa.

Ne treba ni reći koliko vremena trošite u prodavnicama birajući trivijalne stvari poput paste za zube ili nekog sličnog artikla zbunjeni ogromnom količinom reklama kojima nas bombarduju naše televizije. Jedan skida kamenac, jedan daje automatski sjaj, jedan sprečava karijes, ma samo što ne rade i proteze. U moje doba je bilo tri vrste i mogao si za par sekundi riješiti dilemu.

Odjel sa čokoladama je posebna priča. Nekada si imao „Bracu i seku“, „Toblerone“ i Eurokrem ploče koje je proizvodilo „Takovo“ Gornji Milanovac a sada ti treba fakultet ili bar skraćeni kurs od tri dana da se odlučiš između stotina ponuđenih vrsta čokolade. Slušam neki dan jednog mladog roditelja koji mi se žali kako njegova mala kćerkica neće više da jede čokoladu. Dosadilo djetetu a vala jasno mi je i zašto. U moje doba je bio neki omanji praznik kada dobiješ čokoladu. Morao si za to dobiti bar desetak vezanih petica u školi ili ti je došla neka tetka iz susjedne države koja je htjela da malo obraduje djecu. Danas je čokolada postala sredstvo za umirenje djece koja plaču i nema više onog ushićenja kada vas neko obraduje darovanom slasticom.

Sa pivama i vinom je slična stvar. Danas svaka prigradska zadruga ima takav izbor alkohola koji Simo (pokoj mu duši) „Mrak“ ni u najluđim alkoholnim priviđenjeima nije mogao zamisliti. Nekoliko vrsta Tuborga, belgijske, njemačke i šta ti ja znam koje sve ne pive se sada mogu naći u našim radnjama. Prije j e bilo Jelen, Nektar, Sarajevsko i Nikšićko. Imali smo mi jednog komšiju koji je popio u životu sigurno bar jednu mjesečnu proizvodnju Nikšićke pive. Dok je još bio u nekom polutrijeznom stanju govorio je da će ići kući kada mu se prvi put u pijanstvu ukaže Njegoš. Uglavnom mu se ukazivala žena i ona ga je vodila kući. Kada je umro mislim da je nad Nikšićkom pivovarom bila spuštena zastava na pola koplja. Kako stvari stoje i kolika je zastupljenost danskih piva u ovom vremenu bi zasigurno čekao da mu se ukaže Hamlet.

Mogao bih nabrajati razlike danima ali to nema neku svrhu. Činjenica je da danas imamo mnogo veći izbor svih mogućih artikala ali kupovina više nije „gušt“ kao nekada jer većina ljudi nema love za uživanje u njoj.

Read More

Grafiti

Dobro se sjećam knjige Dragoslava Andrića u izdanju izdavačke kuće Prosvjeta iz Beograda koja se zvala „Grafiti internacional“ i moga oduševljenja njome. Tu je bio svojevrstan skup svih grafita koje je spomenuti urednik pokupio sa beogradskih zgrada ali i iz nekih drugih zemalja. Bilo je tu šaljivih komentara ali i dubokoumnih, ponekad filozofski orijentiranih zapisa sa zidova.
Šetajući Zenicom ovih dana doživljavam jedno grozno razočaranje tom formom pisane riječi. Ne, nije u pitanju sadržaj tih poruka nego odabir mjesta gdje se pojavljuju škrabotine uglavnom pisane auto - lakom u spreju. Naš grad je zahvaćen jednom epidemijom uništavanja novih fasada od strane N.N. kvazi umjetnika koji vrebaju ravni zid većih dimenzija da bi ga uglavnom pod okriljem noći unakazili. Na zidovima se može pročitati svašta - od izljeva ljubavi do političkih poruka. Najčešći motivi na koje nailazim su adresirani na naš vajni Nogometni savez, tipa „SAVEZ NAPOLJE“, i skraćenice koje su mladi pokupili iz Engleskog jezika, nešto kao A.C.A.B. što bi značilo All Caps Are Bastards (u slobodnom prevodu „svi policajci su kreteni“ tako da mislim da je to sličan profil mladih koji divljaju i po stadionima. Razmišljam kako bih ja reagirao kada bih bio u situaciji u kojoj se našao čovjek čiju sam unakaženu fasadu snimio neki dan. Nema ni deset dana da je osvanula snježno bijela fasada u koju je vlasnik vjerojatno stukao nekoliko stotina maraka, i onda se nađe neki mladi buntovnik i preko nekog šablona nacrta Dodikovu facu ispod koje piše „Wanted“. Mislim da bih na njegovom mjestu „umjetniku“ slomio ruke na par mjesta. Kada već hoće da izraze svoj bunt predlažem mladim ljudima da odu šarati zgrade opštine ili MUP, ako imaju muda.

Svaki zaljubljeni tinejdžer ovog grada je izgleda odlučio da svoju ljubav napiše na nekom vidnom mjestu trivijalnom prukama poput „Lejla, volim te“ ili slično. Takvih sam vidio bar desetak. Šta će biti kad ga ta Lejla odjebe? Ostat će samo išaran zid kao spomenik ljudskoj gluposti.

Nisam protiv svih grafita. Ima ih koji su ukrasili mnoge fasade zgrada, noseće stubove mostova ili betonirane ograde nekih objekata. Postoji grupa mladih koja uz dozvole stanara oslikava te prostore, uglavnom motivima vezanim uz Čelik ili Zenicu. Njihov rad podržavam jer svoju kreativnost izražavaju javno a ne hinjski kao ovi kvazi buntovnici koji samo prave ruglo od našeg grada.

Read More