Ćevap naš nasušni

Stotinu puta sam se pitao šta to ima u ćevapu pa da kod nas u Zenici imaju taj povlašten status, status kultne hrane? OK, Turci imaju kebab, Zagorci štrukle, Talijani pizzu i lazagne a mi imamo ćevap.

Moja sjećanja na ćevape sežu do kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća kada su me moji roditelji vodili kod Vranješa na ćevape. Ta ćevabdžinica više ne postoji a mislim, mada nisam siguran, da je vlasnik među živima, čika Ranko Vranješ. Bila je smještena na samom ušću Kočeve u Bosnu gdje je sada parking u zgradu Kantona. Znam da sam, takođe sa roditeljima, išao na ćevape u baštu KP doma koja je radila kao restoran a najviše mi je u sjećanju ostala jedna mala ćevabdžinica iza pravoslavne crkve za koju nisam nikada znao kako se zvala ali se jako dobro sjećam imena vlasnika – Husagić Faik. Sjećam se da su me roditelji nagrađivali ćevapima kada bih dobio petice u školi i obavezno pitanje mame kada bih bio bolestan: „Možeš li išta jesti, hoćeš ćevape?“

Kasnije se pojavio rivalitet između dvije radnje u Masarykovoj ulici, između Rasima Salčinovića i Omeragića. Dijelilo ih je nekoliko metara i imali su pravu vojsku poklonika. Redovite su bile svađe između njih čiji su ćevapi bolji. Tu bitku je, bar naizgled dobio Rasim jer su se njegovi proizvodi održali do današnjih dana. Svakom Zeničaninu je zasigurno ostalo u sjećanju čekanje u redovima i izuzetna snalažljivost radnica za roštiljom. Povlašteni (oni koji su znali radnice ili vlasnika ) su imali prostoriju iza roštilja i dobijali su ćevape preko reda. Svaki kvart je imao neku svoju ćevabdžinicu sve do pred sami rat. U nekim poratnim godinama se pojavio famozni Bešlić o čijim se proizvodima već bajke pričaju. Konkurenciju mu, bar donekle, danas pravi jedino ćevabdžinica „kod Seje“ koju drži sin rahmetli Seje Pruščanovića, Senad.

Kult ćevapa je dosegao tolike razmjere da je postalo neizbježno mjesto za pokazati nekom ko vam dođe u goste. Probao sam Travničke ćevape , Banjalučke tzv. „redenik ćevape“, Sarajevske ali niti jedni mi nisu kao naši, zenički. Nedavno sam pričao sa jednim prijateljem iz Mostara i pokušavao mu objasniti gdje stanujem. On bukvalno ne zna gdje je stadion, Stara čaršija ili novoizgrađeni centar ali jako dobro zna gdje je Bešlićeva radnja. Zahvaljujući njemu promet u Travničkoj je sigurno uduplan. Zanimljiv mi je bio i prijatelj koji već godinama živi u Danskoj i koji je ljetos direktno sa aerodroma otišao na naše ćevape pa tek onda svojoj kući, da vidi roditelje.

Vjerujem da bi jako visoko na ljestvici kotirali ćevapi kada bi se pravila anketa među ljudima koji žive vani , na pitanje , šta vam najviše nedostaje iz Zenice?

Read More

Veliki sajam organske hrane u Zenici

U centru Zenice u Titovoj ulici su osvanule bijele šatre pod kakvima se nekada održavao ZEPS. Otvoren je sajam poljoprivrede i organske proizvodnje pod pokroviteljstvom Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva. Na štandovima su se rasporedili proizvođači koji nam nude razne proizvode od voća i povrća, meda, heljde kao i ljekovite kreme i proizvode. Vidio sam najmanje desetak raznih proizvođača meda i mnogo ljudi koji su prodavali trave koje liječe ama baš sve. Okupljena gomila je kao i uvijek samo razgledala proizvode a tek rijetki su se mašili za novčanik i nešto kupili.

Ja sam u posljednje vrijeme redoviti konzument meda pa mi smeta jedna činjenica. Imamo toliko prozvođača i najniži standard u regiji ali nam je cijena meda najviša u regiji a nerijetko sam u priči sa ljudima iz EU čuo da je med jeftiniji kod njih nego u BiH. Ogroman broj ljudi koji su prolazili kroz šatre bi dao naslutiti da su se kod nas ljudi počeli hraniti zdravo ali mislim da je to samo privid.

Općenito mislim da nešto nije u redu sa prehranom na ovim prostorima. Nikada ljudi nisu više obraćali pažnju na to šta jedu a sve je više malignih bolesti i srčanih tegoba. Sada na raspolaganju imate nekoliko margarina obogaćenih Omegom 3 i sličnim derivatima koji bi trebali razbijati masnoće u krvi a sve je više ljudi sa povećanim masnoćama. Nekada su se na policama mogli naći samo margarini proizvedeni od dva ili tri proozvođača pa su ljudi bili opet zdraviji. Slična stvar je i sa dijetetskim prozvodima. Sve više je pretile omladine a na raspologanju imamo neke „diet“ proizvode poput kole, raznih umjetnih sladila i slično.

Dok su nam krave bile normalne a svinje i ptice nisu bile gripozne jelo se meso nemilice ali su sada ljudi isprepadani tim novonastalim boleščurinama pa se ustručavaju jesti bilo koje meso. Karcinomom pluća se plaše pušači pa se na tržištu pojavljuju neke varijante light cigareta a maligna oboljenja su bez obzira na njih u velikom porastu. Uvijek mi pred očima slika neke bakice iz Hercegovine koja je za stoti rođendan pričala kako ima pušački staž od 85 godina i zdravlje je još uvijek služi. Ona nije nikad zapalila neku cigaretu sa filterom. I ja sam svjestan da je duhan veliko zlo ( iako sam strastveni pušač ) ali moram priznati da mi nije jasno kako je toliki porast karcinoma pluća od pedeset i neke godine na ovamo a zna se da je duhan na ovim prostorima omiljena „zabava“ dvjesto godina.

Najsmješniji su mi oni nadriljekari koji prodaju trave i meleme koji liječe sve a lakovjerni narod, kupuje li kupuje. Nekakav konjski gel, pa čurukot u svim oblicima i brusnica koju niko nije spomenuo do prije desetak godina a sada ispade najzdravije voće na svijetu. Apoteke su nam zatrpane papirima A4 formata koji nam objašnjavaju moći ovih ljekovitih preparata.

Na našu veliku žalost smrtovnice koje pokazuju kako umire sve mlađi i mlađi svijet govore nešto sasvim drugo.

Read More

Jesen stiže, Dunjo moja…

Naglo zahlađenje u naš grad je donijelo poznatu letargiju koja je posebno izražena jer je došla u doba Ramazanskog posta kada mnogi vjernici izbjegavaju hodanje po čaršiji a oni drugi „vjernici“ zaobilaze čaršiju da ih ne bi slučajno neko vidio u ispijanju kafe kada bude išao u džamiju. A zna se da u čaršijsku džamiju idu uglavnom šefovi i viši kadrovici vladajućih stranaka. U već nekoliko navrata sam pisao da Zenica ponekad stvarno liči na onaj grad sa početka devedesetih godina prošlog stoljeća jer se znatan broj „dijasporaca“ pojavi u obilasku svojih najmilijih tokom ljeta. Ovih dana se na ulicama jako rijetko može zamijetiti poneki egzemplat ove kategorije jer su svi otišli u svoje zemlje a nas ostavili na milost i nemilost samim sebi. Morat ćemo čekati skoro godinu dana na gužve po ulicama i susrete sa dragim osobama koji svoj kruh zarađuju negdje vani. Kafići koji su ljeti radili punom parom će morati „podvući refu“ i vidjeti sa kolikim štekom će čekati sljedeću sezonu jer ovi prvi dani jeseni su im veliki pokazatelj šta ih očekuje u narednim mjesecima. Sada nam se valja okrenuti stalnim zeničkim problemima i pokušati uživati u onom što nam naš grad sprema za ovu „mrtvu sezonu“.

Mnogi će utjehu tražiti na Bilinom polju i iznova trošiti živce na jedanaest crvenocrnih momaka koji su i ovu sezonu počeli po starom receptu toplo-hladno. Nije mi jasan entuzijazam navijača koji svake godine u prvim utakmicama igrače dižu u zvijezde da bi ih nakon nekoliko kola pljuvali naokolo. Velike nade polažem u kulturni život grada, posebno u naše pozorište jer je novi direktor, mladi ali ne i naivni Hazim Begagić, počeo sa ozbiljnim radom mnogo ranije nego je to prije bila praksa. Mnogi obožavatelji Talijine umjetnosti polažu velike nade baš u ovog mladog čovjeka. Kino i Arena će nam ponuditi (valjda) poneki koncert ili neki kino hit koji će me natjerati da se odvojim od fotelje i zaputim se u te ustanove. Krajem septembra je najavljen koncert „Tribute to Indexi“ koji ću vjerojatno posjetiti a nadamo se i još ponekom dobrom hepeningu kojih je u prošloj sezoni, bar po mom mišljenju, manjkalo.

Septembar sa svim svojim depresijama je počeo a ja se ne mogu oteti utisku da sam ostao ono dijete koje uvijek ronda jer mu je neka viša sila ukrala bezbrižni ljetnji raspust i tjera ga da postane neki ozbiljniji čovjek.

Read More

Ljeto u Zenici

Vjerojatno su svi redovniji posjetioci našega portala primijetili stanovitu stanku u pisanju kolumni dvoje ljudi koji su zaduženi za pisanje priča iz Zenice. Razloga što nismo pisali ima mnogo. Vrućine, pomanjkanje vremena, preokupiranost poslovima u Džungli, ali i ono najslađe – česte posjete dragih nam ljudi koji su okupirali naš grad u ovim ljetnjim mjesecima. Nekada davno, još na Blentovenu, sam pisao kako se Zenica pretvara u mala primorska mjesta koja prodišu kada im stignu turisti. Kod nas je stanje drugačije, mi živimo mnogo intenzivnije kada se u naš grad sjati silna „dijaspora“ koja u ljetnjim mjesecima dođe obići rodbinu. Normalno, oni sa sobom donesu i lovu tako da razni ugostitelji i ini vlasnici radnji sretno trljaju ruke brojeći pazare koji su značajni veći nego u ostalim mjesecima.

Susreti sa dragim ljudima mene duševno nahrane i tek kada se pojave skontam koliko mi oni u biti znače. Obzirom da je Hanina radnja u samom centru grada tako smo izloženi najezdama poznatih. Svi oni kao po inerciji govore kako su jako sretni što su se vratili u rodni grad ali su jako rijetki oni koji to oduševljenje sačuvaju duže od sedam dana. Slijedi obavezan odlazak na more, povratak, opraštanje sa rodbinom i prijateljima pa do opet neke nove prilike. Ciklično i jako predvidivo!

Ja kao čovjek koji jako sporo (ili nikako) ne mijenja navike, sve svoje prijatelje vodim u Bordo na noćne izlaske. Žalosti me činjenica da taj prepotopski kafić, star dvadeset i pet godina, pokazuje znake umora. Ove godine je jako malo ljudi koji su se odlučili provesti večer u tom najdugovječnijem kafiću u gradu. Nisam siguran ali mislim da je veliki broj stalnih gostiju odvukao niz od nekoliko barova na „ušću“. Ja sam nekoliko puta pisao o famoznom „Batinom kutku“ ali ne dijelim više ono oduševljenje s početka. Tamo je bilo prelijepo dok je bila oaza mira i ljudi koji se nisu okupljali u velikom broju ali sada je tamo haos koji bi se mogao usporediti sa špicom u nekim hrvatskim top morskim destinacijama. Nagomilani auti su poredani kao sardine duž obale Bosne i samo mazohisti pokušavaju naći parking od 20 – 23 h. Nerijetko se parking traži kod garnizona ili na početku Bilmišća. Šarm ljupkog mjesta za mirni provod je ova lokacija izgubila onog momenta kada su nabildani i silni mladići shvatili da se tamo okuplja veća količina lijepih i mladih djevojaka. Tako su propala mnoga mjesta u našem gradu. Na žalost, poznavajući naše ljude i njihov mentalitet, samo je pitanje vremena kada će tamo ispasti neka frka jer se mnogo različitih profila ljudi skupilo na malom mjestu.

Sve u svemu ja ću i dalje ići u Bordo jer sam to navikao ali se nekako tamo osjećam kao i kod svoje kuće.

Read More

Naša sportska (ne)kultura

Jutros sam uz kafu pričao sa prijateljem koji je bio na utakmici finala juniorskog kupa BiH u kojem je Čelik kod kuće izgubio od ekipe Sarajeva. Rekao mi je kako je neki momčić od svojih sedamnaest godina uhvatio za vrat sudiju utakmice koji je netom prije toga isključio kapitena našeg kluba. Obzirom da nisam bio na utakmici neću komentarisati isključenje (za koje mnogi kažu da je bilo neopravdano) ali nije mi jasan potez tog mladog čovjeka koji je već u ranoj dobi počeo sa svojim "divljaštvom". Naši mladi igrači su u juniorskim danima počeli da uče ono što je najgore u sportu - simuliranje i svađu sa sudijama. Jako dobro se sjećam kada je fudbal bio operisan od simuliranja i u čitavoj nekadašnjoj jugoslovenskoj ligi su bila dva ili tri igrača koji su simulirali prekršaje i bili ismijavani na skoro svim stadionima. Danas od pionira pa nadalje fudbaleri simuliraju i bivaju podstaknuti od svojih trenera na te radnje.

Svađe sa sudijama mi posebno idu na živce. Ok, i mene kao sve ljubitelje fudbala nerviraju sudijske greške ali kod nas je biti sudija opasno po život jer te ganjaju svi fudbaleri a u ulasku u tunel da ne pričamo. Tamo te čekaju redari, funkcioneri kluba i poneki gnjevni navijač. Ja nisam trenirao fudbal ali nije velika razlika između sportskog bontona u tenisu i košarci i fudbalu. Krajem sedamdesetih godina u Zenici je radio teniski trener iz Čehoslovačke (mislim da se zvao Jerzy) koji je nekoliko generacija tenisera naučio toj plemenitoj igri ali i sportskom fair playu. Na turnirima, kada bi igrao naš igrač, svi smo sjedili i navijali. Ako bi neko slučajno aplaudirao na grešku protivnika bio bi "nagrađen" sa dva kruga oko Kamberovića. Trčeći, naravno. Danas samo što šporete ne bacuju na teren kada igraju domaći igrači. Prijeti se sudijama na samom početku meča.

U košarci sam dugo godina radio kao pomoćni trener tadašnjem prvom treneru Čelika, Davoru Šestaku. Dobro se sjećam kada je Zoran Savić bio junior i neki protivnički igrač ga je mlatio cijelu utakmicu. On se izderao na sudiju i ovaj mu dadne tehničku grešku. Davor ga je automatski izveo iz igre i poslao u svlačionicu iako je bio svjestan da je protivnik stvarno junački natukao Zoku. Ali mislim da je Zoka naučio lekciju i nikada više nije prigovarao sudijama. Danas, nažalost, takvih trenera ima jako malo. Razmaženim mladim sportistima je svako kriv i oni se trude da istjeruju pravdu a kada se tome nauče u juniorskim danima to ostaje za čitav život. Zato nije čudno da se ponašaju kao rock&roll zvijezde kada izađu u čaršijske lokale. Potpišu ugovor za dvije tone ćumura i dignu nos do neba.

Neki dan sam radio intervju sa Pašom Šehić, rekorderkom u bacanju kladiva i išao sma da vidim gdje to ona trenira. Djevojka trenira u neuslovnom prostoru, sama, ali izuzetno savjesna i spremna da uradi sve vježbe kao da je trener tu, uz nju. Nju možda ni u haustoru zgrade gdje stanuje niko ne prepoznaje a fudbalere pozdravljaju sa respektom kao da igraju Barceloni a ne u klubu koji se godinama bori za opstanak u jednoj od najgorih liga na svijetu.

Na kraju se opet moram sa sjetom prisjetiti najboljeg kolektiva u zeničkom sportu i možda najboljeg sportskog radnika kojeg je Zenica ikada dala. To su ragbista Čelika i profesor Kapetanović. Oni su uvijek važili za opasne momke ali nikada nisu pravili frku i uvijek su bili primjer sportskog ponašanja. “Kep“ je bio prije svega pedagog i psiholog, stoga ne čude rezultati koje su ti momci postizali. Ne bi bilo zgoreg da se sadašnji treneri ugledaju na tog vrsnog stručnjaka.

Read More