Nekoliko dana sam proveo u Zagrebu i vratio sam se odmorene glave i napokon sretan.Taj grad jako često posjećujem ali sam ga prvi puta proveo sa osobom sa kojom dijelim život ali i slična razmišljanja.
Povratak u Zenicu me natjerao na razmišljanje o našem gradu. Ok, samo idioti mogu porediti grad veličine Zagreba i našu Zenicu ali nije samo u veličini riječ. Kada smo H. i ja razgovarali u Zagrebu ona je postavila pitanje o kom ja nikad nisam uistinu razmišljao.Pitala me da li ja znam ikoga u Zagrebu da je rođeni Zagrepčanin. Nakon dugotrajnog mozganja i nabrajanja (u sebi, naravno) ljudi koje poznam shvatio sam da su svi od nekuda došli u taj grad i da je jako mali postotak ljudi koje znam da su rođeni tamo.
Zašto ovo sada pišem? Ljudi u našem gradu su spremni popljuvati svakog ko je došao sa strane, pa čak i iz sela koja se naslanjaju na Zenicu. Priznajem i ja spadam u njih počesto ali mislim da će naš grad zadržati obilježje „mahale“ sve dok se te stvari ne promijene. Zašto mi ne bi bili ponosni na ljude koji su došli u naš grad i na neki način oplemenili život u njemu. Čitao sam neki dan post moga prijatelja Kerima u kom on piše da se uvijek rado vraća u Zenicu nakon ljetovanja ili sličnih izbivanja. Razmišljao sam o tome i shvatio sam da sve više volim zenički beton, zgrade i parkove a da sam sve manje vezan za ljude jer ih je svakim danom sve manje i manje. Ne mislim na stanovništvo jer se ono svakim danom sve više uvećava nego na ljude koji su spremni da učine življenje u ovom gradu ljepšim. Kerim je napisao da su svi sretni koji dođu da provedu godišnji u svom rodnom mjestu i sa tim se slažem ali zapitam se kako bi bilo da ti ljudi dođu da žive ovdje. Znam ja mnoge uspješne ljude koji svoje velike živote žive negdje vani i koji na sva usta hvale život u Zenici ali koji ni u peti od glave nemaju u planu da se vrate. Zašto? Isključivo zato što im ovaj grad ne pruža ništa. Iz godine u godinu ispraćam generacije mladih koji idu studirati negdje vani (Austrija, Engleska, Hrvatska, Njemačka...) i shvatio sam da je broj onih koji završe fakultet i vrate se u Zenicu jako mali. Vjerujem da oni osjećaju neku nostalgiju ali kada je ono opipljivo u pitanju (čitaj, lova i egzistencija) naš grad im i nije visoko plasiran na listi prioriteta u planovima za daljnji život. U Zenici se ne gleda stručnost pri zapošljavanju nego isključivo veza i mito. Iz tog razloga iz godine u godinu gubimo sve više mladih i talentiranih ljudi. Ja sam svoje vrijeme za studiranje već poodavno proćerdao ali razumijem mlade ljude koji nakon faxa ostanu da žive i rade u nekim državama koje znaju cijeniti kvalitet. Nerijetko sam po kafićima slušao razgovore u kojima se ogorčeno kritiziraju neku uspješni ljudi koji svoju lovu zarađuju negdje drugdje a ne u Zenici.
Ponekad se zapitam, mada znam odgovor, da li bi bili jednako uspješni da su ostali ovdje? Zaigram se mislima i pomislim na jednog Edu „Karamazova“ Džananovića koji radi od 8 do 16 i predaje gitaru netalentiranim tatinim sinovima koji svoju djecu pod prijetnjom oružjem šalju na sate gitare, jednog Tarika koji za šankom polupraznog kabarea ronda što nije dobio tri zadnje plaće ili jednog Asima Tarabara (prof. dr. med. koji predaje na Univerzitetu Yale u Americi) koji radi u našoj bolnici i čeka da dobije topli obrok za prošli mjesec.
Imam jaku moć imaginacije ali čak i meni te stvari ne idu od ruke.
Povratak u Zenicu me natjerao na razmišljanje o našem gradu. Ok, samo idioti mogu porediti grad veličine Zagreba i našu Zenicu ali nije samo u veličini riječ. Kada smo H. i ja razgovarali u Zagrebu ona je postavila pitanje o kom ja nikad nisam uistinu razmišljao.Pitala me da li ja znam ikoga u Zagrebu da je rođeni Zagrepčanin. Nakon dugotrajnog mozganja i nabrajanja (u sebi, naravno) ljudi koje poznam shvatio sam da su svi od nekuda došli u taj grad i da je jako mali postotak ljudi koje znam da su rođeni tamo.
Zašto ovo sada pišem? Ljudi u našem gradu su spremni popljuvati svakog ko je došao sa strane, pa čak i iz sela koja se naslanjaju na Zenicu. Priznajem i ja spadam u njih počesto ali mislim da će naš grad zadržati obilježje „mahale“ sve dok se te stvari ne promijene. Zašto mi ne bi bili ponosni na ljude koji su došli u naš grad i na neki način oplemenili život u njemu. Čitao sam neki dan post moga prijatelja Kerima u kom on piše da se uvijek rado vraća u Zenicu nakon ljetovanja ili sličnih izbivanja. Razmišljao sam o tome i shvatio sam da sve više volim zenički beton, zgrade i parkove a da sam sve manje vezan za ljude jer ih je svakim danom sve manje i manje. Ne mislim na stanovništvo jer se ono svakim danom sve više uvećava nego na ljude koji su spremni da učine življenje u ovom gradu ljepšim. Kerim je napisao da su svi sretni koji dođu da provedu godišnji u svom rodnom mjestu i sa tim se slažem ali zapitam se kako bi bilo da ti ljudi dođu da žive ovdje. Znam ja mnoge uspješne ljude koji svoje velike živote žive negdje vani i koji na sva usta hvale život u Zenici ali koji ni u peti od glave nemaju u planu da se vrate. Zašto? Isključivo zato što im ovaj grad ne pruža ništa. Iz godine u godinu ispraćam generacije mladih koji idu studirati negdje vani (Austrija, Engleska, Hrvatska, Njemačka...) i shvatio sam da je broj onih koji završe fakultet i vrate se u Zenicu jako mali. Vjerujem da oni osjećaju neku nostalgiju ali kada je ono opipljivo u pitanju (čitaj, lova i egzistencija) naš grad im i nije visoko plasiran na listi prioriteta u planovima za daljnji život. U Zenici se ne gleda stručnost pri zapošljavanju nego isključivo veza i mito. Iz tog razloga iz godine u godinu gubimo sve više mladih i talentiranih ljudi. Ja sam svoje vrijeme za studiranje već poodavno proćerdao ali razumijem mlade ljude koji nakon faxa ostanu da žive i rade u nekim državama koje znaju cijeniti kvalitet. Nerijetko sam po kafićima slušao razgovore u kojima se ogorčeno kritiziraju neku uspješni ljudi koji svoju lovu zarađuju negdje drugdje a ne u Zenici.
Ponekad se zapitam, mada znam odgovor, da li bi bili jednako uspješni da su ostali ovdje? Zaigram se mislima i pomislim na jednog Edu „Karamazova“ Džananovića koji radi od 8 do 16 i predaje gitaru netalentiranim tatinim sinovima koji svoju djecu pod prijetnjom oružjem šalju na sate gitare, jednog Tarika koji za šankom polupraznog kabarea ronda što nije dobio tri zadnje plaće ili jednog Asima Tarabara (prof. dr. med. koji predaje na Univerzitetu Yale u Americi) koji radi u našoj bolnici i čeka da dobije topli obrok za prošli mjesec.
Imam jaku moć imaginacije ali čak i meni te stvari ne idu od ruke.
