Kao i u mnogim stvarima naš grad je dokazao ponovo da je to grad paradoksa. Jedan od najtrofejnijih klubova i uopšte sportskih kolektiva u gradu i regiji Košarkaški klub Čelik je istupio iz Prve savezne lige.
Zašto paradoks? Cijeli svoj život slušam kako bi ovaj klub mogao mnogo više da ima bolje uvjete za trening i takmičenja. Ok, pomislih mora da su u pravu jer dvorana na Bilmišću je sve samo ne uslovna i činjenica je da je previše klubova koristi pa se teško mogu termini za treninge poklopiti. Za par mjeseci se treba otvoriti prelijepa dvorana za koju svi govore da će biti najbolja u državi ali - ko će da igra u njoj? Blago rečeno je sramota da takav rasadnik talenata kakav je Zenica nema prvoligaša. Nije naodmet prisjetiti se Emira Mutapčića, Zorana Savića, Dževada Alihodžića, Teomana Alibegovića, Kenana Bajramovića koji su svoje uspješne karijere započeli upravo u Zenici. Nije se teško ni sjetiti sezone 1991/92 kada je Čelik igrao u prvoj ligi Jugoslavije, po mnogim poznavaocima lige koja je bila najjača na svijetu iza NBA i koja je vjerojatno jača od sadašnje Eurolige. Tada smo na djelu gledali Kukoča, Rađu, Paspalja i Đorđevića na parketu Bilmišća. Koga ćemo da gledamo u prelijepoj Areni kada bude napravljena?
Gradski oci i brojni sponzori se naprosto utrkuju ko će da da veću donaciju za rupu bez dna zvanu N.K.Čelik a košarka pa i mnogi drugi sportovi su nepravedno gurnuti na marginu i trajno zaboravljeni. Konstantno kukamo da su nam djeca ostavljena da budu na ulici a gasimo klubove koji su djecu učili mnogo korisnijim stvarima od gluvarenja i beskonačnog igranja video igrica. Vjerujem u par entuzijasta na čelu sa Džaferom Dautbegovićem da neće dozvoliti da se košarka trajno marginalizira i da će djeca moći na djelu gledati neke nove basket zvijezde.
Baš nešto kontam da našu opštinu predložim za Nobelovu nagradu za hemiju. Oni su bez naučno dokazanog kemijskog procesa uspjeli totalno rastopiti čelik...
