Kao i u mnogim stvarima naš grad je dokazao ponovo da je to grad paradoksa. Jedan od najtrofejnijih klubova i uopšte sportskih kolektiva u gradu i regiji Košarkaški klub Čelik je istupio iz Prve savezne lige.
Zašto paradoks? Cijeli svoj život slušam kako bi ovaj klub mogao mnogo više da ima bolje uvjete za trening i takmičenja. Ok, pomislih mora da su u pravu jer dvorana na Bilmišću je sve samo ne uslovna i činjenica je da je previše klubova koristi pa se teško mogu termini za treninge poklopiti. Za par mjeseci se treba otvoriti prelijepa dvorana za koju svi govore da će biti najbolja u državi ali - ko će da igra u njoj? Blago rečeno je sramota da takav rasadnik talenata kakav je Zenica nema prvoligaša. Nije naodmet prisjetiti se Emira Mutapčića, Zorana Savića, Dževada Alihodžića, Teomana Alibegovića, Kenana Bajramovića koji su svoje uspješne karijere započeli upravo u Zenici. Nije se teško ni sjetiti sezone 1991/92 kada je Čelik igrao u prvoj ligi Jugoslavije, po mnogim poznavaocima lige koja je bila najjača na svijetu iza NBA i koja je vjerojatno jača od sadašnje Eurolige. Tada smo na djelu gledali Kukoča, Rađu, Paspalja i Đorđevića na parketu Bilmišća. Koga ćemo da gledamo u prelijepoj Areni kada bude napravljena?
Gradski oci i brojni sponzori se naprosto utrkuju ko će da da veću donaciju za rupu bez dna zvanu N.K.Čelik a košarka pa i mnogi drugi sportovi su nepravedno gurnuti na marginu i trajno zaboravljeni. Konstantno kukamo da su nam djeca ostavljena da budu na ulici a gasimo klubove koji su djecu učili mnogo korisnijim stvarima od gluvarenja i beskonačnog igranja video igrica. Vjerujem u par entuzijasta na čelu sa Džaferom Dautbegovićem da neće dozvoliti da se košarka trajno marginalizira i da će djeca moći na djelu gledati neke nove basket zvijezde.
Baš nešto kontam da našu opštinu predložim za Nobelovu nagradu za hemiju. Oni su bez naučno dokazanog kemijskog procesa uspjeli totalno rastopiti čelik...
Danima gledam prijatelje sa Facebook liste kako se učlanjuju u fan club Čelik Zenica. Svaki put mi ruka poleti da i ja kliknem i priključim se upisanoj gomili ali nešto mi ne da. Sam Bog mi je svjedok da volim Čelik, čak se smijem zakleti da ga volim više nego mnogi koji se već uveliko svoje ime postavili na spisak Zeničkog "premierligaša".
Jedan sam od rijetkih koji rabe internet a da se sjećaju stadiona u Blatuši, otvaranja Bilinog polja i utakmice protiv Crvene zvezde, čak me je pokojni otac vodio i na prvu noćnu utakmicu, famoznu tekmu protiv Fiorentine koja je ostala zapisana zlatnim slovima u Čelikovoj istoriji. Godinama smo moj tata i ja išli na sve Čelikove domaće utakmice jer je on uvijek kupovao (možda čak i dobijao) abonomanske karte za zapadnu tribinu. Pratili smo sve uspone i padove crveno-crnih, ispadanja u niži rang takmičenja i pobjede protiv imena poput Crvene zvezde, Partizana, Dinama i inih koja predstavaljaju imena čak i u Evropskim okvirima.
Raspadom "one" države, sasvim logično i "one" lige bilo je realno očekivati da će Čelik u BiH okvirima igrati značajnu ulogu. Izuzev jedne titule koju je osvojio ništa se drugo posebno nije dogodilo (možda jedino onaj bljesak protiv Genta kada zamalo nismo prošli tri kola Intertoto kupa). Bolno je gledati da nam bodove odnose timovi iz gradova koje ja koji sam cijeli život imao pet iz geografije na karti ne znam ni približno locirati.
Poznato je da igrači koje stvore ime ni jednu sezonu nakon toga ne prezime u Zenici. Česta metafora koju rabe naši vajni sportski komentatori je da su ti igrači "ptice selice". Da ironija bude veća Čelik je imao igrače koji bi mogli popuniti jedan pristojan ornitološki leksikon (ornitologija nauka o pticama, op.a). Imao je Čelik Goluba i Golubicu (Mirza), dva Vrabca (Damir i Dinko Vrabac), Zebu (Mario), Kukavicu (Jasmin), Gavrana (Mato i Boris), a kažu da je nekada davno igrao i neki koji se prezivao Kos.
Kada bolje razmislim toliko znam o Čeliku a znam i da ga volim, odoh i ja kliknuti uz nadu da će se nešto promijeniti (bar neki ljudi) i da će me Čelik ponovo obradovati nekim dobrim igrama i rezultatima pa da i ja mogu svog sina voditi na neke dobre tekme...
