Imamo prelijepo kino, samo da nam je i publika takva…

U posljednje vrijeme jako slabo izlazimo. Hana i ja smo prezauzeti pisanjem i održavanjem naše stranice a nakupi se tu i drugih obaveza pa većinu vremena ostajemo kući. Prije nekoliko dana smo odlučili da izađemo napokon i mi malo među ljude. Bolji povod od odlaska u kino nismo mogli pronaći. Davao se film “Na putu”, naše nagrađivane redateljke Jasmile Žbanić. Karte sam otišao dignuti na moderniziranoj biletarnici i redovi za karte su mi vratili vjeru u naš grad. Sjećam se nekadašnjih gužvi pred tadašnjim kinom “29.novembar” koji su sezali i do samih trafika ispred kina. Preljubazne tete koje rade na prodaji karata i izuzetno ugodni ambijent kina su nam potvrdili ispravnost ideje o posjeti kinu.

Da se sve ne završi u idiličnoj atmoseferi potrudlili su se naši sugrađani, posjetioci kina koji su tokom cijelog filma nešto rondali, komentarisali scene kao da su u svojim kućnim foteljama i non stop nešto prigovarali. Dvojica momaka koje poznajem iz čaršije, a sjedili su iza nas, su skoro čitavo vrijem prepričavali neke scene tako da je bilo skoro nemoguće na miru gledati film. Do njih su sjedile neke djevojke (Hana reče da ih nekolicinu poznaje jer stanuju iznad njene radnje u samom centru grada) koje su na svaku, ama baš na svaku scenu, imale komentar tako da pola dijaloga nisam razumio. Slično je bila i sa gledanjem “Avatara” ali ovo je mnogo gore jer je film bio na našem jeziku pa se čovjek mora skoncetrirati na tekst.

Namjerno sam u opisima bučnih gledaoca apostrofirao to da su to ljudi iz grada da ne bi neko opet uletio sa komentarom tipa “to su seljaci koji nam truju atmosferu u gradu”. Kada su se svjetla upalila htio sam prići ovim osobama i prigovoriti im na groznom ponašanju ali nisam vidio svrhu da ja to uradim kada to iz kuće nisu ponijeli. Pet glasnih djevojaka koje su bile napirlitane za kasnonoćni izlazak sam prije mogao vizuelno smjestiti u koncert turbo folk dive Seke Aleksić koji se sutradan održavao u jednoj od zeničkih diskoteka nego u jednu kulturnu ustanovu kako je naše novo kino. Slušajući Beavisa i Buttheada koji su sjedili iza mene shvatio sam da su oni došli da ubiju dva sata (zaboravio sam napisati da smo išli na onu zadnju predstavu od 22 sata) i da im se film uopće ne gleda nego moraju biti tu da im prođe vrijeme.

Mislio sam vam pisati i impresije o filmu ali gore navedeni puk mi nije dao da ga na miru odgledam, čini mi se jako dobar film, tako da vam to ne mogu to ovaj put učiniti. Kada samo pomislim koliko su novaca ljudi iz preduzeća “Ekran” uložili da bi Zeničanima otvorili jedan ovako prelijep objekat dođe mi da poludim jer shvatam da nisu napravili ništa dok ne organizuju nekakve tečajeve o kulturnom ponašanju u kinu.

Read More

Zenica napokon ima kino

Nemalo sam bio iznenađen pozivom jednog zaposlenog u preduzeću „Tropik“ Zenica koji me neki dan pozvao da prisustvujem testnoj projekciji filma u našem novonapravljenom multipleksu „Ekran“. Nisam bio iznenađen pozivom nego činjenicom da se taj „Skadar na Bojani“ ipak završio. H. i ja smo tu subotnju večer odlučili provesti sa prijateljima u ambijentu ustanove koju smo toliko željno iščekivali. Da grad od 130 hiljada stanovnika nema kino je bila sramota koju su čelni ljudi „Tropika“ na radost svih Zeničana napokon ispravili.

Zgrada je u potpunosti renovirana i sam prilaz od trga sada izgleda mnogo ljepše pa se obnovljenim stepenicama kao po crvenom tepihu penjete do samog ulaza u kino. Na sredini ulaznog foajea dominira prostor koji je predviđen za igraonicu društvenih igara (bilijar, stoni nogomet i slične stvari) a ispod njega je prostor koji je namijenjen kao igraonica za djecu. Sa desne i lijeve strane su šankovi koji će vršiti okrepu vječito žednih građana Zenice koji vole da imaju pogled na centralni zenički trg. Na spratu je ogroman prostor koji je predviđen za kafe slastičarnicu i za restoran sa toplom linijom (šta god to trebalo biti) i ono što smo svi toliko željno iščekivali - tri kino dvorane. Iste su napravljene u amfiteatarskom stilu i imaju kapacitete od 80, 120 i 170 mjesta (tako nekako, nemojte mi ove brojke uzimati kao 100% tačne). Koliko sam uspio primijetiti dvorane se osim po broju stolica razlikuju i po boji zidova što sve opet možete pogledati u galeriji slika na „Zenica-blogu“.

Kao „probni“ film smo gledali „Prisilu na brak“ (The proposal) sa Sandrom Bullock i na žalost se nije radilo o DVD projekciji tako da nismo testirali i taj ugođaj. No svejedno, bilo je lijepo ponovo u svom gradu gledati veliki ekran i to sjedeći na mekanim foteljama i moram naglasiti – u toplom kinu (za sve one koje se sjećaju nekadašnjih projekcija iz onog starog).

Lično sam zadovoljan sveukupnim izgledom, vidi se da se uložilo dosta novca i truda u sve što je napravljeno. Jedinih par zamjerki koje imam odnose se na mali razmak između redova – bilo bi mnogo ugodnije i komotnije da tu postoji bar još nekih 10 cm. A druga zamjerka se odnosi na veličinu ekrana (ili se tu možda radi o tome da je ekran preblizu). Hoću reći da je meni je bilo malo teško pratiti toliki ekran i sasvim sam siguran da ću prilikom sljedećih posjeta bježati u zadnje redove. U svakom slučaju sve što sam vidio prilikom ove posjete zaslužuje jednu visoku ocjenu.

Glavno i pravo otvaranje je 12. novembra kada će premijerno biti prikazan film „2012“ (dan prije nego u SAD-u). Načuo sam da će cijene karata imati tri verzije – 3, 4 i 5 KM za različite termine. Nadam se da će i pored loše platežne moći Zeničani redovno posjećivati ovaj objekat. Ja znam da hoću i to ne samo zbog filmova nego i zbog ostalih različitih i zanimljivih sadržaja koji se nalaze u njegovom sastavu. „Tropik“ je već odavno stvorio reputaciju koja svima garantuje dobru zabavu.

Read More

2. dan

Read More

Film u Zenici

Danas je bio opako vruć dan. Nakupilo se u mom životu godina i godina, ali se ne sječam da mi je ikada u Zenici bilo vruće kao danas. Pao mi je na pamet film koji su kod nas (kao i nebrojeno puta do sada) krivo preveli kao ''Betty blue'' mada je njegov pravi naslov ''37°2 le matin'', što bih ja kao stari poznavalac francuskog jezika preveo kao, „37,2 stepena ujutro“. U njemu su se ljudi očajnički znojili i radili svakojake budaleštine pri toj nesnosnoj temperaturi.

Sreo sam danas jednog starog prijatelja i da bi mi dan prošao onako kako je i započeo pričali smo nekih dva sata o filmu. Tek kada sam njega sreo shvatio sam koliko je malo ljudi ostalo u gradu s kojima možeš pričati o filmu, kada spomeneš Larsa von Triera devedeset i pet posto ljudi pomisli da si spomenuo nekog od centarfora iz holandske nogometne lige za kojeg oni nisu čuli.

Ok, stvarno dugi period nemamo kino, ali problem je što se gase i videoteke. Prije rata je svaka ulica imala svoju videoteku, a sada ja, koji za sebe uvijek govorim da sam vrsni poznavalac filma (neskromno, ali stvarno tako mislim), zna nabrojati pet videoteka. Ima jedna prelijepa mala videoteka u Crkvicama, ispod cvječare Venezia koju drži Ilhan Krasnić, koja ima izuzetan izbor filmova i gazdu koji je jako nadaren za preporučiti film. Ubjedljivo je najbolja videoteka „Joker“ na Mokušnicama koju drže braća Nerko i Atko Lagumdžija. Izuzetno vrijedni ljudi koji su pametno nadogradili svoj biznis koji je krenuo od VHS videokazeta i jedni su od rijetkih koji pojava DVD-a nije natjerala na zatvaranje videoteka. Oni su od samog početka stavili akcent na domaće filmove i porniće, a poznavajući naš mentalitet, svi znamo da ti filmovi uvijek najbolje prolaze kod naših ljudi. Sram me priznati, ali ne znam da li u Radakovu još uvijek radi videoteka „Cobra“ koju je držao otac mog prijatelja, jučer spomenutog Kerima.

Nekada je sve bilo drugačije. Prva je otvorena videoteka u klubu distrofičara preko puta Autobuske stanice, a nedugo nakon nje je otvorena i videoteka preko puta pizzerie u obiteljskoj kući Blagiše Jefića, tadašnjeg vlasnika tog lokala. Kada su ljudi shvatili koju ekspanziju doživljava video biznis videoteke su počele nicati kao gljive poslije kiše. Otvorena je „Duga“ (koja je kasnije prerasla u video kuću „Tropik“, onda je otvoren „Corny“ na Carini pa videoteka „D“ u kojoj je radila moja malenkost sa jednim meni jako dragim momkom Arminom Šestićem i moram opet biti neskroman i reći da smo tada radili kao ludi. Bilo je posla koji nas je znao uplašiti svojim obimom i rastom. Nabrojane videoteke su prestale sa radom kada su se pojavili zakoni o autorskim pravima i gazde nisu mogle naći računicu pri nabavci kazeta (kasnije DVD-a) i kasnijoj distribuciji istih. Zatvaranju videoteka su kumovale i pojave operatera kablovske televizije koji u svojim programima nude šarene sadržaje koji privlače dotadašnje konzumente videotekarskih usluga.

Ostale su rijetke ''životinje'' poput mene da bar jednom sedmično navrate u „Joker“ i pitaju za neki normalan film koji je snimljen van Hollywooda, jer sam odavno prestao gledati te Američke limunade koje vrijeđaju inteligenciju.

Read More