Kada bi neko sa strane krenuo u obilazak kulturnih zbivanja (koja su velika rijetkost) u našem gradu zapitao bi se da li je ovo grad staraca? Bilo da je riječ o pozorišnim premijerama, koncertima ozbiljne muzike ili otvaranju izložbi primijetit ćete zanemariv broj mladih ljudi na tim eventima.
Prošle godine je u gradskoj biblioteci bila književna večer koja je bila izuzetno slabo posjećena što i nije vijest za naš grad. Problem je bio taj što sam ja bio među najmlađim a već sam uveliko zagazio u godine u kojima su problemi sa prostatom uobičajeni. Nije moguće da u ovom gradu nema nikog mlađeg da ga zanima književnost.
Prije par mjeseci je bila i jako dobro organizirana kampanja protiv zagađenja zraka koju je pokrenuo Zenički „Slovenac“ Tarik Mujačić. Čak ni tamo nije bilo više od 15 posto mladih iako je mjesto u kom se održavala ta manifestacija bilo primjerenije mladim nego nama u srednjim godinama.
Jedan od izuzetaka koji moram naglasiti je moja draga poznanica koja ide u Gimnaziju. Ona je ta koja je pokrenula protestni zbor zbog hladnih radijatora i koji je okupio zavidan broj srednjoškolaca. Mladi su oduvijek bili ti koji su pokretali revolucije što u našem gradu baš i nije slučaj. Ista ta mlada dama je na „Facebooku“ oformila grupu koja se bori za renoviranje zgrade Prve gimnazije koja je zaista u očajnom stanju. Sramota je da mladi ćute i gledaju kako se renoviraju prigradske škole i kako niču vjerski objekti (nemam ništa protiv izgradnje tih objekata ako nije na uštrb renoviranja škola) i kako se grade skoro magistralne ceste za zaseoke iz kojih se regrutuju novokomponovani opštinski funkcioneri.
Ne mogu da se ne sjetim moje generacije ili prijeratnih generacija općenito koje su posjećivale sve kulturne manifestacije. Ovdje mlade možeš uglavnom vidjeti kako posjećuju objekte iz kojih trešte turbo folk hitovi i koji su postali totalno cijepljeni protiv svega urbanog.
Eh da, bio bih totalni idiot kada ne bih spomenuo dvojicu izuzetnih mladih ljudi koji su u svom filmu i koji mi ne dopuštaju da padnem u totalno beznađe kada je mladost u pitanju. To su dva mlada fotografa, Dado Ruvić i Mirza Subašić. Mirza je nedavno imao svoju prvu samostalnu izložbu a Dado je više puta objavljivan na „Reutersovim“ stranicama koje se bave fotografijom. Njihova ljubav prema fotografiji i entuzijazam uveliko nadilaze ove učmale Zeničke okvire.
Svim mladim ljudima u Zenici bih poručio: „Probudite se, života ima i van zadimljenih kafića!“
Prošle godine je u gradskoj biblioteci bila književna večer koja je bila izuzetno slabo posjećena što i nije vijest za naš grad. Problem je bio taj što sam ja bio među najmlađim a već sam uveliko zagazio u godine u kojima su problemi sa prostatom uobičajeni. Nije moguće da u ovom gradu nema nikog mlađeg da ga zanima književnost.
Prije par mjeseci je bila i jako dobro organizirana kampanja protiv zagađenja zraka koju je pokrenuo Zenički „Slovenac“ Tarik Mujačić. Čak ni tamo nije bilo više od 15 posto mladih iako je mjesto u kom se održavala ta manifestacija bilo primjerenije mladim nego nama u srednjim godinama.
Jedan od izuzetaka koji moram naglasiti je moja draga poznanica koja ide u Gimnaziju. Ona je ta koja je pokrenula protestni zbor zbog hladnih radijatora i koji je okupio zavidan broj srednjoškolaca. Mladi su oduvijek bili ti koji su pokretali revolucije što u našem gradu baš i nije slučaj. Ista ta mlada dama je na „Facebooku“ oformila grupu koja se bori za renoviranje zgrade Prve gimnazije koja je zaista u očajnom stanju. Sramota je da mladi ćute i gledaju kako se renoviraju prigradske škole i kako niču vjerski objekti (nemam ništa protiv izgradnje tih objekata ako nije na uštrb renoviranja škola) i kako se grade skoro magistralne ceste za zaseoke iz kojih se regrutuju novokomponovani opštinski funkcioneri.
Ne mogu da se ne sjetim moje generacije ili prijeratnih generacija općenito koje su posjećivale sve kulturne manifestacije. Ovdje mlade možeš uglavnom vidjeti kako posjećuju objekte iz kojih trešte turbo folk hitovi i koji su postali totalno cijepljeni protiv svega urbanog.
Eh da, bio bih totalni idiot kada ne bih spomenuo dvojicu izuzetnih mladih ljudi koji su u svom filmu i koji mi ne dopuštaju da padnem u totalno beznađe kada je mladost u pitanju. To su dva mlada fotografa, Dado Ruvić i Mirza Subašić. Mirza je nedavno imao svoju prvu samostalnu izložbu a Dado je više puta objavljivan na „Reutersovim“ stranicama koje se bave fotografijom. Njihova ljubav prema fotografiji i entuzijazam uveliko nadilaze ove učmale Zeničke okvire.
Svim mladim ljudima u Zenici bih poručio: „Probudite se, života ima i van zadimljenih kafića!“
