Grafiti

Dobro se sjećam knjige Dragoslava Andrića u izdanju izdavačke kuće Prosvjeta iz Beograda koja se zvala „Grafiti internacional“ i moga oduševljenja njome. Tu je bio svojevrstan skup svih grafita koje je spomenuti urednik pokupio sa beogradskih zgrada ali i iz nekih drugih zemalja. Bilo je tu šaljivih komentara ali i dubokoumnih, ponekad filozofski orijentiranih zapisa sa zidova.
Šetajući Zenicom ovih dana doživljavam jedno grozno razočaranje tom formom pisane riječi. Ne, nije u pitanju sadržaj tih poruka nego odabir mjesta gdje se pojavljuju škrabotine uglavnom pisane auto - lakom u spreju. Naš grad je zahvaćen jednom epidemijom uništavanja novih fasada od strane N.N. kvazi umjetnika koji vrebaju ravni zid većih dimenzija da bi ga uglavnom pod okriljem noći unakazili. Na zidovima se može pročitati svašta - od izljeva ljubavi do političkih poruka. Najčešći motivi na koje nailazim su adresirani na naš vajni Nogometni savez, tipa „SAVEZ NAPOLJE“, i skraćenice koje su mladi pokupili iz Engleskog jezika, nešto kao A.C.A.B. što bi značilo All Caps Are Bastards (u slobodnom prevodu „svi policajci su kreteni“ tako da mislim da je to sličan profil mladih koji divljaju i po stadionima. Razmišljam kako bih ja reagirao kada bih bio u situaciji u kojoj se našao čovjek čiju sam unakaženu fasadu snimio neki dan. Nema ni deset dana da je osvanula snježno bijela fasada u koju je vlasnik vjerojatno stukao nekoliko stotina maraka, i onda se nađe neki mladi buntovnik i preko nekog šablona nacrta Dodikovu facu ispod koje piše „Wanted“. Mislim da bih na njegovom mjestu „umjetniku“ slomio ruke na par mjesta. Kada već hoće da izraze svoj bunt predlažem mladim ljudima da odu šarati zgrade opštine ili MUP, ako imaju muda.

Svaki zaljubljeni tinejdžer ovog grada je izgleda odlučio da svoju ljubav napiše na nekom vidnom mjestu trivijalnom prukama poput „Lejla, volim te“ ili slično. Takvih sam vidio bar desetak. Šta će biti kad ga ta Lejla odjebe? Ostat će samo išaran zid kao spomenik ljudskoj gluposti.

Nisam protiv svih grafita. Ima ih koji su ukrasili mnoge fasade zgrada, noseće stubove mostova ili betonirane ograde nekih objekata. Postoji grupa mladih koja uz dozvole stanara oslikava te prostore, uglavnom motivima vezanim uz Čelik ili Zenicu. Njihov rad podržavam jer svoju kreativnost izražavaju javno a ne hinjski kao ovi kvazi buntovnici koji samo prave ruglo od našeg grada.

Read More

Slika govori bolje od riječi

U nedostatku inspiracije uzrokovane prelijepim danom odlučio sam da vas slikom podsjetim na to zašto volimo Zenicu.

Slike preuzete sa http://zenicafoto.blogspot.com/ - autor Sačak Kerim

Read More

Zdravstvo u Zenici - drugi dio

Juče sam pisao o zdravstvu u Zenici. Moram priznati da sam napisao tekst u kojem sam puno kritikovao pa sam vjerovatno zbog toga i sam kritikovan. Nisam od onih koji ne mogu podnijeti loše kritike pa da zbog toga nastavljam priču o zdravstvu. Jednostavno sam nakon te kritike ponovo pročitao svoj tekst i sam se uvjerio da u njemu nema niti jedna rečenica koja govori pozitivno.

Iz mog prethodnog teksta bi se dalo zaključiti da u Zenici ne postoji niti jedan doktor ni medicinska sestra koji svoj posao obavljaju kako treba. I moram uputiti izvinjenje svima njima. Ljudi u bijelom koji svoj posao obavljaju sa ljubavlju ne dijeleći pacijente na „one koje znaju“ ili „one koji im mogu valjati“ sasvim sigurno ne zaslužuju da budu kritikovani i moj prethodni post se nije bavio njima niti su oni bili ti koji su isprovocirali onakvu kritiku.

Ovdje se ponovo radi o tome da su ti dobri postali manjina. Ili možda bolje reći – ti dobri ne mogu doći do izražaja zbog toga što je kompletno zdravstvo tako uređeno da niti oni ne mogu svoj posao obavljati kako treba. Znamo svi vrlo dobro da se u toj istoj bolnici štedi tako što se stalno smanjuje broj medicinskih sestara koje rade na jednom odjelu. Tako vrlo često imate situacije da najbolja medicinska sestra ne može biti u šest soba istovremeno. I koliko god da ona dobro radi svoj posao nema priliku da pomogne svima. A pacijent to doživljava tako što ima osjećaj da nekog tamo boli neka stvar za njega.

Znamo svi isto tako da je naš narod malo teško naučiti da postoje neka pravila. Bolesnik se smjesti u bolnicu u slučaju kad mu treba neka vrsta njege koju nije moguće dobiti kod kuće. I onda se u masi slučajeva i doktori i sestre moraju boriti sa familijom i prijateljima bolesnika objašnjavajući im da postoji vrijeme za posjete, da postoji hrana koju bolesnik smije jesti, da je to sve neko smislio da bi pomogao bolesniku. Da ne spominjem one situacije u kojima ih tretiraju kao ljude koji moraju pomoći čak i kad takvo nešto možda i nije moguće. Sve su to problemi sa kojima se danas sreću medicinski radnici i znam da im nije lako. Međutim, i tu se najčešće dešava da zbog svih tih stvari ispaštaju oni koji ne zaslužuju. Ljudi koji poštuju pravila i koji vjeruju u medicinu dobiju tretman kao i oni koji su doveli do toga da se stvori taj loš odnos između bolesnika i doktora.

Postoji tu i jedan problem o kojem se javno malo govori – bolje prolaze svi oni koji imaju stranku iza leđa. Da, nemojte se čuditi – politička stranka i ovdje garantuje bolji tretman doktora i zdravstvenih radnika. I oni koji nisu obukli neku vrstu tog političkog dresa vrlo često samo smiju gledati kako se rade stvari koje ne služe na čast zdravstvu i tako plemenitom zanimanju kao što je medicinsko zanimanje.

Postoji još jedan problem u odnosu doktori – pacijent. Doktorima je bolest nešto sa čim se sreću svaki dan, skoro pa normalna pojava. Svakom pacijentu je njegova bolest najveći problem na svijetu i svaki pacijent očekuje od doktora da se prema njemu tako i ophodi. Malo ko će od nas pomisliti na to da je gripa koja nas zeza i ne da nam da normalno funkcionišemo jednom doktoru samo šesnaesta gripa danas pored svih ostalih upala grla i ne znam koliko bolesti sa kojima se taj dan sreo. Rad doktora je pod povećalom baš zbog toga što se njihove greške vrlo često ne mogu ispraviti. Uvijek mi je na pameti poređenje između doktora i automehaničara – da li bi automehaničar mogao ikad popraviti upaljen automobil?

Ne mogu da ne spomenem i „Hitnu pomoć“ koja takođe radi u uslovima koji nisu reprezentativni. Ako vam slučajno zatreba njihova usluga bićete super usluženi ukoliko nisu sva vozila već na intervenciji. Ako su sva vozila već zauzeta zbog takođe hitnih slučajeva onda vam samo mogu reći da i niste baš rođeni pod sretnom zvijezdom.

I onda kad se sve to smiksa u jednu cjelinu dobijete ružan osjećaj. Osjećaj koji dovodi do toga da se nadate da nikad nećete biti bolesni. I da se pored svega nadate da ćete biti takve nafake da u svom tom bućkurišu nabasate na doktora kojem će jedini cilj biti da vam pomogne. Bez obzira na to ko ste, šta ste i odakle ste. I da to uradi samo zbog toga što mu je to posao koji je odabrao jer voli pomagati ljudima, a ne zbog toga što će za to dobiti neku dodatnu „kafu“.

P.S. Još jednom se izvinjavam svim doktorima i medicinskim radnicima koji svoj posao obavljaju savjesno i pošteno. Lično ih poznajem dosta. I samo zbog njih vjerujem da će i zdravlje u ovom našem gradu uskoro postati više cijenjeno. Kao što se nadam da će vrlo brzo broj kvalitetnih i sposobnih medicinskih radnika premašiti broj onih koji kaljaju ugled ovog plemenitog zanimanja.

Read More

Zdravstvo u Zenici

Prvi put se Opšta Zenička bolnica pominje davne 1953. godine a zadatak joj je bio da liječi bolesnike iz Zeničkog sreza. Upravnik je bio poznati Dr. Adolf Goldberger. Šest godina kasnije izgrađena je bolnica na mjestu gdje se i sada nalazi a tim potezom je napravljen značajan korak u razvoju zdravstvene djelatnosti, posebno zdravstvene zaštite stacionarnog tipa. U samostalnoj državi BiH bolnica je preimenovana u Regionalni medicinski centar i zbrinjava bolesne iz čitavog kantona.

Čovjek bi pomislio čitajući ovo da se kvaliteta usluge popravila ali moje mišljenje je da je sada pažnja i njega koju bolesnici dobijaju na znatno nižoj razini. Primjer koji me nagnao na pisanje ovog posta to i potvrđuje.

Jedna moja prijateljica, mlada majka, je odvela svog devetomjesečnog sina na pregled u bolnicu. Malenom su odredili boravak i terapiju. Normalno, kao i svaka majka koja brine o svom djetetu, moja prijateljica je zatražila da i ona bude uz dijete jer je maleni izuzetno vezan za nju. Odbili su je izuzetno grubo, a čak je i nisu obavijestili o njenim pravima da bude sa djetetom tokom dana. Nakon nekoliko dana koje ona provodi na relaciji kuća – bolnica sve više sam ubijeđen da je danas ostanak u bolnici jedna od najgorih stvari koja ti se može desiti. Pri tome treba imati na umu da je bolnica mjesto u kojem se ljudi zadržavaju samo onda kad nemaju drugog izbora. Mislim da ne postoji niti jedno drugo mjesto na svijetu gdje možete sresti toliko ljudske patnje, bola i nesreće. Mjesto u kojem se ljudski život svodi na onaj najprizemniji nivo i u kojem i lijepa riječ nekad vrijedi više od najefikasnijeg lijeka. Ko je ikad imao bar nekog bliskog da leži u bolnici zna o čemu govorim.

Ta moja prijateljica je svjedokom da dječicu koja leže gore nemaju baš ugodne uslove za ozdravljenje. Nerijetko se dešava da ih propuste nahraniti a pelene im promijene čak jednom dnevno. Sestre kao da su alergične na dječji plač i ponašaju se kao da su to plastične lutke a ne djeca. Shvatam da nije ni malo prijatno gledati i slušati dječji plač po cijeli dan ali njima je to ipak profesija i morale bi biti ipak mnogo tolerantnije. Ima i majki koje pobjegnu iz bolnice ostavivši dijete koje doje, ima i onih koje ne dolaze po djecu ni nakon što ih otpuste iz bolnice, a ne treba izostaviti da na odjelu često radi čak jedna sestra na dvije do tri sobe. Ipak ne treba zaboraviti da je plata u bolnici dosta dobra (za današnje uslove) i nije mi jasno bar da je te sestre i doktori koji rade sa djecom ne opravdaju.

Današnji doktori su posebna priča. Ne znam kakav je omjer trenutno ali mislim da još uvijek ima veliki broj specijalista koji paralelno rade na dva mjesta. Rade u bolnici ali i u nekoj od privatnih specijalističkih ordinacija gdje su vjerojatno bolje plaćeni. Nije rijedak slučaj (a svako od vas zna bar dva) u kojima te doktor pošalje na pretrage u neku od privatnih klinika premda taj pregled može obaviti u bolnici.

Prije rata nije bilo privatnih klinika ali nije bilo ni toliko gužve po bolnicama. Nije moguće da se uz svu modernu tehnologiju danas mora toliko čekati na pregled. Ako nemaš para da „poguraš“ doktora onda ti slijedi čekanje od nekoliko mjeseci za neki od komplikovanijih pregleda. Izgleda da su je veliki broj današnjih doktora pri polaganju svoje famozne Hipokratove zakletve držao prekrštene prste iza leđa (znate ono kao da zakletva ne važi).

Na kraju svojim čitateljima od sveg srca jedino mogu poželjeti puno zdravlja, posebno onim koji trenutno žive u Zenici. I da se nikako ne razbole ako nemaju para.

Read More

Možemo li bolje?

Najmanje jednom dnevno dobijem kritiku da sam negativan i da vidim sve crno. Kažu mi da će ljudi čitajući moj blog pomisliti samo najgore o Zenici i pitaju se kako tek drugi vide ovaj grad kad sam ja ovako negativan?

Da vas utješim odmah, ne vidim ja crno samo Zenicu. Moja „crna faza" koja traje već duže vrijeme obuhvata čitavu BiH i sav Balkan. Kad se malo bolje zamislim onda kažem da je čitava planeta skoro crna, a najbolji dokaz za to je da je od juče i američki predsjednik takođe crn.

Šalu na stranu, kad god dobijem takav komentar ja se duboko zamislim i pokušam naći nešto što će zasjeniti to crnilo. Evo pisao sam i o tome kako smo lijepi i pametni, kako smo poznati i priznati. Pisao sam i o tome kako se rade nove dobre predstave u pozorištu. Pišem o nekim dragim i finim ljudima kojima bi se svaki grad ponosio a ne samo Zenica. I da, pišem i o stvarima koje mi smetaju i činjenica je da ih ima dosta.

Ne kažem da je u Zenici sve loše ali znam da će se velika većina ljudi koji su meni bliski po senzibilitetu složiti sa tim da trenutno ima puno više lošeg nego dobrog. I da ćutim o tome? Ne mogu da se ne okrenem oko sebe i primijetim da nas nekako svi prestižu u većini dobrih stvari. Da mi je nekako doći do podatka koliko Zeničana danas radi u Vitezu – mjestu koje je postalo pojam za biznis. Zašto smo morali toliko ostati iza Viteza? Zbog čega smo u vijestima mi ti kojima je hladno i koje truju? Zbog čega danas gimnazijalci sami kreče školu i farbaju radijatore? Zašto nam se pijaca proširila i na glavnu ne tako davno renoviranu ulicu? Zašto na ulici vidim skoro jednak broj pasa lutalica kao i ljudi? Zašto se zatvaraju obdaništa po gradu? Zbog čega sve manje vidim nasmijana lica?

Možda sam crn zbog toga što znam da ovaj grad može biti bolji i zbog toga što mislim da svi zaslužujemo da živimo u boljem gradu? I onda kad oko sebe ugledam toliko stvari koje mi se ne sviđaju jednostavno me uhvati sivilo.

A ima toliko toga lijepog. Imamo sve uslove za idealan život – prelijep grad na obalama rijeke po kojem nam država nosi ime, fantastično Kamberovića polje koje je idealno u svako doba godine, uslove za sve vrste sportova (nogomet, košarka, rukomet, odbojka, ragbi, tenis, plivanje, skijanje, atletika, streljaštvo...), infrastrukturu za razvoj privrede i najvažnije od svega – ljude.

Grad ne čine zgrade nego ljudi, davno je rečeno. I znam da u ovom gradu ima ljudi koji se slažu sa mnom i koji su isto tako nezadovoljni. Ne zbog toga što nam je loše nego zbog toga što znaju isto ono što ja znam – MOŽE NAM BITI BOLJE.

Možda da se okrenemo oko sebe i sami sebi priznamo šta nam se sviđa a šta ne. Za početak evo molim čitaoce Blentovena da mi pomognu i napišu u komentarima na ovaj post šta je to danas dobro a šta loše u Zenici? Šta je to čime se trebamo ponositi a čega bi se trebali stidjeti?

p.s. Na ovaj post ću pustiti i anonimne komentare, samo Vas molim da pokušate biti konstruktivni i bez uvreda na bilo čiji račun.

Read More

Grad „dupljaka“

Kao i mnogo puta do sada danas mi je prišao jedan suhonjavi momak koji već godinama prodaje „dupljak“ stvari i ponudio mi Lacoste miris. Normalno, kune se u njegovu autentičnost ali ga prodaje za deset maraka. Rene Lacoste bi se prevrnuo u grobu kada bi vidio kakvu lošu imitaciju preprodaju ovdje u tamnim vilajetima Bosne. Nije mi jasno ko kupi te zgužvane kutije u poderanom celofanu ali je činjenica da to radi već nekoliko godina.

Grad nam je preplavljen „divče“ garderobom koja se uglavnom nabavlja na pijaci ali često i po raznoraznim buticima. Krivotvore se farmerke, jakne, cipele, torbe... Ma, krivotvore sve. Kada bi se nekim čudom dogodila akcija zapljene odjevnih artkala koji nisu original ovaj grad bi u momentu izgledao kao jedan golemi nudistički kamp.

Smiješno mi je gledati prigradske momke koji se šepure u majicama sa logom neke od svjetskih marki a i Stevie Wonder bi vidio da ga je šila malena Kineska ili Tajlandska ručica. Pitao sam svog dugogodišnjeg prijatelja koji je vlasnik butika da mi kaže gdje da nađem originalne farmerke. On mi reče da mi je najpametnije da odem na pijacu i kupim neke od 25 maraka. Kaže da je to jedini način da se ne osjetim prevarenim pošto znam da sam kupio dupljak i nisam ga mnogo platio. A i tako niko više u gradu ne zna šta je original.

Posebna priča su one kreštave Romkinje što prodaju DVD –ove za dvije marke. Po stotine filmova raznih žanrova one prostru nasred glavne ulice i dernjaju se. Nije mi jasno kojim kanalima ti filmovi dolaze ali činjenica je da sam nedavno vidio novi Rocky ili Rambo prije svjetske premijere. Sly Stallone se ni istuširao nije poslije snimanja a po Titovoj se prodaju njegovi DVD-ovi. Pitam se kome će Neđa „Tropik“ otvoriti multipleks i kako kažu naplaćivati karte po pet maraka kada na pijaci kupuju DVD-ove sa najvećim hitovima za dvije marke.

U posljednje vrijeme sve češće pomišljam da i ovaj život koji živimo nije ništa drugo nego loša kopija života kojeg bi trebali živjeti. Do originala nam je teško doći ne zbog cijene koju trebamo dati za njega nego zbog toga što ga već duže vrijeme nema na tržištu.

Read More

Zeničani kojima se ponosimo

Kažu stari ljudi da mjesta gdje se ukrštaju putevi i gdje se miješaju geni daju izrazito lijep narod i ljude uspješne u sportu i kulturi.

Zenica je uz rast i prosperitet željezare bila naseljavana ljudima iz raznih dijelova bivše države pa i iz Evrope. To je rezultiralo velikim brojem jako lijepih djevojaka i mladića. Potvrda za to smo imali napretek.

Imali smo Miss Jugoslavije - Dinku Delić, a od osamostaljenja BiH mislim da nije bilo grada koji je imao više izabranih Miss. Prvo takmičenje lentu je odnijela Belma Zvrko,djevojka koja je doduše iz Travnika ali kada je bila izabrana pohađala je srednju muzičku školu u Zenici. Iza nje su bile Elma Terzić, Alisa Šišić koja je lentu zadržala tek par dana i napokon Danijela Vinš. I danas našim gradom hodaju prelijepe djevojke i konstantno slušamo hvalospjeve o ljepoti naših sugrađanki kada god neko posjeti naš grad.

Zenica je podarila i mnoge jako uspješne sportiste. U Zenici su rođeni košarkaši: Emir Mutapčić, Dževad Alihodžić, Zoran Savić, Teoman Alibegović i Kenan Bajramović. Bilo je i fudbalera. Elvir Bolić i Miodrag Ratković su bili Evropski i Svjetski prvaci sa Crvenom Zvezdom. Prije njih za Zvezdu su igrali i Enes Bešić i Ranko Đorđić. U Hrvatskim klubovima su igrali Mirsad Hibić i Nermin Šabić a davno prije njih Josip Lalić i Alojz Renić. U pojedinačnim sportovima su bili atletičar Elvir Krehmić, karatista Arnel Kalušić i nekada prije rata odlični strijelci Srećko Pejović i Mirjana Horvat.

Naš grad je dao i odlične glumce i estradne zvijezde. U Sarajevu voditeljski posao rade Suzana Stambol i Hazim Begagić a u Zagrebu Tarik Filipović. Tu su još Haris Burina i Robert Krajinović, izuzetno dobri i nagrađivani glumci. Od poznatih ljudi koji se bave muzikom je u Zagrebu Sandra Bagarić, a u Sarajevu su živjeli pokojni Aljoša Buha i nedavno preminula Sanela Redžepagić. U nekom od prethodnih postova sam spominjao i Edu Karamazova kojeg mogu smjestiti u svjetski priznate umjetnike. Čak je i naš „oskarovac“ Danis Tanović rođen u Zenici, mada on to rijetko spominje.

Mogao bih nabrajati danima a opet imam osjećaj da sam nekoga preskočio. Vjerujem da svi znate nekog koga sam trebao spomenuti i to je samo dokaz da je ovaj grad dao čitavu plejadu uspješnih ljudi. Ako se sjetite bilo koga slobodno mi javite ili napišite u komentarima a ja ću ih svakako dodati na ovaj spisak.

A sam se iskreno sa nadam da će generacije koje dolaze ovaj moj spisak bar udvostručiti.

Read More

"Šen"

U samo praskozorje rata na ovim prostorima dvojica dobrih prijatelja, Ilhan Krasnić i Stojan Grab - Stole su zakupili prostor ispod nekadašnjeg Express restorana i otvorili mjesto koje je čitavu deceniju oplemenjivalo Zenicu u kasnim noćnim satima. Iako sam u tom objektu bio kao dio inventara nikad nisam dokučio zašto su ga nazvali baš „Šen“.

Ilhan i Stole su svoju saradnju započeli još sredinom osamdesetih sa videotekom „Korni“ i još je više produbili preuzevši od tadašnjeg preduzeća „Dionis“ diskoteku koja i i nije baš sjajno radila dok je bila u državnom vlasništvu. Njih dvojica su jedni od rijetkih koji su se održali radeći u „talu“. U Zenici je to baš prava rijetkost ali njih dvojica su se tako kvalitetno nadopunjavali da nije iznenađenje to što su ortaci i danas. Ilhan je bio zadužen za financije i tehnički dio posla a Stole za sve ostalo. Iako je ventilacija bila grozna, gužva ogromna a muzika preglasna, svi smo išli tamo. Činjenica je da nismo imali alternativu ali najviše se išlo zbog prijatne atmosfere koja je vladala.

Uz diskoteku tu je bila i videoteka „Šen“ koja je dobro radila a tokom rata (obzirom da je disko bio podrumska prostorija) sklanjalo se tu veliko društvo i provodilo sate u igranju rauba i pikada. Jedno vrijeme je čak tamo bio i „karambol“ (plemenitija verzija bilijara) pa je bilo lijepo vidjeti starije generacije Zeničana na čelu sa Dr.Mustafom Omanovićem, glumcem Farukom Zadićem i pokojnim Vladom Miličevićem i neke nove klince koji su tek otkrivali tajne te igre.

Za garderobu se brinuo uvijek usporeni Fudo koji je za svakog gosta imao po jednu priču. Na ulazu su bili uvijek dobri i gradu poznati jaki tipovi - na početku Brano Milivojša (poznati Zenički bokser) a kasnije Sema, pa Robi i Sini iz Blatuše. Belaja je bilo rijetko ali ga je uglavnom našao onaj koji ga je i tražio. Muziku su puštali DJ-evi koji su uglavnom radili kao tonci na CD radiju a nerijetko se dešavalo da nekim šupljim danom (utorkom ili četvrtkom) budu neke tematske večeri sa gostujućim DJ-om.

Od kada je „Šen“ promijenio vlasnike i prvo slovo imena (sad se zove „Ten“) ja sam otišao samo jednom na to mjesto i to na otvaranje jer sam dobio pozivnicu. Ok, sad je to malo napucaniji prostor ali meni to nije ono što me iz noći u noć dovodilo tamo. Sve je drugačije, ambijent, ljudi i napokon - muzika. Narodnjaci pršte da te uši zabole. Po meni narodna muzika i diskoteka su dva nespojiva pojma.

A možda sam i samo malo ostario.

Read More

Tržni centar "Kamberovića polje"

U proljeće prošle godine naš grad je dobio izuzetno lijepo zdanje kojeg se ne bi posramili ni mnogo veći gradovi. Arhitektonski tim nadarenog Bere Bostijančića je na postojećim temeljima i užasno zapuštenom gradilištu napravio malo remek djelo.

Grad je dobio ono što mu je oduvijek trebalo: ekskluzivne butike, ogroman i jako dobro snabdjeven megamarket i radnje sa tehničkom robom. Svi lovom potkoženi Zeničani su se utrkivali ko će kupiti veći prostor a Mrki Džananović je bio među traženijim ljudima tih dana. Desetak mjeseci kasnije imam osjećaj da se sve promijenilo. Sve češće vidim zatvorene radnje a kao razlozi se navode najčešće mali prometi ili velike kirije. Ok, na samom početku je bilo previše prodavnica sa tehničkom robom na jednom mjestu tako da je bilo za očekivati da će se mnoge iseliti.

Ne mogu se oteti dojmu da tamo dobro rade jedino ugostiteljski objekti i Konzum koji se u čaršijskim naklapanjima spominje kao budući vlasnik čitavog centra. Možda to i bude dobro. Ako ništa drugo skinut će onaj logo sa bananama kojem se smije svaki ozbiljniji posjetilac naše gradske „dike“.
U eri financijske krize prazne zjape radnje koje prodaju Lacoste stvari, ekskluzivne parfumerije i radnje sa skupljim cipelama. Recesija je glavni razlog ali ima i to da kod naših „šanera“ možeš kupiti te iste stvari u trećinu cijene.

Kada je Mrki ubacio onu spravu za mučenje djece u glavni hol mislio sam da ne može napraviti gluplji potez. Još više sam se razočarao kada je ispred samog OM caffea, možda i najmirnijeg kutka centra, postavio čitav dječji luna park. Sad se u tom kafiću ne može na miru popiti kafa od siline dreke djece i njihovih roditelja. Ko zna ,možda nas Mrki za svog mandata obraduje i sa pravim ringišpilom unutar centra?

U svakom slučaju znam da nisam jedini koji sve rjeđe zalazi u „Bananović centar“. Čak sam od nekoliko ljudi čuo da ih sadašnja atmosfera najviše podsjeća na autobusku stanicu. Nisu mi znali objasniti je li to zbog gužve koja vlada, zagušljivog zraka ili nečeg trećeg. Ipak se nadam da će se naš „centar“ ili „šoping“ (kako ga već ko zove) vrlo brzo vratiti na staze „stare“ slave (onakav kakav je bio u prva dva mjeseca svog postojanja) jer ovaj grad to zaslužuje.

Read More

Zanatski

Masu puta sam čuo kako neko za Staru čaršiju kaže „zanatski centar“. Pitam se zašto je tako zovu kada tamo više nema zanatlija. Ostao je da prkosi vremenu urar čika Ferhat Hadžihajdić. Taj uvijek mirni čiko gospodskog držanja i manira je svjedok propasti zanatskih radnji koje su nekad okruživale njegovu radnju. Umro je stari „Laufer“, bravar kod koga su mnogi popravljali brave i kopirali ključeve. Umro je i stari Kupre, krojač koji je decenijama šio odijela i skraćivao hlače generacijama mladih iz ovog dijela grada. Nakon njihove smrti i zatvaranja još nekoliko zanatskih radnji počele su nizati kafane i kockarnice. Uz častan izuzetak dvije zlatare i net kafea u staroj čaršiji su uglavnom smješteni kafići i slastičarne.

Kockarnice su posebna priča. U krugu od pedeset metara smještene su dvije kockarnice i dvije tombole. Ja sam, priznajem, donedavno bio redoviti posjetilac gorespomenutih „mamipara“ ali je i za moj ukus bilo previše. Poznata je stvar da u zemlji u kojoj je ekonomska kriza cvjetaju kriminal i kocka, ali bilo bi mnogo ljepše da se te kockarnice otvore negdje na periferiji a ne u samom centru grada.

Ne mogu da ne spomenem nove lokale koji puštaju narodnu muziku u kvazi disko ambijentu. Narodna muzika pomiješana sa alkoholom i prigradskim, silnim momcima daje jedan Molotovljev koktel koji svako malo eksplodira i Stara čaršija se sve češće spominje u „crnoj hronici“ naših novina. Nekada oaza mira i okupljalište urbane raje sada je poprimila ambijent objekata na autobuskoj stanici.

Već nekoliko noći uhvatim sam sebe kako očajnički tražim mjesto da popijem kafu u nekom ugodnom društvu ali ne pronađem nikoga od ljudi koji su do prije par godina tu bili redovno. Sad su svi vjerojatno u tržnom centru ili negdje na periferiji sklonjeni od ruralne atmosfere koja se odomaćila u čaršiji. Ja sam inertan i spor kada sa u pitanju mijenjanja navika tako da sam izgleda ostao zadnji, kako ono stari kažu „da ugasim svjetlo“.

Read More

CD radio

U poplavi današnjih trivijalnih radio stanica ne mogu da se ne sjetim radija koji je prvi pokušao da razbije stereotip dotadašnjih državnih radio stanica.

Mladi Zoran Mišetić je krajem osamdesetih (u neka meni najdraža vremena koja nama starijim automatski bude sjećanja na famozni „Markovićev period“ koji je donio tračak blagostanja u naše živote), osnovao prvu privatnu radio stanicu pod nazivom „CD radio“.

Sa vrha hotela „Metalurg“ u Zenicu su se odašiljale izuzetno kvalitetne emisije kombinirane sa odličnom muzikom. Muziku treba posebno naglasiti jer su se pratili trendovi i uvijek ste mogli čuti najaktuelniju muziku oslobođenu bilo kakvih predrasuda.

Danas nas sa svih radio stanica bombarduju do nemilosti „sabranim zlodjelima“ Dine Merlina i nekakvih instant zvijezda koji ni u svojoj ulici nisu popularni. Meni je neshvatljivo da u doba kada je apsolutno sva muzika dostupna na internetu oni vrte iste stvari mjesec dana što svakog normalnog čovjeka tjera na povraćanje. U doba „CD radija“ kupovali su se CD-ovi i ploče i bilo je jako komplikovano doći do onog što želiš. I pored toga je muzika bila mnogo raznovrsnija i tematski prikladnija.

Za tu muziku su bili zaduženi Igor Tuco, Mario Ivanković, Sifet Đubo i na kraju njihov muzički guru Zlatko Šestak. Tuco i Mario su bili jako dobri „zanatski“ tonci ali mislim da je glavni odabir radio Zlatko.

U eter su nam pričali izuzetni novinari Danko Travar, Stevica Šuša i Jasna kojoj sam zaboravio prezime. U to doba se pojavio na radiju i mladi Almir Hadžajlić - Labud, jedini koji je ostao u tom radijskom poslu. Odabir tema je uvijek bio zanimljiv i jako pristupačan mladom čovjeku na kojeg s ovaj radio i bazirao. Vijesti su bile kratke i nenametljive a ne kao današnje koje me tjeraju u očaj. Danas se na radiju vrte i nekakve emisije koje biraju hit dana a koje se ponavljaju češće od vremenske prognoze.

Mnogi mi pripisuju preveliku dozu nostalgije u mom pisanju ali stvarno mislim da nijedan radio koji sada ordinira nije ni do koljena tadašnjem CD-u.

Početkom onih kratkotrajnih sukoba u Zenici iz Metalurga je nestao „CD radio“ i ostavio golemu prazninu u našim ušima.

Read More

Popljujmo domaće

Zadnjih par godina svi mediji nas bombarduju reklamama i jumbo plakatima u kojima se apelira na savjesnu BiH populaciju da kupuje domaće proizvode. Milion puta sam se zatekao u dilemi u samoposluzi da li da i ja tome dam svoj skromni doprinos a onda sam uvidio da je to naše domaće često skuplje i nekvalitetnije od uvoznog.

To mi nije bila namjera pisati danas jer sam mislio na druge stvari kada sam napisao počeo ovako bombastičnim naslovom.

U našem gradu postoji blesav običaj da kritikujemo i najčešće popljujemo nešto ili češće nekog ko je iz Zenice. Jako dobro se sjećam kada je davne 1983. za Miss bivše nam države bila izabrana Dinka Delić. Našli su joj milion falinki - od fizičkog izgleda do onih najbizarnijih koji su dodirivale njeno porijeklo i obitelj. Nema veze što je ona legitimno izabrana te godine, za Zeničane je tada bilo mnogo ljepših i spominjale su se razne štele pa čak i po partijskom ključu da je pobijedila.

Slična stvar, čak i sa degutantnijim komentarima dogodila se kada je naša Alisa Šišić pobijedila i čak dva dana bila Miss BiH. Pojavile su se nekakve gole fotke i gospoda organizatori su joj expresno oduzeli titulu. Po gradu su se brzinom munje počele redati priče kako je ona ovakva ili onakva, da postoji i porno film i slične nebuloze. Nikom nije palo na pamet da stane u odbranu te inače jako fine djevojke. OK, možda je uradila glupost ali se vjerojatno i sad kaje za to. Ko smo mi da joj sudimo i otežavamo situaciju? Najgore u svemu je to što priče o njoj pričaju ljudi koji je ne poznaju. To je samo jedan od ritualnih narodnih običaja kod ispijanja kafe - TRAČ.

Posebna priča su nogometni treneri koje u Zenici najčešće smjenjuje čaršija. Kada tek dođu nalijepi im se etiketa mesije, a nakon samo par loših rezultata dobijaju pedalu. Pročitao sam neki dan podatak da su Hajduk i Dinamo za vrijeme koje je Sir Alex Ferguson trener Manchester Uniteda promijenili 73 odnosno 69 trenera. Mislim da su oni „mala maca“ za Čelik jer su kod nas znali promijeniti i pet trenera po sezoni. Ne računam tu Kemu Hafizovića kojeg zovu svake godine kada niko to neće da se prihvati te dužnosti. Njemu vjerojatno ponude smanjenje kirija za lokal koji još uvijek drži pod stadionom pa on mora prihvatiti.

Isto to podcjenjivanje vrijedi i za Zeničke fudbalere koji moraju dvostruko više trenirati da bi se dokazali pošto naša neobjektivna publika njih češće uzima na zub kada Čeliku loše ide. Uvijek postoji ono: „Ma gdje će on igrati, znam ga ja kad se rodio?“ Umjesto da mu to daje bar neku veću toleranciju uzima mu se kao mana.

Ima još masa slučajeva u kojima su se to tako podsmjehivali čak i neki kulturnjacima, glumcima i znanstvenim radnicima koji su bili priznati svugdje izuzev u svom gradu.

Pomislim ponekad - da se Picasso nekim čudom rodio u Zenici za njega bi, kada bi prošao čaršijom govorili : „Vidi matere ti onog molera!“

Read More

Nekad i sad

Skoro da bih se smio kladiti da svi koji su stariji od 25 godina (dakle svi oni koji su živjeli bar dio svog života i u bivšoj državi) skoro svakodnevno prave poređenja sa životom prije i poslije rata.

Da li je bilo bolje ili gore je pitanje na koje možemo čuti različite odgovore. Ako kažete da je prije bilo bolje vrlo često vas optuže da ste jugonostalgičari. Ako se izjasnite da vam je bolje sada onda ste često neka vrsta ratnog profitera. Vlasnici ovakva dva različita mišljenja se znaju trpati i u još neke grupacije poput – nacionalisti, lijevi, desni, došljaci, starosjedioci, građani, seljaci. Ima tu još mnogo podjela ali ne bih sad o tome. Nije mi cilj da provociram pripadnike bilo kojeg od ova dva mišljenja.

Da je prije bilo sigurnije složiće se većina. Mogao si spavati na cesti i ništa ti se ne bi desilo - kažu svi. Nećemo sad ulaziti u potrebu bilo koga da spava na cesti i provjerava ove tvrdnje. Tadašnja Milicija je svoj posao radila često i previše revnosno pa se nerijetko dešavalo da batine dobiju i oni koji su imali samo malo dužu kosu. Nije bilo preporučljivo izdvajati se iz mase na bilo koji način.

Prije su i mangupi bili drugačiji. Najčešće su to bili momci koji su imali dobre ocjene u školi (da ne kažem štreberi), momci koji su se bavili sportom. Mangupi su bili zbog toga što su imali takav stav i niko ih nije smio poprijeko pogledati.

Da, bilo je puno drugačije. Išlo se na more svake godine. Činjenica, išlo se na Jadransko more a ne u kojekakve Tunise i Egipte, ali je svako ko je htio bar jednom godišnje svoju pozadinu kvasio u teget plavom Jadranu. I taj godišnji odmor niste morali otplaćivati do idućeg godišnjeg nego ste ga finansirali od regresa, za koji pouzdano znam da većina zaposlenih danas i ne zna šta je.

Ne znam koliko je uputno da ja koji više i nisam toliko mlad povlačim paralele između života mladih nekad i sad. Ne mogu se oteti dojmu da su se mladi znali mnogo bolje zabavljati nekad iako je bilo mnogo manje sadržaja. Danas mladi imaju mnogo više kafića i eventa ali opet pribjegavaju sintetičkim stimulansima kojih je doduše bilo i u moje vrijeme ali ne u ovolikoj mjeri. Prije je takođe bilo ljudi sklonih svakojakim opijatima ali niti jedan od njih nije bio incidentan i agresivan. Danas svaki ima svoj kriminalni dosje obiman kao sabrana dijela Ive Andrića.

Prije su djevojke bile zainteresirane za momke koji su bili dobri studenti i uz to dobro izgledali. Danas možeš izgledati kao vanbračni Apolonov sin ako nisi sin nekog od lokalnih tajkuna i nemaš „jeep“ veličine omanjeg autobusa kod njih nemaš niti teoretske šanse.

Mnogima nije lako prihvatiti promjene koje su se desile. Činjenica je da niko od nas nije bio za rat i da na stvari koje su se promijenile i nismo mogli uticati. Nostalgiju ne osjećaju samo ljudi koji su otišli. Osjećamo je i svi mi koji smo ostali, ali to je u stvari žal za prošlim vremenima. Za vremenom u kojem smo bili prije svega sigurniji, i fizički i ekonomski, ali i vremenom u kojem smo bili mlađi.

A odgovor na pitanje s početka – je li bilo bolje prije ili je bolje sad – neka svako da sam za sebe.

Read More

Kina naša zaboravljena

Prije nekih godinu dana iz Sarajeva mi se javio režiser Enver Puška i rekao mi da će organizirati premijeru filma „Ritam života“ u Zenici. Moram se pohvaliti i reći da u tom filmu igram i ja jednu malu ulogu. „Super“, pomislih u sebi sav ponosan što će me moji sugrađani moći vidjeti. Ponos je splasnuo nakon par sekundi kada sam shvatio da mi nemamo kino dvoranu. Zamislite, ovoliki grad da nema kino dvoranu. Grad o kojem su snimljena dva filma („Uzavreli grad“ i „Papirna“) i grad koji je iznjedrio nekoliko značajnih glumaca nema niti jednu kino dvoranu.

Ne mogu da se ne sjetim svog perioda adolescencije i naših kina u koje je bilo milina ići. To je bio poseban doživljaj. Kina „Central“, „Metalurg“, „1. maj“ i ono glavno kino „29. novembar“ su nam pružala neslućena zadovoljstva i upoznavanje sa svim temeljima sedme umjetnosti. Ogromni redovi, nekad čak i po tridesetak metara kada se davao neki od četiri filma Bruce Lee-ja su nešto što je jako teško objasniti ovoj današnjoj generaciji koja jako malo zna o kinu a vjerujem da ih postoji veliki broj koji nikada nisu ni bili u toj ustanovi.

Ne mogu zaboraviti ni one famozne filmove sa jeftinom erotskom tematikom koji su takođe bila jako posjećeni i koji su generacijama mlade učili baznim pojmovima seksualnosti. Bio je tu čitav serijal njemačkih „Istinitih priča“ i danskih erotskih komedija koji su u imenu sadržavali mjesto radnje krevet (Mazurka u krevetu, Rektor u Krevetu i sl.). To postepeno otkrivanje seksualnog mi je mnogo draže i mislim da je bezbolnije od ovog današnjeg vremena kada se na internetu može pronaći milijarda filmića sa ginekološkim pogledom na žene i isto toliko filmova sa bolesno perverznim sadržajem.

U kinima su jako posjećeni bili i filmovi indijske produkcije koji su listom bili patetičnog i izrazito tužnog sadržaja. Jedan moj prijatelj je zaradio „bruku“ love prodajući papirnate maramice tokom prikazivanja istih. Kad malo bolje razmislim i danas ima malo sličnosti sa tim vremenima, i danas nas Indijci tjeraju da plačemo.

U današnje vrijeme ostalo nam je da se molimo Bogu da Neđa - „Tropik“ skupi dovoljno love i da nam što prije dovrši onaj „Skadar na Bojani“ koji je počeo graditi prije ne znam koliko godina na mjestu starog kina „29 .novembar“.

Do tada će nam ostati samo sjećanja na mračne i zadimljene sale i ono famozno: „Zaime, eno je puši u kinu...!“

Za one koji ne žive u Zenici (i za one koji su normalniji od mene i ne gledaju smrtovnice) da kažem da je Zaim, legendarni mršavi čiko iz kina „29. novembar“ umro prije nekih deset mjeseci. Rahmet mu duši.

Read More

Mladost

Kada bi neko sa strane krenuo u obilazak kulturnih zbivanja (koja su velika rijetkost) u našem gradu zapitao bi se da li je ovo grad staraca? Bilo da je riječ o pozorišnim premijerama, koncertima ozbiljne muzike ili otvaranju izložbi primijetit ćete zanemariv broj mladih ljudi na tim eventima.

Prošle godine je u gradskoj biblioteci bila književna večer koja je bila izuzetno slabo posjećena što i nije vijest za naš grad. Problem je bio taj što sam ja bio među najmlađim a već sam uveliko zagazio u godine u kojima su problemi sa prostatom uobičajeni. Nije moguće da u ovom gradu nema nikog mlađeg da ga zanima književnost.

Prije par mjeseci je bila i jako dobro organizirana kampanja protiv zagađenja zraka koju je pokrenuo Zenički „Slovenac“ Tarik Mujačić. Čak ni tamo nije bilo više od 15 posto mladih iako je mjesto u kom se održavala ta manifestacija bilo primjerenije mladim nego nama u srednjim godinama.

Jedan od izuzetaka koji moram naglasiti je moja draga poznanica koja ide u Gimnaziju. Ona je ta koja je pokrenula protestni zbor zbog hladnih radijatora i koji je okupio zavidan broj srednjoškolaca. Mladi su oduvijek bili ti koji su pokretali revolucije što u našem gradu baš i nije slučaj. Ista ta mlada dama je na „Facebooku“ oformila grupu koja se bori za renoviranje zgrade Prve gimnazije koja je zaista u očajnom stanju. Sramota je da mladi ćute i gledaju kako se renoviraju prigradske škole i kako niču vjerski objekti (nemam ništa protiv izgradnje tih objekata ako nije na uštrb renoviranja škola) i kako se grade skoro magistralne ceste za zaseoke iz kojih se regrutuju novokomponovani opštinski funkcioneri.

Ne mogu da se ne sjetim moje generacije ili prijeratnih generacija općenito koje su posjećivale sve kulturne manifestacije. Ovdje mlade možeš uglavnom vidjeti kako posjećuju objekte iz kojih trešte turbo folk hitovi i koji su postali totalno cijepljeni protiv svega urbanog.

Eh da, bio bih totalni idiot kada ne bih spomenuo dvojicu izuzetnih mladih ljudi koji su u svom filmu i koji mi ne dopuštaju da padnem u totalno beznađe kada je mladost u pitanju. To su dva mlada fotografa, Dado Ruvić i Mirza Subašić. Mirza je nedavno imao svoju prvu samostalnu izložbu a Dado je više puta objavljivan na „Reutersovim“ stranicama koje se bave fotografijom. Njihova ljubav prema fotografiji i entuzijazam uveliko nadilaze ove učmale Zeničke okvire.

Svim mladim ljudima u Zenici bih poručio: „Probudite se, života ima i van zadimljenih kafića!“

Read More

Ulice

Već dugo vremena razmišljam o imenima naših ulica, trgova i škola. Interesuje me ko je bio toliko dokon da je morao skoro sve okrenuti tumbe i imena ulica promijeniti u neka za koje niko nije čuo.

Nedaleko od moje ulice (koja je također promijenila ime iz Matije Gupca u Travnička) ima jedan mali sokak koji se nekada zvao ulica Branislava Nušića. Danas se zove Fra Ljube Hrgića. Ljudi koji stanuju u toj ulici su išli u opštinu da se raspitaju ko je taj Fra po čijem su imenu dobili ulicu. Niko im nije znao reći ali su im dali ime nekog Jalimama koji je bio zadužen za taj umni rad zvani preimenovanje ulica.

On je „kriv“ što su se pojavili neki Šerbini sokaci, Kočevske i Kamberovića čikme i ine umotvorije kojima ja ne nalazim svrhu. Posebno ne kada su u pitanju škole. Kome je smetao pokojni Ivan Goran Kovačić pa se najgradskija od svih škola u Zenici sada zove Musa Ćazim Ćatić. Ne kažem, i Musa je (rahmet mu duši) bio pjesnik dostojan imena neke škole ili ulice ali ponavljam da ne vidim svrhu ukidanja onog famoznog IGK.

Moja škola se nekada zvala OŠ „Sestre Dietrcih“ a danas se zove Miroslav Krleža. Volio bih pitati koji je grijeh tih sestara, silovanih i streljanih u Jasenovcu da im je nova lokalna vlast odlučila ukinuti bistu i pravo da se škola zove njihovim imenom. Ne mogu ni zamisliti zbunjene face jadne djece koja su se upisali u Sestre Dietrich a završili u Miroslav Krleža školi mada se nisu micali iz jedne zgrade. Kako su njima objasnili da ono staro ime nije više prikladno.

Posebno me nervira inertnost naših ljudi kada je u pitanju opća informiranost o liku čije ime nosi neka ulica. Kada bi pitao masu ljudi za ulicu A. A. Borića svi bi znali da je to ulica u kojoj se prodaje famozni ¨dobitni bingo¨ i ne bi me iznenadilo da ljudi pomisle da je taj nekada cijenjeni liječnik u nekoj vezi sa Lutrijom BiH. Po pričama njegova kćer je famozna Selma koja je imala teške kofere i nikad nije otputovala iz pjesme Bijelog dugmeta.

Ko je bio Juraj Neidhart po kojem se zove jedna ulica u našem gradu? Minoran je procenat ljudi koji zna da je to bio jedan od najboljih arhitekata na Balkanu i da se po njegovim radovima drže predavanja na prestižnim arhitektonskim fakuletetima u svijetu. Bio je učenik po mnogima najvećeg arhitekte, renomiranog Le Corbusiera (nadam se da sam tačno napisao njegovo ime) i ostavio nam je u amanet zgrade Socijalnog, Hotela Metalurg i kina Zenica (nekadašnje kino 29.novembar).

Volio bih da nekad pročitam ko su bili neki ljudi po kojima se danas ulice zovu da ne bih dospio u nezgodnu situaciju ako dočekam svoje dijete koje bi me moglo pitati :¨Ko je bio taj i taj čiko?¨
Trenutno sam bez posla i nisam u sitaciji da biram ali znam da nikad ne bih bio taxista ili poštar u situaciji u kojoj se imena ulica mijenjaju svaki čas.

Read More

Žilet

U jednom od prethodnih postova sam obećao da ću zasebno pisati o caffe „Žiletu“. Dvadesetak metara od konjske (Stare) česme u jednom od prostora koji pripadaju IVZ-u (Islamskoj vjesrskoj zajednici) početkom osamdesetih godina je otvoren kafić koji je prodavao samo kafe i sokove. Otvorio ga je Mehmed Tuzlak i nazvao ga „Žilet“. Kao i u mnogim slučajevima prije, a bogami i kasnije paradoksalno je da je neko ko se preziva Tuzlak uspio napraviti nešto sto će biti zaštitni znak Zeničke čaršije.

Nije trebalo mnogo vremena pa da se posjećenost tog malenog kafića proširi do zapanjujućih razmjera. U Zenici je bilo lokala u kojima su se okupljala omladina i lokala u koje su izlazili stariji. U Žilet su išli baš svi. Ako je vjerovati konobarima koji su tada radili pravili su i po hiljadu i po e kafa dnevno. Dobro se sjećam da je do devet ujutro tamo znalo biti i do dvadeset taxista tako da si uvijek mogao nazvati „Žilet“ ako ti je trebao taxi.

Konobari su bili posebna priča. Njih kao da je Meho kupovao na kilo. Izuzevši legendu Žileta – Mešu, svi konobari su jedva mogli dogurati do vreće brašna. Nijedan ne bi mogao sam pokrenuti lift. Kažu a ih je Meho uzimao da bi uštedio na ljekarskom jer je bilo dovoljno njegove mršavce staviti blizu stakla pa ako je sunčano vrijeme rentgen ti i nije trebao - mogao si vidjeti kroz njih.

Sam gazda je priča za sebe. On se jako rijetko pojavljivao u radnji. Nakupljene pazare su mu donosili taxisti kojima je Meša davao pune kese para da ih odnesu na egzotične destinacije gdje se on sa svojom ekipom provodio. Bila su to neka druga vremena gdje su gazde vjerovale svojim konobarima, a i bilo je toliko para da su svi bili zadovoljni.

Dobro se sjećam jednog ljeta i pitanja jedne Beograđanke da joj objasnim fenomen tog "kluba Žilet". Ona je čula od prijatelja da se tu skupi i po par stotina ljudi u jednoj večeri. Ja sam je pitao da li je bila u Beogradskom «KLubu 41» koji je tih godina bio megapopularan u Jugi. „Naravno“, odgovorila je. „E vidiš“,rekoh, „Žilet je velik kao WC u tom lokalu“. To je bila istina, u Žilet je moglo stati deset ljudi i imao je izmjerenih 6 kvadrata.

Oni koji nisu bili tamo ne mogu da shvate taj fenomen. A ako će to kome biti utjeha, i ja da nisam bio prisutan tim zvjezdanim danima Žileta ne bih mogao povjerovati u to.

Read More

Ludilo

Sutra je 31. decembar, dan kada se ispraća stara a dočekuje Nova godina.

U svim radnjama je gužva, narod kupuje i kupuje, a niko i ne konta kako će preživjeti januar. Za januar obično kažu da ima 60 dana a ovaj pojačan recesijom bi mogao biti duplo duži. Titova ulica nam je pretvorena u jedan ogromni jeftini cirkus sa sve šatrama i Djeda Mrazom sa kojim se možeš slikati za samo 3 KM. Uz to ide i jedan pravi pravcati magarac. Na sve strane je dreka i galama, svi prodaju nešto a neko im je valjda davno slagao da će prodati više ako su glasniji. Na svaki metar čuješ: "Ajmo žene, gaća, štramplica" i sl.

Plakati su posebna stvar. Kada čitam imena ovih nekih novih pjevača pomislim da me neko vratio u vrijeme Top liste nadrealista. Hari "Honda" Jaganjac, Keba-Ze, Fikret Šut i još neki će "zabavljati" goste pojedinih objekata. U tim lokalima konobari moraju nositi "pancirke" jer kad se napiju konzumenti te vrste muzike onda se i pištolji potežu.

Ispod njihovih plakata stoji plakat Zeničkih rock veterana, grupe "Taxi band" koji organizuju doček u Rudarskom hotelu. To je prvi put da "mehka kita" raja ima gdje slušati svoje omiljene muzičare i hitove koje je prašina odavno prekrila. Do sad su pjevali uglavnom na nekim "Viagra" partijima pod krinkom "Djeca Perviza".

Za one mazohiste koji se vole igrati sopstvenim životom tu je i "proslava" na otvorenom ispred Beogradske (današnje Bosanke). Taj trg se u ponoć pretvori u Bejrut i sva sila pirotehnike se ispaljuje neselektivno i u svim mogućim smjerovima. Uglavnom tu Novu godinu dočekuju ona djeca koja svoju bezidejnost i frustracije pokušavaju utopiti u najjeftinijim "dvoguzim" pivama.

Ja ću kao i prošle godine otići u Avanti sa svojom djevojkom da tu noć (koju inače prezirem) provedem u društvu ljudi sa kojima se družim i onih preostalih 364 dana. Doček u tim malim objektima ima svoju draž jer je atmosfera mirna i skoro familijarna.

Lako je meni za doček, ali kada pomislim na prvi januar muka mi je. Probudiš se ujutro, upališ TV (uslovna reakcija), a tamo oni hudnici skaču sa neke od četiri skakaonice. Poslije njih napirlitane Bečlije se vrte u krug na muziku babe i sina što se prezivaju kao onaj što je napravio Leviske. I tako godinama... Pomislim nekad da se to može promijeniti samo u slučaju nekog velikog sranja, tipa trećeg
svjetskog rata.

Iznerviran nemaštovitim TV programom izađem vani očajnički tražeći kafić koji ima sadistu za gazdu koji je natjerao konobare da otvore lokal bez obzira do kad su dernečili. Kada ga napokon pronađem i popijem kafu, suosjećajući sa konobaricom koja još ima sjajni make-up od proslave nerijetko poželim da prespavam bar do drugog januara.

Sretno vam bilo!

Read More

Ide Nova godina

Ovih dana, kao i mnoge godine prije, aktualizirano je pitanje koje me desetljećima tjera u očaj: "Gdje ćeš za Novu godinu?". Kao nekog to zanima. To je jedno od onih retoričkih pitanja koje ljudi postave pitanje a u biti ih ne interesuje odgovor. Doček ko doček, proći će. Ujutro će svi mahmurati i tražiti otvorenu kafanu da probaju mamurluk izbiti kafom a za ručak neizbježna sarma. Danas čujem za jedan mladi par koji planira glamurozno (čitaj, poskupo) proslaviti novu godinu a svoje dijete će ostaviti u nekakav "dragstor" vrtić-igraonicu da sa nekim nepoznatim tetama uđe u 2009-u.

Takav odnos prema rođenom djetetu ne mogu nikako da shvatim. Nebriga i bombardovanje djece violentnim sadržajima na TV-u i kompjuterima nepogrešivo produktuju neke nove ubojice Denisa Mrnjavca ili onog sto kažu da je na Mokušnicama ubio rođenu majku. Neki dan sam, sasvim slučajno, naletio na neke crtane filmove na Cartoon networku i frapirao sam se koliko nasilja ima tamo. "Sutjeska" i "Neretva" su "pepeljuga" za one Japanske filmove koji se puštaju u popodnevnom terminu. Jedan moj prijatelj se neki dan hvalio kako njegov petogodišnji sin sam pokrene neke ratne igre na računaru i bude miran dva sata ubijajući neke virtualne "Švabe". Tom ocu je samo bitno da je njegovo dijete mirno a što se u njegov mali mozak slijeva ogromno nasilje izgleda da je manje važno.

Ne mogu da se ne sjetim našeg djetinjstva i bezbrižnih igara po livadama, sanjkanja po okolnim brdima i prelijepe crtane filmove koji su mogli izazvati samo smijeh a ne strah. Današnja djeca su od malih nogu naučena na bol, patnju i smrt od čega su nas naše majke pametno sklanjale. Takav razvoj djece onda rezultira violentnim ponašanjem u nekim tinejdžerskim godinama pa su i crne hronike dnevnih listova pune maloljetnog kriminala i nasilja.

Read More

Caffe Bordeaux

Bio je 26. april 1986. godine. Dan kao i svaki drugi da nas sa dnevnika tadašnje države nisu bombardovali vijestima o tragediji u Chernobylu u Ukrajini, tadašnjoj republici u SSSR-u. OK, tragedija koja se dogodila prije dvadeset i dvije godine jest bila strašna i posljedice radijacije se osjećaju i danas ali - da li je to vijest koja treba da se nađe na mom blogu? Ne. Ironija je da se tog dana otvorio caffe Bordeaux na Mokušnicama koji će sve normalne Zeničane ozračiti jednim predobrim urbanim "štihom".

Generacije i generacije mladih (a Boga mi i sredovječnih Zeničana) je tu pronalazilo oazu gradske zabave u najezdi "klubova" koji su nas pumpali nadolazećim a sada već dobrano postojećim terorom turbo folka. U tom lokalu se naime od otvaranja nikad, ama baš nikad nisu puštali narodnjaci, pa čak ni zabavnjaci i lagani pop pjesmuljci.

Da ovo sad čita neko ko nema veze sa Zenicom u glavi bi vjerojatno imao viziju u kojoj je Bordeaux neki lokal na par nivoa od nekih 250 kvadrata sa sjajem i glamourom koji posjeduju lokali na zapadu. Paradoks je da taj lokal ima tek nekih desetak upotrebljivih kvadrata unutrašnjosti i jednu prelijepu baštu koja je oduvijek puna ljeti. Moja jedina zamjerka je jedan WC koji je uvijek, al’ baš uvijek zauzet. Danas su lokali u kojima nemate primjedbi na uslugu prava rijetkost, za Bordeaux to ne važi. Armina Pojskića - Poju u ovom gradu mnogi ne vole zbog njegovog navodno "nadmenog" stava ali pouzdano znam da je izuzetno fer prema svojim radnicima i da s njima ima jako dobro izgrađen odnos. Sve to se odrazi na njihov rad i onda na kraju su i gosti zadovoljni. Poznavajući naše ljude ne bi me čudilo da istog tog Poju mnogi smatraju nadmenim zbog činjenice da u ponoć uz prve zvuke Satrijanijevije gitare više niko od 6 milijardi ljudi na planeti ne može dobiti piće. Ne znam da li je to nadmeno ali svakako znam da je takva principijelnost svojevrstan raritet. I mnogi ovaj lokal i vole baš zbog toga.

Nedavno se nakon deset godina provedenih vani u grad se vratio jedan moj prijatelj koji je kao i ja bio kvalitetno navučen na izlaske u Bordeaux i poželio je da prije nego ode kući baci samo jedan pogled iz auta na svoj omiljeni lokal. Pogledao je kroz prozor i poblijedio. Na moje pitanje da li je sve u redu rekao mi je da je vidio nešto apsolutno nevjerojatno. Naime, prije deset godina kada je odlazio iz Zenice, na istom mjestu se pozdravio sa Vesnom S. i Čiletom koji su stajali u izlogu kafića. Danas ih je vidio na istom mjestu, ama baš sve isto samo što je Čile skroz osijedio a Vesna S. počela nositi naočale.

To što su u tom caffeu uvijek isti i 90 posto urbani ljudi je jedini a Boga mi i jako vrijedan razlog da se moji izlasci u Zenici svode na nešto što nalikuje polufinalu kupa UEFA-e Porto - Bordeaux...

Read More