Svuda pođi u kafić dođi

Kako početi priču o Zeničkim kafićima nego kronološkim redom, onako kako su nastajali.

Prvi kafić koji čak ni ja ne pamtim nego znam o njemu iz priča malo starijih je bio "Rubaija", smješten tamo negdje na početku Masarykove ulice gdje je sad Centrotrans. Pod pojmom kafić mislim na objekat koji je nudio espreso kafu i puštao muziku koju slušaju mladi.

Nakon njega je nastao "Libertas" (bio je tamo gdje je sad caffe “Ultra”), i to je kafić koji i ja pamtim. Sa nekih petnaestak godina skupio sam hrabrost i otišao tamo iz puke znatiželje. Uđem kao veliki i naručim pivo. Konobar me pogleda, otvori pivu i podigne je na nekakvu gredu koja se protezala sredinom lokala i reče mi: "Izvoli!". Greda je bila toliko visoka da je ni sad ne bih mogao dohvatiti tako da sam ostao bez pive ispraćen posprdnim pogledima. To je bila gesta koja je govorila mnogo više od riječi. Ne moram ni reći da nakon toga nisam tamo ni pokušao ući. Godinu dana kasnije "Libertas " je do temelja izgorio iz ne znam kojeg razloga (da ne pomislite da nisam mogao prežaliti ono pivo).

Nakon izgorjelog "Libertasa" pojavili su se "Trojka" i "Feniks" u Lameli i famozni "Žilet" o kom sada neću pisati jer on zavrjeđuje zaseban post. Dva lokala u Lameli su otvoreni otprilike u isto vrijeme i između njih je vladao rivalitet kakav se nije pojavio sve do dana današnjeg. Da bih vam zorno objasnio kako su ti lokali radili reći ću vam da su konobari kupili prazne boce ispred IGK (danas MĆĆ) škole, parka kod stadiona a ponekad čak i do Poliklinike.

Nakon toga otvorena je pizzeria "Stela", za koju mnogi koji su dolazili tamo i ne znaju da se tako zvala nego su je svi zvali samo "picerija". Bio je to mali lokal preko puta pošte u koji je teškom mukom moglo stati dvadesetak ljudi ali je zato vani, što u bašti lokala što na cesti znalo biti par stotina ljudi. Konobarskom zanatu tu su se naučile mnoge današnje gazde kafića. “Picerija” je takođe opjevana u onoj pjesmi “Na uglu stojim sam kraj picerije, što te nema...” grupe Nemoguće vruće.

Nakon "picerije" otvoreni su na Mokušnicama "Boss" i "Bordeaux" i caffe "Lincner" na Jaliji. U najezdi otvaranja lokala otvoren je i "Alibaba", prvi Zenički night-club. Završavam nabrajanje negdje oko 1986.g. jer od tada počinje ekspanzija otvaranja kafića koju čak ni ja nisam mogao upratiti. Kada bih imao više vremena napisao bih ja kronolgiju svih caffea ali to bi trajalo...

Pisao sam samo o lokalima kojih se ovi mlađi ne sjećaju a bili su jedan veoma prepoznatljiv segment urbanizacije grada. Kada bi mi se nekim čudom vratilo bar deset posto love koju sam stukao po tim kafićima koje sam opisao (izuzev prva dva) sada vi ovo ne bi čitali jer bih i ja imao jedan kafić i ne bi imao vremena za pisanje ovog bloga.

Ali znate šta - nije mi žao.

Read More

Ide Nova godina

Ovih dana, kao i mnoge godine prije, aktualizirano je pitanje koje me desetljećima tjera u očaj: "Gdje ćeš za Novu godinu?". Kao nekog to zanima. To je jedno od onih retoričkih pitanja koje ljudi postave pitanje a u biti ih ne interesuje odgovor. Doček ko doček, proći će. Ujutro će svi mahmurati i tražiti otvorenu kafanu da probaju mamurluk izbiti kafom a za ručak neizbježna sarma. Danas čujem za jedan mladi par koji planira glamurozno (čitaj, poskupo) proslaviti novu godinu a svoje dijete će ostaviti u nekakav "dragstor" vrtić-igraonicu da sa nekim nepoznatim tetama uđe u 2009-u.

Takav odnos prema rođenom djetetu ne mogu nikako da shvatim. Nebriga i bombardovanje djece violentnim sadržajima na TV-u i kompjuterima nepogrešivo produktuju neke nove ubojice Denisa Mrnjavca ili onog sto kažu da je na Mokušnicama ubio rođenu majku. Neki dan sam, sasvim slučajno, naletio na neke crtane filmove na Cartoon networku i frapirao sam se koliko nasilja ima tamo. "Sutjeska" i "Neretva" su "pepeljuga" za one Japanske filmove koji se puštaju u popodnevnom terminu. Jedan moj prijatelj se neki dan hvalio kako njegov petogodišnji sin sam pokrene neke ratne igre na računaru i bude miran dva sata ubijajući neke virtualne "Švabe". Tom ocu je samo bitno da je njegovo dijete mirno a što se u njegov mali mozak slijeva ogromno nasilje izgleda da je manje važno.

Ne mogu da se ne sjetim našeg djetinjstva i bezbrižnih igara po livadama, sanjkanja po okolnim brdima i prelijepe crtane filmove koji su mogli izazvati samo smijeh a ne strah. Današnja djeca su od malih nogu naučena na bol, patnju i smrt od čega su nas naše majke pametno sklanjale. Takav razvoj djece onda rezultira violentnim ponašanjem u nekim tinejdžerskim godinama pa su i crne hronike dnevnih listova pune maloljetnog kriminala i nasilja.

Read More

Caffe Bordeaux

Bio je 26. april 1986. godine. Dan kao i svaki drugi da nas sa dnevnika tadašnje države nisu bombardovali vijestima o tragediji u Chernobylu u Ukrajini, tadašnjoj republici u SSSR-u. OK, tragedija koja se dogodila prije dvadeset i dvije godine jest bila strašna i posljedice radijacije se osjećaju i danas ali - da li je to vijest koja treba da se nađe na mom blogu? Ne. Ironija je da se tog dana otvorio caffe Bordeaux na Mokušnicama koji će sve normalne Zeničane ozračiti jednim predobrim urbanim "štihom".

Generacije i generacije mladih (a Boga mi i sredovječnih Zeničana) je tu pronalazilo oazu gradske zabave u najezdi "klubova" koji su nas pumpali nadolazećim a sada već dobrano postojećim terorom turbo folka. U tom lokalu se naime od otvaranja nikad, ama baš nikad nisu puštali narodnjaci, pa čak ni zabavnjaci i lagani pop pjesmuljci.

Da ovo sad čita neko ko nema veze sa Zenicom u glavi bi vjerojatno imao viziju u kojoj je Bordeaux neki lokal na par nivoa od nekih 250 kvadrata sa sjajem i glamourom koji posjeduju lokali na zapadu. Paradoks je da taj lokal ima tek nekih desetak upotrebljivih kvadrata unutrašnjosti i jednu prelijepu baštu koja je oduvijek puna ljeti. Moja jedina zamjerka je jedan WC koji je uvijek, al’ baš uvijek zauzet. Danas su lokali u kojima nemate primjedbi na uslugu prava rijetkost, za Bordeaux to ne važi. Armina Pojskića - Poju u ovom gradu mnogi ne vole zbog njegovog navodno "nadmenog" stava ali pouzdano znam da je izuzetno fer prema svojim radnicima i da s njima ima jako dobro izgrađen odnos. Sve to se odrazi na njihov rad i onda na kraju su i gosti zadovoljni. Poznavajući naše ljude ne bi me čudilo da istog tog Poju mnogi smatraju nadmenim zbog činjenice da u ponoć uz prve zvuke Satrijanijevije gitare više niko od 6 milijardi ljudi na planeti ne može dobiti piće. Ne znam da li je to nadmeno ali svakako znam da je takva principijelnost svojevrstan raritet. I mnogi ovaj lokal i vole baš zbog toga.

Nedavno se nakon deset godina provedenih vani u grad se vratio jedan moj prijatelj koji je kao i ja bio kvalitetno navučen na izlaske u Bordeaux i poželio je da prije nego ode kući baci samo jedan pogled iz auta na svoj omiljeni lokal. Pogledao je kroz prozor i poblijedio. Na moje pitanje da li je sve u redu rekao mi je da je vidio nešto apsolutno nevjerojatno. Naime, prije deset godina kada je odlazio iz Zenice, na istom mjestu se pozdravio sa Vesnom S. i Čiletom koji su stajali u izlogu kafića. Danas ih je vidio na istom mjestu, ama baš sve isto samo što je Čile skroz osijedio a Vesna S. počela nositi naočale.

To što su u tom caffeu uvijek isti i 90 posto urbani ljudi je jedini a Boga mi i jako vrijedan razlog da se moji izlasci u Zenici svode na nešto što nalikuje polufinalu kupa UEFA-e Porto - Bordeaux...

Read More