Mnogi od mene očekuju da pišem o načelniku opštine ili nekim političarima. Moram ih razočarati jer mi ne pada na pamet da trošim tipkovnicu na ljude koji su danas tu a sutra ko zna gdje. Ja ću da pišem o ljudima koji su pravi "trade mark“ ovog grada.
Prvi koji mi je pao na pamet je Neđo.
Neđo Pejić je onaj suhonjavi čovjek koga ja (a i drugi) viđam svaki dan i mislim da je veća vjerojatnoća da "konjska česma" nije na svom mjestu nego da Neđo nije u ophodnji čaršijom. Iako ima pedeset i tri godine on je već 28 godina u penziji. Čitavu penziju podiže njegova sestra sa kojom živi a kojom ona plaća režije za stan. Dok je još “Žilet” radio Neđo je bio poznat po tome što je hladno mogao popiti dvadeset kafa (koje su naravno plaćali drugi). Neki dan sam ga pitao koliko popije kafa sada a on mi je tužnog pogleda rekao: "Jebi ga Vučak, teška su vremena, jedva deset..."
On popije deset kafa i popuši tri pakla cigareta, hoda po cijeli dan kao navijen i onda popije dva "akinetona" da bi mogao zaspati. Te tablete jedan moj dugogodišnji prijatelj, inače vrsni poznavalac farmaceutskih proizvoda zove "Dženaza-extasy" jer ih je on jednom odlučio probati. Popio je samo jednu četvrtinu tablete i prespavao cijeli vikend.
Neđo, za razliku od Eke sa ofucanim "daj mi šta", nije nikad bio napadan. Imao je savršeno izrađen instinkt da prepozna ko ima a ko nema lovu i sasvim selektivno je birao "žrtve". Koliko te čaršijske "ikone" imaju prolaz osjeti se tek kad dođe čaršijska dijaspora od koje Neđo redovito dobija kintu.
Zadnjih godinu dana, gotovo svako jutro sretnem Neđu i on mi svojim krezubim osmijehom uputi jedno glasno: "Đe si bolan, Vučak" i sasvim hladno prođe pored mene...
Rekoh Vam, čovjek ima savršeno izrađen instinkt da prepozna ko ima a ko nema lovu....
