Sinoć sam doživio nešto o čemu nisam ni sanjao. U toku jednog dana me presrelo više od deset ljudi koji su došli izvana i koji su htjeli da mi pruže ruku, a neki čak i da se slikaju sa Blentovenom. Znao sam da ima ljudi kojima ovaj blog dobro čini, ali da se toliko oduševljavaju nisam mogao ni zamisliti. Moram priznati da dobro dođe zagubljenoj sujeti.
U „Bordou“ sam sinoć sreo i članove jedne poznate zeničke porodice kojoj sam se ja oduvijek divio zbog sklada u kojem su živjeli, a bilo ih je osmero u obitelji. Radi se o porodici Barač. Njihov otac Vjekoslav je bio poznati zenički liječnik, specijalista za infektivne bolesti. On i njegova supruga su imali šestoro djece što je u ono vrijeme bila ''povlastica'' koju su uglavnom imale rudarske obitelji ili obitelji iz ruralnog dijela zemlje.
Poznavajući tu skromnu obitelj mogu samo reći da razumijem onu staru narodnu koja kaže da su djeca najveće blago. Sklad koji je vladao u toj porodici je bio toliko zarazan da su svi uvijek pričali o tome. Ivan-Ico je nastariji sin sa kojim sam se ja najviše družio i koji je sada liječnik u Dubrovniku, mlađa brača su Tvrtko (o kojem sam pisao kada sam pisao o svirkama u „Kabareu“), Miro i Hrvoje, a sestre su Anamarija i Iva. Čitava obitelj je završila bar srednju muzičku školu, a Tvrtko i Ana su profesori muzike. Mogli su napraviti komotno neki family band kao što su bili oni Kelly family. Svi oni redom čitaju Blentovena i jako mi je drago zbog toga. Na žalost, izuzev Tvrtka koji je zadnjih nekoliko mjeseci u Zenici, svi oni žive negdje vani. Ni pomisliti ne mogu koliko bi ovaj grad bio ljepši da su oni svi ostali da žive ovdje.
Možda će vam ovaj moj kratki post biti trivijalan i patetičan, ali ja živim sam i ne mogu da ne primijetim kako je ovakva porodica raritet u ovako blesavom vremenu kada je otuđenje unutar obitelji postao jedan od većih problema modernog života.
U „Bordou“ sam sinoć sreo i članove jedne poznate zeničke porodice kojoj sam se ja oduvijek divio zbog sklada u kojem su živjeli, a bilo ih je osmero u obitelji. Radi se o porodici Barač. Njihov otac Vjekoslav je bio poznati zenički liječnik, specijalista za infektivne bolesti. On i njegova supruga su imali šestoro djece što je u ono vrijeme bila ''povlastica'' koju su uglavnom imale rudarske obitelji ili obitelji iz ruralnog dijela zemlje.
Poznavajući tu skromnu obitelj mogu samo reći da razumijem onu staru narodnu koja kaže da su djeca najveće blago. Sklad koji je vladao u toj porodici je bio toliko zarazan da su svi uvijek pričali o tome. Ivan-Ico je nastariji sin sa kojim sam se ja najviše družio i koji je sada liječnik u Dubrovniku, mlađa brača su Tvrtko (o kojem sam pisao kada sam pisao o svirkama u „Kabareu“), Miro i Hrvoje, a sestre su Anamarija i Iva. Čitava obitelj je završila bar srednju muzičku školu, a Tvrtko i Ana su profesori muzike. Mogli su napraviti komotno neki family band kao što su bili oni Kelly family. Svi oni redom čitaju Blentovena i jako mi je drago zbog toga. Na žalost, izuzev Tvrtka koji je zadnjih nekoliko mjeseci u Zenici, svi oni žive negdje vani. Ni pomisliti ne mogu koliko bi ovaj grad bio ljepši da su oni svi ostali da žive ovdje.
Možda će vam ovaj moj kratki post biti trivijalan i patetičan, ali ja živim sam i ne mogu da ne primijetim kako je ovakva porodica raritet u ovako blesavom vremenu kada je otuđenje unutar obitelji postao jedan od većih problema modernog života.
