O jednoj zeničkoj porodici

Sinoć sam doživio nešto o čemu nisam ni sanjao. U toku jednog dana me presrelo više od deset ljudi koji su došli izvana i koji su htjeli da mi pruže ruku, a neki čak i da se slikaju sa Blentovenom. Znao sam da ima ljudi kojima ovaj blog dobro čini, ali da se toliko oduševljavaju nisam mogao ni zamisliti. Moram priznati da dobro dođe zagubljenoj sujeti.

U „Bordou“ sam sinoć sreo i članove jedne poznate zeničke porodice kojoj sam se ja oduvijek divio zbog sklada u kojem su živjeli, a bilo ih je osmero u obitelji. Radi se o porodici Barač. Njihov otac Vjekoslav je bio poznati zenički liječnik, specijalista za infektivne bolesti. On i njegova supruga su imali šestoro djece što je u ono vrijeme bila ''povlastica'' koju su uglavnom imale rudarske obitelji ili obitelji iz ruralnog dijela zemlje.

Poznavajući tu skromnu obitelj mogu samo reći da razumijem onu staru narodnu koja kaže da su djeca najveće blago. Sklad koji je vladao u toj porodici je bio toliko zarazan da su svi uvijek pričali o tome. Ivan-Ico je nastariji sin sa kojim sam se ja najviše družio i koji je sada liječnik u Dubrovniku, mlađa brača su Tvrtko (o kojem sam pisao kada sam pisao o svirkama u „Kabareu“), Miro i Hrvoje, a sestre su Anamarija i Iva. Čitava obitelj je završila bar srednju muzičku školu, a Tvrtko i Ana su profesori muzike. Mogli su napraviti komotno neki family band kao što su bili oni Kelly family. Svi oni redom čitaju Blentovena i jako mi je drago zbog toga. Na žalost, izuzev Tvrtka koji je zadnjih nekoliko mjeseci u Zenici, svi oni žive negdje vani. Ni pomisliti ne mogu koliko bi ovaj grad bio ljepši da su oni svi ostali da žive ovdje.

Možda će vam ovaj moj kratki post biti trivijalan i patetičan, ali ja živim sam i ne mogu da ne primijetim kako je ovakva porodica raritet u ovako blesavom vremenu kada je otuđenje unutar obitelji postao jedan od većih problema modernog života.

Read More

Korida kao glavna zabava?

Jutrošnje novine su mi prikazale realnu sliku stanja u našoj državi. Na naslovnici "Dnevnog avaza" ogromna slika neke koride ispod koje stoji natpis da ju je posjetilo 100 hiljada ljudi. Prije nekih sedam dana je u Banja Luci održan koncert Lennya Krawitza na kojem je bilo nekih dvije i po hiljade ljudi. Obično volim da kitnjasto objašnjavam neke stvari, ali mislim da za ovu disproporciju mi nisu uopće potrebne riječi.

U ovu državu ja više ni metaforički ne vjerujem kada je kultura mladih u pitanju.

Nekoliko mrcina, bikova, se bode na nekoj livadi i taj krvavi ''spektakl'' prati tolika masa, uglavnom mladih ljudi, a kada se održavaju koncerti nekih rock grupa jedva da se okupi i stoti dio toga. Lenny je čak dobro i prošao.

Nije ni čudo da je tako kada u Zenici jedina diskoteka po cijelu noć pušta ''cajke'' i neke naivne Hrvatske dance pop poskočice, a mladi koji, dokazano, vole dance muziku moraju ići u Doboj ili neko drugo obližnje mjesto da bi slušali i plesali uz muziku koju vole.

Znam mnogo mladih koji nikada ne bi otišli na mjesta gdje caruju narodnjaci, ali u Zenici je moguće popiti piće iza dvanaest samo na mjestima gdje puštaju ''cajke''. „Bordo“ i „Gjuro“ zatvaraju u ponoć, kod „Bate“ se piće može naručiti samo pola sata prije ponoći i jedino „072“ ostaje da ne moraš pit piće sa čepićima u ušima.

Taj klub mi još jedini daje snagu da bar i pomislim da ima omladine sa zdravim razmišljanjem u našem gradu. Neku noć sam se baš fino zabavio slušajući „Lana and Exhale band“ koji su prašili do iza ponoći uz oduševljenje prepunog lokala u kojem sam ja definitivno bio najstariji posjetilac. Mladi su se jako lijepo zabavili i bar na tren sam se prisjetio onih lijepih vremena kada su se mladi divno opuštali uz muziku koja je bila prikladna njihovoj generaciji.

Sutra je ponovo u "Jazz klubu" grupa "Zozophonic" i svima koji su propustili prošli koncert toplo preporučam da odu i poslušaju ovaj francuski bend koji svira neki mix soula, countrya i jazza. Bašta "Jazz kluba" je idealna za ovu vrstu muzike i svi koji dođu neće požaliti.

Read More

Zenica noću

Znam da uz ovakav naziv posta svako normalan očekuje da vidi nekakve fotke ali nažalost ja i nisam neki fotograf nego samo revoltirani stanovnik grada kojeg beskonačno volim ali koji mi svoju ljubav ugasi negdje oko ponoći.

Još iz svojih adolascentskih dana mi je najviše smetalo to što ovaj grad umire oko ponoći i koji se kao neka urbana Pepeljuga pretvara u jednu običnu sluškinju koja je do maloprije blistala na balu. Kada „Satrijani“ odgudi svoje u Bordou u gradu ti jedino preostaje lutrija da popiješ još jedno piće na periferiji ili za one sa boljim želucem da odeš u neko od mjesta koje sakuplja ljude koji slušaju neke vrste turbo folk devijacija koje vrše centrifugu mozga. Znam, Zenica je oduvijek bila radnički grad i ljudi su morali razmišljati o sutrašnjem danu kao o danu u kojem ih očekuje crnački posao ali ipak je tu bilo i omladine i nas starijih koji volimo ostati malo duže iz raznih razloga. Čak i u doba kada je Zenica živjela najintenzivnije (moje mišljenje je da je to bilo od 1987-92) nije bilo objekata koji su radili duže od ponoći. Iza ponoći su tada radili samo semafori i jedan birc na željezničkoj stanici. Žalosno je da zenička raja mora ići na piće u susjedna mjesta (Travnik, Zavidovići ili Kiseljak) da bi im noć trajala malo duže.

Nije mi jasno da nikom od ljudi u lokalnim strukturama vlasti nije palo na pamet da je broj saobraćajki možda uvjetovan time da mladi idu tražiti zabavu koja traje duže van grada i da se pripiti počesto razlupaju pri povratku kući. Pisao sam već o situacijama u kojima normalne gazde objekata plaćaju kazne za rad iza 23 sata, iako su radili bez muzike a neki od klubova sa narodnjačkom muzikom rade uredno do 4 ujutro. Urbani svijet u ovom gradu je izgleda osuđen na propast. Klub 072 je jedan od rijetkih koji počesto bude otvoren iza ponoći i koji svojom atmosferom još uvijek prkosi najezdi novih zakona koji vrijede samo za one slijede normalnu čaršijsku atmosferu, dokazano je da narodnjački klubovi rade do kad hoće. Na ušću postoji jedan sladak mali birc sa prelijepom baštom o kom sam pisao neki dan koji isto tako mora zatvoriti u ponoć iako oko njega nema stambenih objekata. Neku noć smo jedva dobili piće iako je ponoć prošla tek nekih par minuta.

Napisah post koji nisam planirao ali sam morao napisati iz dva razloga. Prvi je taj da sam stvarno revoltiran odnosom gradskih vlasti prema mladim ljudima (i onima koji se tako osjećaju) a drugi je da me jedna moja draga prijateljica napala da sam počeo zabušavati i da pišem sve manje i manje postova .

Read More