Počele su dosadne kiše i na svoj prepoznatljivi način najavile dolazak godišnjeg doba koje oduvijek najviše mrzim - jesen. Još kao dijete jesen sam zamrzio jer je njen dolazak simbolizirao kraj svega onog bezbrižnog i početak škole u koju ni jedno dijete nije išlo s pjesmom, posebno ne ja nakon obaveznih dva i pol mjeseca provedenih na moru. U jesen su mi se dešavala i neka grozna razdoblja u mom životu kao npr. gubitak oba roditelja i dva puta gubitak posla. Ovo ljeto se nenadano odužilo ali zadnja dva dana su prava jesenja, sve je u nekim pastelnim bojama svih nijansi žute, crvene i smeđe. Ova jesen bi trebala biti mnogo drugačija u mom životu jer sam počeo da živim sa jednom osobom koja mi ne dopušta da razmišljam o depresivnim kišama i koja mi sklanja misli od svih loših sjećanja na ovo godišnje doba.
Prošao je ZEPS i naš grad je uletio u svakodnevnu letargiju koja će ga držati do Božićnih praznika kada se očekuje sljedeći priliv „gostiju“. Sajam je bio i prošao i ne mogu se oteti dojmu da je nastavio tendenciju pada kvalitete i da se recesijsko vrijeme itekako osjeti čak i na izlagačima koji su došli u znatno manjem broju nego inače. Ja te sajmove i inače ne volim posjećivati jer za mene počesto i nema ništa zanimljivo ali sam primijetio par ljudi koji svakodnevno idu na ZEPS i tamo uredno doručkuju, uglavnom visočke eksponate (sudžuku i suho meso), i piju kafe na štandovima izlagača kafe. Kakav je to sajam bio najviše će vam biti jasno kada vam kažem da sam se najviše zadržao na štandu sa knjigama. Mislim da su najviše profitirali gazde lokala i vlasnici hotelskih pansiona jer se za pet dana sajma moglo vidjeti jako mnogo ljudi koji su došli u naš grad iz drugih gradova i država.
Jesen je doba kada se televizija najviše gleda jer su ljudi prisiljeni ostati duže u kući i čari kišnog vremena promatrati samo kroz prozor. Na žalost televizijski program je iz godine u godinu sve gori iako svi pretplatnici na kablovsku televiziju imaju preko četrdeset programa na izboru. Zaprepašten sam brojem tzv. „reality show“ emisija a posebno njihovim kvalitetom. Skoro svaki program ima neki svoj Big brother a odabir učesnika mi je grozan. Niti jedne zanimljive osobe nisam primijetio iako sam potrošio nekoliko sati sa upoznavanjem tih sadržaja. Bosanska inačica ove emisije mi je najgora jer su u njoj nekakve poluzvijezde koje sjede u studiju i samo oblokavaju alkoholom, puše enormne količine cigara i psuju kao kočijaši. Srpska verzija „farme“ koju su nam ukinuli, na svu sreću, je bila grozna a učesnici su bili nekakvi isluženi rokeri poput Marine Perazić i pjevačice grupe Viktorija koji su htjeli na bilo koji način vratiti popularnost iako su stvorili kontraefekt i stvorili samo osjećaj sažaljenja prema njima. Na kraju ima i klasični Big brother na TV Pink koji se polako pretvara u jedan veliki „peep show“ jer je prepun nekih srpskih starleta koje su više gole nego obučene i koje gledaoce drže prikovane za fotelje u iščekivanju prvog sexa uživo pred tv prijemnicima. Toliki broj reality show programa me baca u razmišljanje da su na ovim prostorima izumrli ljudi koji su mogli da naprave neke zanimljive emisije za
Jesen je stigla a poznavajući naše vremenske prilike neće se dugo zadržati jer se snijeg već pojavio po planinama. Nadam se samo da će nam se JP „Grijanje“ smilovati i da će nam ove godine grijanje pustiti na vrijeme a od naših vajnih televizijskih kuća očekujem znatno bolji program.
Prošao je ZEPS i naš grad je uletio u svakodnevnu letargiju koja će ga držati do Božićnih praznika kada se očekuje sljedeći priliv „gostiju“. Sajam je bio i prošao i ne mogu se oteti dojmu da je nastavio tendenciju pada kvalitete i da se recesijsko vrijeme itekako osjeti čak i na izlagačima koji su došli u znatno manjem broju nego inače. Ja te sajmove i inače ne volim posjećivati jer za mene počesto i nema ništa zanimljivo ali sam primijetio par ljudi koji svakodnevno idu na ZEPS i tamo uredno doručkuju, uglavnom visočke eksponate (sudžuku i suho meso), i piju kafe na štandovima izlagača kafe. Kakav je to sajam bio najviše će vam biti jasno kada vam kažem da sam se najviše zadržao na štandu sa knjigama. Mislim da su najviše profitirali gazde lokala i vlasnici hotelskih pansiona jer se za pet dana sajma moglo vidjeti jako mnogo ljudi koji su došli u naš grad iz drugih gradova i država.
Jesen je doba kada se televizija najviše gleda jer su ljudi prisiljeni ostati duže u kući i čari kišnog vremena promatrati samo kroz prozor. Na žalost televizijski program je iz godine u godinu sve gori iako svi pretplatnici na kablovsku televiziju imaju preko četrdeset programa na izboru. Zaprepašten sam brojem tzv. „reality show“ emisija a posebno njihovim kvalitetom. Skoro svaki program ima neki svoj Big brother a odabir učesnika mi je grozan. Niti jedne zanimljive osobe nisam primijetio iako sam potrošio nekoliko sati sa upoznavanjem tih sadržaja. Bosanska inačica ove emisije mi je najgora jer su u njoj nekakve poluzvijezde koje sjede u studiju i samo oblokavaju alkoholom, puše enormne količine cigara i psuju kao kočijaši. Srpska verzija „farme“ koju su nam ukinuli, na svu sreću, je bila grozna a učesnici su bili nekakvi isluženi rokeri poput Marine Perazić i pjevačice grupe Viktorija koji su htjeli na bilo koji način vratiti popularnost iako su stvorili kontraefekt i stvorili samo osjećaj sažaljenja prema njima. Na kraju ima i klasični Big brother na TV Pink koji se polako pretvara u jedan veliki „peep show“ jer je prepun nekih srpskih starleta koje su više gole nego obučene i koje gledaoce drže prikovane za fotelje u iščekivanju prvog sexa uživo pred tv prijemnicima. Toliki broj reality show programa me baca u razmišljanje da su na ovim prostorima izumrli ljudi koji su mogli da naprave neke zanimljive emisije za
Jesen je stigla a poznavajući naše vremenske prilike neće se dugo zadržati jer se snijeg već pojavio po planinama. Nadam se samo da će nam se JP „Grijanje“ smilovati i da će nam ove godine grijanje pustiti na vrijeme a od naših vajnih televizijskih kuća očekujem znatno bolji program.
