U poplavi današnjih trivijalnih radio stanica ne mogu da se ne sjetim radija koji je prvi pokušao da razbije stereotip dotadašnjih državnih radio stanica.
Mladi Zoran Mišetić je krajem osamdesetih (u neka meni najdraža vremena koja nama starijim automatski bude sjećanja na famozni „Markovićev period“ koji je donio tračak blagostanja u naše živote), osnovao prvu privatnu radio stanicu pod nazivom „CD radio“.
Sa vrha hotela „Metalurg“ u Zenicu su se odašiljale izuzetno kvalitetne emisije kombinirane sa odličnom muzikom. Muziku treba posebno naglasiti jer su se pratili trendovi i uvijek ste mogli čuti najaktuelniju muziku oslobođenu bilo kakvih predrasuda.
Danas nas sa svih radio stanica bombarduju do nemilosti „sabranim zlodjelima“ Dine Merlina i nekakvih instant zvijezda koji ni u svojoj ulici nisu popularni. Meni je neshvatljivo da u doba kada je apsolutno sva muzika dostupna na internetu oni vrte iste stvari mjesec dana što svakog normalnog čovjeka tjera na povraćanje. U doba „CD radija“ kupovali su se CD-ovi i ploče i bilo je jako komplikovano doći do onog što želiš. I pored toga je muzika bila mnogo raznovrsnija i tematski prikladnija.
Za tu muziku su bili zaduženi Igor Tuco, Mario Ivanković, Sifet Đubo i na kraju njihov muzički guru Zlatko Šestak. Tuco i Mario su bili jako dobri „zanatski“ tonci ali mislim da je glavni odabir radio Zlatko.
U eter su nam pričali izuzetni novinari Danko Travar, Stevica Šuša i Jasna kojoj sam zaboravio prezime. U to doba se pojavio na radiju i mladi Almir Hadžajlić - Labud, jedini koji je ostao u tom radijskom poslu. Odabir tema je uvijek bio zanimljiv i jako pristupačan mladom čovjeku na kojeg s ovaj radio i bazirao. Vijesti su bile kratke i nenametljive a ne kao današnje koje me tjeraju u očaj. Danas se na radiju vrte i nekakve emisije koje biraju hit dana a koje se ponavljaju češće od vremenske prognoze.
Mnogi mi pripisuju preveliku dozu nostalgije u mom pisanju ali stvarno mislim da nijedan radio koji sada ordinira nije ni do koljena tadašnjem CD-u.
Početkom onih kratkotrajnih sukoba u Zenici iz Metalurga je nestao „CD radio“ i ostavio golemu prazninu u našim ušima.
Mladi Zoran Mišetić je krajem osamdesetih (u neka meni najdraža vremena koja nama starijim automatski bude sjećanja na famozni „Markovićev period“ koji je donio tračak blagostanja u naše živote), osnovao prvu privatnu radio stanicu pod nazivom „CD radio“.
Sa vrha hotela „Metalurg“ u Zenicu su se odašiljale izuzetno kvalitetne emisije kombinirane sa odličnom muzikom. Muziku treba posebno naglasiti jer su se pratili trendovi i uvijek ste mogli čuti najaktuelniju muziku oslobođenu bilo kakvih predrasuda.
Danas nas sa svih radio stanica bombarduju do nemilosti „sabranim zlodjelima“ Dine Merlina i nekakvih instant zvijezda koji ni u svojoj ulici nisu popularni. Meni je neshvatljivo da u doba kada je apsolutno sva muzika dostupna na internetu oni vrte iste stvari mjesec dana što svakog normalnog čovjeka tjera na povraćanje. U doba „CD radija“ kupovali su se CD-ovi i ploče i bilo je jako komplikovano doći do onog što želiš. I pored toga je muzika bila mnogo raznovrsnija i tematski prikladnija.
Za tu muziku su bili zaduženi Igor Tuco, Mario Ivanković, Sifet Đubo i na kraju njihov muzički guru Zlatko Šestak. Tuco i Mario su bili jako dobri „zanatski“ tonci ali mislim da je glavni odabir radio Zlatko.
U eter su nam pričali izuzetni novinari Danko Travar, Stevica Šuša i Jasna kojoj sam zaboravio prezime. U to doba se pojavio na radiju i mladi Almir Hadžajlić - Labud, jedini koji je ostao u tom radijskom poslu. Odabir tema je uvijek bio zanimljiv i jako pristupačan mladom čovjeku na kojeg s ovaj radio i bazirao. Vijesti su bile kratke i nenametljive a ne kao današnje koje me tjeraju u očaj. Danas se na radiju vrte i nekakve emisije koje biraju hit dana a koje se ponavljaju češće od vremenske prognoze.
Mnogi mi pripisuju preveliku dozu nostalgije u mom pisanju ali stvarno mislim da nijedan radio koji sada ordinira nije ni do koljena tadašnjem CD-u.
Početkom onih kratkotrajnih sukoba u Zenici iz Metalurga je nestao „CD radio“ i ostavio golemu prazninu u našim ušima.
