Vratia se Šime. Nakratko...

Ne znam da li me je neko i poželio, ali u svakom slučaju, vratio sam se u Zenicu, a samim time i u ovaj virtualni svijet, svijet mog alter ega Blentovena. Nedostajalo mi je pisanje u ovih petnaestak dana jer sam kontakte sa cyber svijetom u ovih petnaest dana sveo na minimum. Uglavnom sam pratio slike koje je moj prijatelj Kerim postavljao na blog i čitao svoje mailove, a priznajem pratio sam šta mi ''konkurencija'' piše.

Sam povratak u Zenicu mi je bio jako čudan i bolno otrežnjavajući jer me dočekala temperatura za nekih petnaestak stepeni niža od one koju sam imao u Trpnju.

OK, jesam proveo mnogo vremena na suncu i pokupio boju s kojom bih se mogao kandidovati za predsjednika SAD-a, ali nije mi jasno što se ljudi toliko zableje u moju novonastalu pigmentalnu zajebanciju i u starom Zeničkom stilu bacaju komentare tipa: ''aaa,bilo se na moru..?''

Nakon iščuđavanja mojoj preplanuloj boji slijedile su priče koje su imale za svrhu da me uvedu u surovu zeničku zbilju. Poginula dva motorista kod Beogradske, nastradali neki momci u autu, pronađen neki masakriran momak na Smetovima i napokon nekakva pucnjava u caffe Maredu gdje ima povrijeđenih i mrtvih kao da je 94-a. Sukobili se momci Mehe Skomorca i neki silni momci iz čaršije.

Petnaest dana na moru nisam čuo ni da je pomor ribe bio u pitanju, a kamoli da se neko ne daj Bože potukao ili za pištolje dohvatio. U kafićima na obali se jedino prepričava nekakva bolesna veza najomraženijeg čovjeka u Trpnju Dikana Radeljaka (omražen je jer je bio zadnji muž tragično preminule Gospe Trpanjske, Ene Begović) i kvazi glumice Dolores Lambaša (za nju pričaju da će dobiti salmonelu zato što je stalno na starim jajima).

U svim normalnim gradovima bi se trajno zatvorio objekat tipa Mareda, a gazda bi najvjerojatnije bio negdje u zatvoru. Ali ne, u Zenici takvi objekti rade i sinoć sam se ulazeći u naš grad uvjerio u to. U tom Maredu je do sada bilo bar pedesetak kafanskih tuča i bar deset onih u kojima su se potezali noževi i pištolji.

Ponovno se Zenica vratila u velikom stilu po broju članaka u Avazovoj crnoj hronici.

Danas sam se sreo, sa razlogom, mog skoro tri mjeseca sjebanog razdoblja i iznenađujuće lijepo se ispričao s njom. Shvatili smo da smo mi ipak na razini Češke i Slovačke koje su se rastale u gospodskom stilu. Ne postoje granice između njih, ali se i te kako poštuju i ne dozvoljava se miješanje u bilo kakvu unutarnju politiku, u našem slučaju čitaj život.

Taj današnji susret bi mi trebao i te kako uljepšati ovaj period koji namjeravam provesti u Zenici i nadam se da ću sada lakše i plodonosnije pisati svoj blog.

Namjeravao sam vam danas pisati o svom boravku u Trpnju, ali ispriječile su se neke druge stvari tako da vam sutra ne gine čitanje o mom boravku tamo.

Nedostajali su mi moji čitatelji, a nadam se i ja vama...

Read More

Uzavreli grad

Kraj jula dao je nazivu „uzavreli grad“ jedno sasvim drugo značenje. Sparina na zeničkim ulicama postala je nepodnošljiva. Zenički bazeni rade u najgorem mogučem periodu, od 10h do 18h. Ako se odlučiš rashladiti u Babinoj rijeci ili u Bosni, kao u neka davna vremena, rizikuješ da u toku noći otkriješ neki novi dio tijela koji ti, naravno, nije potreban.

U gradu sve više automobila, sve više ljudi. Ulice krcate ljudima koji su svoje godišnje odmore odlučili provesti u Zenici i, barem na kratko, evropsku svakodnevnicu zamijeniti „ljepotom“ zeničkih mahala.

Ja sam, s druge strane, odlučio svoje baterije puniti izvan svoga grada. Vodeći se saznanjima koje sam pokupio od ljudi iz dijaspore, a i onom starom poslovicom da čovjek i ne zna šta ima dok to i ne izgubi. Eto, izgubit ću malo Zenicu iz oka svog, ne bi li svoju inspiraciju nahranio tom kratkom nostalgijom.

Evo već sam danas zažalio za sparinom sa zeničkog asfalta. Vjerovatno i previše psihički iscrpljen u proteklih mjesec – dva, prevario me san dok sam ležao na plaži. Ne znam je li mi gore što sam ovoliko izgorio ili što u prodavnicama nema zeničkog jogurta. Ali hajde, možda nešto pozitivno proizađe iz ovog crvenila. Sad se bez problema mogu uklopiti među čehe. I čehinje, naravno.

I eto, dok ja „uživam“ i smišljam nove teme prepuštam blog svom prijatelju Kerimu na jedan kraći „INTERMEZZO“. Nadam se da čete uživati u njegovim fotografijama, a prije nego objavim prvu u nizu pohvalit ću se da mi je nedavno jedan čitalac pokonio neočekivan dar na kojem mu se neizmjerno zahvaljujem. Riječ je o knjizi „Blentoven“ u kojoj su objedinjeni svi postovi koje sam objavio do trenutka objavljivanja pomenute knjige. Još jednom hvala na ovom poklonu, a hvala i svim ostalim ljudima koji prate moje postove.

Čujemo se. Uskoro.

Read More

Gdje ćeš na godišnji?

Ovih sparnih dana jedno od najćešćih pitanja je ovo koje se nalazi u naslovu: „Gdje ćeš na godišnji?“ Obzirom da ja godinama ne mijenjam mjesto za odmor, to pitanje se u mom slučaju modifikuje u: Kad ćeš u Trpanj? Obzirom da prošlo ljeto nisam išao, ovo ljeto me nikako neće mašiti, jer ja ne mogu naći dovoljno jake riječi kojima bih opisao svoju zaluđenost i ljubav prema tom malom mjestu na Pelješcu. Još kao mali sam otišao jednom sa mamom u Gradac jer je tamo bilo Rudničko odmaralište i probio sam joj glavu pitanjima kad ćemo na more, jer za mene je samo Trpanj bio more. Ponekad pomislim da sam hendikepiran jer nikada nisam ljetovao niti u jednom drugom mjestu, ali kada bolje razmislim i da imam mogučnost da nešto promijenim nikada ne bih promijenio Trpanj za recimo Bašku vodu ili Makarsku.

Ja sam već u godinama kada mi odlazak na more nije povod za svakonoćna žuriranja i partijanja, nego za jedan relaksirajući odmor koji provodim kupajući se i šećući se uz more. Dobrih sedamdeset posto Zeničana koji odmor upražnjavaju na Jadranu idu u neko mjesto na Makarskoj rivijeri. Sječam se da sam jednom prilikom u sezoni otišao posjetiti prijatelje u Baškoj vodi. Izašli smo pred neki lokal i ja sam se osjećao kao da sam izašao pred Žilet osamdesetih godina. Činilo mi se da se čitava čaršija preselila dole. Meni, konkretno i ne smeta naša, Zenička raja, ali kada ih vidim na okupu znam da tu nema pravog odmora. Nisu mi jasni ljudi koji 365 dana u godini tulumare po Zeničkim kafićima pa onda odu na more tražeći još provoda i koji kažu da, recimo u Trpnju, nema diskoteka za lumpovanje. Dosta je pet šest kafića i konoba koji imaju pristupačne cijene i koji rade do sasvim pristojnih dva sata ujutro. Jutarnje kafe na rivi ne bih propustio ni za koje pare, a njih sam propuštao kada sam tulumario do zore.

Ovih večeri sam se intenzivno družio sa ljudima koji su došli iz inostranstva i koji neće ići na more jer ih je ova recesija dotukla pa su zato došli provesti godišnji odmor u svoj rodni grad. Na televiziji vidim kako Hrvati kukaju i da ni oni baš ne mogu ići na more kao prošlih godina. Čudan smo mi narod ... Jedino Bosanci na bilo koji način skuckaju lovu i opale bar desetak dana na teget plavom Jadranu. Znam ja da ima ljudi koji jedva preživljavaju od prvog do prvog, ali pišem o ljudima koji se nalaze u mom okruženju.

Ja sam se nekako snašao i ako Bog da odoh 01.08. u svoj maleni raj na zemlji da napunim baterije. Od svega na ovom svijetu što volim jedino me Trpanj nikada nije iznevjerio.

Read More

Vruće nam je u državi

Napokon nam je došlo lijepo vrijeme. Jutra su sve ljepša i ljepša tako da na ranojutarnjim kafama sve češće viđam drage ljude koji iskorištavaju zeničku čaršiju u najljepšem svijetlu, kada su stolovi i stolice okupani nekom pastelnom svijetlošću, a mogu se čuti i ptice koje su se sakrile u krošnjama tri preostale lipe (od nekadašnjih sedam) koje su ostale u tom dijelu grada.

Ovih dana sam imao mnogo posla koji najviše mrzim, a to je ganjanje papira i kopiranje dokumenata. Ta procedura je i inače izuzetno teška i iz godine u godinu se naši gradski oci svojski trude da nam još više otežaju taj posao. Ove godine mi se po belaju potrefi da naletim na dvosatni štrajk upozorenja u MUP-u kada sam išao da vadim potvrdu o nekažnajvanju. Službenici MUP-a i Opštine su počeli sa štrajkom upozorenja jer je vlada odlučila da svim budžetskim korisnicima otkine od plate neku cifru da bi namaknuli lovu u budžet Opštine i Federacije.

Ovaj štrajk je samo početak, a da ne pričamo šta će se dogoditi kada pođu štrajkati prosvjetni radnici i medicinari, koji su također budžetski korisnici. Ne znam da li će štrajkati i miljenici općinskih struktura vlasti koji se također navale na naš skromni budžet i iz njega pokupe lovu za koncerte koji liče na seoske teferiće u centru grada. Do sad su uvijek dobijali cifre od kojih se normalnom čovjeku zavrti u glavi.

I među budžetskim korisnicima ima ljudi koji trpe stanovitu nepravdu jer je njihov rad, a posebno diploma slabo vrijednovana. Pričao sam neku noć sa jednim prijateljem, glumcem, koji je učmalu atmosferu u zeničkom KUD ( kulturno umjetničkom društvu) BNP-u promijenio i doveo do toga da se za mnoge predstave traži karta više. Ja, koji sam godinama odbijao da idem na Zeničke predstave, sada sa nestrpljenjem očekujem svaku sljedeću. Naime, taj momak koji ima diplomu Sarajevske akademije scenskih umjetnosti i par značajnih priznanja za svoj rad ima plaću koja je za nekih cca. 50 km manja od plaće čistačice u ''Prostoru'' ili za 120 km manje od portira u Telekomu BiH. Znam da nam je kultura na margini, ali da je ovako nisko pala diploma sa Pozorišne akademije to je sramotno. I kada sutra taj momak ode iz ovog grada mnogi će davati zlurade komentare i nazivati ga najpogrdnijim mogućim imenima. Ja ne vidim zašto bi on uopće ovdje ostao (mada moram naglasiti da bi mi bilo krivo kada bi otišao).

Sve dok Zenica ima ovakav stav prema kulturi, a posebno prema svojoj djeci koja rade u kulturi, za nas je najbolje da čitav grad poliju betonom i naprave jedan ogroman parking za Sarajevo. Ionako su nam svi gradski oci ''frljavi'' jer jednim okom gledaju na čaršiju, a drugim na Sarajevo.

Read More

Juni - lipanj

Ovo ljeto dijaspora nam je počela dolaziti mnogo ranije: tek što je nastupio juni a ja se već danima susrećem sa ljudima koji su došli u posjetu obiteljima iz inostranstva. Već sam jednom napisao da Zenica u ljetnim mjesecima počinje ličiti na mala primorska mjesta koja su zimi mrtva a sa dolaskom ljeta ožive i dožive jednu ogromnu preobrazbu.

Grubi susret sa stvarnošću neke nove dijaspore sam doživio neku noć u jednom našem kafiću. Neki „lolo“ je pokupio ribu i kvalitetno se zarakijao i kada mu je gazda lokala rekao da ne služi goste polije jedanaest počela je njegova tirada: „Kod nas u Holandiji se piće služi sve dok ima gostiju u kafani...“ i još mnogo toga što je iritiralo moju jetru reče taj egzemplar seljačke dijaspore. Odmah da se razumijemo ja ne pišem o dijaspori u globalu nego o ljudima koji su i prije odlaska iz zemlje imali ruralnu liniju a ni zapad ih nije urbanizovao. Oni su toliko drčni i nadmeni i misle da njihov „ojro“ (Euro za one koji nisu prepoznali da se radi o valuti Evropske unije) vrijedi više nego naših deset maraka.

Sretao sam ih mnogo i u Haninoj radnji gdje su spremni i na najgora cjenkanja da bi što manje potrošili. Svi oni imaju neku potrebu da vam ispričaju poneku mudrost jer zamislite - oni žive u Europskoj uniji a mi smo na zatucanom Balkanu.

Na svu sreću postoje i oni fini ljudi koji su jedini razlog zašto u ljetnim mjesecima ne odselim u Papua-Novu Gvineju. To su oni koji su se i prije odlaska u tamo neke Holandije, Austrije i ine zemlje znali ponašati normalno, nenametljivo i urbano. To su ljudi koje nije bilo strah suočenja sa evropskim neonskim blještavilom i koji su odlazak vani shvatili kao neminovnost a ne kao potrebu za kurčenjem kada se ponekad vrate u domovinu. U razgovoru s njima nikada nisam stavio tačku nego uvijek zarez tako da bez problema mogu nastaviti pričati sa njima kao da nisu ni otišli. Od njih nikada nećete čuti bajke o skupim automobilima i blještavim kućama, sa njima pričate o koncertima, filmovima i pozorišnim predstavama.

Sve u svemu nadam se da ću se u ova tri naredna mjeseca susretati sa više onih dragih i normalnih ljudi koji dolaze iz inostranstva nego sa onim kojima pasoš druge države daje neku sintetičku snagu i osjećaj više vrijednosti.

Read More

Ljeto u Zenici

Iako je do kalendarskog ljeta ostalo još malo više od mjesec dana tropske vrućine su nejavljeno došle u naš grad. Za srca muškaraca mojih godina to bi moglo biti pogubno jer zeničke cure su obukle svoj ljetnji outfit a izgleda da je ovogodišnji „dres code“ obuci se što manje i što izazovnije.

Ako je suditi po snimcima sa CNN-a Zenica je grad u kom su sve žene obučene kao „Bule“ a svi muškarci imaju brade i skraćene hlače. U stvarnosti je sasvim drugačije.

Djevojke se oblače (ako se to može nazvati tako) izuzetno izazovno tako da se redovito pitamo da li su se do kraja obukle ili su zaboravile neki odjevni artikl. Muški se oblače tako da bi istakli bicepse ili neku škrabotinu na tijelu koju na zapadu zovu „tatoo“.

Kada prođete Masarykovom ulicom ili pored gimnazije imate osjećaj da je negdje pukao akvarij jer je toliko mladih i lijepih ribica odjednom oko vas. Prije desetak godina sam pročitao da je u Zenici omjer muškaraca nasuprot žena 1:7 u korist ovih drugih. Ja sam svojevremeno išao u opštinu da proberem svojih sedam ali mi nisu dali.

Današnje djevojke osim istog „dres coda“ imaju sve i slične frizure. Polovica ih nosi one plave ravne frizure sa obaveznim šiškama a polovina ih je u „Adams family“ looku, tj. izuzetno blijeda lica u kombinaciji sa ugalj crnom kosom. Nerijetko mi se desi da se pozdravim sa krivom osobom jer mi Zenica izgleda kao grad kloniranih djevojaka. Sve se slično oblače i kao da sve posjećuju istog frizera. U ovom gradu je rijetkost da djevojka ima svoju boju kose i pođu se farbati već u ranom pubertetu tako da ima i onih koje su i zaboravile koja im je prirodna boja kose.

Unatoč svemu nabrojanom zeničke djevojke su prelijepe i da se samo znaju malo bolje obući bile bi zasigurno među ljepšim na Balkanu. Jedan moj prijatelj, novinar iz Splita, mi je rekao da su naše djevojke ljepše od Splićanki mada one slove kao najljepše u ovoj regiji. Ne znam da li je stvarno mislio tako ili što je oženjen djevojkom iz našeg grada? Mi Zeničani ćemo uvijek reći da su ljepše neke iz drugih gradova jer uvijek su slađe ašlame iz tuđe bašče.

Kao i u svemu u Zenici možete vidjeti kontraste u oblačenju. U radnju od H. su neki dan ušle dvije djevojke, jedna „podbuljena“ (mislim da se tako piše) a druga kao da je iz TV Pinka iskočila. Napola obučena imala je pet, šest tetovaža i nekoliko piercinga i bila je neviđen kontrast ovoj drugoj, po Islamskim običajima obučenoj djevojci.

Ljeto nam se vratilo u grad, što bi rekla jedn stara pjesma, i neka nam je muškima sam Bog na pomoći ako se ovako nastave oblačiti.

Read More