Zadnjih dvadesetak godina mnogo se toga promijenilo ali nisam vjerovao da će se i situacija sa zlatom i zlatarima promijeniti. Nekada je to bio jedan od najcjenjenijih zanata i znalo se da su zlatari uvijek bili među onima koji imaju „cash“. Zanimljivo je da se taj zanat gotovo uvijek prenosio sa oca na sina pa nije rijetkost da poznajemo nekoliko generacija zlatara. Prije rata u Zenici je bilo samo pet, šest zlatarskih radnji ali sada ih ima na svakom ćošku. Bili su tu: obitelj Dominik Ljona čije je sve troje dijece krenulo njegovim stopama i nastavili se baviti zlatarskim zanatom, kćer Pina i sin Ljorenc kojeg svi u Zenici znaju kao Ljolju i Robert koji je otvorio zlatarnicu u Travniku. Tik pored njihove radnje bio je zlatar kog smo svi znali kao Dofija ali je on pred sam početak rata odselio u Sloveniju. Slična situacija je bila i sa zlatarom Džoni preko puta sadašnjeg ulaza u Zeničanku. I sam Džoni je negdje početkom devedesetih odselio za Australiju ali je nastavak zlatarskog posla nastavila još jedna obitelj koja se bavila generacijama tim poslom, obitelj Čivljak, koja se doselila iz Banja Luke. U čaršiji su oduvijek bili braća Sofići sa svojim zlatarama. Kenan i Adnan Sofić su i jedini Zeničani koji se bave i proizvodnjom zlatnog nakita tako da oni kako tako i prosperiraju. Proizvodnjim se bave i zlatari Osmići koji imaju ogromnu fabriku u Matuzićima kod Doboja. Oni spadaju u one koji su svoje radnje otvorili nakon rata. Imali su dvije radnje u Titovoj ulici ali su jednu napustili, vrlo vjerojatno zbog slabe prodaje. Naglasio sam da se zlatarski zanat prenosio sa koljena na koljeno veće generacijama ali mislim da će se nažalost mnogi zaustaviti na ovoj generaciji.
Danas sam pričao sa Adnanom Sofićem sa željom da doznam više o razlozima pada interesa ljudi za kupovinu zlata. Nagađao sam da je i za to kriva ova recesijska kriza koja pogađa sve ljude koji prodaju svoje artikle. Donekle sam pogodio ali mi je rekao i da su oni žrtve nelegalne konkurencije koja robu dovlači iz Turske. Nije rijetkost vidjeti sređene „tete“ koje naoružane stotinama prstenova, lančića, narukvica i naušnica ulaze u bolnice, opštinu i druge ustanove koje su na „državnoj sisi“ i nude svoje proizvode zaposlenim u njima sa mogućnošću otplate na kredit. One se svakog prvog u mjesecu, tačne poput kakvog kamatara, pojavljuju sa svojim „knjigama dužnika“ i naplaćuju svoje rate. Nikom ne plaćaju porez i mogu da nude svoj nakit po malo nižim cijenama od zlatara koji u cijenu svoje robe moraju ukalkulisati harač koji daju državi. Neki od zlatara imaju i sekundarna zanimanja koja im donose extra profit pa se time krpaju ali oni koji nemaju prolaze kroz teško razdoblje tranzicije.
Mnogi su zanati izumrli u našem gradu ali stvarno ne bih volio da i ovaj izumre jer od kako znam za sebe svakodnevno prolazim kraj izloga zlatara pa, iako nisam od onih koji uživaju u njihovim proizvodima, ne mogu da zamislim da prođem pored Sofića, Dominika ili Čivljaka a da se ne pozdravim sa starim majstorima.Ipak i oni su ljudi koji su dali pečat ovom našem gradu, posebno onom zanatskom dijelu grada. Ostavili su zlatan pečat.
Danas sam pričao sa Adnanom Sofićem sa željom da doznam više o razlozima pada interesa ljudi za kupovinu zlata. Nagađao sam da je i za to kriva ova recesijska kriza koja pogađa sve ljude koji prodaju svoje artikle. Donekle sam pogodio ali mi je rekao i da su oni žrtve nelegalne konkurencije koja robu dovlači iz Turske. Nije rijetkost vidjeti sređene „tete“ koje naoružane stotinama prstenova, lančića, narukvica i naušnica ulaze u bolnice, opštinu i druge ustanove koje su na „državnoj sisi“ i nude svoje proizvode zaposlenim u njima sa mogućnošću otplate na kredit. One se svakog prvog u mjesecu, tačne poput kakvog kamatara, pojavljuju sa svojim „knjigama dužnika“ i naplaćuju svoje rate. Nikom ne plaćaju porez i mogu da nude svoj nakit po malo nižim cijenama od zlatara koji u cijenu svoje robe moraju ukalkulisati harač koji daju državi. Neki od zlatara imaju i sekundarna zanimanja koja im donose extra profit pa se time krpaju ali oni koji nemaju prolaze kroz teško razdoblje tranzicije.
Mnogi su zanati izumrli u našem gradu ali stvarno ne bih volio da i ovaj izumre jer od kako znam za sebe svakodnevno prolazim kraj izloga zlatara pa, iako nisam od onih koji uživaju u njihovim proizvodima, ne mogu da zamislim da prođem pored Sofića, Dominika ili Čivljaka a da se ne pozdravim sa starim majstorima.Ipak i oni su ljudi koji su dali pečat ovom našem gradu, posebno onom zanatskom dijelu grada. Ostavili su zlatan pečat.
