Bajram dođe mirišu avlije...

Već par dana nisam sjedao za računar izmoren mnogobrojnim i ponekad turobnim komentarima na moje prošle postove. Danas, drugi dan Ramazanskog Bajrama sjedoh da napišem nekoliko riječi o proteklim praznicima.

Još tijekom Ramazana sam primijetio da je mnogo više ljudi koji istinski poste i jako mi je drago zbog toga. Proteklih godina se više obraćala pažnja na to šta će drugi reći a sada sam primijetio da su kafići dobrano prazniji i u razgovoru sa gazdama ugostiteljskih objekata sam doznao da se ove godine mnogo manje trošio alkohol u danima svetog mjeseca posta. Moram priznati da sam sa strahom očekivao Bajram jer je u praksi dokazano da se „mladi“ opasno razuzdaju na prvi dan Bajrama i trošeći alkohol u industrijskim količinama dovedu zaposlene u bolnici i hitnoj na udarnički nivo posla.

Ove godine, na moju veliku radost, nije bilo ni približno tako. Na slikama koje sam vidio sa klanjanja Bajram namaza primijetio sam da je ove godine, po mojoj slobodnoj procjeni, bilo najviše ljudi koji su došli obaviti taj sveti čin u Čaršijskoj džamiji. Džematlije su stajale skroz do samog „Žileta“ i na čitavom trgu ispred Beogradske. Doznajem da je ovaj Bajram prošao izuzetno mirno čak sam čuo komentare da je bio u rangu mirnijeg dana, bar što se tiče zaposlenih u bolnici.

Za pohvalu su bili i radnici zaposleni u MUP-u koji su obavljali kontrole na svim prometnicama i nisu dozvoljavali divljanje po cestama. Posebno me oduševilo to što sam čuo da su organizirani sastanci vlasnika ugostiteljskih objekata, zaštitarskih agencija i djelatnika MUP-a na kojem su do tančina razradili strategiju koja je urodila plodom te nije zabilježen niti jedan krupniji incident za razliku od prošlog Bajrama kada su u jednom danu bila zabilježena tri ubistva. Ovakav razvoj situacije mi daje vjeru da su Zeničani i odgovorni za red i mir napokon došli „tobe“. Bajram je napokon postao ono što bi uvijek i trebao biti - jedan prelijepi praznik u kojem ljudi nakon mjeseca posta mirno i dostojanstveno privedu taj čin do kraja. Čestitanja i nasmijani ljudi su preplavili grad i mogu vam reći da je meni, nemuslimanu, bilo jako prijatno danas u prelijepom sunčanom danu gledati ljude koji uživaju u svom prazniku.

Sinoć je održan i koncert Halida Bešlića u zeničkoj Areni i čuo sam od jednog prijatelja koji je bio na koncertu da nije bio Bog zna kako posjećen. Da li je do cijene karte ili do odabira dana koncerta ne znam, ali bi mi bilo jako krivo da je zbog toga što se Zeničani već zasitili koncertnih aktivnosti u našem gradu.

Da ne bi bilo sve idilično u ovom postu moram spomenuti i fudbalere Čelika koji su u subotu izgubili još jednu utakmicu i ostali zakovani na posljednjem mjestu naše tzv. Premijer lige.

Negdje na netu pročitah jedan,meni strašno smiješan, komentar koji otprilike glasi:
Luj XIV, Benedikt XV i Čelik XVI...

Read More

Ramazan

Znam da ste primijetili da dva dana nisam pisao post.

Prvi razlog je nekakva mala stvaralačka ''menopoauza'', a drugi je taj što sam opečen brojnim komentarima na moj prošli post, a planirao sam pisati o najsvetijem mjesecu muslimana, po Islamu znanom kao Ramazan. Pisat ću o njemu bez obzira na komentare.

Ramazan je počeo prije dva dana i masa mojih prijatelja je krenula u post koji će trajati tačno mjesec dana. Obzirom da se svake godine pomjera za 28 dana (nadam se da nisam pogriješio) došao je u tu fazu gdje se ''iftar'' pomjerio na 19:45 što predstavlja veliko iskušenje jer velike vrućine i jako dugačak dan predstavljaju ogroman napor za ljude koji poste. Mnogi koji me poznaju znaju da više od 15 godina nisam pio alkohol za Ramazan iz pijeteta prema mojim prijateljima muslimanima koji su taj mjesec postili, a i iz medicinskih razloga jer sam svom organizmu davao jedan mjesec da se iščisti od svakodnevnog konzumiranja gore spomenutog pića. I dan danas se trudim da ne pijem jer nije fer prema njima da ja pijem pivo, a oni sokiće. U T-caffeu, gdje ja obično pijem jutarnje kafe, već dva dana nema gužve i moram primijetiti da je ove godine mnogo više ljudi koji poste nego lanjskih godina.

Najviše mi smeta kada vidim na ''šteli'' ljude koji tamo ispunjavaju tikete i kockaju se, a na pitanje šta će popiti daju odgovor, ništa, jer poste. Koje je to licemjerje. Zna se da se ne bi trebalo kockati kada je Ramazan u toku, ali ne, kod nas u Bosni se može biti i parcijalni musliman. Roditelji nekih mojih prijatelja su postili i u ''onoj'' državi i tada mi je bilo nekako ljepše. Nije bilo ovih plakata koji masovno pozivaju na post i nije bilo toliko isforsiranosti koja sve pritišće. Po meni je Ramazan prelijep način da se ljudi iskupe za grijehe koje su načinili i ponekad mi je krivo što nisam vjernik tog tipa da i ja pokušam neke svoje grijehe oprati. Sva svetost ovog mjeseca posta postane trivijalna kada se sjetim nekih Ramazana od prije i ljudi koji su postili većinu mjeseca i onda se ko zadnji papci ''oleše'' za Bajram. Oni samo kaljaju veličinu ovog mjeseca kao i njegovu prvobitnu namjenu.

Još jednom da kažem da mi je jako drago da je ovoliko ljudi zapostilo ovaj mjesec, ali i da im kažem da poste tiho i smjerno, a da ne rade to radi drugih, jer vjera je isključivo privatna stvar i praktikuje se najviše radi sebe.

Ramazan šerif mubarek olsun svim onim koji su ovaj mjesec započeli postom...

Read More

Moj Ummete

Sinoć je u Zenici upriličena manifestacija ''Moj Umete'' koja je, bar na kratko, ulice našeg grada učinila polupraznim i bila je propračena impozantnom posječenošću. Ja sam tek jučer doznao da fraza Moj umete znači od prilike, moj narode. Naroda je bilo i te kako, i cijelu večer se slušala muzika koju su izvodili razni izvođači ilahija, između ostalih i hor Milenka Karovića kojim je ovaj put dirigovao neki dirigent iz Turske (bar sam tako čuo). Prije tri dana na Kamberovića polju je bilo upriličeno kolektivno šerijatsko vjenčanje na kojem se u isto vrijeme vjenčalo 20 mladih parova iz cijele BiH. Počasni gost te manifestacije je trebao biti i sin Libijskog vođe Moamera el Gadafija, a parove je vjenčao sve prisutni vrhovni poglavar muslimana u nas, rejs Mustafa ef.Cerić.

Mene interesuje kako se ja mogu naći u onom Moj Umete, jer u prevodu je to moj narode. Ja sam uvijek potencirao da sam ja po narodnosti građanin BiH i mislim da ovdje živi moj narod, ali niti se mogu šerijatski vjenčat, niti mogu sebe zamisliti na manifestaciji na kojoj se izvode pjesme koje veličaju samo jednu naciju. Malo sam zbunjen,ne znam da li je to do toga što sam friško sa mora pa mi je sol oprala mozak ili...?

Sinoć sam bio skoro pa napadnut kada sam jednoj poznanici rekao da što više starim, sve mi više nedostaje more. Kada sam bio mali moj dida Frane mi je govorio da će mi se to dogoditi. Tada mi je to bilo smiješno, ali sada uviđam da je bio u pravu kao i u mnogo slučajeva do sada. Pjesme koje pjevaju po Dalmaciji znaju biti jako lijepe, ali i jako iritantne. Jedna od njih mi je uvijek posebno išla na živce. Vjerojatno ste je čuli milion puta do sada jer su je navijači Hajduka uzeli za jednu od svojih himni. To je pjesma ''Dalmatinac sam...''. Neki dan poslušam tekst te pjesme, tačnije refren, i shvatim da je potrefila moj ''filing'' koji me je prao danima dok sam bio na moru. Od prilike ide ovako:

'' Dalmatinac sam, tu sam rođen ja, tu su moji didovi svoje sidro bacili, a mene vezali...''

Toliko dubine ima u toj trivijalnoj rečenici jer ja osječam svake godine težinu tog sidra koje su moji didovi bacili i osječam da su mene njime vezali za more.

Danas sam u razgovoru sa jednom veoma dragom osobom shvatio da sam ja jedna potpuno druga osoba u Zenici, a potpuno druga, normalnija i opuštenija u Trpnju. Ovdje kao da osječam neke stege od nekih usiljenih i nametnutih normi ponašanja. Tamo sam ja samo Dado koji hoda po cijeli dan bos i koji se kupa na nudističkoj plaži, a nije ga sram to priznati, dok u svom gradu kada kažem da sam nudist automatski dobijem podrugljive poglede i ogromnu količinu nerazumijevanja. Volim ja Zenicu, volim je mnogo više nego večina čitatelja bloga, ali se ona jako promijenila u odnosu na onu koja me dočekivala emotivno ranjenog nakon mojih dolazaka iz obožavanog mjesta na obali.
Znam da će me nakon ovog posta mnogi uzeti na ''mezu'', ali sam spreman odgovoriti na svaki komentar ako nije zlonamjeran i svađalački.

Read More

26. maj

Ovaj post pišem dan nakon 25. maja, dana koji je mojoj generaciji značio mnogo. Mi smo slavili Dan mladosti taj dan.

U vrijeme kada krave nisu bile lude a kokoši i svinje nisu imale gripu u državi zvanoj Jugoslavija mladi diljem zemlje su na mnoge načine obilježavale jučerašnji dan. Centralna proslava je uvijek bila u Beogradu na stadionu JNA gdje se svake godine održavao slet u čast dočeka štafete mladosti koja je nošena rukama mladih prolazila čitavu zemlju. Druženja mladih te vrste više ne postoje i mnogi se sa sjetom prisjete tih davno prošlih vremena.

Na žalost na ovim prostorima, ironično, da ironičnije ne može biti u Tuzli 1995-e godine je poginulo 72 mladih ljudi na njihovom glavnom okupljalištu, Kapiji. Još 120 mladih je ranjeno a najmlađa žrtva je bio dvogodišnji dječak. Četrnaest godina je prošlo a ja još uvijek osjetim trnce kada se sjetim te grozne tragedije. Mladi poginuli na Dan mladosti.

Jučer se ničim nije dalo naslutiti da je taj dan imao neku veoma važnu ulogu u životima ljudi koji su rođeni sredinom prošlog stoljeća. Izuzetno sparan dan jedino je uzimao svoj danak u ljudskim životima što se dalo vidjeti i po mnogobrojnim smrtovnicama po gradu. Jedna mi je posebno zapala za oko.
Umro je čika Sabrija Gladan, najstariji sahadžija u gradu, čovjek koji je više od pola stoljeća popravljao satove stanovnicima Zenice. Svoj zanat je prenio na sina Benjamina i unuka Dženana koji su nastavili obiteljsku tradiciju u ovim groznim vremenima kada su satovi postali tek nekakav fashion dodatak a ne potreba kao u nekim davnim vremenima. Ljudi za informaciju o tačnom vremenu sada uglavnom koriste mobitele koji na svojim zaslonima imaju ugrađen sat. Satovi su postali i jako jeftini pa se ljudi i ne trude popravljati ih, nego kada im se pokvare odu kupovati nove. Između ostalog u tome vidim i razlog izumiranja urarskog zanata .

Paradoks je da je čika Sabrija umro onaj dan kada su na Kamberović polju postavljali nekakvu Sahat kulu koja je donacija bratskog nam naroda iz Republike Turske. Otišao je čovjek koji je pomagao ljudima da mjere vrijeme na dan kada će neke nove generacije svoj pogled upućivati prema kuli a ne prema ruci kada budu željeli da vide koliko je sati.

Rahmetli Sabriju Gladana je sustigla zla sudbina ljudi sa ovih prostora da većina nas bude rođena u jednoj a umre u drugoj državi.

Počivaj u miru, stari majstore.

Read More

9. maj

Danas je deveti maj, prelijep i sunčan. U čitavoj Evropi se slavi kao Dan Evropske unije a u svijetu se slavi dan pobjede nad fašizmom.

Naš grad nije mogao odabrati bolji datum za okupljanje u protestnom mitingu zbog postojeće političke i financijske situacije, tačnije zbog velike nezaposlenosti. Kao što sam i obećao prije par dana i ja sam otišao da dam podršku ljudima koji su organizirali miting a i sam sam nezaposlen, pa sam morao izaći da dam ljudima do znanja da mi u ovakvoj situaciji nije dobro. Iako je bio izuzetno lijep dan na platou ispred robne kuće Bosna (bivša Beogradska) nije se okupilo više od 200-300 ljudi. Imao sam neki predosjećaj da će biti tako ali opet nemam riječi da vam opišem svoje razočaranje. Prije nekih godinu dana na istom mjestu se okupilo pet hiljada nezadovoljnih kada je trebalo dati podršku Abu Hamzi kojeg su bosanske vlasti htjele protjerati iz zemlje. Ta usporedba bi vam trebala objasniti stanje svijesti ljudi u našem gradu.

Zar bi nam taj naturalizirani Bosanac trebao poboljšati stanje u državi i riješiti vitalne probleme kada se toliko ljudi okupilo na tom protestu a danas kada je stanje u Bosni alarmantno da gore ne može biti na platou se pojavi tako malo ljudi i to uglavnom penzionera koji su se tu zadesili. Ne mogu da vjerujem da je tako mali broj onih kojima je loše i koji nisu htjeli da daju obol ovom događaju. Ljudi sa kojima sam ja u kontaktu redovito kukaju po kafićima i po ulicama našeg grada a kada trebaju da nešto promijene onda se ućute i dopuštaju da nam lopovi kroje sudbinu.

Na improviziranoj pozornici su se smjenjivali govornici koji su kudili današnju vlast a za uzvrat su od okupljene mase dobijali samo sporadične aplauze podrške. Meni je najupečatljiviji bio Hasan Kreho, čovjek koji se decenijama Donkihotovski bori protiv državnih vjetrenjača ali koji nije izgubio onu oštrinu pri napadima na državnu i kantonalnu vlast.

Dok ovo pišem čuo sam informaciju na TV-u da je u Mostaru, gdje se takođe trebao održati sličan miting prosvjeda protiv današnje vlasti propao jer se okupio tek desetak ljudi. Stvarno ja ovo ne mogu da vjerujem.

Sada mi je u potpunosti jasno kako su ovi današnji prevaranti došli na vlast i više nikom ne vjerujem kada mi kaže da je glasao za građansku opciju a nacionalne stranke dobiju 85 posto glasova. Ova današnja situacija me dovodi u situaciju da u ovu našu državu više ni metaforički ne vjerujem.

Ako laže koza ne laže rog - pogledajte slike sa današnjeg skupa koje je uradio daroviti zenički fotograf Dado Ruvić http://dadoruvic.blogspot.com

P.S. Preporučujem vam da pročitate još bolji post na istu temu http://www.jefimijinsvijet.com/

Read More

Praznik rada

Lijepo prvomajsko jutro H. i ja smo iskoristili za šetnju opustjelom Zenicom. Napravili smo jedan pogolemi krug po gradu koji je izgledao apokaliptično prazan kao oni opustjeli gradovi na divljem zapadu koje smo nekad gledali u western filmovima. Čovjek bi pomislio da praznik rada slavi grad u kom se radi. Stanje je mnogo drugačije. Ovaj 1. maj je Zenica dočekala sa najviše nezaposlenih u svojoj podugoj istoriji.

Prije rata smo imali „gigant željku“ koja je zapošljavala oko 20 hiljada radnika, „Metalno“ sa cca 2500 radnika, „Rudnik“ sa oko 4500 zaposlenih, „Izgradnju“ sa oko 2300 zaposlenih. Danas u „Mitallu“ i „Željezari“ radi sveukupno negdje oko 4 hiljade radnika, „Metalno“ i „Rudnik“ su popolovili svoje zaposlene a „Izgradnja“ više i ne postoji. Grad koji je proizvodio i svu svoju ekonomiju bazirao na proizvodnji sada nema ukupno 6 hiljada ljudi koji mogu reći da proizvode nešto. Otvorila su se neka nova preduzeća ali to su uglavnom preduzeća uslužne ili trgovačke djelatnosti. Ispada da svaki Zeničanin kupuje i prodaje nešto onom drugom. Nije ni čudo što se nalazimo u ovakvoj situaciji u kojoj smo sada.

Umjesto „Izgradnje“ u našem gradu sve građevinske poslove dobija firma „Almy“ bez koje ne možete asfaltirati ni kvadratni metar u svom dvorištu. Bez ikakvih tendera koji se u tajnosti pojavljuju oni dobijaju sve poslove u našem gradu. Pođahkad poslove dobije i „Čara“, firma iz Travnika za koju pričaju da bivši premijer Terzić ima većinski dio vlasništva u njoj. Osobe koje imaju IQ iole veći od sobne temperature mogu zaključiti kojoj stranci su bliski vlasnici ovih dviju firmi kada sve poslove dobijaju oni.

Svi kukaju na prijeratno vrijeme a i sada su svi direktori u našim firmama („Rudnik“, El. Zenica, BH Telecom i drugi) pripadnici stranke na vlasti koja ih rotira svako malo a nikad nisam čuo da je neki direktor smijenjen pa da su ga poslali na niže rangirano radno mjesto. Potežu se veze i vezice da bi se neko uvalio u El.distribuciju ili Telecom jer su tamo jako dobre plate. Veze ne pale jedino u „Almy-u“ jer kod njega nema niti jedan zaposleni druge vjere osim one vjere koje je i gazda. Taj podatak sam čuo nedavno i zvučao mi je irealno ali kada sam na TV-u vidio emisiju u kojoj se fali time što pravi zgradu u kojoj će stan moći kupiti samo građani Islamske vjeroispovjesti shvatio sam da je moguće da i postoji firma u kojoj nijedan „vlah“ nije zaposlen. Žalosno je to da takav „privrednik“ bude izabran za privrednika godine u našem kantonu. Ako smo došli do tog stupnja razmišljanja onda smo stvarno pali na najniže moguće grane.

Paradoksalno je bilo i proći na današnji dan pored šatora koje su podigli štrajkači ispred zgrade Vlade kantona koji daleko od svojih obitelji „prose“ da im se udijeli ono što su davno zaradili - doprinose da mogu otići u penziju. Oni protiv kojih oni štrajkaju su negdje na livadama ili u vrtovima svojih vila - vikendica gdje okreću mlada od ovce.

Ovo novo vrijeme nam je donijelo to da jedni druge oslovaljavamo sa „gospodine“ tako da mi tek sad kad razmislim malo bolje ona stara izreka ima smisla - Rad je stvorio čovjeka a nerad gospodina!

Read More

Prvi maj u Zenici

Imao sam namjeru pisati o prazniku rada, ali nakon čitanja Jefimijinog posta sam pomislio da je ovo baš ono što sam i sam htio reći. Zato vam prenosim ono što je ona napisala.


Prvi maj - praznik rada


napisala: jefimija treca

Sutra je Prvi maj, dan od kojeg u Bosni i Hercegovini najviše strahuju jagnjad. Za kilogram svježe jagnjetine ove godine morate izdvojiti 10,50 KM (piše na izlogu mesnice „Pašalić“). Prvi maj je između ostalog i dan kada Bosanci i Hercegovci sistematski uništavaju prirodu i njene ljepote ostavljajući gomile smeća iza sebe na izletištima. Prvi maj je isto tako dan od kojeg strahuju dežurni doktori u bolnici i Hitnoj pomoći zbog povećanog broja razbijenih glava i probodenih pacijenata, naročito u večernjim satima. I na kraju, Prvi maj je dan u kojem naša policija ima pune ruke posla u evidentiranju svih narušavanja javnog reda i mira.

A davne 1889. godine na Prvom kongresu II Internacionale u Parizu je bilo zamišljeno i odlučeno da se 1. maj obilježava kao Međunarodni praznik rada. Nije na tom kongresu bilo govora o jagnjocidu i o tome da za taj jedan dan treba popraviti godišnji promet Sarajevske pivare. Praznik rada koji je nastao nakon u krvi ugušenog štrajka čikaških radnika koji su tražili samo tri osmice – 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 za kulturno uzdizanje se u našoj državi pretvorio u teferič.

U susjednoj Hrvatskoj su za sutra najavljene velike demonstracije u organizaciji sindikata. Inače je u svijetu običaj da se ovaj dan obilježava protestima nezadovoljnih radnika kojima se vrlo često pridruže i drugi nezadovoljni građani. Sudeći po današnjoj gužvi u gradu koncentrisanoj oko mesnica i pekara čini mi se da bar u našem gradu svi blistaju od sreće.

Glavno pitanje sa kojim te susreću svi poznanici na ulici jeste: „Gdje ćeš ti za Prvi maj?“ Kao da je svima doktor propisao da se tog dana u godini mora potpaliti roštilj ili zarotirati jagnje, u protivnom će vas čitavu godinu pratiti velika nesreća. Postoji jedan broj ljudi koji inače čitavu godinu praktikuju roštiljanje u prirodi, a postoje i oni koji tu manifestaciju upriliče samo za praznik rada. Valjda misle da će sa tim svojim prevrtanjem ćevapa na roštilju povećati broj zaposlenih?

U svakom slučaju, svima koji imaju osmosatno radno vrijeme sa plaćenim doprinosima i platom od koje mogu živjeti želim sretan praznik rada uz želju da ih ne zakači recesija i da svoj hljeb nastave zarađivati u istim uslovima.

A svima koji misle da je mjesec prekratak pa da zbog toga ne mogu preživjeti do prvog, kao i onima koji ne mogu ovjeriti knjižicu preporučujem da prije paljenja roštilja prošetaju do zgrade Kantonalne vlade i progovore koju sa radnicima Livnice iz Vareša koji kampuju ispred te zgrade. Da na jednom mjestu vide ljude koji ne mogu otići u penziju zbog nekih 100.000 KM koji im nisu uplaćeni u PIO, a protestuju pored automobila Vlade gdje jedan košta otprilike toliko. A onda neka dobro razmisle da li će i njima sutra možda trebati šator i gdje će ga razapeti.

Read More