Poslovni prostori u Zenici

U gradu je u posljednjih nekoliko godina otvoreno nekoliko značajnih objekata – od Shopping centra na Kamberoviću, preko Metalurg City centra i onog centra kod pijace do Multipleks kina. Neočekivano je Zenica preplavljena poslovnim prostorima koji su moderni, super uređeni i sijaju.

U samom centru grada je prije rata napravljen tzv. Zanatski centar. U to doba je bio super moderan i nije bilo boljeg. Danas je to nešto što zjapi prilično prazno. Prolazio sam danas i uslikao kako sve skupa izgleda. Od pobrojanih 16 poslovnih prostora koji se nalaze u njemu zauzeto je i radi – 6. Ostalih 10 se izdaje. Kome i kad će se izdati – ne znam. Znam samo da takav slučaj nije samo ovdje, od Kamenog mosta do pijace sam izbrojao još 6 praznih. Vuče me nešto da izbrojim i one u Metalurg City centru i one na Kamberoviću mada me malo strah da ću se razočarati kad dođem i do te cifre.

Da se vratim na Zanatski. Po mom mišljenju za ovako slabu „posjećenost“ ovih objekata nije kriva samo loša situacija i recesija. Objekti unutar njega su jako neuslovni i loše urađeni, mene lično sve skupa najviše podsjeća na neku konjušnicu. Zatvoreni tunel koji je od samog početka djelovao prljavo i u kojem je vazduh uvijek nekako ustajao a zbog našeg mentaliteta pomiješan sa mirisom mokraće. Znam mnoge koji su uvijek izbjegavali prolaziti ovuda (naročito kad je mrak) jer im je djelovalo zavučeno i opasno. Prilično neugledno za sami i najstroži centar grada.

Nije mnogo bolja situacija ni malo niže, u ulici koja se nalazi između novog muzeja i poslovnih prostora preko puta njega. Nakon perioda u kojem su tu bile poredane kafane i u kojem je taj dio bio najposjećeniji u gradu sve je zamrlo. To se desilo nakon stupanja na snagu zakona po kojem tu moraju biti zanati na osnovu kojih su prostori i dobijani. Da ulica totalno ne umre zaduženi su Rahmet (simbolično), nekoliko frizerskih salona (mislim 4), naplatna služba Grijanja i čini mi se šnajder. Preko puta je prazna i totalno išarana grafitima kuća u kojoj je bila picerija „Stari krovovi“, Turkish Zirat banka, Ultra, kopirnica i sada neka nova picerija. Ima nekoliko praznih prostora ali i pored ovih popunjenih ulica živne jedino kad se plaća grijanje i rate za kredit u banci – oko prvog u mjesecu.

Ne mogu da ne spomenem i Zanatski centar na Jaliji – nekoliko kućica sa dosta poslovnih prostora u kojima svako malo neko nešto otvori pa nakon nekoliko mjeseci zatvori. Uglavnom takođe zjapi prazno i djeluje sumorno.

Pored svega nabrojanog ima još mnogo prostora u gradu onako sporadično raspoređenih ispod zgrada. Izdaju se, neki mjesecima, neki godinama, prodaju se... a najrjeđe od svega su popunjeni i najrjeđe svojim postojanjem opravdavaju ono zbog čega ih zovu – poslovnim prostorima.

Da li ljudima koji mogu nešto učiniti u ovom gradu ove praznine smetaju ili ih možda i ne primjećuju?

Read More

Inspekcije

Jučer na netu pročitam tekst o nalazima inspekcije koja je poharala restorane u dolini Neretve, tačnije u okolini Jablanice. Znate te restorane, to su oni uz magistralni put gdje se svakodnevno vrši strašan „jagnjocid“. Tamo se svakodnevno vrti desetak janjadi kada god prođete pored njih. Restoran „Zdrava voda“ je najnapucaniji i uvijek ima najviše mušterija. Ljetos sam pri odlasku na more svratio sa svojim rođakom na porciju famozne „Gojkove janjetine“ i nemalo sam se iznenadio kada sam vidio koliko ljudi radi tamo. Sjeli smo nas dvojica i naručili po porciju i normalno tražili meso od rebara jer je to najslađe. Nije mi jasno kako uvijek dobijemo to meso jer ne kolju radijatore pa da svi zanovijetaju i traže rebra. Petnaestak konobara i pet šankera je samo dio koji sam uspio vidjeti a mogu zamisliti koliko još osoblja ima po kuhinji i ostalim mjestima koji nisu u vidokrugu. Ta masa uposlenih izgleda nije samo meni upala u oči nego i našoj poreskoj inspekciji. Prije desetak dana su otišli u harač i tamo zatekli dvadesetak radnika od kojih je samo pet bilo prijavljenih. Imali su prijavljen promet od nekih minornih 600 maraka a po mom skromnom mišljenju oni te pare zarade za nekih pola sata jer samo jedna porcija košta 30 maraka a tamo su stolovi uvijek puni. Njega će vjerojatno opaliti nekom kaznom od pet-šest hiljada maraka i ujeo vuk magarca.

Što sam ja ovo napisao kada se sporni događaj zbiva u Jablanici a ne u Zenici?

Smeta mi rad današnjih inspekcija. Danas uglavnom inspektori iz drugih gradova dođu u na primjer Zenicu po harač i raspišu iste kazne i za onog ko ima jednog neprijavljenog radnika i za bataljon neprijavljenih radnika, koliko ih je bilo u opisanom slučaju. Restoran „Zdrava voda“ tu kaznu može „dat' u bakšiš“ kolike promete ima ali neki mali privatnici koji jedva sastavljaju kraj s krajem suočeni su sa dilemom da li da plate ili da zatvore radnju. U ovim tranzicijskim vremenima kada se ova naša izmučena država suočava sa dječjim bolestima u razvijanju kapitalističkog načina poslovanja mnogo bolje prolaze veliki privrednici nego oni mali koji imaju male promete. Kod velikih inspekcije slabo i zalaze a i kada dođu problemi se rješavaju kovertama koje inspektori halapljivo trpaju u svoje povelike džepove u ambijentu nekog restorana na periferiji grada gdje će biti sklonjeni od radoznalih pogleda. Dokazano je da se na svaki prekršaj može zažmiriti samo neka je koverta kvalitetno popunjena. Ako nemate dovoljno love onda ste opaljeni „po ušima“ da bi se moglo vidjeti da i naša inspekcija nešto radi.

Naravno moram naglasiti da svi inspektori u ovoj našoj državi nisu takvi i da među njima ima jako dobrih ljudi. U sjećanje mi se vrate inspektori iz one „stare države“ kada se znalo da dolaze isključivo ako si nešto zgriješio a ne kao u ova moderna vremena kada dođu uglavnom po zadatku da bi popravili državni proračun. Sjećam se predobrog čovjeka, rahmetli Salke „Grbe“ (ovo Grbe mi je jako teško napisati ali se ne mogu sjetiti njegovog prezimena a čitav grad ga je znao po tom nadimku) od kojeg ljudi nisu bježali nego su svakodnevno sjedili i pili kafe sa njim u „Žiletu“. Mislim da su u onoj državi inspektori imali mnogo manje posla jer su gazde u većini slučajeva prijavljivali radnike i poslovali su po propisima.U svakom slučaju Salko je radio kao inspektor jako dugo vremena ali nikad nisam čuo da ga je neko spomenuo po zlu.

Možda ću zvučati kao utopista ali se nadam da će doći vrijeme kada će inspektori pravilno raditi svoj posao a da će gazde i radnici biti sretni i zadovoljni.

Read More

Jednom su posjekli lipu...

Svaki grad na svijetu koji drži do svog ugleda veliku pažnju pridaje parkovima i zelenim površinama. Uvijek kada mi neko dođe u posjetu obavezno ga prošećem po Kamberovića polju a nerijetko ga odvedem i u naš park koji je iako minijaturan ipak još uvijek zelen. Zašto naglašavam još uvijek zelen? Zbog toga što sam primijetio da i on pomalo iščezava jer ljudi koji su zaposleni kod nas u urbanizmu nemaju nikakvih skrupula kada je prodavanje prostora u A zoni u pitanju. Rubni dijelovi su već rasprodani a neki lokalno moćnici su već „bacili oko“ na neke parcele pri samom ulazu, tamo gdje je nekada bio izlaz iz kina Central.

Posebna priča je naš nemar prema drveću koje je bilo ukras našeg grada skoro čitavo stoljeće. Danas sam ušao u gadnu raspravu sa jednim od novokomponiranih gazda koji je gazda i jednog, takođe novonastalog, kafića. On je jutros nazvao ljude iz Albe da posjeku jednu od lipa koje su bile ukras Stare čaršije još od njenog nastajanja. Mislim da se čak i frizerski salon koji obitava u neposrednoj blizini zove „Pod lipom“. Kako stvari stoje uskoro bi se mogao zvati „pod patrljkom od lipe“. Objašnjenje koje mi je dao tzv. gazda je da se u krošnji lipe skupljaju ptice koje se redovito „unerede“ na glavu gostiju a nerijetko uprljaju stol i stolice. Pokušao mi je objasniti da je lipa jedno jako opasno drvo jer je mnogo ljudi alergično na njihov polen. Ma nemoj, sad bi trebalo posjeć' sva drva u gradu jer ima par stotina ljudi koji su alergični na polen? Niko ne obraća pažnju na vizuelni izgled čaršije a da ne pričamo o prelijepom mirisu koje to drvo ispušta u mjesecu koji se po mjesecu njezinog cvata i zove Lipanj. Još bijedniji je bio gazda jedne slastičarnice koji je posjekao lipu prije desetak godina, takođe u Staroj čaršiji, sve u cilju povećavanja bašte za jedan j...ni baštenski stol i četiri stolice. I on se takođe skrivao iza krinke štetnosti lipe i pitao je mene i rahmetli Senada Šestića zašto se ne bunimo kada sijeku topole na Kamberovića polju? Bunim se ja i protiv toga jer imam osjećaj da je Zenica jedini grad koji svake godine posiječe pedesetak stabala u svojoj gradskoj jezgri a ne zasadi niti jedno.

Za nedavna posjeta Zagrebu H. i ja smo bili oduševljeni parkovima i skoro cijelim šumama u najužoj jezgri grada. Na samo stotinjak metara od samog glavnog trga nalazi se nekoliko parkova koji su površinom skoro k'o naše Kamberovića polje. Tamo obitava nekoliko stabala koje bi mogli biti svjedoci mnogim značajnim dešavanjima kroz vijekove i niko i ne pomišlja da ih siječe zbog nekakve alergije na polen. U Zagrebu postoji čitav jedan tim ljudi koji se brine o parkovima a kod nas izgleda ima samo tim ljudi koji motorkama uništavaju i ono malo zelenila koje radi jedan prirodni kontrast betonu koji je u golemoj ekspanziji.

Da bi vam bilo jasnije o kakvom „zlodjelu“ pričam postavit ću i sliku koju sam uslikao netom prije konflikta sa gorespomenutim „gazdom“.

Read More

Jutarnja kafa

Danima već razmišljam koji je najbolji (pri tom mislim, najlakši) način da neko ko puši dvadeset i pet godina prestane pušiti. Naravno ima tu onih flastera, ima knjiga koje pomažu nekima, ali mislim da je jaka volja jedini način da skroz ostaviš cigarete.

Danas (ovo pišem negdje oko 18:00 sati) sam postavio svoj rekord, izdržavši skoro 38 sati bez ijedne cigarete. Za dvadeset i pet godina to mi je najduži apstitnentski period u jednom komadu. Danas sam popio i svoju prvu kafu bez tog mog, godinama najboljeg druga, koji je sa mnom prošao sve nedaće i pomagao u najgorim situacijama. Stvarno, cigareta je bila tu kada su mi umrli roditelji, kada sam tumarao noću po Zenici pitajući se da li sam ja slijedeći koga će uhapsiti u racijama tokom ratnih godina i u još mnogo situacija u kojima je cigareta bila jedini drug koji djeluje bolje od bilo kojeg antidepresiva. Jučer ujutro sam odlučio da si testiram karakter i napravim najradikalniji rez u svom životu. Pio sam kafu u prelijepom ambijentu T-caffea, jedinog mjesta u staroj čaršiji koji je nastavio utabani put Žileta, Rosseta ili Porta dok je još bio živ naš rahmetli Senad Šestić. U njemu se može popiti jako dobra jutarnja kafa u društvu sa starom rajom, ljudima koji su kafe ispijali i u nabrojanim objektima. T-caffe je takođe nastavio tamo gdje su i prethodnici stali, jer ima tako malo prostora unutra da se stvori gužva kada uđe pet gostiju. Jutarnje, ljetnje kafe u ovom objektu su prelijepe jer imaju mir koji ima malo koja kafana u čaršiji. Smještene ispod krošnje stoljetnje lipe, nema izbačene zvučnike u bašti tako da kafu ponekad možete piti uz šum vode sa Konjske česme koja se nalazi u neposrednoj blizini. Vlasnik objekta je Haris Tabaković, urar koji je prekinuo sahađijsku tradiciju u obitelji koja je trajala nekoliko generacija jer slab prosperitet tog zanata nije bio dostatan za normalan život. Ovih dana T-caffe mi liči na jedan ogroman prihvatni centar za ljude koji dolaze ''izvana''. Tamo sam sreo meni lično jako drage ljude koje godinama nisam vidio. Sreo sam i neke ljude koje nisam poznavao, ali su oni mene prepoznali po slikama sa ovog sajta i prišli mi da se upoznamo. Dragi su to ljudi, a meni je posebno drago da takvim ljudima bar na ovih par minuta koliko traje čitanje ovih mojih ''umotvorina'' uljepšam život. Danas mi je jedan od tih novih ''prijatelja'' rekao da je preko moje stranice išao i na stranice mog jako dobrog prijatelja Kerima Sačaka i da je oduševljen njegovim slikama. Jako mi je drago da ljudi prepoznaju njegov rad i trud jer taj momak ima pet, šest različitih blogova u kojima redovito piše o Zenici, a nije toliko zamijećen u javnosti.

Ja vam od srca toplo preporučam da posjetite njegove blogove jer ćete imati šta vidjeti.

Meni osobno je najdraža ova http://zenicafoto.blogspot.com/, a na njoj možete naći linkove za ostale Kerimove stranice.

Read More

Harač nad Zeničanima

Poznato je da mi Bosanci volimo preuzimati Turske tabijate i običaje.

Našoj Federalnoj vladi je omiljeni harač.Ovih dan su po Zenici razmilili u plavo uniformisani federalni inspektori i inspektorke koji siju strah među lokalnim privatnicima. Groteskno izgleda proći čaršijom i vidjeti zaposlene (a neprijavljene) radnike kako proviruju iza ćoškova gledajući da li će naletjeti „ljudi u plavom sa povelikim aktn tašnama“. Da nije došla inspekcija u naš grad ne bih znao da ima toliko zaposlenih na crno u Zenici. Najsmješniji su mi bili radnici iz jedne zeničke slastičarne koji su se našli na ulici a ja ih nikad ranije nisam ni vidio. Ne znaju naš jezik a smio bih se kladiti da nisu ni na OSCE listi prijavljeni a kamoli da su prijavljeni za rad.

Dok se situacija ne smiri oni će gluvariti gradom i skrivati se od inspekcije a kad oni odu opet će se vratiti u svoje katakombe da tamo prave kolače za gazdu koji ih maksimalno izrabljuje. Po starom običaju najviše ispaštaju oni mali i srednje mali privatnici. One velike zvijerke uvijek ostanu neokrznute u ovom velikom rafalnom češljanju našeg grada.

Jedan naš „priznati“ privrednik u vrijeme kada inspekcije ne vršljaju po Zenici ima desetak zaposlenih koji se sudaraju guzovima po samoposluzi a danas sam sasvim slučajno vidio kako su mu u radnji samo dvije radnice. Ne treba biti natprosječno inteligentan pa skontati da su samo njih dvije prijavljene od te silne bulumente radnika.

Još nisam čuo da je taj gazda ikada platio neku kaznu ili da mu je radnja bila privremeno zapečaćena kao što je slučaj sa nekim drugim radnjama u gradu koje nemaju valjane papire. I mala djeca znaju da je on dobar sa ljudima iz vladajuće stranke a takvi su nedodirljivi.

Najsmješnije su mi gazde koje glume frajere i koji kažu da njih inspekcija ne može kazniti jer je kod njih sve u najboljem redu. Ove „haračlije“ imaju zacrtanu sumu koju moraju prikupiti da bi pokrili rupe u budžetu koje naši rastrošni ministri nemilice prave, i ta suma će biti prikupljena na ovaj ili onaj način. Ove hijene u plavom će vas oplesti po džepu uvijek kada oni to hoće. Zemlja porijekla artikla, slabo vidljiva cijena, nejasno vidljivi certifikati na proizvodima i slične karafeke su uvijek skriveni aduti u njihovim tašnama. Neprijavljeni radnici su im omiljena stvar jer su tu stvari čiste kao suza i onda se odmah raspiše kazna na licu mjesta.

Ne zna se koji su gori, oni što se postave strogo pa te odmah u radnji zajebavaju ili oni koji glume „dobrice“ pa su kao fol susretljivi i fini a onda nakon dvije sedmice dobiješ službenu depešu da uplatiš četveroznamenkastu cifru na račun inspekcijske greške koju su ti fini i nasmijani ljudi pronašli.

Ovom narodu stvarno treba neki novi Robin Hood koji bi otimao od bogatih i davao siromašnima jer je na našim prostorima opet sitna raja najebala (da izvinite na izrazu).

Read More

Praznik rada

Lijepo prvomajsko jutro H. i ja smo iskoristili za šetnju opustjelom Zenicom. Napravili smo jedan pogolemi krug po gradu koji je izgledao apokaliptično prazan kao oni opustjeli gradovi na divljem zapadu koje smo nekad gledali u western filmovima. Čovjek bi pomislio da praznik rada slavi grad u kom se radi. Stanje je mnogo drugačije. Ovaj 1. maj je Zenica dočekala sa najviše nezaposlenih u svojoj podugoj istoriji.

Prije rata smo imali „gigant željku“ koja je zapošljavala oko 20 hiljada radnika, „Metalno“ sa cca 2500 radnika, „Rudnik“ sa oko 4500 zaposlenih, „Izgradnju“ sa oko 2300 zaposlenih. Danas u „Mitallu“ i „Željezari“ radi sveukupno negdje oko 4 hiljade radnika, „Metalno“ i „Rudnik“ su popolovili svoje zaposlene a „Izgradnja“ više i ne postoji. Grad koji je proizvodio i svu svoju ekonomiju bazirao na proizvodnji sada nema ukupno 6 hiljada ljudi koji mogu reći da proizvode nešto. Otvorila su se neka nova preduzeća ali to su uglavnom preduzeća uslužne ili trgovačke djelatnosti. Ispada da svaki Zeničanin kupuje i prodaje nešto onom drugom. Nije ni čudo što se nalazimo u ovakvoj situaciji u kojoj smo sada.

Umjesto „Izgradnje“ u našem gradu sve građevinske poslove dobija firma „Almy“ bez koje ne možete asfaltirati ni kvadratni metar u svom dvorištu. Bez ikakvih tendera koji se u tajnosti pojavljuju oni dobijaju sve poslove u našem gradu. Pođahkad poslove dobije i „Čara“, firma iz Travnika za koju pričaju da bivši premijer Terzić ima većinski dio vlasništva u njoj. Osobe koje imaju IQ iole veći od sobne temperature mogu zaključiti kojoj stranci su bliski vlasnici ovih dviju firmi kada sve poslove dobijaju oni.

Svi kukaju na prijeratno vrijeme a i sada su svi direktori u našim firmama („Rudnik“, El. Zenica, BH Telecom i drugi) pripadnici stranke na vlasti koja ih rotira svako malo a nikad nisam čuo da je neki direktor smijenjen pa da su ga poslali na niže rangirano radno mjesto. Potežu se veze i vezice da bi se neko uvalio u El.distribuciju ili Telecom jer su tamo jako dobre plate. Veze ne pale jedino u „Almy-u“ jer kod njega nema niti jedan zaposleni druge vjere osim one vjere koje je i gazda. Taj podatak sam čuo nedavno i zvučao mi je irealno ali kada sam na TV-u vidio emisiju u kojoj se fali time što pravi zgradu u kojoj će stan moći kupiti samo građani Islamske vjeroispovjesti shvatio sam da je moguće da i postoji firma u kojoj nijedan „vlah“ nije zaposlen. Žalosno je to da takav „privrednik“ bude izabran za privrednika godine u našem kantonu. Ako smo došli do tog stupnja razmišljanja onda smo stvarno pali na najniže moguće grane.

Paradoksalno je bilo i proći na današnji dan pored šatora koje su podigli štrajkači ispred zgrade Vlade kantona koji daleko od svojih obitelji „prose“ da im se udijeli ono što su davno zaradili - doprinose da mogu otići u penziju. Oni protiv kojih oni štrajkaju su negdje na livadama ili u vrtovima svojih vila - vikendica gdje okreću mlada od ovce.

Ovo novo vrijeme nam je donijelo to da jedni druge oslovaljavamo sa „gospodine“ tako da mi tek sad kad razmislim malo bolje ona stara izreka ima smisla - Rad je stvorio čovjeka a nerad gospodina!

Read More