Neki novi klinci

Prolazim danas pored Osnovne škole „Miroslav Krleža“ koju sam i ja nekad davno pohađao dok se još zvala O.Š. „Sestre Ditrih“ i gledam momke koji su zaposleni u nekoj firmi koja se bavi jumbo plakatima. Dečki uredno postavljaju plakate duvanske industrije na mjestu koje je udaljeno od školskog dvorišta jedva pet metara. Sva djeca koja sjede pored prozora imaju cijeli dan da bleje direktno u plakat tvornice duhana Rovinj ili da se opredijele na neki novi brand cigareta koje su, navodno, uvoz iz Španije. Negdje na internetu sam čitao da u nekim normalnim zemljama duhanska industrija zabranjuje plakatiranje, čak i prodaju duhanskih proizvoda, u krugu od jednog kilometra u blizini škole. Kod nas jumbo plakati postavljeni skoro u školskom dvorištu. Doduše prošle godine je bio „bolje“ iskorišten reklamni prostor kada su djeci dali da gledaju u reklamu konjaka „Zvečevo“ pri dolasku u školu a pri odlasku su gledali u reklamu cigareta Aura. Najveći reklamni pano u gradu je na zgradi pored KŠC „Sveti Pavao“ gdje fabrika duhana Sarajevo reklamira 125 godina svog postojanja sa velikim logom njihovog najprodavanijeg branda- cigareta Drina. Da paradoks bude veći odmah ispod te ogromne reklame stoji u odnosu na nju jedva primjetno vidljiv natpis za apoteku „Pharmacia“. Loš odabir reklama na jumbo plakatima sam vidio za svog puta u Zagreb nedavno kada smo u jednom bosanskom mjestašcu vidio jumbo plakat za donje rublje Palmers na kojem dvoje prekrasnih polugolih manekena besramno stoje izloženi dvadesetak metara od obližnje džamije. Ljudi koji idu u džamiju automatski izgube abdest čim nogom kroče izvan kruga džamijskog dvorišta jer ih dočekaju polugoli manekeni i manekenke, sve u svrhu bolje reklame.




Ne mogu kriviti samo reklamne agencije ali mislim da bi se sociolozi trebali ozbiljno zabrinuti za današnju omladinu jer pri svakodnevnom prolasku pokraj škole viđam sve više djece kako puše iza fiskulturne sale na velikom odmoru. Išao sam i ja u školu i još mi je koliko toliko svježe sjećanje na te dane ali znam da su pušenja kod nas počela tek u srednjoj školi ali i tad su se učenici koji su pušili (ja ponosno izjavljujem da tada nisam pušio) išli daleko od škole da bi ispušili to svoje „zabranjeno voće“. Danas je situacija potpuno drugačija. Ispred gimnazije možete svakodnevno vidjeti učenike kako sjede na ulaznim stepenicama i hladno duvaju svoje cigarete iako profesori prolaze pored njih. U moje doba je to bilo nezamislivo.

Nezamislive su bile i mnoge druge stvari koje se sada dešavaju u školama. Gledam neki dan djecu ispred škole u Travničkoj kako na odmoru vrište, psuju i pjevaju navijačke pjesme kojih bi se posramio i najveći kočijaš. Neki nastavnik ih je izašao opomenuti ali nije stigao ni do ulaznih vrata oni su nastavili. Nastavnici više nemaju autoriteta. Kada sam ja išao u školu nama je svaki nastavnik bio utjelotvorenje „Boga“ na zemlji i svaka njihova naredba se poštovala ali danas su to obični ljudi koje djeca slušaju samo zato što moraju a ne zato što žele nešto da nauče. Djevojke koje idu u Ekonomsku školu, koje viđam skoro svaki dan jer idem putem koji prolazi pored te škole dolaze obučene kao da su neke kaskaderke u porno filmovima a ne kao učenice. U moje doba se znao kodeks normalnog učeničkog odijevanja. Ne mogu da zamislim profesore koji cijeli dan gledaju tu propupalu mladost koja cijeli dan defilira polugola ospred njihovih očiju. Mora da im je teško skoncentrisati se na nastavu. Sjećam se kada smo mi kao djeca morali nositi one plave kecelje i sad smatram da je to bila tlaka ali kada vidim današnju omladinu i anarhiju koju oni šire u potpunosti vidim opravdanost tih nastavničkih zahtjeva.

Ne bih htio generalizirati ali gledajući ove današnje učenike pada mi na pamet jedna stara izreka zeničkog čaršijskog filozofa koji je jednom prilikom iskarikirano rekao: „Narod koji ima ovakvu omladinu treba da potpiše kapitulaciju prije nego ga iko i napadne“.

Read More

Pismenost Zeničana

Potaknut brojnim komentarima koje sam dobio na posljednji post, onaj koji sam pisao o porodicama, moram napisati post o pismenosti.

Nikada nisam pitao svoje čitatelje direktno neko pitanje, ali ovog puta moram.

Na osnovu čega su se pojavili komentari o Zeničanima koji žive vani i onima koji se ne žele vratiti? Pisao sam o obiteljskim vrijednostima, a ljudi pišu o zeničanima koji vole ili ne vole Zenicu. Pomislih na momenat da sam ja poludio, ali vidim da ipak i među mojim čitateljima ima polupismenih.

Neki dan sam čitao da u Bosni i Hercegovini ima 17 procenata nepismenih ljudi što nas svrstava u sami vrh po nepismenosti u Evropi. Ajde, neka smo bar u nečemu u vrhu... Mnogi su se sablaznili tom činjenicom, ali ja sam postao skoro pa imun na takve stvari.

Kada malo bolje pogledamo koliko se radi na edukaciji mladih i koliko se ulaže u školstvo, tih 17 posto je i malo.

U centru grada se gradi nekakav kompleks u sklopu medrese koji je do sada, kažu, pojeo šest miliona maraka, a nije ni na polovini gradnje. Neki dan sam ga obilazio sa svojim prijateljem, arhitektom po vokaciji, i on mi je pokazivao kvalitet gradnje gdje sam primijetio da je kompletan kompleks izgrađen od armiranog betona, a niti jednu ciglu nisam vidio. Kao da se gradi nuklearno sklonište, a ne Islamski centar.

Da bih izbjegao kritike po nacionalnom ključu moram naglasiti da bih kritikovao i da je Katolički centar u pitanju jer ne mogu da shvatim da se na jedan takav kompleks utuče toliko para, a đaci i njihovi roditelji moraju skupljati lovu i sami krečiti gimnaziju, najstarije i najpoznatije obrazovno zdanje u gradu. Slična situacija je i sa školom Musa Čazim Ćatić (nekadašnja I.G.K.).

Svjedoci smo i čestim štrajkovima prosvjetnih radnika kada se bore da dobiju plaće na sve moguće načine. Činjenica je i da nam je kadar koji radi sa djecom mnogo lošiji nego u vremenu kada sam ja išao u školu, ali se mora priznati da su i oni predobri koliko često im mjenjaju plan i program tako da im se jako teško prilagoditi. Veliki odliv kvalitetnih profesora se dogodio početkom rata na ovim prostorima kada je naš grad napustilo mnogo prosvjetnih radnika, a rupe, koje su nastale njihovim odlaskom, su gospoda iz ministarstva pokušavali začepiti na sve moguće načine.

Do prije neki dan su se u samom centru grada prodavale knjige po smiješno niskim cijenama i ja sam se upoznao sa jednom tetom koja je prodavala knjige. U razgovoru s njom sam doznao da je Zenica grad u kojem su prodali najmanje knjiga. Niti ta činjenica me nije iznenadila jer sam već davno pisao da se u ovom gradu jako malo čita, a to se itekako odražava na pismenost stanovništva. Ja sam kupio pet knjiga koje su bile po baš pristupačnim cijenama i namjeravam tri ponijeti sa sobom na more da ih na miru pročitam. Odabrao sam Čitača (The Reader, po kojem je snimljen film za koji je fantastična Kate Winslet dobila Oscara), jednu knjigu o Jadranskoj obali i memoare služavke Evite Peron. Namjerno sam odabrao tri potpuno različita žanra da mi ne bi bile dosadne na plaži.

Ostajte mi lijepo i zdravo i molim vas pročitajte bar temu o kojoj pišem kada dajete komentare.

Read More