Masu puta sam čuo kako neko za Staru čaršiju kaže „zanatski centar“. Pitam se zašto je tako zovu kada tamo više nema zanatlija. Ostao je da prkosi vremenu urar čika Ferhat Hadžihajdić. Taj uvijek mirni čiko gospodskog držanja i manira je svjedok propasti zanatskih radnji koje su nekad okruživale njegovu radnju. Umro je stari „Laufer“, bravar kod koga su mnogi popravljali brave i kopirali ključeve. Umro je i stari Kupre, krojač koji je decenijama šio odijela i skraćivao hlače generacijama mladih iz ovog dijela grada. Nakon njihove smrti i zatvaranja još nekoliko zanatskih radnji počele su nizati kafane i kockarnice. Uz častan izuzetak dvije zlatare i net kafea u staroj čaršiji su uglavnom smješteni kafići i slastičarne.
Kockarnice su posebna priča. U krugu od pedeset metara smještene su dvije kockarnice i dvije tombole. Ja sam, priznajem, donedavno bio redoviti posjetilac gorespomenutih „mamipara“ ali je i za moj ukus bilo previše. Poznata je stvar da u zemlji u kojoj je ekonomska kriza cvjetaju kriminal i kocka, ali bilo bi mnogo ljepše da se te kockarnice otvore negdje na periferiji a ne u samom centru grada.
Ne mogu da ne spomenem nove lokale koji puštaju narodnu muziku u kvazi disko ambijentu. Narodna muzika pomiješana sa alkoholom i prigradskim, silnim momcima daje jedan Molotovljev koktel koji svako malo eksplodira i Stara čaršija se sve češće spominje u „crnoj hronici“ naših novina. Nekada oaza mira i okupljalište urbane raje sada je poprimila ambijent objekata na autobuskoj stanici.
Već nekoliko noći uhvatim sam sebe kako očajnički tražim mjesto da popijem kafu u nekom ugodnom društvu ali ne pronađem nikoga od ljudi koji su do prije par godina tu bili redovno. Sad su svi vjerojatno u tržnom centru ili negdje na periferiji sklonjeni od ruralne atmosfere koja se odomaćila u čaršiji. Ja sam inertan i spor kada sa u pitanju mijenjanja navika tako da sam izgleda ostao zadnji, kako ono stari kažu „da ugasim svjetlo“.
